#5626 Re: SARAJEVO - CRNA HRONIKA Vol.2
Posted: 18/06/2012 13:06
Opet rasprave koje ne vode nigdje...
A ne vode nigdje iz dva razloga:
Prvog, sto mi SARAJLIJE (to, "sarajlijica", kada bi mi neko rekao u lice, jeb'o mi mu majku kroz majku), ocito, nismo posluzili kao dobar primjer dosljacima, niti smo pokusali, te smo sve promjene ispratili zatvoreni sami u sebe, dovoljni sami sebi, utopljeni u neki egoizam, ponos, cesto bez pokrica, pustajuci da se stvari oko nas desavaju stihijski, a mi bi, kao kakve babetine, sjedili smo po strani i komentarisali, rondali sebi u bradu, i sto je najgore - NE zato sto nismo mogli, nego zato sto smo lijeni i inertni do neba, sto smo dopustili da nam to RODJENI SARAJLIJA bude dovoljno, da nam bude i pocetak i kraj, pa makar nista osim toga "ne postigli"...
Drugog, sto ni dosljaci, barem ne velika vecina njih, noseni nekada nesrecom, a nekada onom standardnom - trbuhom za kruhom, nisu ni pokusali postati dio price jednoga grada, nego su, a sto rade i danas, Sarajevo i zivot u njemu na sve nacine pokusavali pribliziti i podrediti onome sto su u sjecanjima i navikama donosili iz sela, selendri, gradica, gradova, provincija iz kojih su dolazili.
E, kada se spoje ovo prvo i ovo drugo, kada se u istoj ulici, istoj zgradi nadju jedan Sarajlija, koji nista na sebi nije radio decenijama, koji se hvali kako ne bi nigdje iz "svoje mahale", te, sa druge strane, jedan ljakse koji zivi u gradu koji u podsvijesti iz dna duse mrzi, pati se kad hoda po ravnom, a pretrcava na zelenom - onda je situacija neizdrziva. Frustracije se tesko kontrolisu. S obije strane.
Ja o Sarajevu volim da pricam, da pisem, pa sam i na ovom forumu bezbroj puta pisao o svom gradu, njegovoj raji, mnostvu dogadjaja, hiljadu i jednoj stvari radi koje ne dam da mi papak koji mrzi Sarajevo, a sisa mu krv, o njemu drzi lekcije i pljuje po njemu, da mi shupci koji placu za odbjeglom "gradskom rajom" koja se skrasila na Palama i u Mokrom objasnjava gdje je pocelo a gdje zavrsilo Sarajevo... ali isto tako ne mogu ni patetiku nas, samozadovoljnih Sarajlija, Sarajlija "po profesiji", jer smo upravo mi ti cija je letargija i nezainteresovanost ostavila dovoljno prostora da nam o sudbini grada odlucuju oni koji niti ga postuju, niti ga vole... niti ga poznaju.
Inace, ova standardna pljuvacina na relaciji gradjani-dosljaci je jako interesantna na ovim podrucjima koja prolaze kroz procese tranzicije.... pogotovo onim koja su, pored tranzicije iz sistema u sistem na svojoj kozi osjetila i ratove, pa su i promjene bile mnogostruko izrazenije i vidljivije, kao i emocije koje su ih pratile... IStu sam pricu slusao bezbroj puta od svojih prijatelja iz ex ju drzava, iz Beograda, Zagreba, Splita, Novog Sada... svi su pjevali jednu te istu zalopojku, istu onu koju su pjevali moji i njihovi djedovi, pa onda i ocevi, ne shvativsi da su ovo normalne stvari, da je grad ZIVI ORGANIZAM, koji se mijenja, koji raste i obnavlja se...
Problem Sarajeva, problem koji mu je ovu tranziciju ucinio mnogo tezom nego ostalim glavnim gradovima, je njegova velicina, jer jos uvijek nije presao granicu nakon koje moze racunati da ce svojom tezinom, svojom velicinom, svojim tkivom sazdanim od onih koji su svjesni i sebe i njega, amortizovati promjene koje se desavaju. Kada mu se jednog lijepog izdvoji elita (tu, naravno, ne mislim na ovaj minderaski smrad koji se natalozio u svim njegovim porama, koji danas sebi tepa nazivajuci se elitom, koji ga je, pak, nakon cetnickih granata, odlucio dokrajciti), kada mu se izdvoje sposobni ljudi - jer grad su ljudi - koji ce dovoljno glasno, kriticki i uz debelu podlogu ispratiti i preispitati svaki novi proces, kada se poput bijelih krvnih zrnaca budu lijepili za svaku anomaliju u drustvu, lijececi je i ispravljajuci one koji grijese, onda cemo moci i od dosljaka ocekivati da se ponasaju kako to gradjanima dolikuje, jer ce imati na koga da se ugledaju... Ali, dok smo mi sami ovakvi kakvi smo, sto nezainteresovani, sto uskogrudni, nekada zli, sitnih dusa - za ocekivati je da ce oni, papci koji nam smetaju i koji brukaju ovaj grad, bivati samo jos veci orangutani.
