PRVA: Temeljna bošnjačka zabluda jeste ta da, nakon strašnih osvještavajućih lekcija agresije i genocida, nema više nikakvih sistemskih zabluda u narodu, pogotovo ne onih zabluda koje su omogućile da agresori lakše ostvare svoje genocidne namjere. Nažalost, realnost je sasvim drugačija i ova osnovna zabluda – da smo kao kolektiv konačno “utvrdili gradivo”, da smo spoznali aktere i izvore, ali i vlastite prošle zablude, razloge i povode nedavnog stradanja – rađa mnoge sljedeće zablude. Nažalost, bošnjački narod još nije ni internalizirao a kamoli artikulirao i usvojio te temeljne istine i činjenice u vezi s najtežim periodom vlastite historije.
Mnogo je razloga zašto je tako, ali rezultat je jedan: bošnjačko društvo nije se kadro odrediti kako spram prošlosti, tako i sadašnjosti, a pogotovo prema budućnosti. To dovodi do puzajućeg moralnog relativizma, gubljenja kompasa i lutanja u vezi s onim što bi trebalo predstavljati temeljne vrijednosti i norme jednog naroda, koji bi morao proživljenu katastrofu uzimati kao novu polaznu tačku i historijsku vododijelnicu. Onome kome nije jasno zašto mu se nešto desilo, kome ustvari uopće nije jasno šta mu se to, zapravo, desilo u nedavnoj prošlosti, neće i ne može biti jasno ni šta mu se danas dešava, ili šta će mu se u budućnosti dešavati.
DRUGA: Jedna od ozbiljnijih bošnjačkih zabluda jeste ona da je opasnost, u svim njenim oblicima, prestala i da nam više ne prijete nikakvi sukobi, barem ne one vrste koji bi mogli ugroziti naš opstanak. Društvo koje ne može prepoznati i razumjeti uzroke neke kataklizmične pojave često ima tendenciju da je tumači kao jedinstveni i neobjašnjivi incident koji nema svoje zakonitosti, povode, niti ga se može razumom objasniti. Ovo je time opasnije jer, iako nam se jedna te ista kataklizma već nekoliko puta ponavlja, mi i dalje nismo kadri kao kolektiv prihvatiti, a zatim i prepoznati, njene uzroke, polazišta i (pred)znake. Ovu zabludu možda ponajbolje oslikava ona floskula da je navodno Bosna (a time i Bošnjaci) neuništiva, pri čemu se forma suprotstavlja suštini, tj. sama forma postojanja termina Bosna suprotstavlja se činjenici da te države gotovo više ni nema na približno dvije trećine formalnog bosanskog teritorija, tačnije na onom njenom dijelu u kojem (više) nema Bošnjaka. To traženje utjehe u formi koja je ništa drugo nego fikcija izuzetno je opasan trend, jer istovremeno i uspavljuje i legitimizira takvu uspavanost praznim i dopadljivim floskulama. Borba je za slobodu vječna, kako kaže jedna naša junačka pjesma, i s tom činjenicom treba se konačno pomiriti.
TREĆA: Prethodna zabluda rađa sljedeću, koja glasi: “Treba se okrenuti budućnosti, dosta je priče o ratu.” Ta zabluda neprestano se ponavlja, i to u uvjetima nedovršenog rata, kada su (ratni) ciljevi drugih dvaju naroda i susjednih država ostali isti, a samo su se promijenila sredstva, narativi i diskurs. Zanemarivanje ovog “slona u sobi” bilo bi za Bošnjake ravno samoubistvu, a njegovo ignoriranje vrsta političkog autizma. Ova infantilna želja da se dobrim i pozitivnom osjećajima nekako izignorira stvarnost nedovršenog rata, opasna je glupost koja se Bošnjacima ponajviše nameće, i to s različitih strana. Naš je problem što ova zabluda nailazi na plodno tlo i što se zbog nje bilo kakva realna bošnjačka politika, koja je u skladu sa stvarnom situacijom na terenu, doživljava, u najboljem slučaju, kao ratnohuškačka. To, naravno, nije bez svojih posljedica, pa, stoga, još od kraja rata imamo kontinuiranu hiperprodukciju političkih stranaka ili projekata na bošnjačkoj političkoj sceni koji opstaju obećavajući bajke, odnosno promjene koje su potpuno izvan njihove moći, poput promjene politika susjednih država i naroda, do kojih će doći čim pričače bajki svojim glasovima dovedemo na vlast. Koliko takvo rasipanje glasova na donekle simpatične, ali potpuno fantastične budalaštine negativno utječe na stvarnu bošnjačku političku poziciju, nije potrebno ni spominjati.
