#5601 Re: Kosovo ALL ABOUT - Preko 80 drzava priznalo nezavisnost!
Posted: 15/12/2015 09:07
Beograđanka na privremenom radu u Prištini
Beograđanka Marija K. diplomirani sociolog i politikolog, kao i većina njenih kolega i vršnjaka došla je do prekretnice u životu koja je značila - gdje i kako se zaposliti. I dok su drugi odlazili na Zapad ili bili prinuđeni da rade poslove za koje akademska zvanja nisu bila potrebna, ona je rješila da ode tamo odakle ljudi godinama bježe - na Kosovo.
"Nikada ranije nisam ni pomislila da bih jednog dana mogla da se preselim na Kosovo i radim tamo. Jedan od razloga je bio osjećaj nebezbjednosti, jer sam, kao i većina ljudi u Srbiji, vjerovala da bih kao Srpkinja imala mnogo problema. Nama stižu vijesti sa Kosova i o Kosovu samo kada se nešto loše dogodi. Drugi razlog zbog je što meni Kosovo nije egzotično kao ljudima sa Zapada, koji tamo odlaze da budu dio nekakve međunarodne ‘misije’ ili da otkriju manje poznat dio Evrope", otkriva Marija kako se osjećala prije nego što se i pojavila mogućnost da ode u Prištinu.
Pošto su prolazili mjeseci bezuspješnog traženja posla u Beogradu, drugarica Italijanka, koja je već dvije godine boravila na Kosovu, predložila joj je da stažira u jednoj nevladinoj organizaciji u Prištini. Poslije uvjeravanja da će biti bezbjedna, Marija je pristala i krenula na svoj lični i profesionalni put. Kako kaže, prvi utisak sa "najmlađom evropskom nacijom”, bio je iznenađujuće pozitivan.
"U Prištini sam se sve vrijeme osjećala bezbjedno. Nekoliko je razloga za to. Kao prvo, nisam proživjela isto što i Srbi na Kosovu. Nemam tu vrstu usađenog straha. Nisam iskusila rat kao takav. Nijedan Albanac mi nikada ništa loše nije uradio. Drugo, nemam porjeklo sa Kosova, nemam rođake na Kosovu. Osim iz medija, nisam imala prilike da slušam o porodičnim istorijama i pričama ljudi sa Kosova. Meni je preseljenje u Prištinu bilo kao da se selim u bilo koji drugi strani grad. Kad bi me neko pitao odakle sam, uvijek bih rekla da sam iz Beograda. Reakcije nikada nisu bile negativne.
Stariji ljudi bi u stvari veoma pozitivno odreagovali. Skoro svako od njih je nekada bio ili živeo u Beogradu", opisuje Marija svoje prve susrete sa Prištevcima.
Kako priča, upoznala je dosta mladih Albanaca iz nevladinog sektora, umjetnika i muzičara, koji redovno dolaze u Beograd i govore srpski jezik.
Ipak, oni nisu većina. A ostali na činjenicu da je Srpkinja iz Beograda koja živi i radi u Prištini reaguju, kaže, ravnodušno.
"Oni koji nemaju kontakta sa Srbijom i Srbima, na moj odgovor da sam iz Beograda odreaguju kao da sam im rekla da sam iz Argentine, Poljske ili bilo koje druge strane zemlje", objašnjava Marija.
Muzika povezala mlade
Prošlog ljeta ona je sa grupom mladih Srba, Albanaca, Goranaca i pripadnika drugih nacionalnih grupa posjetila EXIT festival u cilju organizovanja slične manifestacije u Gračanici. Dugoročna ideja je da se mladi sa Kosova povežu i približe kroz ono što je svima zajedničko - provod i muziku.
"Nekoliko lokalnih nevladinih organizacija na Kosovu, poput Turističke organizacije Gračanica ili Kosovo 2.0 došle su na ideju da probaju da organizuju manji festival na području Gračanice pod etiketom EXIT-a, nešto poput Seadance festivala u Crnoj Gori. To bi bila prilika da se kosovskoj publici predstave izvođači iz regiona, pa tako i iz Srbije, a nije tajna da se ovdje sluša mnogo srpske muzike – od Cece do Darkwood Dub-a. Dobro, ne baš da Ceca nastupa na EXIT-u, ali bi bilo dobro da se dovedu alternativni izvođači iz regiona, ali možda i internacionalne zvijezde poput Rite Ore koja je kosovskog porjekla. Kako su u mojoj organizaciji svi Albanci mahom porodični ljudi, na kraju sam bila upitana da idem na EXIT sa ostalim mladima sa Kosova. U grupi, koja je išla na EXIT, bilo je pripadnika nekoliko etničkih zajednica sa Kosova.
