Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[petunija]

Čitam danas na portalu da 4.3.2016. u Zetri nastupa Carski balet sa "Labudovim jezerom"

[piupiu]

Čitam danas na portalu da 4.3.2016. u Zetri nastupa Carski balet sa "Labudovim jezerom"

Pa, baš u Zetri? Kukuuuu ... biće k'o na Elton Džonu birvaktile, imam osjećaj ...

[Banksy]

Čitam danas na portalu da 4.3.2016. u Zetri nastupa Carski balet sa "Labudovim jezerom"

Pa, baš u Zetri? Kukuuuu ... biće k'o na Elton Džonu birvaktile, imam osjećaj ...

Neće ... Ako je istina, biće sigurno puno, super ...

[petunija]

Bilo je već jednom daaavno, sjećam se da su mi dječica još išla u osnovnu.
Ako budem ovdje tada, svakako ću otići
I bilo je dosta raje tada

[piupiu]

http://radiosarajevo.ba/novost/210381/p ... be-krvavca

[r_faruk]

gdje god okrenes na tamburi se svira ,

[John Cleese]

http://www.youtube.com/watch?v=elVHvTrEM34

[John Cleese]

[piupiu]

gdje god okrenes na tamburi se svira ,

...

Današnji čas muzičkog je baš po mom ukusu.

[piupiu]

Oh, jadan sam ti, jadan sam ti, kasnim!



https://klubcitalaca.files.wordpress.co ... i-cuda.pdf

[piupiu]

Zašto nas zbunjuje apstraktno slikarstvo?

Ono zbog čega nas apstraktno slikarstvo toliko zbunjuje jeste potpuno odsustvo referenci (istorijskih, mitoloških, biblijskih, psiholoških...) i utisak da na slici nije predstavljeno ništa. Za razliku od predmetnog slikarstva, na apstraktnim slikama nema specifičnih, prepoznatljivih fizičkih objekata iz pojavne stvarnosti. Na slici se mogu uočiti samo likovni elementi i posmatrač stiče utisak da je u pitanju puka dekoracija koja nema neku naročitu umetničku vrednost ...

A da bi se zaista razumelo apstraktno umetničko delo, nije dovoljno otići u muzej i preleteti pogledom preko eksponata za nekoliko sekundi. Ovakav način posmatranja je krajnje površan. Svako umetničko delo vezano je za određeni društveni kontekst, stvoreno u naročitom okruženju i tek kad se stekne bar osnovni uvid u idejno-ideološke okolnosti u vreme njegovog nastanka, njegovu poziciju unutar razvojnog toka umetnosti i sazna nešto više o životu njegovog tvorca, tek tada je moguće steći realniju sliku o delu i više ga ceniti. Umetnost ne treba samo posmatrati, o umetnosti treba i čitati.

Uostalom, sasvim logično, nameću se i sledeća pitanja: Zašto bi umetnici trošili svoje vreme na obrazovanje i ulagali toliki trud u usavršavanje slikarske veštine da kasnije “povuku tri linije”? Zašto bi ovi umetnčki predmeti bili izlagani u muzejima, ako već nemaju nikakvu umetničku vrednost? Zašto bi apstraktnoj umetnosti u tom slučaju bile posvećivane čitave monografije? Zašto bi apstraktno slikarstvo činilo sastavni deo studijskog programa likovnih akademija i katedri za istoriju umetnosti širom sveta? Zašto ovi umetnički predmeti na aukcijama dostižu cenu od nekoliko desetina miliona dolara?

Da bi se došlo do odgovora na ova pitanja i shvatila suština i vrednost bespredmetnog slikarstva, vrlo je važno objasniti kakve je promene evropsko slikarstvo doživelo do danas.

Ostatak ... http://www.b92.net/kultura/slikarstvo.p ... id=1075737

[piupiu]

VIVA film u Bihaću!

U nastojanju da građanima Bihaća osigura različite kulturne sadržaje, Kulturni centar Bihać je u suradnji sa Udruženjem VIVA iz Sarajeva, organizovao projekciju filmova nagrađenih na VIVA film festu 2015. godine.

