Dos`o Nenad!

[Ajatolah_]

20 stranica postova kako je nebitan.

[draganbl]

Lijepa tema, evo da se i ja upišem.

Za razliku od većine (svih) forumaša, do ruku mi je dopala knjiga dotičnog i, bez ikakvih očekivanja, ista bijaše pročitana za dan i po (krupna slova, širok prored, uzak format, lako štivo u svakom pogledu).
Knjiga je loša, bez početka, sredine i kraja, napisana od strane amatera, nedouhoviti spis netalentovanog pisca u pokušaju...

Iste takve su mu bile i pjesme koje je sklepao u Beogradu, isti takvi su mu i koncerti koje je pravio prvo sa lošim bendom bez lošeg ritam - gitariste, a poslije i sa njim - lošim. Violina i rokenrol su ipak nespojivi. Grijeh i prema jednom i prema drugom.

Složna braća, serija u kojoj smo se, iskren da budem, znali i nasmijati (prije svega zbog odlične glumačke postave) je možda jedino Karajlićevo djelo poslije devedesetih koje ičemu vrijedi. Onu posljednju egzibiciju sa Nadrealnom televizijom mislim da niko nije ni gledao.

Eto, stade Neletova poslijeratna biografija u četiri rečenice.

Šta Sarajevo misli o Neletu? Po ovog temi bi se reklo da to interesuje samo Sarajlije. Neleta zasigurno ne.

[StupskaBitanga]

Došla i Neda Ukraden eno sad kao i kupuje ponovo stan u Sarajevu i nastavi niz

[FreakyStyley]

Nikad mi nije bilo jasno cemu ta tolika fama.

Kontam kako se raja koja je odrasla s njim osjeca izdano i sl. ali koga vise boli kurac? Niti je prvi niti je zadnji koji je tako postupio, mnogi su u ratu.

Ne treba mistifikovati stvari. Sto se tice Zabranjenog pusenja vecinu pjesama je napisao Sejo Sexon tj. Davor Sucic. Nele je osrednji, cak los pjevac i eto, hajmo rec, solidan frontmen. Oko nadrealista je bilo gro ljudi od kojih su mnogi za taj projekat bili bitiniji od Neleta. Ako su nam nadrealisti vrhunac TV produkcije i humora (a nisu) onda jebo sve sto je ikad izaslo iz Sarajeva. Kasnije je srao i pricao bas odvratne stvari, ne jednom i nije pogresno citiran, nego par desetljeca.

Karijera mu se svela na imitiranje samog sebe iz 80-ih kroz neke pokusaje beogradskih i slicnih nadrealista. Funkcionisao je dugo kao Kustin privjesak, pjevajuci muziku ukradenu od cigana i srpske tradicije, upakovanu u satro ljevicarske stavove njega i omiljenog mu rezisera bilo uzivo bilo za filmove.

Sad od kako je imao srcani ne moze vise da pjeva, skace i glumata pa napise knjigu, naravno u naslovu ime rodnog mu grada.

U principu Nele je osoba o kojoj se prica i misli tamo gdje bi najmanje trebalo - u Sarajevu.

Nekad imam osjecaj da je Sarajevo ko neka iskompleksirana treba sto tek kad je odjebes trci za tobom.

Glupo mi malo citirat vlastiti post, al' eto.

Inace, ocekujem Neletov prvi iduci beogradski intervju da zvuci nesto kao:

"Nisam ni vidio Sarajevo, svratio sam u prijateljevu kafanu, vidjeli ste kako mi je fino bilo da me policija morala pratit. (smijeh)"

[Pismonosa]

Dokle smo sa skočimišem?

Jel se upalila raja? Neš ti boljeg marketinškog poteza od potpirivanja nacionalnih strasti. Sad će mu knjigu kupit i šumnjaci koji uopšte ne umiju ni da čitaju.

[Pismonosa]

20 stranica postova kako je nebitan.

Ja, i?

To vam je haman kao neki šuk, pa svaki koji dođete ko papagaj ponavljate isto.

