Politika: Novi srpski politički negacionizam
Oslobađanje od genetski deformisanog materijala
"Istina", "činjenice" i "pravda" su najčešće krilatice svih revizionista genocida, među kojima prednjači grupa raznih "stručnjaka" i organizacija, koji negiraju holokaust, odnosno da je nacistički režim ikada planirao izvršiti anihilaciju evropskih Jevreja. Zatim su tu negatori armenskog genocida (dakle vlasti Republike Turske), holodomora nad stanovništvom Ukrajine (ruske vlasti), kao i već oformljene organizacije Srebrenica Reseach Group, Srebrenica Historical Project, ISSA International Strategic Studies Association
Krv ugrađena u Republiku Srpsku jeste i krv onih koje je rasistička eugeničarka Biljana Plavšić tako olako slala u smrt za Veliku Srbiju
To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentrisan. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima.
(Biljana Plavšić, bivša predsjednica RS-a, 1993.)
Prepoznao sam Jevreja kao hladnokrvnog, besramnog i proračunatog organizatora svih zlih i odvratnih odnosa u velikom gradu, hladan znoj slio mi se niz leđa...
(Adolf Hitler, Mein Kampf)
Posljednja faza svakog genocida je negacionizam, propagandna politika, kojom se realizovani istrebljivački planovi oligarhija i elita žele relativizirati, odnosno staviti u takav kontekst kao da se nije radilo o isplaniranom zločinu. Ubistvo nevinih (zar tako nešto uopšte postoji?) se želi ili u potpunosti negirati, ili pak predstaviti kao neophodna mjera odbrane nacije u presudnim momentima njene ugroženosti, kada je svako sredstvo, pa i "lokalni genocid" (kako je Milorad Dodik, politički korektno, opisao djelo Mladićevih trupa u Srebrenici) "historijski" opravdan čin.
Međutim, danas, kada ni takva, oportunistička korektnost više nije potrebna, a prema tome ni korisna Dodiku u njegovim nastupima, slijedi povratak čistom negacionizmu i to retorikom propagande paljanskog studija SRT.
"Srpsku smo gradili krvlju... Ta istorija naše borbe nikada ne smije da bude zaboravljena uprkos tome što nam nameću neke druge aršine istorije koja nije bazirana na istini, činjenicama i pravdi", izjavio je Dodik za Avaz Srpske.
"Istina", "činjenice" i "pravda" su najčešće krilatice svih revizionista genocida, među kojima prednjači grupa raznih "stručnjaka" i organizacija, koji negiraju holokaust, odnosno da je nacistički režim ikada planirao izvršiti anihilaciju evropskih Jevreja. Zatim su tu negatori armenskog genocida (vlasti Republike Turske), holodomora nad stanovništvom Ukrajine (ruske vlasti), kao i već oformljene organizacije Srebrenica Reseach Group, Srebrenica Historical Project, ISSA International Strategic Studies Association, koje genocid u Srebrenici nastoje objasniti kao finalni masakr ratnih zarobljenika, koji je nastao, dijelom, zbog ratnih zločina koje su jedinice Nasera Orića vršile nad stanovnicima srpskih sela u okolici Srebrenice. Ali ne negira se samo Srebrenica. Čak i ako Vlada RS-a zadrži pravac ranije Dodikove politike, posmatrajući je kao izdvojen slučaj, a u isto vrijeme veliča "krv" koja je stvorila Srpsku, odnosno prisjeća se tekovina rata, bez sjećanja na provedeno, plansko, etničko čišćenje, onda to nije put ka katarzi društva, već ka institucionaliziranju negacionizma, baš kao u Turskoj.
Da stvar bude gora, negacionizam, odnosno i revizionizam historije u ideološke svrhe, za razliku od površnog populizma, nastoji da se služi "naučnim" argumentima, tako da ljudi, nevični određenoj naučnoj disciplini, nisu u stanju provjeriti jesu li ti "argumenti" tačni ili ne.
Negiranje holokausta Najbolji primjer jeste negacija holokausta. Kroz razne "institute" kao što su američki CODOH (Committee for Open Debate on the Holocaust), ili IHR (Institute for Historical Review) i njihove "publikacije", šire propagandu da nacisti nikada nisu imali namjeru istrijebiti Jevreje, da su gasne komore postrojenja za dezinfekciju odjeće, da je cifra od 6 miliona ubijenih Jevreja lažna, da su svjedočenja preživjelih izmišljotine ludaka, da su priznanja nacističkih glavešina iznuđena mučenjem, da nacistički tretman Jevreja nije bio bitno drugačiji od npr. američkog tretiranja državljana japanskog porijekla u Drugom svjetskom ratu, te da je holokaust zapravo propagandna fabrikacija kreirana u svrhu uspostavljanja države Izrael. Na kanadskom suđenju njemačkom neonacisti i negatoru holokausta Ernstu Zündelu, čak se citirao i "izvještaj" nekompetentnog tehničara i stručnjaka za izradu strojeva za izvršenje smrtne kazne, samozvanog hemičara Freda A. Leuchtera, prema kojem u Auschwitzu nije bilo masovnih ubistava Ciklon B-om, jer je u komorama utvrđeno prisustvo željezne tvari "prusko plavo", koja se, prema njegovoj "ekspertizi", ne može naći u prostorijama pretjerano izloženim cijanidu.