Pred sami početak projekcije, publici se obratio filmski reditelj Ratko Orozović, i zahvalivši se fondu za zaštitu okoliša FBIH na podršci za pokretanje drugog dijela projekta VIVA festa, a to je projekcija nagrađenih filmova u nekoliko bh gradova.

“Zahvaljujući fondu za zaštitu okoliša FBIH, pokrenuli smo drugi dio projekta VIVA Festa, projekcije nagrađenih filmova za građanstvo i filmske radionice namjenjene mladima uzrasta od 14 do 18 godina, na kojima kroz predavanja i vježbe, stvaraju dokumentarni film o sebi, svojoj okolini, zaštiti okoliša, događajima i problemima koji nastaju u toj interakciji. Teme proizlaze iz životnih situacija koje ih okružuju,samoopažanja i mašte. Meni je bitno da ljudi vole film, a broj prisutnih gledatelja mi nije važan, jer mi smo večeras ovdje zbog filma i cilj nam je bio da se festival osjeti u drugim gradovima BiH, jer sve se dešava u Sarajevu zato što je to glavni grad. U tom kontekstu bismo voljeli da upravo Bihać bude domaćin idućeg VIVA film festivala i na taj način vi dobijete status festivalskog grada“, istakao je Orozović.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ml ... a-u-bihacu

[piupiu]