Kad bi neko otvorio temu o nečemu bezveze, npr. o Ajatolahu i ako bi se pojavilo par zanimljivih sagovornika, bez problema bi se napunilo 20-tak stranica. Što jelde ne znači da si ti u suštini nekome bitan.

Teme tipa "kupanje jednom dnevno" imaju po 40-50 stranica.

[emigrazione]

Glupo mi malo citirat vlastiti post, al' eto.
Inace, ocekujem Neletov prvi iduci beogradski intervju da zvuci nesto kao:
"Nisam ni vidio Sarajevo, svratio sam u prijateljevu kafanu, vidjeli ste kako mi je fino bilo da me policija morala pratit. (smijeh)"

Ako cemo realno onako bezbrizno i Netanyahu moze piti pivu u sred Gaze, ako je ovo ta prva posjeta nakon rata( u sto samo glup covjek moze povjerovati) onda o ovome treba snimiti film...on se sa ovom rajom mogao sresti bilo gdje, brda oko Sarajeva ima koliko hoce, lijepo brate serbez se naroljaju i svako svojoj kuci, ne kontam smisao ove i ovakve posjete

[__Phoenix__]

Od domaćih medija jedino Radio Sarajevo ne prestaje o tome, nevjerovatno bijedno.

[Pismonosa]

Ma joj, ljubavi, stisni se u svom kutu i pregori želju ljutu

[cyprus]

Silno se trudim ignorisat ovu temu, ali je stalno u vrhu liste

[Pismonosa]

Ne znam šta je, al evo ga opet

[dezurni_ucenik]

Silno se trudim ignorisat ovu temu, ali je stalno u vrhu liste

Bili su prosle godine protesti.Sta ste radili,takmicili se na ovom forumu u sklapanju prica o narkomanima i papcima koji ruse.Sad vam ko biva smeta ispijanje kafa ..

[Pismonosa]

Jesu li to Kipre kadrovi iz nekog filma o drakuli? Izgleda mi ko hajka usmjerena ka dvorcu na obližnjem brdu

[tm84]

kad dodje kusturica u sarajevo, angazirace oruzane snage da ga stite

[cyprus]

Silno se trudim ignorisat ovu temu, ali je stalno u vrhu liste

Bili su prosle godine protesti.Sta ste radili,takmicili se na ovom forumu u sklapanju prica o narkomanima i papcima koji ruse.Sad vam ko biva smeta ispijanje kafa ..

Nit mi smeta ispijanje kafa, nit pozivam na proteste... Nego na facebooku nabasah na sličicu koja na vrlo dobar način oslikava kako su nam prioriteti poredani

[sarajevo999999]

Pomazem i ja al anonimno, nemma potrebu da se o meni pise kako imam raskosen zivot, kako mogu ono ovo, hajd da je zaradila nego sa guza na guz pa se jos dici. Daj bolan. Ona je za mene vece smece nego taj Nele i Djuro skupa. Oni su za nju Thor i Odin, a ona nije ni za onih erotskih filmova.

Ti si lud. Cuj ona ti je vece smece od cetnika. Ne znam sad puno o njoj jer me boli kurac za nju. Ali je cinjenica da pomaze i to puno, i znam da se odavno bavi humanitarnim radom i da je postovana u krugovima poznatih ljudi, da su njena poznanstva i omogucila njenom muzu da zaradi jos vece pare nego sto je imao. Sta ce njoj kakva promocija u BiH, zena puna ko brod, svugdje u svijetu su joj otvorena vrata. Ti naso da trazis neke skrivene namjere ovdje i poredis je sa cetnikom nekim. Al da se vratimo na temu. Cetnik zasluzuje samo najgore, treba pokazat ovakvima da nisu dobro dosli i da se ne mogu zajebavat sa nekim stvarima.

