NATO put BiH je započeo prije 10 godina. Ovih dana su na tom putu za koji se ne zna koliko je dugačak učinjeni mali koraci.
Jedan dio domaće etničke politike i elite te sitne korake na trasiranom (još neizgrađenom) putu želi predstaviti kao prvi korak čovjeka na Marsu. Odnosno kao ogroman politički uspjeh koji opravdava sve svakodnevne prošle i buduće političke, ekonomske, demografske i sve druge neuspjehe.
Drugi dio te politike se kune da nema problema što je put u NATO trasiran ako će na njega samo stati i ukopati se kao magarac. I ovaj dio te domaće politike vidi uspjeh u tome što su drugi pristali da guraju magarca znajući da će time produžiti gradnju (godišnji izvještaji - ANP) NATO puta.
Treći dio domaće etničke politike mudro šuti i vjerojatno nešto muti.
Svima ovim etničkim politikama je zajedničko što koriste NATO put BiH za međuetničke političke blokade i odmjeravanje snaga kroz neuspostavu vlasti. To se prije svega vidjelo na primjeru SDS i PDP koji su devet puta odbili na VM da se o ANP uopće razgovara što je bošnjačka politika podržavala čitav njihov mandat i ovu godinu dana nakon izbora.
Uzgred, NATO put se koristi i u entitetskim obračunima sa opozicijom. U F BiH sa "građanskom" koja je ovim "argumentima" obrane države u pasivi a veze sa NATO putem ima koliko ima udjela vlasti u BiH, a u RS sa aktivnom etničko nacionalističkom opozicijom koja nastoji zadati udarce Dodiku ali naizgled ima još "tvrđi" gard prema NATO.
Mene kojem NATO putu BiH nije sporan više zanima utemeljenost političkih tvrdnji da nam NATO rješava sve probleme i strahove vezane za opstanak BiH.
Naime, prvobitni smisao NATO se dobrim dijelom izgubio nakon pada Berlinskog zida. Vojni savezi imaju smisla kada na drugoj strani imaju druge vojne saveze odnosno protivnike s kojima se može doći u sukob kada politika i politički interes ostane bez političkih argumenata pa koristi silu. Političke prilike se mijenjaju, a NATO i svaka druga globalna organizacija mora da se prilagođava vremenu.
Danas je NATO poprilično "pacificiran", države članice mogu odlučivati kada i kome pomoći, odluke se donose konsezusom, petljanja u unutarnje stvari država su minimalna ili dobro skrivena.
Možda bi značaj NATO puta za nas bilo najbolje porediti sa Ciprom i njegovim okruženjem.
Turska i Grčka su članice NATO od 1952. To ih nije spasilo intervencija njihove vojske u unutarnje stvari. Vojni udari u Turskoj i vojna hunta u Grčkoj nisu te države izbacile iz NATO. Nisu to uradile ni vojne intervencije na Cipru koji je danas podijeljen ili samostalni potezi Turske vojske prema Siriji.
Prevedeno na naše prilike, nema opasnosti u bilo kakvo miješanje OS u domaću politiku kao što se dešavalo u drugim državama osim u slučaju građanskog rata kada etničke komponente OS ne mogu djelovati kao jedna vojska. OS sa tri etničke komponente je izuzetak u NATO osim ako MAP i ANP ne predviđaju buduću jedinstvenu komponentu kao uvjet za ulazak u NATO ali je za to potrebna izmjena Ustava pa bi se to razvuklo do u nedogled. Nema opasnosti ni da će OS BiH jedinstveno sa tri komponente intervenirati prema vani.
Hrvatska i CG su već u NATO, Srbija nije. Smiješno je to što bi Srbija na primjerima Turske, Grčke i Cipra imala više šansi da intervenira ili zarati u BiH da je članica NATO nego da je na strani Rusije ili da je vojno neutralna.
Zbog toga mi se čini da NATO put i Program reformi nije kosmički uspjeh niti jedne naše politike i političara nego sporedno pitanje kreirano za rušenje krhkih interesnih veza između konstitutivnih etnija u BiH i ono što sam napisao na početku. Usiljeno potenciranje problema zarad pravdanja neuspjeha i otvaranja prilika za obračun sa ostatkom moguće opozicije.
Naročito one najmalobrojnije, istinski građanske.
Zemlja koja kasni sa svim mogucim stvarima, znaci nijednu jebenu stvar nismo uradili na vrijeme i sad odjednom mi toliko ažurni... Haha. Da baš.