Nekrolog jednoj čaršiji

Ovdje, sa brijega, vidi se cio Zlatni rog.
Desno je Fanar.
Voda pod Fanarom bila je bajata i stara – vizantijska.
U ovoj vodi više se ne ogledaju stvari sa zemlje.
Po Fanarskom brijegu nad Zlatnim rogom čuče crvotočne kuće
popularnih mušebaka, rasute po padini iznad Vaseljenske patrijaršije.
Izdaleka, ovako razbacane, liče na potučenu vojsku posljednjih
otomanskih sultana.
Ova propala zdanja grčkih trgovaca vijekovima su odolijevala
islamu i zemljopisima.
Bogata i moćna do prije stotinjak godina, desna obala zaliva bila je
gnijezdo fanariota. Ovdje je bio centar grčke akcije na Balkanu i
trgovačke špekulacije na Levantu. Odavde su se generacije bogatih
hrišćana lukavstvom, novcem i intrigama nosile s turskom vjerom i
policijom. Zlatom se kupovao sultan i iskupljivao Hrist.
Trgovci su držali novac, patrijarh carigradski držao je crkvu, car
ruski držao je patrijarha. Kada nije bivalo tako – panduri su globili
trgovce, a derviši su vješali patrijarha. Srednja vrata Vaseljenske
patrijašije i danas su zazidana. Na njima je visio patrijarh Grigorije. Ali, i
prije i poslije toga, begovi fanarski bili su i kneževi i guverneri otomanski
po Vlaškoj i Rumeliji i savjetnici carski na Saraju i na Porti.
Nema više fanariota... Ni sultana otomanskog... Ni cara
pravoslavnog...
Sa ovog brežuljka zlato je pobjeglo u banke po Galati ili čak u
Urugvaj.
Bogati trgovci žive na Džihangiru ili Floridi. Na Fanaru je ostala
sirotinja jevrejska i Patrijašija vaseljenska uboga i preuboga. Prije
nekoliko godina htjela je Patrijaršiji pomoći i Moskva, ali su je pretekli
protestanti i dolari.
Na padini što prolazi pored malog prozora ležao je nekad stari
Vizant, i možda su janičari u jednom od ovih tijesnih prolaza dotukli
osamnaestog i posljednjeg vizantijskog cara, računajući od Konstantina
Velikog ili sto dvadesetog, računajući od imperatora Avgusta Oktavijana.
Tako piše u svim istorijama...
Brod okreće desno, panorama se prekida. Pored prozora teče zelena
voda. Sve do Ejuba...
Truhle tarabe, drvene kuće, desetak kubeta, stotine automobila i
jablanovi. Sakrivena u šiblje, turbeta na gomili dotrajavaju kao neko
ogromno, neupotrebljivo i polupano posuđe, bačeno u korov.
Na Istoku se spomenik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i
za sve se zalijepio "noviji" svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili
samo vrh munare.
Na dnu dvorišta Ejubove džamije, u zelenilu šedrvana i česama ima
stotinjak kvadratnih metara stare turske keramike, ljepše od one u
jedrenskoj Selimiji, i svježije od one u Plavoj džamiji. Na ovim pločama
sve se veže i prepliće u zelenim čvorovima i opet nadovezuje u vječnom
ponavljanju teme koja je bez početka i kraja kao u staroj istočnjačkoj
bajci.
Ovo je ispjevao pjesnik koji nije znao za granice dozvoljenog i
nedozvoljenog, i bježeći jedino od čovjekova lika, iskreno i tiho pjevao je
po ovom zidu svoju malu zelenu strofu. Nju može zapamtiti svako ko voli
da čita čudna slova kojima je napisana, ali niko je ne može ponavljati i
recitovati. Plemenitom površinom sa svih strana tankim plavim venama
istočnjačkog ornamenta teče nježni krvotok arabeske.
Iz dvorišta Ejubovog turbeta svi putevi vode u stara turska groblja.
Da nema dugačkog naselja na drugoj strani, ovo bi bio grad mrtvih.
Bez kapija, strogih aleja, bez prodavača cvijeća, bez čuvara, crnine i
svijeća, ovo čuveno tursko groblje liči na livadu po kojoj su nakrive
izrasle velike bijele pečurke od kamena.
Kao da je ovdje smrt bila obična i svakodnevna stvar, a na drugim
mjestima u svijetu izuzetna nesreća koja se mora uljepšati.
Penjući se prema kafanici na brijegu, učini vam se da se grobovi
nadovezuju i redaju kao brojanice i, odjednom, požurih, ne zagledajući se
i neobazirući se.
Pjer Loti volio je Istanbul, Zlatni rog, Ejub i ovu kafanicu na brijegu.
Nekada je iz duga vremena proučavao budizam i kao Lamartin
putovao u Svetu zemlju na hadžiluk. Ovdje je povjerovao u lijepu
Hatidžu i postao turkofil. Jednom je i sam htio da izmisli neku novu vjeru
– ovdje je zaboravio i staru. Na dugim plovidbama, od Polinezije do Boke