Ja nikoga iz Nadrealista ne dozivljavam kao cetnikom, ustasom ili balijom. Eto toliko od mene. Sto se Jenkis tice sa guza na guz recept a biti u humanitarnim svrhama javo to ti je isto kao pranje novca. U ostalom da se nije bogato udala za bankara preko kojeg je dosla do cca. 150 mil funti nebi niko za nju ni znao. A sad joj nemoze niko stati u kraj jer je pokusala svu pamet svijeta... i ona je vaznija od Nadrealista za Sarajevo.... daj molim vas. Ja sam nepune tri godine u BiH imao postanare kojima nisam naplatio niti 1KM! Pa opet nisam isao po mediji, da pisu o meni.

Toliko si glup da mi je evo drago sto podrzavas nenada...

[volta dzontra]

"Fajront u Sarajevu" je zanimljiva i dobra knjiga. Nisu Neletu pripovjedački dar i kreativnost nestali zato što je izabrao stranu suprotnu od vaše.
Nele sjajno dočarava osamdesete, ima sjajnih socioloških uvida, duhovitih usporedbi, kritike totalitarizma Jugoslavije itd.
Polazite od pogrešne pretpostavke da pravo na prošlost pripada više vama nego Neletu jer ste vi po vlastitim aršinima na strani dobra a Nele na strani zla..
U knjizi ima "srpske političke misli" i srpskog pogleda na devedesete ali nimalo neobjektivnije od sličnih sarajevskih romantiziranih knjiga sjećanja
Ove patetične izjave koje pretpostavljaju da Nele nešto pati i želi da se pomiri sa Sarajevom su smiješne. Ljudi se sele, nastavljaju živjeti i stvarati, a nostalgija je pričica za tješenje duhovno nezrelih. Mene je iznenadilo koliko je Neletova knjiga ustvari nenostalgična i kako je izbjegao ono sladunjavo uljepšavanje prošlosti tako karakteristično za Sarajlije..
Rijedak je veliki grad na području bivše Juge da mu je tako prekinut kontinuitet s prošlošću. Preko polovice današnjeg stanovništva nema nikakve veze sa Sarajevom o kojemu Nele piše (nisu bile rođeni ili su došljaci)
One sportske, glazbene, znanstvene, umjetničke, gradske kreme koja je Sarajevo osamdesetih godina činila centrom bivše države više skoro da i nema...
Priča o izdaji je smiješna. Svi ste zajedno sve izdali. I vi Tita i Tito vas, i državu i partiju i bratstvo i jedinstvo i Sarajevo i raju.....

[Dobrinja80]

Nele i Cober, evo šta nele pise o Coberu, da posle ovakvih reči Nele ipak dolazi u Sarajevo, zašto?


