Idemedosumom wrote:Ako ništa, izgleda da priznaješ da postoje navodne osobine koje su ipak štetne za društvo.
Da, ali ljudi bivajući ljudima neki kompromisi se moraju napraviti, ako ni radi čega drugog onda radi nekog većeg dobra, ili manjeg zla.
Kao paralelu tom događaju treba sagledati događaj u Taifu, gdje je Poslanikova poruka odbijena i ismijana, a Poslanik protjeran kamenovanjem. Neke predaje navode da mu je taj dan bio jedan od najtežih u njegovoj misiji. Međutim, kada mu melek Džebrail a.s. ponudi osvetu u vidu uništenja Taifa, Poslanik to odbi, bez razmišljanja, bez prvobitne srdžbe.
1. Kada se muslimani zbog xyz razloga ne odazovu u džemat, Poslanik se rasrdi i, barem na prvu, poželi da im pali kuće.
2. Kada mušrici odbiju primiti islam, te ga protjeraju kamenovanjem, on im se smiluje.
S ovim tvojim primjerom kao "paraleli" primjera o "namjeri paljenja kuća" se nikako ne mogu složiti; prvo, veličina djela je previše različita (uništenje čitavog grada i njegovog svog stanovništva, uključujući nevine, u odnosu na paljenje kuća koje sigurno ne bi bilo toliko veliko i da se desilo); drugo, Poslanik a.s., ponavljam se ovdje, je bio čovjek, te nije isključeno da ga ista stvar (ili slične stvari) u jednom trenutku (slabosti) rasrde, a u drugom trenutku nemaju uticaja; treće, već sam dao objašnjenje u vezi čovjekove prirode Poslanika a.s. i kako njegova slabost svakako -
u konačnici - nije mogla uticati na konkretno izvršenje djela, jer slabosti unatoč on je imao veću snagu.
Previše važnosti se daje namjeri i polasku da se namjera izvrši, a premalo zaključku te namjere - a on je odustajanje od iste.