kotorske, nije shvatio narode ni upoznao civilizaciju. Nije razumio ni
Indiju, ni Egipat, a još manje Grčku i Italiju. Sve filozofije i religije
zamijenili su na kraju stambolska bula i orijentalni život.
Kažu da je Loti u ovoj kafanici na Ejubu sjedio mjesecima i pisao
"Azijadu". Dokazi su u svim bedekerima, na svim jezicima, i jedna
fotografija na modrom kafanskom zidu.
Iznad šarene litografije po kojoj juriša i junački gine konjica neke
nepoznate narodnosti i sve se dimi i puši, baš kao na slikama iz srpskobugarskog
rata u izdanju knjižare Tome Jovanovića i Vujića sa Zelenog
venca, uparađen u malom formatu razglednice stoji Loti pun ordenja i
brkova. U lijevom uglu preko lampasa nečitka posveta i potpis. Na
suprotnom zidu Rita Hejvort reklamira "čuveni mirišljavi PURO toalet
sapun".
Pjesnik, moreplovac i turkofil bjesomučno gleda u nju mjesecima...
Plovim ispred stare otomanske krstarice "Medžidije". Starudija hrđa
u plićaku ispred nezgrapne žute palate sultanovog admiraliteta.
Bespomoćna carska olupina po kojoj se suše ribarske mreže i danas
ponosno plovi svojih dvadesetak milja, sijekući modre talase nekog
zamišljenog mora na šarenim lajpciškim litografijama zadjenutim u
uglove berberskih ogledala u Anadoliji.
Plovimo opet sredinom masne vode i siječemo glavice truhlog
kupusa koje bacaju lađari sa prepunih dereglija.
Uramljena u malo okno brodarskog prozora odmiče sporo, kao na
starinskom filmu, dugačka siva panorama starog Stambola. Ivicom vidika
prolaze džamije sultana i velikih vezira.
Cio prizor ispuni Sulejmanija, velika bogomolja još većeg osvajača,
za koju je neimar godinama odabirao mjesto. Poslije dođoše kvartovi
drvenih kuća, isječeni uskim sokacima po kojima od jutra do mraka, kao
u crijevima ogromnog džina, jure ljudi i ševroleti.
Na ovim ulicama nema nezaposlenog svijeta. Tri pertle i dva češlja,
janjeća glava i malo luka, vunene gaće, maramica ili jedna riba, već je
trgovina na trotoaru. Trguje se u kući, u radnji, pred radnjom, na ulici, u
prolazu, u krevetu.
Jak glas ili diskretan šapat su jedina reklama. Galama zamjenjuje
velike firme, male oglase, plakate i skupa neonska svjetla.
Ovaj svijet po ulicama, kapijama i parkovima koji nikad nije
štrajkovao ipak je uvijek u nekakvom štrajku bježeći po cijeli dan od
velikog posla i dangubeći na sitno.
Da li je duša ovoga grada krštena ili nekrštena? Prepirka traje pet
stoljeća... Učestvovali su i očenaši i artiljerija i Kur'an, i motike.
Svađali su se carevi, vladike, prosjaci, bašibozuci i krstaši.
Kemal je, na kraju, spasao šarenu dušu ovoga grada.
Poslije njega ostale su freske bez tamjana i munare bez mujezina.
Ostavio je za sobom čovjeka u plavoj čuvarskoj uniformi da prodaje
ulaznice i oduzima fotografske aparate na vratima bogomolja.
Brod plovi pored Mahmud-paše, ispod Kapali-čaršije koja je
izgorjela. Kapali-čaršiju je progutao plamen.
Ovo je posmrtno slovo hiljadama galanterija, parfimerija,
konfekcija, manufaktura, kolonija, bakala, aščinica, kafanica, zlatara,
krpara, antikvara, staklara, staretinara, svaštara i ostalim stotinama malih
dućana u tamnim svodovima nekada čuvene Kapali-čaršije u Istanbulu.
Ovo je nekrolog kamenom mravinjaku punom jorgana, fildžana,
čipaka, ibrika, fotelja, solitera, frižidera, kombinezona i svih najlona, u
kome se više od sto hiljada dana kupovalo i prodavalo, nudilo i tražilo,
živjelo i bankrotiralo.
Ličila je na mahove na luksuznu pećinu u kojoj se skrivalo od
nevremena, reformi, roka i kriza, i trgovalo uporno i strašno u riješenosti
da se istraje do naših dana i da se postane jedinstven i nenadmašan.
Ogroman prostor između spoljnih zidova u kiselom drvetu i
mahovini i beskonačni broj stubova pregrađivao se danima i godinama i
kamenom i krpom i daskom, i tako je sazdano čudovišno vašarište čuveno
u svakom vijeku od svoga postanka do juče. Svaki esnaf i svaka vrsta
trgovine stiskali se pod jedno kube, pod nekoliko svodova, među desetak
stubova, u donji rakurs, u prolaz, u gornji rakurs, između dva prilaza, u
dno ćorsokaka.
Oni što nisu imali stalnih dućana vrištali su pored svoje robe na
ulici, na prilazima, u prolazu...