Za Sanjin rođendan, posljednjeg dana marta, pojavi se naš stari drug iz srednje škole, Cober, za kog me vezalo duboko srednjoškolsko prijateljstvo, ona vrsta drugarstva koja krasi samo bogate životom, osjećanjima i duhom, jaranstvo koje je spremno na sve žrtve zarad nečega što stoji iznad nas. Cober je bio topao čovjek, duboko osjećajan, ali je u sebi nosio neki teret čije porijeklo nikad nisam mogao odgonetnuti. On je bio jedan od onih koje ne možeš da ne voliš, a u isto vrijeme od onih koji ističu svoju ličnost preko svake mjere. Mene i njega niko nije mogao razdvojiti. Spajali su nas naše Koševo (on je stanovao par kuća iznad mene), ljubav prema Azri (za neupućene, to nije žena nego poznata grupa iz osamdesetih), i neko tajanstveno međusobno razumijevanje koje vjerovatno zadobiju samo oni koji su zajedno proveli srednju školu. Sjećam se i jednog sunčanog popodneva koje smo Cober i ja proveli skačući obliveni znojem, u njegovoj sobi na Koševu, slušajući Azrin trostruki album uživo. Odvrnuli smo do daske dualov studio tako da je muzika, izlazeći iz dva teška, moćna zvučnika, tresla prozore susjednih kuća. Album se zvao Ravno do dna.
Cober je bio istovremeno i povučen i ekstravagantan. Posjedovao je harizmu koja nas je pritiskala toliko da smo svi u raji otpatili svaku njegovu ljubav zajedno s njim. Imao je Cober mana, kao što ih imam i ja. Ja možda i više od njega. Jer, evo, ležim ovdje u Kliničkom centru, ispod monitora na kome se oslikava rad mog napaćenog srca, pričam o njemu, dakle, nemam neke argumente da sam uspio u životu. Nemam argumente da sam u životu prošao bolje od njega. Hoću da kažem, mora da su moje mane dobrano odredile moj put ka hospitalizaciji. No, svak ima pravo na srčani udar, pa i ja.
Ali te mane, koje su nas krasile, u našem prijateljstvu nisu bile važne. Prosto, postoji vrijeme kad čovjek prijatelja gleda kao dio sebe i sve mu oprašta, sve razumije, ništa mu ne smeta, ne zamjera, čak i ne primjećuje. To je đačko doba, doba odrastanja, i jadan je onaj koji u to doba ima sud, njega težak teret pritišće, njemu najljepše doba prođe u vrednovanju, ali, jadan je i onaj koji poslije tog doba suda nema, nego i dalje ostaje u školskim klupama, slijep na poremećaje, kretanja, ljudska pomjeranja i dubinu svoje propasti. E, taj sam ti...
Elem, dođe Cober poslije toliko godina, i taj Sanjin rođendan zaista prođe u divoti Božijoj, iako posljednji dan marta devedeset druge nije obećavao blistavu budućnost ni nama, ni gradu u kom smo živjeli. Završi se veče u lagodnoj atmosferi, čak se ja ponudih, a Cober prista, da ga odvezem do kuće. Iskoristismo priliku u toj kratkoj vožnji, jer Sarajevo nije neke veličine, da prozborimo dvije-tri o politici. Tu delikatnu temu smo tokom cijele večeri vješto izbjegavali. Znali smo da je među nama podignut kineski zid, znali smo da nema ni jedne jedine tačke koja se može smatrati zajedničkom. Njemu je otac bio visoki funkcioner stranke koja je predstavljala narod u začetku i u ekspanziji, meni je otac bio profesor fakulteta gdje je predavao jezik koji je više pripadao kulturi kojoj se zaklinjao Cober. On se polako prilagođavao situaciji i od nekadašnjeg pankera, Džonijevog sljedbenika, sve se više približavao ilahijama i kasidama, a ja sam ostao neprilagođen i glup!
Rastasmo se sa uvjerenjem da ćemo se ubrzo ponovo vidjeti.
Uđosmo u april devedeset druge. Nervoza je rasla na svakom koraku. Meni su već prijetili po ulici, maske su padale kao lišće stare lipe s kasne jeseni, pričalo se svašta po gradu, da ovi ubijaju, da ovi kolju, da neće biti milosti. Na vratima stana mojih roditelja u Kranjčevićevoj ulici neko je stavio krstić. Besmisleno! Pa barem se u Sarajevu Srbin može otkriti po imenu i prezimenu. Zašto je neko stavio krstić pored imena Srđana Jankovića? Valjda kad krene klanje po kućama, ime govori dovoljno. Ili su lokalne paše već zapikale stanove u koje će ući onog momenta kad se za to steknu uslovi.
