Banksy wrote:Niđe veze, priča je u duhu romansiranih bajki gdje se prošlost pokušava prikazati boljom nego što je bila, jer Beograd je uvijek bio slab s talentom, ali patetično naložen na ''svjetske trendove'' što na kraju rezultira smiješnom, izvještačenom artificijelnošću (pleonazam, znam) gdje su gradska djeca i djeca vojnih lica u nekom svom malom iskreiranom zatvorenom krugu pokušavala imitirati svijet neopravdano ložeći sebe da su bolji od ostatka Srbije i Yu. Ono što je imalo talenta uglavnom je preselilo, a preživjeli koji su preuzeli društvenu i političku scenu, mahom pretvorili u salonce. Gledam Krstića nekidan, u YU je bio građanski rat i svi smo podjedanko krivi, treba pričati i o srpskim žrtvama, itd, bijeda, ukratko. Jedan od rijetkih koji je znao svjetski trend aplicirati u lokalnu sredinu i od nje napraviti hit bio je Oliver Mandić, itd, duga priča.
S druge strane, film im je bio vrhunski, od glumaca, reditelja, svih filmski radnika, vrh u bivšoj Yu. Ali muzika, rock'n'roll, uvijek su bili imitatori kratkog daha. Smiješno je vidjeti kako se grade patetični lokalpatriotski i nacionalni kultovi od realno tankog materijala, i to je tako u svemu i u svim sredinama, ne samo u vezi BG r'n'r-a, uvijek to izgleda tužno i smiješno ...
Baš nešto razmišljam o ovome i kontam kako je ta BG scena zapravo direktan rezultat tog otvaranja prema svijetu koje je počelo sredinom šezdetih, da se upravo na njemu može studirati kako je tekla 'estetska urbanizacija' vodjena duhom druge i treće SFRJugoslovenske generacije ... da se tu počinje očitovati otpor prema tradicionalnom, narodnom, seljačkom, domaćem, balkanskom, prema rakiji i kazanu, prema epskoj i socijalističkoj estetici ... što je, zapravo, svjedočanstvo koliko je Yu bila uspješna u stvaranju uslova da se već 20 godina nakon rata izrodi jedna generacija koja osjeća i uključuje se u
zeitgeist i poistovjećuje se (muzički i na svaki drugi način) sa svojom generacijom van zemlje.
Mislim da se u Zagrebu to više očitovalo kroz lijepo šlagersko mittleeuropejstvo iako su oni prvi ufurali u Novi val, u Beogradu kroz buntovništvo Crnog talasa u prvoj generaciji, a poslije kroz urbanu kulturu New wavea, dok je Sarajevo uvijek imalo neku prizemniju, možda i tradicionalističkiju vibru prožetu narodnim duhom i kao takvo je iznjedrilo upravo ono što je bilo slušljivo široj domaćoj publici. A, definitivno si u pravu da i dan danas kad s Beogradjanima iz Kruga dvojke pričaš o sarajevskoj muzičkoj sceni dodje do nekog prćenja nosa, kao da se priča o najvećem šundu i nekoj tamo inferiornoj kulturi.
Jer stvarno mi je zanimljivo čitati šta ljudi pišu na ovoj temi,