ČETVRTA: “Ekonomija briše granice – budemo li ekonomski ojačali, nikome rat i svađe neće padati napamet.” I ova je zabluda u redu onih koje su nam često nametane sa strane, a koje također nemaju nikakvog utemeljenja u realnim činjenicama ili s načinom kako svijet hiljadama godina funkcionira. Ratovi između ekonomski jakih država kroz historiju bili su veoma česta pojava, jer ekonomski uspon hrani i državne ambicije i pretenzije. Ratovi među ekonomski jakim državama nisu nikakva nepoznanica u slučajevima kada postoje neriješeni problemi druge vrste – politički, etnički, socijalni ili teritorijalni.
Ovu zabludu mogli bismo nazvati teorijom “punog stomaka, a prazne glave”, jer se njome tvrdi da zadovoljavajući životni standard, ili vulgarnije rečeno “pun stomak”, guši bilo kakve više aspiracije, strasti ili želje te dovodi do konformističkog i konzumerskog društva koje nema potrebe za ikakvim sukobima. Ova je zabluda i kontradiktorna, tj. miješa uzrok s posljedicom, jer punog ekonomskog procvata ne može biti ondje gdje vlada politička nestabilnost ili permanentna kriza. Za ekonomsko jačanje preduvjet su stabilno društvo i država, tako da ova zabluda više djeluje kao plod nerazumijevanja ili potcjenjivanja stvarnih problema Bosne i Hercegovine, a donekle govori i o predrasudama spram naroda koji u njoj živi, jer njihove želje, dvojbe i interese vidi u prvom redu kao stvar “gladne guzice”, a ne kao stvarne probleme.
PETA: Slične je vrste i zabluda kako je “u Jugoslaviji bilo bolje”. Ta konstatacija može se tumačiti na mnogo načina, no malo je onih, osim najvećih totalitarističkih fanatika i profitera iz bivšeg sistema, koji će tvrditi da su ljudska prava i slobode tada bile veće nego što su danas. Zabluda o životu u bonluku i izobilju u doba SFRJ uglavnom se koristi kada treba usporediti današnji standard s onim jugoslavenskim, pa se tvrdi da se danas živi mnogo teže. No, statistički pokazatelji nam govore nešto drugo u odnosu na ono što tvrde proizvođači, ali i potrošači ove zablude. Na osnovu izvještaja Agencije za statistiku BiH objavljenog u julu 2017. godine, u skladu s rezultatima Ankete o radu, sačinjene po metodologiji propisanoj od nadležnih tijela Evropske unije, danas je u Bosni i Hercegovini 210.678 nezaposlenih, što je 20,52% od ekonomski aktivnog stanovništva (1.026.337). Taj broj 1990. godine iznosio je 283.476, što je bilo 21,17% od ekonomski aktivnog stanovništva (1.337.000). Ako uzmemo u obzir da je tokom rata najviše stradalo radno sposobno stanovništvo, da je došlo do ogromnog pomjeranja i iseljavanja građana, do skoro potpunog uništenja kompletne industrijske i proizvodne infrastrukture, kao i da već više od decenije i u Bosni i Hercegovini vlada trend ubrzanog starenja stanovništva, pokazatelji nam govore da je danas situacija poprilično bolja nego u navodna “zlatna vremena” Jugoslavije.
Slični su i ostali relevantni pokazatelji, poput onog o broju radnika na 1.000 stanovnika. Tokom osamdesetih godina, i u dvije godine pred rat, imali smo stalnu fluktuaciju broja radnika od najnižeg (204 na 1.000 stanovnika – 1981. godine) pa do najvišeg (252 – 1987. i 1988. godine). Prosjek za tih dvanaest godina (1980–1991) iznosi 232 radnika na 1.000 stanovnika, do danas je (2017. godine) zaposleno više od 240 radnika na 1.000 stanovnika. To su samo neki od brojnih podataka koji nam govori da situacija nije bila ništa bolja za vrijeme SFRJ, čak ni tokom dugog perioda od dvanaest njenih posljednjih godina. Štaviše, pokazatelji poput kupovne moći građana možda ponajbolje pokazuju razliku u životnim standardima. Za prosječnu plaću mogla su se 1986. godine kupiti tek 83 litra ulja, 1990. godine 186 litara, a danas za prosječnu plaću možemo kupiti 409 litara ulja. Slično je, recimo, i s piletinom: 1986. godine moglo se za prosječnu plaću kupiti 54 pilića od po jedan kilogram, 1990. godine – 107, a danas 187! I tako dalje i tako dalje. Uzevši sve ovo u obzir, a i druge usporedne podatke koji nam stoje na raspolaganju, možemo reći da je jugonostalgija ne samo jedna od onih zabluda koje se protive i zdravom razumu i činjenicama nego da pripada području brutalne zamjene teza koje se forsiraju uslijed političkih i ideoloških ciljeva.