Jezive stvari su se počele događati. Mene je polako hvatala paranoja, moj stari drugar iz prošlosti. Kad god bih otišao u toalet, kroz prozor bih gledao dvorište naše zgrade u centru grada, dvorište koje danas zovu Mašinac. Gledajući to dvorište, ušuškano između velikih zgrada i skriveno od pogleda sa ulice, mislio sam samo jedno: Ovdje će nas streljat!
Prijetnje koje sam dobijao davale su mi pravo i da tako mislim, ali još uvijek je postojala nada. Nadu je, naravno, ugušila "međunarodna zajednica". Kao što iskusni roštiljdžija nagura na novine tresku i suvo drvo i kresne upaljač, tako je međunarodna zajednica na šesti april, dan oslobođenja grada Sarajeva, odlučila da prizna Bosnu i Hercegovinu, koja još uvijek nije priznala samu sebe. Više nije bilo sumnje. Oni hoće da se mi pobijemo!
Trećeg ujutro, otišao sam do Estrade na kafu. Zabrinuta lica već su postala normalna pojava u zemlji koja postoji samo kao punkt novog ratnog žarišta. Perica je sjedio za stolom sam, gledajući kroz prozor Estrade na drugu stranu Miljacke. Na toj drugoj strani trebalo je da prave zgradu u kojoj će on imati novi stan. Perica je tog dana imao veliku prednost. Njegova supruga Mina, čvrsta i stabilna osoba, rasterećena suvišnih pitanja, bila je stjuardesa Jata. Pepi mi direktno ponudi opciju da se sve troje, Sanja, Jana i ja, tog dana popodne redovnim letom Jata prepakujemo za Beograd. On misli da ovdje nade više nema, a ja sam, kako reče, čovjek visokog rizika. Ja sam tad još uvijek gledao na stvari sa vedrije strane. Rekao sam mu, iz poštovanja prema njegovim godinama, da sam spreman da ga poslušam, ali da je možda pametnije sačekati da se vidi šta će se to dogoditi šestog. Perica mi odgovori da on ne gaji optimizam, ali da ponuda stoji. Jedan čaj, jedan sok od borovnice i vratih se kući.
Sanja je sjedila blijeda i izgubljena. To je jedina osobina koju moja žena nikada nije imala. Šta god da se desi, ona zna šta treba da se radi.
Rekla mi je da ju je zvao Cober. Da je rekao da će te večeri zatvoriti vodovod pošto će biti neke frke, pa bi dobro bilo, pošto imamo malo dijete, da napunimo kadu. Ako je neko u tom haosu mogao da ima informacije, to je bio on. Kako mi je to rekla, tako je ustala, okrenula se prema meni i izjavila kako ona taj film ne želi da gleda.
Ja aktivirah Peričinu ponudu i tog popodneva sa aerodroma Butmir avion boing 737 povede moju malu familiju i mene iz mog rodnog grada.
Na aerodrom nas je odveo Zena.
Bio je sjeban, ali, kao i uvijek, glumio je dobro raspoloženje. Divno je bilo osjetiti njegov pokušaj entuzijazma. Ja sam bio nemoćan da mu iskažem ljubav koju sam istinski osjećao. Bilo mi je toliko žao što ga nisam ljubio hiljadu puta za sav onaj život koji je ostao iza nas, nemjerljiv ma kakvim aršinima, bogat koliko i Tadž Mahal.
Avion je pravio posljednji krug iznad Sarajeva. Ispod mene, stiješnjen međ planinama, ležao je olimpijski grad. Prekrila ga noć, tamna i beskrajna. Kroz prozor boinga sedam tri sedam bacio sam posljednji pogled. Vidio sam ulice na kojima sam naučio da hodam, brda na kojima sam naučio da skijam, parkove u kojima sam naučio da ljubim. Znao sam izvor svake svjetiljke koja je te proljetne večeri iscrtavala moj grad. Svaki njegov ćošak, svaka zgrada u meni je ostavila neizbrisiv trag, pečat za nezaborav. Ljutio se ja na njega ili on na mene, mi jedan od drugoga pobjeći ne možemo.