Radilo se o potpunom naučnom diletantizmu, što je na suđenju i dokazano, no to ne smeta negatorima holokausta da se i dalje služe famoznim Leuchterovim izvještajem u stotinama svojih pseudonaučnih knjiga, brošura, letaka, itd... Još gore, kada revizionisti "utvrde" da holokausta nije bilo, tada se i one jevrejske žrtve, koje su, eventualno, umrle od gladi i bolesti, relativizuju "istinskim holokaustom", koji su nad njemačkim narodom izvršili zapadni saveznici bombardujući njemačke gradove, te Rusi, Česi, Poljaci i Jugosloveni protjerujući blizu 12 miliona Nijemaca sa svojih teritorija, pri čemu je, računa se, blizu tri miliona umrlo od gladi, hladnoće, mučenja i iscrpljenosti. Ove žrtve ambicija pohlepne njemačke buržoazije, koja je snivajući o širenju svojih postrojenja na istok i o milionima koji će u njima robovati, postavila Hitlera na čelo Reicha, tako postaju sredstvo onih koji nacizam žele humanizirati i tako ponovo učiniti prihvatljivom političkom opcijom.
Dodikova krv i čast Identično radi Dodikova oligarhija, s razlikom što je ona, za razliku od njemačkih, američkih, britanskih neonacista, već odavno na vlasti. "Krv" ugrađena u Republiku Srpsku, jeste krv onih koje je Dodikova nova-stara politička poluga, rasistička eugeničarka Biljana Plavšić, tako olako slala u smrt za Veliku Srbiju, ispirajući im mozak mržnjom prema Hrvatima i Bošnjacima (posljednjima je milostivo željela prepustiti geto na 30 posto teritorije BiH).
Za razliku od Dodikovih proračunatih izjava o tome kako SDS-u, uprkos greškama (dakle genocidu), treba iskazati poštovanje "jer je utemeljio Republiku Srpsku", mnogo opasniji posao, prema neonacističkom uzoru, čine "instituti" kao što je Srebrenica Historical Project (SHP). Isti je 15. septembra, u saradnji sa klerofašističkom organizacijom Dveri Srpske, organizovao prezentaciju u Banskom Dvoru u Banja Luci, kojoj su prisustvovali predsjednik SHP-a Vladan Glišić, predsjednik Uređivačkog odbora Dveri i viši asistent SHP-a dr. Ljubiša Simić, te izvjesni Michele Altamura, predsjednik stanovite italijanske nevladine organizacije Elteboro, koja godinama negira genocid u Srebrenici.
Potpuno negirajući činjenicu dokumentovanog spiska nestalih, kao i poznate lokacije masovnih grobnica (uključujući i one sekundarne, koje su vlasti RS-a nakon rata izmještale, čerečeći pri tome posmrtne ostatke ubijenih u više dijelova), dr. Simić je objasnio da je svoju metodologiju bazirao na „1919 lijevih i 1923 desnih" pronađenih femura, što po njemu implicira da broj ubijenih ne prelazi 2.000 žrtava, od čega je dio ubijen u vojnoj akciji, što je, po njemu, "legitiman" uzrok smrti, dok ostala ubistva jesu "ratni zločin", ali ne i genocid. Tim slijedom razmišljanja, a budući da su ratne zločine izvršavale sve armije u ratu - onda se srpskom rukovodstvu ne mogu zamjeriti takve sitnice, kao što su konclogori, masovna ubistva i sistematska silovanja, spaljivanja živih ljudi, zatiranje kulturno-vjerskog naslijeđa i druge bestijalnosti, koje je biologinja Biljana Plavšić nazvala "prirodnim procesom".
Samo da je vojska odjevena Jedino što proizlazi iz argumentacija poput SHP-ove, poput Dodikovih političkih nastupa i poteza - posebno po pitanju Biljane Plavšić - jeste legitimiziranje režima koji je isplanirao i u djelo sproveo ono što je 1992. tada novoimenovani zapovjednik VRS-a Ratko Mladić, prvi na svijetu definirao kao genocid i to ne samo u Srebrenici, već na cijelom teritoriju koji su, da citiramo lažni pokajnički govor oslobođenice Biljane Plavšić, "Srbi smatrali svojim". U prvoj haškoj optužnici protiv predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, tužiteljica Carla del Ponte podsjeća na sjednicu Skupštine srpskog naroda Bosne i Hercegovine, održane 12. maja 1992., na kojoj je Radovan Karadžić objavio šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i na kojoj je Ratko Mladić rekao Skupštini da "neće biti moguće odvojiti Srbe od nesrba tako što će nesrbi sami otići sa te teritorije". "Upozorio je da svaki pokušaj u tom smislu znači genocid", pisala je Del Ponte.
Politika negacionizma možda i jeste propaganda za prikrivanje odgovornosti Milorada Dodika za dealove sa krupnim kriminalcima i enormno bogaćenje u tranzicijskoj pljački, ali će monstruozni efekti te politike nadživjeti i Dodika i njegovu generaciju.
Ako jedno razvijeno antifašističko društvo s moćnim intelektualnim antifašističkim krugovima, kakvo je današnja Savezna Republika Njemačka, ima ozbiljan problem s respektabilnim znanstvenikom Ernstom Nolteom, koji ne negira holokaust, ali ga pokušava objasniti Hitlerovim strahom od boljševičkog klasnog rata (u kojem bi, navodno, dominirali Jevreji), onda nam je jasno kakav efekat u etnički očišćenoj Republici Srpskoj proizvodi propaganda po kojoj se genocid i etničko čišćenje nikada nisu dogodili?
Štoviše, ako u distribuiranju negacionističke literature učestvuje duhovna institucija kakva je (gle čuda) Srpska pravoslavna crkva, čijoj su vjeronaučnoj nastavi na milost i nemilost prepuštene sadašnje i buduće generacije osnovaca, srednjoškolaca i studenata, onda se ne bi trebali iznenaditi kad bi neki sutrašnji saziv Vlade RS-a pokrenuo inicijativu za podizanje spomenika Biljani Plavšić, koja je o Ratku Mladiću imala reći samo da se trudio "da vojska bude odjevena i nahranjena".