Najviše je bilo Srba, njih desetak, oko sedmoro Albanaca, Bošnjakinja, Goranac, itd. Međutim, kad smo se pomješali, više nije bilo važno ko je ko. Atmosfera je bila sjajna i sve je ličilo na jednu ekskurziju za odrasle. Nadam se da će se ista atmosfera osjetiti i jednog dana na gračaničkom EXIT-u", priča Marija.
Podeljenost, strah, nepovjerenje...
Ipak, situacija na Kosovu nije ni malo harmonična kao što bi se moglo pomisliti na osnovu ovih iskustava i susreta sa mladim ljudima različitih nacija okrenutih budućnosti i integraciji. Putujući po svim krajevima Kosova, od juga do sjevera, Marija je imala priliku da uvidi svu podjeljenost, strah, nepovjerenje, prihvatanje i neprihvatanje date situacije koji postoje i među Srbima i među Albancima.
"Sjever i jug Kosova su podjeljeni u svakom smislu. Interesantno je da koliko se mi iz Srbije bojimo da odemo na Kosovo iz bezbjednosnih razloga, ili koliko se kosovski Srbi boje da odu u Prištinu, toliko se i kosovski Albanci boje da odu na Sjever. Na primjer, mene taksista Albanac sme da odveze samo do Bošnjačke mahale u Mitrovici, koja je kao tampon zona između Južne i Sjeverne Mitrovice. Ako hoću da uđem u Sjevernu Mitrovicu, moram sama da otpješačim, mada sjeverni dio počinje već na pet minuta hoda odatle. Ponekad sam se osjećala i povlašćeno što mogu da se krećem svuda bez straha i problema - od Sjeverne Mitrovice i Zubinog Potoka, preko Prištine, do Đakovice, Junika i Dečana", opisuje naša sagovornica kako zapravo izgleda "sloboda kretanja", koja se i dalje navodi kao jedan od glavnih problema na Kosovu.
Podjela ne postoji samo na realciji Srbi-Albanci, već i u odnosu Srba sa sjevera i Srba sa juga. Prvi i dalje žive i rade pod sistemom Republike Srbije i ne prihvataju kosovsku državnost, dok su se drugi "pomirili" sa životnim okolnostima.
"Srbi sa Sjevera nemaju povjerenja u kosovske institucije. Često nemaju ni kosovska dokumenta i nemaju kosovske tablice. Na primjer, studenti na Univerzitetu u Mitrovici, koji i dalje zvanično pripada Prištinskom univerzitetu, stiču diplome pod srpskim sistemom obrazovanja sa kojima ne mogu da se zaposle u kosovskim javnim institucijama. U suštini, koliko Beograd nema suverenitet na Kosovu, a smatra ga i dalje djelom svoje teritorije, toliko ni Priština nema kontrolu nad Sjeverom Kosova", objašnjava naša sagovornica.
Dodaje da su Srbi sa juga integraciju u kosovski sistem prihvatili kao nužno zlo.
"Nisu sretni tim rješenjem, ali svjesni su da drugo ne postoji. Većina ih je izvadila kosovska dokumenta i rade u kosovskim institucijama poput opština, policije. Njihova velika barijera je što veoma slabo govore albanski jezik ako i uopšte, za razliku od Albanaca, makar onih starije generacacije, koji su bilingvalni", priča Marija i dodaje da se nada da će se jezička prepreka u budućnosti prevazići jer je srpski jezik i po kosovskim zakonima zvanični jezik.
A da li će se njime i govoriti u javnim ustanovama i institucijama zavisi najviše od političke volje, koje u ovom trenutku, kako kaže, nema.
Prištinu ne doživljava kao srpski grad
Naglašava da za Prištinu namjerno kaže "strani grad", jer ga ni u jednom momentu nije doživjela kao srpski. Ali šta je sa Srbima i Albancima? U kojoj državi oni osjećaju da žive?