Moje misli prekinu pilot aviona. Preko proferceralih zvučnika obavještavao nas je da će let do Beograda trajati trideset pet minuta i da ćemo letjeti na visini od devet hiljada petsto metara, prosječnom brzinom od osamsto kilometara na sat. Govorio je kao da je sve normalno. Kad da jedno dijete nije izgubilo svoj dom. Kao da sutra neće izbit rat.
Sletivši na aerodrom Surčin mnome ovlada osjećaj sigurnosti.
Kako krenu krvoproliće, tako krenu da curi sav bijes iz ljudskih duša. Ja postadoh izdajnik. Izdajnik grada koji bi me streljao treći dan rata, u dvorištu iza moje zgrade koje sam gledao iz toaleta. Silina srpskog besmislenog udara na Sarajevo izazva cijeli svijet i isprovocira dodatne reakcije "međunarodne zajednice". Njima je to rokanje leglo ko kec na desetku. Imaju divnu priliku da ispune svoj cilj, a to je da se rat nastavi unedogled. To, naravno, srpska pamet nije mogla da dokuči. A nije mogla čuti ni savjete... Srbima su, u to vrijeme, u glavi odzvanjale gusle. Sad im odzvanja prevodilac u Hagu.
A grad se savio pod dvostrukom nesrećom, pod granatama i pod unutrašnjim terorom. Ali najveća boljka osta činjenica da njegovi simboli, djeca njegovih zlatnih godina, ne bijahu u njemu. Na mene su se žestoko navrzli, što je bilo i logično, jer Sarajevo misli da su Nadrealisti njegova svojina, da je sve ono što smo mi napravili rezultat košnice u kojoj smo obitavali, a ne pčela koje su je skrojile.
U halabuci koja nas je preplavila, čuh i Coberove stihove.
On je napisao pjesmu u kojoj je biranim riječima opisao sav moj "moralni i etički" pad odlaskom iz grada. Jebo mi je sve po spisku. Ja, iskreno, nisam ni očekivao drugačije tumačenje moga samoevakuisanja. Bijes kojim je pjesma pisana blaga je verzija onoga što bi mi se desilo da sam ostao tamo. Neko iz njegovog plemena, sa slabijim živcima, ljut i u žurbi, objesio bi me za jaja. Zato sam i otišao. Divna pjesma koju mi je posvetio sa svom svojom ljubavi prema meni, samo je potvrdila mudrost moga postupka. Odisala je žaljenjem što nisam ostao, što sam pobjegao, a bila je to jedinstvena prilika da se konačno obračunamo.
Na jednom mjestu, međutim, on napisa da sam otišao jer su "... braća javila".
E, tu se stvar komplikuje.
Bilo bi jednostavno da ovu rečenicu tumačimo tako što ćemo reći da mi je javio on, a pošto sam ja njega smatrao svojim bratom, tu bi iskaz bio istinit i nedvosmislen. Problem je što on, kad je to pisao, nije tako mislio. On, kada je napisao "javila braća", nije mislio na sebe, već na "one s brda", moje saplemenike. Prvo, to je laž. Nisu mi Srbi javili, javio mi je on.
A zašto je rekao da su mi javili Srbi, a ne on? Zašto bi lagao?
Zato što je ta pjesma prestala da bude njegova intima, već je postala propaganda. Njen cilj je bio da pokaže svijetu da su Srbi bili spremni za rat.
A drugo, on mene ne drži za brata. To se vidi iz pjesme koju mi je posvetio.
A mi smo se smatrali braćom! Pa kad je to on mene prestao smatrati bratom? Šta se to dogodilo između slušanja Azre i početka ratnih sukoba?
Desio se referendum za otcjepljenje Bosne od Jugoslavije. Tu mi je moj Cober rekao da mu ja više nisam brat. On je glasao Za, iako je znao da to mene boli. Ja sam to ozbiljno shvatio, pokupio stvari i otišao. Teško je živjeti u istoj zemlji sa onima koji te ne smatraju bratom.
Ja sam sve koji su rođeni od Vardara pa do Triglava smatrao braćom. Tako sam vaspitan i danas mislim da je to ispravno. Kakva sam ja budala! Jer, niko od njih mene nije smatrao bratom. Ja sam im bio samo privremeni brat, brat na određeno vrijeme. Kada je to vrijeme isteklo, prestao sam da budem brat i postao agresor.
