Kosovo ALL ABOUT - Preko 80 drzava priznalo nezavisnost!
"Postby Pedja123 » 10. Aug. 2016. 16:34
Zašto misliš da je ovoga bilo samo na Kosovu?
wonkaw wrote:
1. Policijski cas
2. Vojna policija odvodi i mlati svakog koga nadje u grupi bez razlike u koje vrijeme ih nadje na ulici
3. Upadanje vojne policije i milicije u kuce albanaca koji rade u inostranstvu svaka 2-3 mjeseca bez ikakvog objesnjenja sta traze
4. Totalno ignorisanje i tlacenje njihove kulture, jezika, samog postojanja kao ljudskih bica.

Besmisleno je da za ovo tražim dokaz. Sirenje stereotipa da su svi albanci genetsko smece, soshoni, divljaci i da se bave dilanjem opojnih droga
Postby Pedja
Pa šta sad ljudi nemaju prava na mišljenje? Više je bilo onih koje su Albanci asocirali na sladoled ili pekaru.
Nego ko je za Albance govorio da su "genetsko smeće" u Jugoslaviji?
Albanski jezik bio jedan od dva službena jezika SAP Kosova. Ustav iz 1974. dao je Kosovu dao široka ovlaštenja, gotovo izjednačio sa republikama.
Većina protesta Albanaca je bila sa zahtevom da Kosovo postane republika (to što Kosovo nije postalo republika u SFRJ se ne može smtrati kao tlačenje Albanaca)
Daj neki konretan primer tlačenja albanske kulture? (komunističke i socijalističke vlasti nemju puno ozbira prema kulturi i religiji, mnogi srpski istoričari misle da su Srbi najveći kulturocid u novijoj istoriji doživeli upravo u SFRJ)
"Albanofobija u Srbiji je počela da narasta početkom 20. veka i usko je povezana sa spoljno-političkim ciljem Kraljevine Srbije da izađe na Jadransko more (luka Drač) preko albanskih oblasti.[5][6] U tom cilju, srpska štampa je širila stereotipe o Albancima kao o "divljacima" nesposobnim za samostalan državni život.[7] Čak i mnogi srpski naučnici su, pre nastanka nezavisne Albanije 1912. godine, pokušavali da dokažu nesposobnost Albanaca za stvaranje sopstvene države, tvrdeći da albanska plemena nemaju potrebu za državom ni sposobnost da se konstituišu u naciju te im je stoga potrebno tutorstvo.[6] Smatralo se da bi tek kolonizatorskim uticajima, odnosno uključenjem Albanaca i njihovih teritorija u srpsku državu, bilo omogućeno njihovo obučavanje za civilizovan život.[6] Dimitrije Tucović u vreme Balkanskih ratova beleži da je šovinistička štampa u Srbiji „mesecima i godinama rasprostirala o arbanaskom narodu tendenciozna mišljenja“[7], izazivajući kod srpskog naroda „mržnju prema divljim Arnautima, prikrivajući kao guja noge divljaštva koja je srpska vojska prema njima počinila“[8]
Nakon nemira na Kosovu 1981. godine, u Srbiji započinje organizovana propaganda o genocidu nad Srbima na Kosovu (fabrikuju se izveštaji o silovanju Srpkinja, iseljavanju Srba i sl).[9] Srpski nacionalisti iseljavanje Srba sa Kosova prikazuju kao rezultat pritiska i uzimaju kao potvrdu da Albanci Srbima čine ogromnu nepravdu u sopstvenoj državi.[9] Sredinom 1980ih, govor mržnje u srpski medijima se koncentriše na Albance.[10] Uz albansko ime su od sredine 1980-ih korišćene reči “genocid”, “zulum”, “razbojništvo”, “silovanje”, čime je pominjanje Albanaca i u privatnom govoru steklo negativnu konotaciju.[6] 1986. godine je objavljen uticajni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, koji demonstracije Albanaca na Kosovu 1981. godine naziva „neofašističkom agresijom“[11] i navodi da se na Kosovu i Metohiji sprovodi „fizički, politički, pravni i kulturni genocid nad srpskim stanovništvom“.[12] Ovaj Memorandum je ekspertska komisija Ujedinjenih nacija nekoliko godina kasnije ocenila kao „sredstvo širenja anti-albanskih osećanja“.[13]
Od 1990-ih godina, zahvaljujući propagandi Miloševićevog režima, Albanci postaju najveći srpski „neprijatelji“.[3][6] Savremeni srpski intelektualci pišu o Albancima uglavnom u okviru stereotipa o njihovoj „urođenoj“ mržnji prema Srbima, koja je proizvod njihovih dominantnih „osobina“, „primitivizma“ i „razbojništva“.[6]
“ Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda - srpskog naroda.[14] ”
— Dobrica Ćosić o Albancima
Veliki broj štampanih i elektronskih medija u Srbiji i dalje kontinuirano širi govor mržnje prema Albancima.[15][16] Prema istraživanju Stratedžik marketinga iz 2009. godine, o diskriminaciji i socijalnoj distanci u Srbiji, Albanci su „dosledno na dnu liste“ u odnosu na druge etničke grupe. Naime, tek 39% građana Srbije smatra da bi Albanci mogli sa uspehom da rade posao učitelja, 34% posao njihovog šefa, 30% posao predsednika opštine i 23% posao predsednika vlade.[17]
Generatori mržnje prema Albancima u Srbiji su i razna ekstremistička udruženja i navijačke grupe. Ekstremna mržnja prema Albancima se javno ispoljava na skupovima pro-fašističkih organizacija, kao što je Otačastveni pokret Obraz, u vidu parola: „Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji", „Srbija Srbima, Šiptarima sekira" i tome slično.[18] Eksplicitni govor mržnje se može čuti i na tribinama fudbalskih stadiona, gde se takođe uzvikuju parole „Ubi, zakolji, da Šiptar ne postoji“[19] i „Ubij Šiptara“[20]."
(Preuzeto sa stranice:
http://sh.wikipedia.org/wiki/Albanofobija )
S druge strane, potrebno je odati priznanje i ukazati čast ljudima poput gdina Dragiše Lapčevića ( u gornjem tekstu ), Dimitrija Tucovića i mnogi drugih pojedinaca iz Srbije koju su otvoreno digli svoj glas protiv diskriminacije prema Albancima ( ali i prema bilo kome drguom, kako je i Moralno ispravno).....