ŠESTA: Zabluda o bosanstvu specifična je za Bošnjake. Nje nema kod Srba ili Hrvata, odnosno nije zabilježena u broju većem od statističke greške, a i to uglavnom samo u onim područjima u kojima Bošnjaci čine većinu. To je zabluda koja preživljava čak i kada je u domenu fikcije i kada je obesmišljavaju i relevantni podaci poput onog s popisa iz 2013. godine, kada je broj osoba koji su se izjasnili kao Bosanci bio gotovo zanemariv. No, uporno insistiranje na postojanju bosanstva ima svoju političku svrhu i upotrebu kada se legitimizira djelovanje tzv. građanskih stranaka koje građanštinu shvataju kao izostanak nacionalnog identiteta. Priznati da Bosanci ne postoje kao bilo kakva kritična glasačka masa znači priznati da tzv. građanske stranke parazitiraju isključivo na bošnjačkom glasačkom tijelu čije interese pritom uopće ne zastupaju. Bosanstvo je donedavno imalo i ulogu neke vrste zamjene za jugoslavenstvo. Iako nema nikakvih naznaka da će se iz dobro poznatih centara prestati insistirati na bosanstvu, dobro je da je ova distopijska ideja uglavnom izgubila svoj kredibilitet među širim masama i da je na posljednjem popisu stanovništva doživjela fijasko, prepoznata od Bošnjaka kao još jedna u nizu zlonamjernih podvala kojom se atakuje na njihov identitet.
SEDMA: “Ne dijelite nas u torove.” Ova zabluda direktno je povezana sa zabludom o bosanstvu. I ona je u domenu odbijanja suočavanja s realnošću da je Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo, i da to nije tako samo od rata, nego oduvijek. Ova zabluda u sebi sadrži i tragove totalitarnog razmišljanja iz prošlih vremena jer pretpostavlja od partijskog vrha naređeno, represijom provođeno i u suštini glumljeno zajedništvo istinskom konsenzusu, ondje gdje je on moguć. Ta zabluda, sama po sebi, opasna je za Bošnjake jer, umjesto da se nudi realni pogled na (opasno) životno i političko okruženje, njom se ističe nekakva utopijska utjeha po kojoj, eto, postoji neko zajedništvo među narodima, no zločesti nacionalisti ga kvare. Da je to zaista tako, ni do agresije ni do genocida nad Bošnjacima nikada ne bi došlo. Različite vizije društva i državnog uređenja u Bosni i Hercegovini nisu i ne bi trebale biti sporne. Sporno je kada se one pokušavaju provesti neustavnim, nezakonitim ili zločinačkim načinima tipa oružane agresije, genocida, masovnog zločina, separatizma i protjerivanja.
No, lijek za takve devijacije u političkim kulturama i retorici bosanskih Srba i Hrvata nije u tome da Bošnjaci negiraju realnosti i nesumnjivo postojanje hegemonističkih i separatističkih tendencija među susjedima, i da izbjegavaju upoznavanje s gorkom istinom, nego, naprotiv, u suočavanju s činjenicama hladne glave i bistra uma. Ova zabluda istovremeno je i u funkciji amnestije srpske i hrvatske politike i kriminaliziranja bošnjačke politike, jer ih čini navodnim partnerima u nekakvom zavađanju i dijeljenju u torove do tada ujedinjenih naroda, s dodatnom dimenzijom legitimizacije propale komunističke politike i ideje, kada su svi narodi navodno bili u jednom (političkom) toru. Ovu zabludu u suštini je sasvim lahko raspršiti, samo treba pogledati izborne rezultate i razumjeti da i Dodik i Čović imaju apsolutnu podršku vlastitog biračkog tijela za sve ono što govore i rade, i to već više od deceniju, a da su prije njih takvu podršku imali Radovan Karadžić i Mate Boban.