Gle čuda! Agresor na svoju rođenu zemlju! Agresor na grad u kojem sam se rodio! To znači da sam agresor postao svojim rođenjem. A da li su i ostalih sto pedeset hiljada Srba koji su, poput mene, napustili svoj rodni grad isto bili agresori? Ako je to tačno, u tom slučaju, broj agresora prelazi jednu trećinu stanovnika Sarajeva! Malo veliki broj za agresora. Kako može jedna trećina rođenih Sarajlija da budu agresori na svoj grad? Nešto nije u redu... ne uklapa se. Možda nisu agresori? Drugim riječima, moramo da se zapitamo ko je tu agresor. Da nisu onda agresori druge dvije trećine?
Čovjek može da ode iz svog grada, pa da se u njega vrati kao neprijatelj, ali ne može da se vrati kao agresor, naročito ako tu istu počast dijeli sa još sto pedeset hiljada ljudi iste nacije.
Kako ogromna većina od tih Srba nije uzela oružje u svoje ruke, a ja sam eklatantan primjer takvog čovjeka, čime li se ispoljila naša agresija? Negativnom energijom? Spiritualističkim mantrama? Čaranjem i baranjem? I na kraju krajeva, kakvi smo mi to jadni agresori kada smo otišli iz svog rodnog grada, s namjerom da se u njega više ne vratimo? Nas više nema! Niko od nas neće da se vrati! Kakvi divni agresori!
No, oslobodimo se politike, krenimo logikom.
Jasno je da mi moramo biti nazvani drugačijim imenom. A koje to ime mi zaslužujemo? Potražimo ga zajedno.
Kako se nazivaju ljudi koji su nasilno istjerani iz svojih domova i sada žive na drugim lokacijama na planeti, daleko od kuće u kojoj su rođeni?
Izbjeglice.
Ja živim u Beogradu, ali ja nisam odavle. Ja sam iz Sarajeva, samo što sam otuda otjeran.
A kako se zove čin u kome jedna grupa ljudi otjera drugu grupu ljudi iz grada u kome su živjeli zajedno?
To se zove čišćenje.
A ako, kojim slučajem, ova prva grupa ljudi pripada jednoj, a druga drugoj naciji, religiji ili etničkoj grupi, kako se to zove?
To se zove etničko čišćenje.
A ako je ta akcija koju nazivamo etničko čišćenje obuhvatila najmanje sto pedeset hiljada ljudi, kako se to zove?
To se zove etničko čišćenje velikih razmjera!
E, sad shvatam zašto me zovu agresorom. Da me ne zovu tako, morali bi me zvati onako kako ja zovem sebe.
Žrtva etničkog čišćenja!
Eto, takva je Bosna. Jedino mjesto na svijetu u kojem te jebu pa kažu da si silovatelj.
U cijeloj istoriji ove napaćene zemlje kroz koju su prolazile vojske, pljačkale horde, sudarale se civilizacije, padale imperije, nagonila razna pisma i alfabeti, samo je jedan car carevao za vijek i vijekova. Njegovo ime je Laž.
A laž boli.
Razumijem patnje ljudi pod granatama, ali ne razumijem da se kao odgovor traži laž. Laž je bila integralni dio rata, smisao koji ga pokreće, smisao postojanja. Na laži se podigla država, nacija, kultura, laž je nešto sa čim živimo.
Ali nije laž kriva. Ona radi svoj vjekovni posao. Mi smo na nju pristali. Lakše nam je. Lakše je Coberu bilo okriviti mene nego uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu između njegovih političkih svjetonazora i reakcije komšija sa Pala. Sa istinom, život je teži. Mora da se misli, da se traži duboka suština sukoba. Laž je jednostavna, brza, nađete je u enciklopediji, vikipediji, na guglu, fejsbuku. Pristanete na nju jer vas oslobađa odgovornosti. Neko drugi je slago, ne vi. Niste vi krivi što svi oko vas lažu. Broj ubijenih, silovanih, raseljenih, sve se lagalo. Strašno! Kao da to nisu bili ljudi, od krvi i mesa, puni smijeha ili suza, sa svojim snovima i nadama, natovareni brigom ili srećom, ljudi, a ne brojevi. Valja nam svima oboriti pogled pred tim silnim grobovima, mezarima i humkama, što ostaše rasuti po bosanskoj zemlji nakon velikog pira, i tražiti oprost ne samo zbog toga što su oni živote izgubili uludo, bez ikakvog smisla, već i zato što se prema njima danas odnosimo kao prema posebnoj vrsti robe, argumentu zgodnom za prekrajanje istorije, glavnim junacima blijedih holivudskih filmskih pokušaja, važnom resursu za razvoj ratnog turizma.
Ali, jebiga. Sve to prekriva ruzmarin i šaš.