"Svi Srbi na Sjeveru razmišljaju kao i većina Srba u Srbiji – a to je da je Kosovo integralni dio Srbije. Pored nacionalnih i identitetskih razloga za ovo stanovište, često se navode i ekonomski razlozi – zbog čega bi se integrisali u lošiju ekonomiju (kosovsku) od one čiji su već dio (srpske). Tu im se, istina, ništa ne može prigovoriti. Ali je još veća istina da žive u nekom ekonomskom međusistemu koji se dosta bazira i na sivoj ekonomiji. U socio-ekonomskom smislu, život Srba na jugu Kosova bih mogla uporediti sa životom Srba na jugu Srbije, dok bi životni standard Srba na Sjeveru bio poput onog u Srbiji, Kraljeva na primjer. Moj utisak je da Srbi sa Sjevera i ne mare toliko da li će cijelo Kosovo ostati u Srbiji, već da im je najbitnije da četiri sjeverne srpske opštine ostanu dio Srbije", objašnjava naša sagovornica osjećanje srpskog stanovništva.
Sa Albancima, sa druge strane, stvari stoje potpuno drugačije. Njihova zemlja je Kosovo, a Marija kaže da ne vidi način kako bi ih Srbija ubjedila u drugačije.
"Nećete naći nijednog, ali nijednog Albanca, čak ni onog najliberalnijeg, onog koji ima najpozitivnije mišljenje o Jugoslaviji, Srbima ili Srbiji, a da će vam reći da je njegova država Srbija. Ako ga i nađete, u šta sumnjam, to je na nivou statističke greške. Svi Albanci na Kosovu su za nezavisno Kosovo. Po meni to je već gotova priča", kazala je Marija.
Uskoro se vraća u Beograd, gdje će nastaviti potragu za poslom. Kaže da joj je godinu i po dana na Kosovu bilo lijepo, ali i dovoljno. Kako je rekla, kući dolazi sa drugačijim uvidom u društveno-političku situaciju na Kosovu i probleme sa kojima se tamošnje stanovništvo sreće, a koji nisu samo na pitanje državnosti i nedostatka posla.
(n1info/www.balkanplus.ne)
Beograđanka Marija K. diplomirani sociolog i politikolog, kao i većina njenih kolega i vršnjaka došla je do prekretnice u životu koja je značila - gdje i kako se zaposliti. I dok su drugi odlazili na Zapad ili bili prinuđeni da rade poslove za koje akademska zvanja nisu bila potrebna, ona je rješila da ode tamo odakle ljudi godinama bježe - na Kosovo.
"Nikada ranije nisam ni pomislila da bih jednog dana mogla da se preselim na Kosovo i radim tamo. Jedan od razloga je bio osjećaj nebezbjednosti, jer sam, kao i većina ljudi u Srbiji, vjerovala da bih kao Srpkinja imala mnogo problema. Nama stižu vijesti sa Kosova i o Kosovu samo kada se nešto loše dogodi. Drugi razlog zbog je što meni Kosovo nije egzotično kao ljudima sa Zapada, koji tamo odlaze da budu dio nekakve međunarodne ‘misije’ ili da otkriju manje poznat dio Evrope", otkriva Marija kako se osjećala prije nego što se i pojavila mogućnost da ode u Prištinu.
Pošto su prolazili mjeseci bezuspješnog traženja posla u Beogradu, drugarica Italijanka, koja je već dvije godine boravila na Kosovu, predložila joj je da stažira u jednoj nevladinoj organizaciji u Prištini. Poslije uvjeravanja da će biti bezbjedna, Marija je pristala i krenula na svoj lični i profesionalni put. Kako kaže, prvi utisak sa "najmlađom evropskom nacijom”, bio je iznenađujuće pozitivan.
"U Prištini sam se sve vrijeme osjećala bezbjedno. Nekoliko je razloga za to. Kao prvo, nisam proživjela isto što i Srbi na Kosovu. Nemam tu vrstu usađenog straha. Nisam iskusila rat kao takav. Nijedan Albanac mi nikada ništa loše nije uradio. Drugo, nemam porjeklo sa Kosova, nemam rođake na Kosovu. Osim iz medija, nisam imala prilike da slušam o porodičnim istorijama i pričama ljudi sa Kosova. Meni je preseljenje u Prištinu bilo kao da se selim u bilo koji drugi strani grad. Kad bi me neko pitao odakle sam, uvijek bih rekla da sam iz Beograda. Reakcije nikada nisu bile negativne.
