Nastasia wrote:
Pa kad za mene jeste nesigurnost, čuj ne smije se družit ni s' kim osim s' partnerom i muškarcima i rođacima.
Ako moj muškarac (ovo sad ja govorim lično za sebe) provodi toliko vremena sa prijateljicama do te mjere da se ja osjećam zapostavljeno, problem je u meni i ja bih se pitala zašto on ima potrebu da provodi više vremena sa njima, nego sa mnom. Nikako mu ne bih zabranjivala, valjda je na njemu da shvati da sam važna i da mi treba pažnja. (opet u slučaju ako previše vremena provodi sa prijateljicaama, a premalo sa mnom).
Pa neću ja nikoga učiti kako da bude u vezi, niti vaspitavati kako se treba ponašati prema djevojci a kako prema prijateljicama.
Moj je recimo problem što ja nemam strpljenja, i želim nekog ko će imati isti osjećaj za dovoljno/previše, bez da ja moram zabranjivati, rondati. More bit da imam neki idealistički pristup vezi, ko će ga znati.
Sad generaliras malo pa ne znam tocno o cijim upisima govoris. Ovo da se ne smije ni sa kim druzit ja nisam nikad rekla.
A to sto bi ti pomislila da je samo u tebi problem ako te partner zapostavlja...stvarno? Meni je to nevjerojatno mazohisticki
Za losu situaciju u vezi obicno su odgovorni oboje, i ne treba uvijek krivit samo onog drugog, al bogami ovako svalit svu krivnju samo za sebe, to mi nije bas zdravo.
Imas potpuno pravo traziti odnos kakav ti zelis, i zajedno s partneron definirati granice, i biti nezadovoljna ako se te granice ne postuju.
Ja ne bih ostala u vezi s nekim tko me zapostavlja, nema sanse. I nema sanse da bih sebe krivila sto imam određene granice i sto ocekujem da se postuju. Onda cemo se jednostavno razici jer nismo jedno za drugo.
A nisu svi isti. Nemamo svi istu potrebu za prisutstvom druge osobe. Nekom treba vise paznje, nekom manje. I nema to nuzno veze sa nesigurnoscu.
Kod mene nema nikakvog branjenja. Ja sam si nasla muskarca kojem ne moram nista branit, ni on meni, jer imamo iste stavove sto se tice toga i nemamo nikakvih problema.
(r)