OSMA: Iz prethodne proizlazi i sljedeća zabluda, ona da bi navodno bez nacionalnih stranaka svima bilo bolje. Ova zabluda ne samo da se suprotstavlja elementarnoj logici, proživljenom kolektivnom iskustvu i demokratskim načelima, nego je u suštini i duboko autošovinistička jer bošnjačku političku suverenost, bošnjačko pravo na udruživanje u političke organizacije, samo bošnjačko organiziranje na nacionalnim osnovama vidi kao razlog za agresiju i sve teške posljedice koje su iz nje proizašle. Naravno, ovu zabludu drage volje propagiraju iz tzv. “građanskih stranaka”. Štaviše, to im je osnovica političkog djelovanja, a jasno je i zašto. No, potpuno je suludo da takva zabluda nađe bilo kakvog odjeka unutar bošnjačkog kolektiva, i to prije svega jer se protivi zdravom razumu i onome čemu smo svjedočili vlastitim čulima.
Ko je organizirao prvu uspješnu odbranu Bosne i Hercegovine u njenoj povijesti ako nije bošnjačka “nacionalistička” stranka; ko je nakon 500 godina izborio nezavisnost ako nije bošnjačka “nacionalistička” stranka; ko je vratio ljudska prava i slobode Bošnjacima ako nije bošnjačka “nacionalistička” stranka; ko je uveo prvu pravu parlamentarnu demokratiju u Bosni i Hercegovini itd., itd. Kako i kome to, osim onima koji se vide na vrhu hranidbenog lanca totalitarnog sistema, može biti bolje ako Bošnjaci nemaju pravo da se organiziraju na nacionalnoj osnovi, nego su prisiljeni na drugačiju vrstu političke artikulacije? Gotovo je nevjerovatno da su takve totalitarne i antidemokratske nostalgične reminiscencije i sanjarenja jedne povlaštene manjine, tačnije bivše komunističke nomenklature i crvene buržoazije, mogle steći takvo uporište u narodu, jer bi većina Bošnjaka u takvom sistemu bila ono što je i bila za vrijeme SFRJ, apolitična masa irgeta bez prava na slobodu misli, riječi i djela.
DEVETA: Zabluda o “zlatnim kašikama” jedna je od onih za koje se može reći da ljudi vole da ih njeguju iako odlično znaju da nisu tačne. Navodna izjava Alije Izetbegovića kako će borci nakon rata jesti zlatnim kašikama do sada je više puta razotkrivena primitivna izmišljotina nastala najvjerovatnije u magli alkoholiziranog uma urednika nekog od ondašnjih “nezavisnih medija” koji su imali zadatak obračuna s “Alijinim naslijeđem”. Mada takva izjava nigdje nije zabilježena, mada niko nikada nije posvjedočio da je čuo kako je izgovorena, iako niko ne zna gdje, kada i u kojoj se prilici to navodno dogodilo, iako je sam Alija Izetbegović više puta negirao da je ikada bilo šta slično izjavio, ona se jako dobro primila jer je nebrojeno puta ponovljena kao navodno stvarna.
Naravno, takva izjava u stvarnosti stoji u oštrom kontrastu s ne samo političkom i općom kulturom Alije Izetbegovića nego i naspram njegovim stvarnim izjavama u vezi s istom temom, jer, za razliku od izmišljotine o “zlatnim kašikama”, postoji videozapis na kojem predsjednik Izetbegović u ratu, tokom 1995. godine, na pitanje postrojenih boraca na olovskom frontu šta ih očekuje nakon rata, izjavljuje da očekuju puno nepravde, a da će pravde i prava biti koliko se borci nakon rata za nju izbore. I mada je ova zabluda u posljednje vrijeme poprilično zamrla – naročito nakon popularizacije društvenih mreža putem kojih šire građanstvo može konačno samo doći do pravih informacija, i nakon ukidanja svojevrsnog informativnog monopola “nezavisnih medija” – ipak je jako indikativno da je ona tako dugo živjela i opstajala. S tim u vezi, pored izuzetno negativne uloge koju su odigrali mediji koji su planski forsirali ovakve zablude, moramo primijetiti i postojanje određene doze mazohizma kod šire populacije, prihvatanje unižavanja vlastitih vrijednosti, rušenja vlastitih heroja, potrebe da se okalja vlastiti čist obraz, kao da je Bošnjacima neugodno i neprijatno biti na višoj moralnoj poziciji od ostalih, već nam je draže valjati se u balkanskom blatu kojem, barem što se tiče vlastitih lidera i njihovog humanizma, objektivno ne pripadamo.