Stariji ljudi bi u stvari veoma pozitivno odreagovali. Skoro svako od njih je nekada bio ili živeo u Beogradu", opisuje Marija svoje prve susrete sa Prištevcima.
Kako priča, upoznala je dosta mladih Albanaca iz nevladinog sektora, umjetnika i muzičara, koji redovno dolaze u Beograd i govore srpski jezik.
Ipak, oni nisu većina. A ostali na činjenicu da je Srpkinja iz Beograda koja živi i radi u Prištini reaguju, kaže, ravnodušno.
"Oni koji nemaju kontakta sa Srbijom i Srbima, na moj odgovor da sam iz Beograda odreaguju kao da sam im rekla da sam iz Argentine, Poljske ili bilo koje druge strane zemlje", objašnjava Marija.
Muzika povezala mlade
Prošlog ljeta ona je sa grupom mladih Srba, Albanaca, Goranaca i pripadnika drugih nacionalnih grupa posjetila EXIT festival u cilju organizovanja slične manifestacije u Gračanici. Dugoročna ideja je da se mladi sa Kosova povežu i približe kroz ono što je svima zajedničko - provod i muziku.
"Nekoliko lokalnih nevladinih organizacija na Kosovu, poput Turističke organizacije Gračanica ili Kosovo 2.0 došle su na ideju da probaju da organizuju manji festival na području Gračanice pod etiketom EXIT-a, nešto poput Seadance festivala u Crnoj Gori. To bi bila prilika da se kosovskoj publici predstave izvođači iz regiona, pa tako i iz Srbije, a nije tajna da se ovdje sluša mnogo srpske muzike – od Cece do Darkwood Dub-a. Dobro, ne baš da Ceca nastupa na EXIT-u, ali bi bilo dobro da se dovedu alternativni izvođači iz regiona, ali možda i internacionalne zvijezde poput Rite Ore koja je kosovskog porjekla. Kako su u mojoj organizaciji svi Albanci mahom porodični ljudi, na kraju sam bila upitana da idem na EXIT sa ostalim mladima sa Kosova. U grupi, koja je išla na EXIT, bilo je pripadnika nekoliko etničkih zajednica sa Kosova.
Najviše je bilo Srba, njih desetak, oko sedmoro Albanaca, Bošnjakinja, Goranac, itd. Međutim, kad smo se pomješali, više nije bilo važno ko je ko. Atmosfera je bila sjajna i sve je ličilo na jednu ekskurziju za odrasle. Nadam se da će se ista atmosfera osjetiti i jednog dana na gračaničkom EXIT-u", priča Marija.
Podeljenost, strah, nepovjerenje...
Ipak, situacija na Kosovu nije ni malo harmonična kao što bi se moglo pomisliti na osnovu ovih iskustava i susreta sa mladim ljudima različitih nacija okrenutih budućnosti i integraciji. Putujući po svim krajevima Kosova, od juga do sjevera, Marija je imala priliku da uvidi svu podjeljenost, strah, nepovjerenje, prihvatanje i neprihvatanje date situacije koji postoje i među Srbima i među Albancima.
"Sjever i jug Kosova su podjeljeni u svakom smislu. Interesantno je da koliko se mi iz Srbije bojimo da odemo na Kosovo iz bezbjednosnih razloga, ili koliko se kosovski Srbi boje da odu u Prištinu, toliko se i kosovski Albanci boje da odu na Sjever. Na primjer, mene taksista Albanac sme da odveze samo do Bošnjačke mahale u Mitrovici, koja je kao tampon zona između Južne i Sjeverne Mitrovice. Ako hoću da uđem u Sjevernu Mitrovicu, moram sama da otpješačim, mada sjeverni dio počinje već na pet minuta hoda odatle. Ponekad sam se osjećala i povlašćeno što mogu da se krećem svuda bez straha i problema - od Sjeverne Mitrovice i Zubinog Potoka, preko Prištine, do Đakovice, Junika i Dečana", opisuje naša sagovornica kako zapravo izgleda "sloboda kretanja", koja se i dalje navodi kao jedan od glavnih problema na Kosovu.