Veliki gradovi se ponose i istorijom i noćnim lokalima i katedralama
i lijepim ženama. Istanbul se ponosio i svojom Kapali-čaršijom.
U vlažnom lavirintu piske, ljudi i mirisa šiš-kevaba, Rev d'ora,
užeglog masla – sijale su grivne, Solomonove zvijezde, minđuše, po
kojima se iza čekmedžeta krčmilo zlato kao burek. Do njih su bile
katakombe antikvara u čijim su vitrinama buđali žućkasti trbusi indijskih
Buda i hrđale sablje dimiskije.
Krčmili su se i falsifikati i orginali.
Taškent, Buhara, perzeri, Smirna, Samarkand. Samovar ruskog cara,
sijamsko ordenje, mamuze kralja Amanulaha, češke ujdurme "a la turka",
činije, nargile, bijeli orlovi, kineske vaze, slike Ane Mej Vong sa
autogramom, dušek Pjera Lotija!...
U malim izlozima dostojanstveni stari časovnici kao nadgrobni
spomenici što stenju i sviraju Lehara i "Nizamski rastanak".
Kilogrami "šafhauzena", "omega", "marvina", "helvecija", "lonžina".
Opet prolazi, mrak, česme, fluorescentne cijevi...
Trgovine u starim sanducima, mangale, čajnici, miris prženog šećera
i naftalina – na ulazu najveći istočni arsenal polovnih frakova, redengota,
smokinga i štrajfastih pantalona... Tri puta po hiljadu mladoženja,
makroa, konzula i novinara može se vjenčavati, slikati i paradirati pod
kiriju od dvadesetak lira!
Kuhinjski kredenci, trokrilni ormari, fotelje, bračne sobe, armije
stolica. Čaše, bokali, servisi za čaj, karafindli, slanici, servis za dvanaest
osoba, šerpe, nokširi, stakleno posuđe." Vestinghuz", "Simens", "Sidol",
"Kerting", "Orion".
Svilena marama "Suvenir d'Istanbul". Slika posljednjeg sultana sa
leptir-mašnom. Zelena reklama "Devlet hava jolari" i stujardesa nudi
sendviče sa sirom.
Uzvici, krikovi, čopori...
Žućkasti potoci sladunjave kolonjske vode...
Nekome je nestao novčanik!
Mideri... Kilote... Tobralko... Korzeti...
Mlinovi za kafu kao bataljon patuljaka u oklopu.
"Soar d'Pari," "Vakans", "Amur", "Šanel", "Đulijag".
Pod svodom žute, plave, roza, bijele, zelene spavaćice kao zastave
na Farukovoj jahti.
Miris prženih leblebija i crnih mačora... Prodavač štofa ima tri
metalna zuba.
Nova ulica...
Kravata sa Aja Sofijom i tri munare... Oprema za motocikliste,
muštikle, "Kontinental" gume.
Šoljice za bijelu kafu sa Ivicom i Maricom. Komplet za dvadeset
četiri osobe.
Godinu, mjesec i dan više i ne pamtim. Bila je zima... Bilo je to
davno...
Bila je ona prava, stara sarajevska zima sa mnogo snijega i neke
čudesne bijele tišine.
I bila je noć.
Poodmaklo gluho doba nad smirenom kotlinom oko Miljacke.
Ne znam koliko je bilo sati. Ni kad me je majka probudila, ni kad
sam bunovan pogledao u prozore, nisam pomislio na vrijeme.
U zavijanim oknima našeg prozora gorio je grad. Gorjelo je čitavo
Sarajevo.
Naši prozori bili su okrenuti prema Imaretu. Sa naših prozora vidio
se veliki dio sarača, šiljati odžaci na medresi Kuršumliji, mali sarajevski
dućani sefarda, Pašlihan, tri munare, stara sinagoga i dio zida i česme
pred Begovom džamijom.
Te noći sve je blistalo u toploj pozlati ognja.
Sokaci su bili puni bunovnog svijeta.
Svi smo trčali prema buktinji koja nas je mamila i omamljivala.
Plamen je nadvisio stare jablanove, munare i smeđu Sahat-kulu.
Te tihe zimske noći gorio je Kolobara han.
Dim je bio pun mirisa štavljenih bravljih koža.
Možda se ništa ne usiječe tako jasno u pamćenje kao neki veliki
požar u noći.
Dok sam crtao starca u lijevom uglu crteža, sjetio sam se starog
hadže koga sam posljednji put vidio te noći.
Hadžo je imao smiješan mali dućan u jednom ćošku starog hana.
Njegov dućan više je ličio na poveći sanduk za šećer ili neko limeno
posuđe nego na radnju u kojoj je romanijskim seljacima hamajlijama i
čudotvornim zapisima istjerivao zle duhove, ograme, demone i šejtane.
Osim divita i nekoliko požutjelih starih ćitaba, koji su izgledali kao
ispucani crepovi sa kakvog zaboravljenog turbeta, više ničega nije ni bilo.
Možda je takav nekada davno bio i dućan onoga Mula Mustafe
Bašeskije, mudrog i veselog hroničara starih sarajevskih prilika i ulica.
Bašeskije, koji se podjednako molio za spas duša i onih koji gone i
onih koji su gonjeni.