DESETA: Jedna od historijskih zabluda koja se maliciozno nameće Bošnjacima izvana, ali i iznutra, jeste ona o tome da su nas “Turci” navodno “prodali i ostavili”. Ta revizionistička zabluda, prije svega, ima ulogu ubacivanja klipa u točkove bošnjačko-turskog savezništva, delegitimizaciju bilo kakve ozbiljne uloge današnje Turske u Bosni i Hercegovini, kao i onemogućavanja bilo kakve saradnje turske države i njenog naroda s Bošnjacima. Mnogo je netačnog i sasvim izmišljenog u ovoj zabludi. Kao prvo, tu imamo ahistorijski anahronizam i prezentizam gdje se terminom “Turci”, i to u smislu današnje moderne turske države i njenog naroda, naziva nekadašnje Osmansko carstvo. Zatim se potpuno preskače i zanemaruje tok velike bune iz 1875. godine, tzv. “Nevesinjske puške”, Srpsko-osmanski rat iz 1876/1877. godine i, konačno, Rusko-osmanski rat iz 1878. godine, u kojem su i Bošnjaci, i to prema memoarima zapadnih posmatrača, u redovima osmanske vojske masovno, oduševljeno i veoma zapaženo učestvovali. Ipak, najočitije od svega jeste prelaženje preko činjenica da je Osmansko carstvo u tom ratu pretrpjelo izuzetno težak poraz i da su ruske armije doslovno stajale na kapijama Istanbula, čime su praktično prisilile Osmansko carstvo na gotovo bezuvjetnu kapitulaciju kroz uvjete Sanstefanskog ugovora.
Zaboravlja se i da je okupacija Bosne, tj. Bosanskog vilajeta od Austro-Ugarske, bila rezultat Berlinskog kongresa, dogovora tadašnjih svjetskih sila, i da je to za Bošnjake bila mnogo bolja opcija od one koju je podržavala Rusija, a to je podjela Bosne između Srbije i Crne Gore. Osmansko carstvo nije se u tome mnogo pitalo, moglo je djelovati samo u skladu sa svojim mogućnostima koje su tada bile izuzetno skromne. Želimo reći da je Osmansko carstvo uspjelo na političkom planu isposlovati za Bosnu i Hercegovinu ono što nije moglo snagom oružja, tada najbolje moguće rješenje, ili barem najmanje zlo. Ovim ne želimo amnestirati mnoge pogrešne odluke koje su vladari Carstva donosili u vezi s Bosnom i Bošnjacima tokom 19. stoljeća, nego ukazati na činjenicu da za to nikakvu krivicu ne snose današnja suverena turska država i njen narod, koji u to vrijeme nisu ni postojali u današnjem smislu. Uostalom, da li bismo mi voljeli da nam danas neko isporučuje račune ili nas emocionalno ucjenjuje zbog postupaka državnih tvorevina čiji smo dio bili prije više od stotinu godina?
Sve ovo još je indikativnije jer se polaganje takvih računa ne traži, recimo, od današnje Austrije zbog njenog četrdesetogodišnjeg upravljanja Bosnom i Hercegovinom, koju je ona okupirala, anektirala i ekonomski eksploatirala, a zatim ostavila na milost i nemilost Srbiji, odnosno Jugoslaviji. To se ne traži ni od današnje Njemačke zbog monstruozne uloge Trećeg rajha u Drugom svjetskom ratu, ili, recimo, od Velike Britanije ili Francuske, a koje su imale jako negativnu ulogu tokom nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu. Štaviše, njihova ne samo pomoć nego i politička dominacija i uplitanje u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini prihvataju se kao nešto što se podrazumijeva, što je očekivano i normalno stanje, dok se turska pomoć čak i na humanitarnom planu konstantno problematizira i politizira. Nametanje ove zablude ima dvostruku ulogu, prvu da vrši reviziju historije u popularnom imaginariju, no, ta je dimenzija manje opasna jer ne može izdržati objektivan historijski test. Daleko opasnija dimenzija ove zablude na polju jeste dnevne politike, gdje se Bošnjacima želi ogaditi jedan od rijetkih saveznika i prijatelja koje imaju na svjetskoj sceni. Da se u tome donekle uspjelo, pokazuju stalne zamjerke, neprijatna podozrivost kao i nerazumno visoki standardi koji se među svim zemljama svijeta traže i zahtijevaju jedino od današnje Turske.
]
Ili, recimi, cinjenice, da je jedan ober cetnik i sipatizer sumskog rajha- Bacanovic- sasvim nesmetano, a nerijetko uz podrsku ovih opisanih gore, relativizirao srpske aferime, a Bosnjake, onako kolektivno prozivao za ustastvo i sl. I danas bi, da smrad nije dirnuo u Srebrenicu. 
