Širenje straha ili plašenje (fearmongering) je oblik manipulacije koji izaziva strah koristeći pretjerane glasine o predstojećoj opasnosti.
Prema evolucijskoj psihologiji, ljudi imaju snažan impuls da obrate pažnju na opasnost, jer je svijest o opasnostima bila važna za opstanak kroz našu evolucijsku istoriju. Ovaj učinak pojačava se kulturnom evolucijom kada novinski mediji udovolje našem apetitu za vijestima o opasnostima. [2]
Pažnja građana je veliki resurs za koji se, prema ekonomiji pažnje, natječu novinski mediji, političke kampanje, socijalni reformatori, oglašivači, organizacije civilnog društva, misionari i kreatori kulturnih događaja. [3]
Socijalni agenti svih vrsta često koriste zastrašivanje kao taktiku u ovom nadmetanju za pažnju, kao što ilustriraju donji primjeri. [2] [4]
Širenje straha može imati snažne psihološke posljedice, koje mogu biti namijenjene ili nenamjerne. Jedan od pretpostavljenih efekata je sindrom zlobnog svijeta, gdje ljudi svijet doživljavaju opasnijim nego što jeste. [5] [6] Izazivanje straha može natjerati ljude da se boje pogrešnih stvari i da koriste preveliku količinu resursa kako bi izbjegli rijetke i malo vjerojatne opasnosti, dok se vjerojatnije opasnosti zanemaruju. Na primjer, neki roditelji drže djecu kod kuće kako bi spriječili otmicu, dok su manje pažnje posvećivali češćim opasnostima kao što su bolesti životnog stila ili saobraćajne nesreće. [7] Širenje straha može proizvesti efekat okupljanje pod jednom zastavom, povećavajući podršku postojećim političkim liderima. Na primjer, službena upozorenja o riziku od terorističkih napada dovela su do povećane podrške predsjedniku SAD-a. [8] [9]
Kolektivni strah vjerovatno će proizvesti autoritarni mentalitet, želju za snažnim vođom, strogu disciplinu, kazne, netoleranciju, ksenofobiju i manje demokratije, prema teoriji regaliteta. Istorijski gledano, ovaj su učinak politički preduzetnici u mnogim zemljama iskoristili u svrhe kao što je povećavanje podrške autoritarnoj vladi, izbjegavanje demokratizacije ili priprema stanovništva za rat. [10]
Jedan od kultnih primjera strahovanja u američkoj politici je televizijska reklama Daisy, često reklamirana reklama korištena za vrijeme predsjedničkog kandidiranja Lyndona B. Johnsona 1964. godine. Počinje s djevojčicom koja stoji na livadi sa cvrkutom ptica, berući latice tratinčice polako brojeći svaku laticu. Kad dosegne "9", tada se začuje zloslutni muški glas kako odbrojava lansiranje projektila, a dok se djevojčicine oči okreću prema nečemu što vidi na nebu, kamera zumira dok joj zjenica ne ispuni zaslon, zamračujući . Kada odbrojavanje dosegne nulu, crninu zamijeni bljesak i oblak gljiva nuklearne eksplozije.
Dok vatra bjesni, glas predsjednika Johnsona izjavljuje: "To su ulozi! Stvoriti svijet u kojem mogu živjeti sva Božja djeca ili otići u mrak. Moramo se voljeti ili moramo umrijeti ". Drugi glas tada kaže: "Glasajte za predsjednika Johnsona 3. novembra. Ulog je previsok da biste mogli ostati kod kuće". [11]
Reklame proizvoda
Oglašivači su također ušli u arenu svojim otkrićem da se "strah prodaje". Oglasne kampanje zasnovane na strahu, koje se ponekad nazivaju šok oglašavanjem, postaju sve popularnije posljednjih godina. Strah je snažna emocija i njime se može manipulisati kako bi se ljude nagovorilo da donesu emocionalni, a ne obrazloženi izbor. Od reklama za automobile koje impliciraju da će manji broj zračnih jastuka nanijeti štetu porodici gledaoca, do reklama za dezinfekciju koje prikazuju patogene bakterije koje vrebaju na svakoj površini, reklamiranje zasnovano na strahu služi svrsi. [15] Iako je korištenje straha u oglasima izazvalo neke negativne reakcije javnosti, postoje dokazi koji pokazuju da je "šok oglašavanje" vrlo učinkovita tehnika uvjeravanja, a tijekom posljednjih nekoliko godina oglašivači su nastavili povećavati upotrebu straha u oglasima u onome što se naziva "beskonačnom trkom u naoružanju u reklamnom poslu". [16]
Autora Kena Ringa optužio je za plašenje novozelandski političar Nick Smith. Prodavač almanaha u Aucklandu dao je predviđanja o zemljotresima i vremenskim obrascima na osnovu lunarnih ciklusa, a neka od njegovih predviđanja neki su građani ozbiljno shvatili u vezi sa zemljotresima 2011. u Christchurchu na Novom Zelandu. [17]
Borba protiv straha se rutinski koristi u psihološkom ratovanju u svrhu utjecaja na ciljanu populaciju. Taktika često uključuje klevetu neprijatelja pomoću blaćenja. Lažni napadi korišteni su kao izgovor za započinjanje rata u mnogim slučajevima, uključujući incident u Zalivu Tonkin, granatiranje Mainile i operaciju Himmler.
Terorizam je takođe vrsta psihološkog rata. Stvara nasilje i teror kako bi privukao pažnju medija ili prestrašio neprijatelja. [18] [19]
Izuzetna taktika je takozvana strategija napetosti. Ova se strategija temelji na stvaranju nasilja i kaosa kako bi se stvorila politička nestabilnost, oklevetali protivnici, utro put autoritarnijoj ili fašističkoj vladi ili spriječilo oslobađanje kolonija. Strategija napetosti posebno je povezana sa široko rasprostranjenim političkim nasiljem u takozvanim godinama olova 1960-ih - 1980-ih u Italiji. U ovim godinama bilo je mnogo terorističkih napada u zemlji. Neke od tih napada počinile su desničarske i neofašističke skupine, dok su drugi napadi pripisani lijevim skupinama. Mnogi očigledni napadi ljevice bili su sumnjivi ili potvrđeni napadi lažnih zastava. Glavna svrha strategije napetosti u Italiji bila je spriječiti komunističku partiju da dobije vlast i utrti put neofašističkoj vladi. Povjesničari se ne slažu oko toga tko je kontrolirao strategiju napetosti, ali postoje dokazi da su u to bile uključene i nacionalne neofašističke skupine i strane sile. [20] [21] [22] [10]
https://en.wikipedia.org/wiki/Fearmongering