A ne vode nigdje iz dva razloga:
Prvog, sto mi SARAJLIJE (to, "sarajlijica", kada bi mi neko rekao u lice, jeb'o mi mu majku kroz majku), ocito, nismo posluzili kao dobar primjer dosljacima, niti smo pokusali, te smo sve promjene ispratili zatvoreni sami u sebe, dovoljni sami sebi, utopljeni u neki egoizam, ponos, cesto bez pokrica, pustajuci da se stvari oko nas desavaju stihijski, a mi bi, kao kakve babetine, sjedili smo po strani i komentarisali, rondali sebi u bradu, i sto je najgore - NE zato sto nismo mogli, nego zato sto smo lijeni i inertni do neba, sto smo dopustili da nam to RODJENI SARAJLIJA bude dovoljno, da nam bude i pocetak i kraj, pa makar nista osim toga "ne postigli"...
Drugog, sto ni dosljaci, barem ne velika vecina njih, noseni nekada nesrecom, a nekada onom standardnom - trbuhom za kruhom, nisu ni pokusali postati dio price jednoga grada, nego su, a sto rade i danas, Sarajevo i zivot u njemu na sve nacine pokusavali pribliziti i podrediti onome sto su u sjecanjima i navikama donosili iz sela, selendri, gradica, gradova, provincija iz kojih su dolazili.
E, kada se spoje ovo prvo i ovo drugo, kada se u istoj ulici, istoj zgradi nadju jedan Sarajlija, koji nista na sebi nije radio decenijama, koji se hvali kako ne bi nigdje iz "svoje mahale", te, sa druge strane, jedan ljakse koji zivi u gradu koji u podsvijesti iz dna duse mrzi, pati se kad hoda po ravnom, a pretrcava na zelenom - onda je situacija neizdrziva. Frustracije se tesko kontrolisu. S obije strane.
Ja o Sarajevu volim da pricam, da pisem, pa sam i na ovom forumu bezbroj puta pisao o svom gradu, njegovoj raji, mnostvu dogadjaja, hiljadu i jednoj stvari radi koje ne dam da mi papak koji mrzi Sarajevo, a sisa mu krv, o njemu drzi lekcije i pljuje po njemu, da mi shupci koji placu za odbjeglom "gradskom rajom" koja se skrasila na Palama i u Mokrom objasnjava gdje je pocelo a gdje zavrsilo Sarajevo... ali isto tako ne mogu ni patetiku nas, samozadovoljnih Sarajlija, Sarajlija "po profesiji", jer smo upravo mi ti cija je letargija i nezainteresovanost ostavila dovoljno prostora da nam o sudbini grada odlucuju oni koji niti ga postuju, niti ga vole... niti ga poznaju.
Inace, ova standardna pljuvacina na relaciji gradjani-dosljaci je jako interesantna na ovim podrucjima koja prolaze kroz procese tranzicije.... pogotovo onim koja su, pored tranzicije iz sistema u sistem na svojoj kozi osjetila i ratove, pa su i promjene bile mnogostruko izrazenije i vidljivije, kao i emocije koje su ih pratile... IStu sam pricu slusao bezbroj puta od svojih prijatelja iz ex ju drzava, iz Beograda, Zagreba, Splita, Novog Sada... svi su pjevali jednu te istu zalopojku, istu onu koju su pjevali moji i njihovi djedovi, pa onda i ocevi, ne shvativsi da su ovo normalne stvari, da je grad ZIVI ORGANIZAM, koji se mijenja, koji raste i obnavlja se...
Problem Sarajeva, problem koji mu je ovu tranziciju ucinio mnogo tezom nego ostalim glavnim gradovima, je njegova velicina, jer jos uvijek nije presao granicu nakon koje moze racunati da ce svojom tezinom, svojom velicinom, svojim tkivom sazdanim od onih koji su svjesni i sebe i njega, amortizovati promjene koje se desavaju. Kada mu se jednog lijepog izdvoji elita (tu, naravno, ne mislim na ovaj minderaski smrad koji se natalozio u svim njegovim porama, koji danas sebi tepa nazivajuci se elitom, koji ga je, pak, nakon cetnickih granata, odlucio dokrajciti), kada mu se izdvoje sposobni ljudi - jer grad su ljudi - koji ce dovoljno glasno, kriticki i uz debelu podlogu ispratiti i preispitati svaki novi proces, kada se poput bijelih krvnih zrnaca budu lijepili za svaku anomaliju u drustvu, lijececi je i ispravljajuci one koji grijese, onda cemo moci i od dosljaka ocekivati da se ponasaju kako to gradjanima dolikuje, jer ce imati na koga da se ugledaju... Ali, dok smo mi sami ovakvi kakvi smo, sto nezainteresovani, sto uskogrudni, nekada zli, sitnih dusa - za ocekivati je da ce oni, papci koji nam smetaju i koji brukaju ovaj grad, bivati samo jos veci orangutani.