Hadžo je stajao te noći poguren i nijem.
Čitave te noći hadžo je šaputao neku dugu spasonosnu molitvu.
Dobrih duhova noćas nije bilo.
Vatra je gorjela čitave duge zimske večeri.
Vatra je progutala čađave tavane i divanhane, jadna imanja
siromaha, čitav jedan inventar fukaramuka i tuge. Lučevi direci pucali su
kao ramazanske beščetalame.
Ujutro je osvanulo zgarište.
Crno i ukočeno kao dugačak leš nekakvog džina koji je čitave noći
nosio sa crvenim bičevima ognjene agonije.
Stara avlija je bila puna mrtvih ptica.
Možda je u jednom njenom ćošku nekada bio dućan onoga dobrog
starca koji je toliko volio Veliudin-pašu Čerkeza, seraskera vilajetskog i
neprijatelja Fra Grge.
Gore na spratu bila je divanhana na kojoj su, možda, nekada davno
akšamlučili i šenlučili rovašni Morići i po čitave noći kenčijali sa
smiješnim i nesrećnim Đerzelezom.
Izgorjela je za jednu zimsku noć crvotočna velika kutija usred
čaršije.
Izgorjela je kutija koja je vijekovima pod svojim crnim poklopcem
okupljala putnike i namjernike.
Turke, Grke i Latine. Kiridžije i kavgadžije. Kekeze i nakaze. Čauše
i fratre. Hodže i hadžije.
Ljude koji su putovali svijetom za bogatstvom i trgovinom, i
nesrećnike koje su po svijetu vukli mračni i strašni nagoni.
Te tihe zimske noći izgorio je Kolobara han.
Ništa se ne usiječe tako jasno u pamćenje kao sjećanje na veliki
požar u noći.
U nekim novinama odštampana je čirulja jednoj rijetkosti. Izgorjela
je jedne noći iza dobro osiguranih zamandaljenih kapija...
Iz bedekera je istrgnuta stranica o mravinjaku, gdje se godinama i
danima zacjenjivalo, ucjenjivalo, procjenjivalo i cjenkalo, dok gust kiseo
dim nije odnio sve u bescjenje...
Ovo je pomen ogromnoj kamenoj šatri izobilja, šarenila i
asortimana, razapetoj od Bajazidovog mejdana do Mahmud-pašinih
mahala i Nuri Osmanije. Ovo je pomen tvrđavi jednog mentaliteta, gdje
se trgovalo dugo i iz ubjeđenja, novcem, robom, grimasama i zakletvama.
Kolika je cijena stvarima koje se više ne mogu napraviti!
Dobri, stari teatar, čiji su klovnovi sa istorijskim zakašnjenjem na
svojim ubogim trapezima pehlivanili preživjelu levantinsku varijantu
prvobitne akumulacije, odolijevajući falangama ljupkih prodavačica i
utvrđenih cijena moćnih savremenih robnih kuća, izbjegavao je
jednostavnu i tihu smrt u banalnosti regulacionih planova i urbanističkih
zahtjeva savremene metropole i nestao u posljednjem uzbudljivom
spektaklu zapaljenih kulisa.
Požar je uzbudio milion ljudi kao u zlim noćima strašnih
zemljotresa, velikih strava, ratova, Konstantinove smrti i Fatihovog
trijumfa na bijeloj kobili.
Siroti Sulejmani, Avrami i Antigeni koji su još sinoć u pet do sedam
trčali do ćoška da vam se još jednom zakunu, doživjeli su reprizu
Hjustonovog "Blaga Sijera Madre" i ostali izbezumljeni i blijedi u
traganju za požutjelim policama "Uniona", "Rosije Fonsijer", "Anadolu
Sigorta", "La Nasionala" i "Asikuracioni đenerali"...
Siroti poreski obveznici, što su na domak "atomskog blagostanja"
godinama drhtali od "Meseršmita", "Lankestera", konkurencije, policija,
MIG-ova, nuklearnih bombi, Marsovaca i letećih tanjira, preživjeli su
konvencionalno uništenje svojih običnih malih sreća u plamenu jednog
klasičnog istanbulskog požara bez nade i hepienda.
Šetnja po Zlatnom rogu je završena. Na izlazu treba predati kartu.
Neko će reći da je Zlatni rog lijep samo u proljeće. Drugi, opet,
ujesen. Treći zimi.
U stvari, on je ružan i ljeti, i zimi, i ujesen, i u proljeće. Ali je u isto
vrijeme i uvijek lijep, ali samo predveče.
Danju je ovaj zaliv ogroman rov, pun ustajale vode po čijoj se ivici
nahvatao život žut kao mahovina.
Noću, na mjesečini, ovo je kič, turistička reklama i ono "rado te se
sjeća..." na razglednicama.
U ponoć, bez mjesečine, ovo je strašilo i cmi bodež u leđima
Evrope.
Popodne ovo je dugačka Čukarica, puna dokova, lađa i otpadaka.
Lijevo – obala prodavača i preprodavača.
Desno – mahala puna čučavaca i leblebija po kojoj se suši ovčetina,
dime nargile, trešte gramofoni i pljušte šamari.
Samo pred sunčev zalazak ovo je zlatan mač na crvenoj vatri.
Samo nekoliko trenutaka svakog dana ovo je Zlatni rog.