[OldMayor]

Glupo mi malo citirat vlastiti post, al' eto.
Inace, ocekujem Neletov prvi iduci beogradski intervju da zvuci nesto kao:
"Nisam ni vidio Sarajevo, svratio sam u prijateljevu kafanu, vidjeli ste kako mi je fino bilo da me policija morala pratit. (smijeh)"

Ako cemo realno onako bezbrizno i Netanyahu moze piti pivu u sred Gaze, ako je ovo ta prva posjeta nakon rata( u sto samo glup covjek moze povjerovati) onda o ovome treba snimiti film...on se sa ovom rajom mogao sresti bilo gdje, brda oko Sarajeva ima koliko hoce, lijepo brate serbez se naroljaju i svako svojoj kuci, ne kontam smisao ove i ovakve posjete

Ja mislim da je Nele sigurno sto puta bio u Sarajevu, pa mozda cak i ovoj kafani.

Samo su ga ovaj put ufatile kamere. I to je to.

Eto, taman mu je ovo prvi put da bude u Sarajevu nakon rata. Ja u to ne mogu povjerovati. Pa zamislite da vi ne odete na mjesto gdje ste proveli najbolje godine zivota. Ok, shvatam mrzi ovo, mrzi ono, al brate ne mozes mrzit zgradu, ulicu, park... Prodjes autom, stavis kapu, ko ce te vidjet...

[Zviz]

Kad moze jedna Jenkins da fraba oci Bosancima svojim tkz dobrim srcom,ko sve nece moci. Ljudi pa Kusturica kad bi naletio, ja mislim, da bi Klix pao sa mreze zbog opterecenja elektronskog prometa, a da nepricam da bi ljudi zanjemili ko ona najava na Radiu o marzijancima kad je prica zanjemila gradjane dijela USA, a covjek samo cito knjigu

[Pismonosa]

Ali to nije sve! Ako već danas...

[Freamon Lester]

Jel neko stvarno misli da je ovo prvo Jankovicevo pojavljivanje u Sarajevu? Pa rat zavrsio sad ce 20 godina. Ruku dajem da je bio bar 10 puta samo se nije eksponiralo. Dolazio u Lukavicu, a da nije djir kroz Sarajevo barem autom napravio?

[Tomahawk11]

Ne znam sta bih rekao....moj amidza je bio novinar SB i Oslobodjenja, zbog nekih stvari se je zarekao da vise nikad nece u Sarajevo. Neki ljudi kazu da su ga vidjeli tu u Sa, moguce je, ali on nikad nije rekao da ce doci....sto ne znaci da nije, onako sutke, dosao, prosao i otisao.

Tako i Nele, ko zna kad on dolazi i bude tu, samo eto sto mu se daje paznja ovih dana, pa je tako upracen i ovaj dolazak.

[Pismonosa]

Kad moze jedna Jenkins da fraba oci Bosancima svojim tkz dobrim srcom,ko sve nece moci. Ljudi pa Kusturica kad bi naletio, ja mislim, da bi Klix pao sa mreze zbog opterecenja elektronskog prometa, a da nepricam da bi ljudi zanjemili ko ona najava na Radiu o marzijancima kad je prica zanjemila gradjane dijela USA, a covjek samo cito knjigu

Jest vala

Kad Deen može imat naku frizuru i kad Dino Merlin može šuškat dok pjeva, što i Nele ni bi mogao podržavat Mladića i Karadžića.

[ladyblue18]

Kad moze jedna Jenkins da fraba oci Bosancima svojim tkz dobrim srcom,ko sve nece moci. Ljudi pa Kusturica kad bi naletio, ja mislim, da bi Klix pao sa mreze zbog opterecenja elektronskog prometa, a da nepricam da bi ljudi zanjemili ko ona najava na Radiu o marzijancima kad je prica zanjemila gradjane dijela USA, a covjek samo cito knjigu

95% tvojih postova na ovoj temi je pljuvanje po Jenkins. Sta je tebi ta zena konkretno uradila da uporno ides off i da ti je gora ona od jednog Neleta.
Saberi se.