Podjela ne postoji samo na realciji Srbi-Albanci, već i u odnosu Srba sa sjevera i Srba sa juga. Prvi i dalje žive i rade pod sistemom Republike Srbije i ne prihvataju kosovsku državnost, dok su se drugi "pomirili" sa životnim okolnostima.
"Srbi sa Sjevera nemaju povjerenja u kosovske institucije. Često nemaju ni kosovska dokumenta i nemaju kosovske tablice. Na primjer, studenti na Univerzitetu u Mitrovici, koji i dalje zvanično pripada Prištinskom univerzitetu, stiču diplome pod srpskim sistemom obrazovanja sa kojima ne mogu da se zaposle u kosovskim javnim institucijama. U suštini, koliko Beograd nema suverenitet na Kosovu, a smatra ga i dalje djelom svoje teritorije, toliko ni Priština nema kontrolu nad Sjeverom Kosova", objašnjava naša sagovornica.
Dodaje da su Srbi sa juga integraciju u kosovski sistem prihvatili kao nužno zlo.
"Nisu sretni tim rješenjem, ali svjesni su da drugo ne postoji. Većina ih je izvadila kosovska dokumenta i rade u kosovskim institucijama poput opština, policije. Njihova velika barijera je što veoma slabo govore albanski jezik ako i uopšte, za razliku od Albanaca, makar onih starije generacacije, koji su bilingvalni", priča Marija i dodaje da se nada da će se jezička prepreka u budućnosti prevazići jer je srpski jezik i po kosovskim zakonima zvanični jezik.
A da li će se njime i govoriti u javnim ustanovama i institucijama zavisi najviše od političke volje, koje u ovom trenutku, kako kaže, nema.
Prištinu ne doživljava kao srpski grad
Naglašava da za Prištinu namjerno kaže "strani grad", jer ga ni u jednom momentu nije doživjela kao srpski. Ali šta je sa Srbima i Albancima? U kojoj državi oni osjećaju da žive?
"Svi Srbi na Sjeveru razmišljaju kao i većina Srba u Srbiji – a to je da je Kosovo integralni dio Srbije. Pored nacionalnih i identitetskih razloga za ovo stanovište, često se navode i ekonomski razlozi – zbog čega bi se integrisali u lošiju ekonomiju (kosovsku) od one čiji su već dio (srpske). Tu im se, istina, ništa ne može prigovoriti. Ali je još veća istina da žive u nekom ekonomskom međusistemu koji se dosta bazira i na sivoj ekonomiji. U socio-ekonomskom smislu, život Srba na jugu Kosova bih mogla uporediti sa životom Srba na jugu Srbije, dok bi životni standard Srba na Sjeveru bio poput onog u Srbiji, Kraljeva na primjer. Moj utisak je da Srbi sa Sjevera i ne mare toliko da li će cijelo Kosovo ostati u Srbiji, već da im je najbitnije da četiri sjeverne srpske opštine ostanu dio Srbije", objašnjava naša sagovornica osjećanje srpskog stanovništva.
Sa Albancima, sa druge strane, stvari stoje potpuno drugačije. Njihova zemlja je Kosovo, a Marija kaže da ne vidi način kako bi ih Srbija ubjedila u drugačije.
"Nećete naći nijednog, ali nijednog Albanca, čak ni onog najliberalnijeg, onog koji ima najpozitivnije mišljenje o Jugoslaviji, Srbima ili Srbiji, a da će vam reći da je njegova država Srbija. Ako ga i nađete, u šta sumnjam, to je na nivou statističke greške. Svi Albanci na Kosovu su za nezavisno Kosovo. Po meni to je već gotova priča", kazala je Marija.
Uskoro se vraća u Beograd, gdje će nastaviti potragu za poslom. Kaže da joj je godinu i po dana na Kosovu bilo lijepo, ali i dovoljno. Kako je rekla, kući dolazi sa drugačijim uvidom u društveno-političku situaciju na Kosovu i probleme sa kojima se tamošnje stanovništvo sreće, a koji nisu samo na pitanje državnosti i nedostatka posla.
(n1info/www.balkanplus.ne)