[piupiu]

Cv(i)jetić u Vrtnosti

Vrtnost

Piše: Darko Cvijetić

Rukopisanje kao savijanje prstiju oko olovke lagano nestaje. Jer je bolno zapravo. Tolika stoljeća pišemo a tek se nazire doba opstajanja rukopisanja dodirivanjem, jagodičnim idejama o povratku.

Onda su, rekla je, dva dana nakon pokopa, iz bolnice javili da dođemo po neke dedine stvari koje su nečijom greškom ostale u ladici. Dali su nam ostatke pribora za brijanje i njegove zube, vještački porculanski gebis, umotan u platnenu maramicu. Nitko nije niti pomislio da smo dedu pokopali bez zuba, rekla je. Vidjeti te zube bilo je strašno, bijele kao jutarnji snijeg posut pepelom. Sva ta slova prevaljana preko zuba, odžvakana hrana da bi se hranom postalo. Zube smo s maramicom bacili iza kuće, u baštu.

To je posljednje što je kazala o ocu.

Povratak je dug, rekao sam, i počeo je od zuba. Lijepo jedno mjesto na kojemu je netko postojao. Čitavo sunce prije nekoga tko dolazi. Vrijednost odiseje tako počinje od dobro prekopanog vrta, i jagodica.
Zato još računam na vrtanje svoje olovke pod vratom.

I to je posljednje što sam joj kazao o ocu.

http://darkocvijetic.blogspot.com.au/20 ... jetic.html

[petunija]

Hvala @piupiu za onaj članak o apstraktnom slikarstvu.
Moram priznati da i ja spadam u one koji, neću reći ne vole, već ne razumiju, ovu vrstu slikarstva. Ali mi nije mrsko ponešto i naučiti
Tekst koji si postavila je baš dobro urađen, daje opšti pregled i uvodi laika poput mene u neki novi svijet. Bilo mi je vrlo interesantno i poučno čitati ovo.
No, pošto sam s muzikom u boljim odnosima nego sa slikarstvaom , a uz to se bliži Nova godina, evo mog priloga:

[piupiu]

Muzička numera - 5+.

