Forum Klix.ba

"Za mene si samo ciza koja odvaja postove"

"Moj život je kao Vimbeldon, samo trava i bijele linije"

...šala je jako ozbiljna stvar!

"Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne."

Meša Selimović

Chery jet'aime chery jet'adore
ja sam s tobom samo zbog motora
chery jet'aime chery jet'adore
zbog motora ti si posto fora
Azra Hasanovic

To je ona o Mustafi ako se dobro sjecam... kakve su se budalastine tad snimale

ili babo, babuka, ne skidaj ga s oluka, dosao je da me zaprosi...

"Čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. Ali šta ako maska sraste s licem? S vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru, pa počneš sam sebe uvjeravati da doista i misliš to što govoriš, kako bi u vlastitim očima ostao čist. Ukratko, mozak ti se okameni."

Ivo Brešan

"Treba da se nosim s ovim emocijama
Treba da prestanem s ovim emocijama"

"Kod žene je urođeno da vara na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere, i čak sasvim često iz najbolje namere."

Jovan Dučić

"Ne otvaraj dušu na vjetrometini. Ne puštaj svakoga blizu sebe. Prehladićeš emocije, a one se teško i sporo liječe. Istrošićeš snagu. Iscrpićeš i zadnji atom dobrote.. Pa kad dođu oni koji vrijede, nećeš imati šta da im daš..." Meša Selimović

"Jer oni koji zaista zele rastanak, nista ne kazu. Oni odlaze, ili nestaju, postepeno se udaljuju, gube se, blede, gase se, ali stezuci kvaku na vratima nikada ne uzvikuju, da je sada kraj..."

Lajos Zilahi

frameni wrote:"Jer oni koji zaista zele rastanak, nista ne kazu. Oni odlaze, ili nestaju, postepeno se udaljuju, gube se, blede, gase se, ali stezuci kvaku na vratima nikada ne uzvikuju, da je sada kraj..."

Lajos Zilahi

“You should not fear that you are alone and meaningless in the universe. I mean, you are, but you shouldn’t be afraid of it.”

Henri, le Chat Noir

Memory wrote:"Čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. Ali šta ako maska sraste s licem? S vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru, pa počneš sam sebe uvjeravati da doista i misliš to što govoriš, kako bi u vlastitim očima ostao čist. Ukratko, mozak ti se okameni."

Ivo Brešan

Čudna sorta wrote:"Ne otvaraj dušu na vjetrometini. Ne puštaj svakoga blizu sebe. Prehladićeš emocije, a one se teško i sporo liječe. Istrošićeš snagu. Iscrpićeš i zadnji atom dobrote.. Pa kad dođu oni koji vrijede, nećeš imati šta da im daš..." Meša Selimović

frameni wrote:"Jer oni koji zaista zele rastanak, nista ne kazu. Oni odlaze, ili nestaju, postepeno se udaljuju, gube se, blede, gase se, ali stezuci kvaku na vratima nikada ne uzvikuju, da je sada kraj..."

Lajos Zilahi

“My father had taught me to be nice first, because you can always be mean later, but once you’ve been mean to someone, they won’t believe the nice anymore. So be nice, be nice, until it’s time to stop being nice, then destroy them.”

Ljeta koja dolaze
sta mi novo donose
da l' cu naci puteve
koji vode do tebe

Proći ćeš me i ti jednom, preboleću te. Sve što nas razboli, jednom prolazi, po cenu toga da posle duge bolesti budemo jaći… ili mrtvi… No nešto će ipak ostati da svedoći da si bio pravi; ostaće sjaj u oku svaki put kada te ugledam i preživeće neokaljani izvori na kojima sam slutila sva tvoja ćutanja... izvori istrajavanja tebe samog duboko u mojoj duši... Da... ti čudnovati izvori sa kojih pijem da utolim žeđ za životom...'


Danijela Knez

Cure koje nisu igrale PES-a sa pokvarenim džojstikom, još uvijek misle da je porođaj najteža patnja.

- AHI.

"Gore su mi od granata posljedice rata"

"Najteza stvar u zivotu je znati koje mostove treba preci, a koje srusiti."

Bertrand Russell

Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama.

Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima.
Poslije toga mi još „živimo„ neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju.

Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom.
Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas.

U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.