Je l' da da je dobar tekstić? Baš se obradujem kad na portalima nadjem nešto smisleno napisano, gdje vidiš da se neko baš potrudio ... i imaš šta i pročitati. Iskreno, mišljenja i kolumni mi je na vrh glave.

A, što se apstraktnog slikarstva tiče, meni je od malih nogA bliže nego realizam, uvijek sam mislila da je tako sa svima, da u sebi zadržiš onu neku dječiju sliku svijeta u kojem lude šare imaju puno više smisla od 'reda' i prepoznatljivosti ... mislim, zašto drveće ne bi bilo ljubičasto?

[petunija]

Hvala, da malo podignemo atmosferu
Ljubičasto drveće - zaista zašto ne, kao u onom filmu "Društvo mrtvih pjesnika" kad se nastavnik popeo na klupu i rekao da je svijet sa tog mjesta drugačiji nego kad stojiš na podu, tako nekako
Sve je u našim glavama i načinu na koji posmatramo okolinu, meni bude drago kad nešto uspijem sagledati iz neke nove perspektive, a to mi se baš desilo čitajući ovo. Drugačije ću posmatrati tu vrstu umjetnosti.
A i za te kolumne si u pravu, meni više zlo bude kad nešto tražim, a tražilica me uputi na neki blog

[¤ jelena ¤]

Hvala i od mene za onaj tekst o apstraktnom slikarstvu.

Sad svašta znam o onim, nekad flekama, mrljama i kockama tj. četvorouglovima i tako to.

E, a sad... šta bi bilo pandan apstraktnom slikarstvu (npr. djelima jednog Kazimira Maljeviča) u muzici?

Ako zanemarimo raju iz Laibacha, možda ovo

[piupiu]

Jelo, to meni zvuči kao neka japansko-kineska muzika ...

A, evo i malo ambijentalno apstraktne ...

[¤ jelena ¤]

Lijepo kao ona slika Kandinskog gore.

Jelo, to meni zvuči kao neka japansko-kineska muzika ...

U jednom trenutku me podsjetilo i na Toma i Jerryja, dok se šunjaju, bježe i prave neki džumbus po kući.


Evo nam još nešto lijepo, meni jedna od najdražih kompozicija...



edit:

kad sam već ovoliko izeditovala ovaj post hajd da ubacim još nešto, evo nam malo i poezije....

Bara

Dobro pamtim onaj strah iz detinjstva.
Zaobilazila sam bare,
osobito one sveže, posle kiše.
Možda neka od njih nema dno,
iako je ličila na druge.

Koraknuću i iznenada
potonuti u dubinu
i još dublje u dubinu,
ka onim oblacima što se ogledaju u njoj,
možda i dalje.

Zatim će bara presahnuti,
zatvoriti nada mnom,
a kuda ću ja, zauvek zatvorena –
s krikom neiznesenim na površinu.

Tek kasnije, razumela sam:
sve ružne zgode
ne ulaze uvek u pravila sveta,
čak i kada bi htele,
ne mogu se dogoditi.

Wislawa Szymborska

[piupiu]

U jednom trenutku me podsjetilo na Toma i Jerryja, dok se šunjaju, bježe i prave neki džumbus po kući.

I mene, htjedoh pitati je l' ovo iz nekog crtića, ali mi je bilo premalo violina.

Evo nam još nešto lijepo, meni jedna o najdražih klasičnih kompozicija...

I na mojoj top listi.

[¤ jelena ¤]

Za nas jeste, a publika je uvijek u pravu.

[petunija]

Hvala @jelene za onu epizodu Toma i Džerija, kako je divno sjetiti se.

[¤ jelena ¤]

Nema na čemu

malo filmske muzike...

[piupiu]

Amelie je ... kao neka šarena slikovnica. Divno!