Citati koje bi podijelili s drugima

[ptičica]

Stop fighting yourself and start fighting for yourself.

[Aurelia Bronski]

Nisam ja nju ostavio, prijatelji, nije ni ona mene, mi smo se samo rastali. Onako kako se rastaju dvoje koji su se voleli u pogrešno vreme, a uz pogrešno vreme idemo i pogrešni mi. A nismo bili...

[Zatamnjena stakla]

"Evo mene evo mene ovdje sam"

[Amazingness]

"Na ovaj svijet dolazimo usamljeni, te sa njega odlazimo usamljeni. Međutim, meni se čini da je najusamljeniji dio onaj dok živimo, koji je usamljeniji i od dolaska i odlaska."

[lavorpunvode]

"Prije nego sto sami sebi dijagnosticirate depresiju ili izgubite samopouzdanje, provjerite da niste, u stvari, samo okruzeni seronjama."

William Gibson.

[Amazingness]

"Carpe noctem"

[Aurelia Bronski]

The world will break your heart ten ways to Sunday. That's guaranteed. I can't begin to explain that. Or the craziness inside myself and everyone else. But guess what? Sunday's my favorite day again. I think of what everyone did for me, and I feel like a very lucky guy.

Silver Linings Playbook

[Aurelia Bronski]

A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.


Tin Ujevic

[Aurelia Bronski]

Posto strasno, strasno (!) volim Dacu mala "kompilacija" omiljenih citata (ovo nije ni 1%)....

#1 i armirani beton – Lutka na Koncu:

Ni sada ne znam: nestašluk? Ma, jok!

Prije će to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”, kako od komada drveta napraviti biće koje misli i osjeća, jednom rječju: kako postati BOG.

Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što radim, od mrtvih uspomena pravim život, ali to više nije ni važno, jer se sjećam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku, ona nešto priča, a onda trgne ruku i uvrijeđeno kaže:

"Ti mene ništa ne slušaš."

“Slušam, slušam, dušo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemičar' zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...”, a ne mogu da joj kažem "Volim te, dušo, ali Mojcu više."

Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.

#2 Odlazak:

Govorio sam ti da sam ja kao zarazna bolest, ne puno opasna i smrtonosna, ali neugodna i dosadna, bolest, koje ces se tesko kutarisati, a ti si se smijala i rekla da si vakcinisana protiv svega. Onda sam ja rekao da se ja to samo salim i da nikad ne treba da mi vjerujes, da je sve sto kazem tek onako, da prodje vrijeme, da me ne uzimas za ozbiljno, da bih se ja ubio kad bi me ljudi poceli tako shvatati, da ja vec u sljedecem trenutku zaboravim sta sam malocas rekao. Ti si rekla da se nista ne brinem, da ti to znas bolje od mene, da sam prokuzen od prvog momenta naseg susreta i smijala si se.

#3: Brijanje mozga:

...1994. godina u Americi, roditeljski sastanak, moja kćerka, Nevena, pri predstavljanju kaže da joj je tata Pisac...

... isti dan, isto veče, njena učiteljica me pita:

"Nevena kaže da ste pisac, ali šta vi, ustvari, radite?"

... godina ova, dva sata je po ponoći, zove me kćerka i pita:

"Smijem li, tata, napisati da si ti pisac?"

"Smiješ, kako da ne smiješ, sine. Ali, nemoj."

"Pa, šta ću napisati, tata?"

"To!"

"Šta, tata?"

"To što si sad rekla. U toj rubrici "zanimanje" napiši - Tata."

"Mogu li dodati da ga volim?"

"Možeš, ako me voliš više nego ja tebe."

"E, pa, onda mogu."

#4 Postansko Sanduce:

Jer, ne laže se samo iz koristi - može se lagati da bi nekoga ko te voli lišio nepotrebnog bola, u svojim lažima živiš i produžavaš se, kad ti ništa nije drugo ostalo nego nemoc i jedan pateticni cin da na vizit karti na svom poštanskom sanducetu promijeniš ono "Dario Džamonja" u "Nevena i Vesna Džamonja".

Možda ce, jednog dana, shvatiti?

#5 Povratak Bludnog Sina:

"Tata tebe voli najviše na svijetu,
Ti si moja sreća i ljubav najveća...", i ona uskoro pada u san na mojim grudima i u snu mi se igra s brkovima; od silne ljepote življenja nisam spavao svu noć, ali, svejedno, ustajem odmoran i spremam se za povratak, jer snovi su da se odsanjaju, a kadli-tadli treba se vratiti u ono što se zove život...

#6 Sam u Sarajevu:

"Ma, znaš, sine ...mene boli kicma i bolje mi je spavati na podu..."
Pokusavam spavati, ali se svako malo dizem s poda, idem u njenu sobu i gledam je kako dise, kako je obraz podbocila rukom, kako je zgurala deku, kako joj noga visi preko ruba kreveta, kako na stolicu drzi neku moju pradavnu sliku, kako su joj se po celu nakupili znojni biseri i ja ih dahom hladim...
Svice, a ja sam jos uvijek budan: neka - bice vremena za san. Za san nikad nije kasno."

#7 Cvrsta Odluka:

Ja sam već tada trebao naučiti da više nikad i nikom ne vjerujem, ako ne želim da budem tužan, ali, svejedno, ja vjerujem, vjerujem često i uvijek ležim pored nekog, sklupčan i tužan...

#8 Slike iz kutije za cipele: ("S Džamonjama se ne valja zajebavati.")

Po prostoj računici trebaće mi još osam godina da se popenjem do četvrtog sprata. A, onda?

Onda ću se, u slobodnom padu, sunovratiti sa svog prozora, u dvorište, a dole će me čekati svi ljudi iz moje kutije za cipele, dočekati me na ruke i ja ću se, meko, kao pahuljica na granu novogodišnje jelke, na raskršću kod Alipašine džamije, spustiti i trajati.

Samo trajati.

#9 Perzijski Cilim:

Nisam ga više slušao, jer mi se u glavi stalno vrtjela ona njegova usporedba sa perzijskim ćilimom.
I sebe sam vidio tim očima.
Gazali su me i gazali, sve dok me nisu izgazili, a na pamet im nije padalo da me je možda samo povremeno trebalo prebaciti preko štange u dvorištu i nježno "isklofati" onim pletenim, starinskim kloferom, malo me provjetriti, pa da opet zablistam u punom sjaju.

#10 Ovisnik:

"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstiniram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."
Šutimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga:
"Pa, što se ne vratiš?"

Dario Dzamonja

[Skyfox]

vjerovatno je bio ali bas mi pase

"Najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više, usprkos tome kakvi jesmo.'' Victor Hugo

[Anestezija]

"Sve su to samo ha ha zene ustvari" Eso Bestija

[Anestezija]

Mene zovu daljine,al' jos ponekad vracam se,nosen dahom topline, u one nase ulice

[sheilak]

Nikad nemoj zaliti. Ako je dobro, onda je divno. Ako je lose, onda je iskustvo.

Viktorija Holt

A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.


Tin Ujevic

super, oba.

[Anestezija]

“Svi ljudi ne mogu biti bogati i poznati, ali svi mogu biti dobri.” Konfucije

[Čudna sorta]

"Mogu reći da je ljubav poput alkohola. Kada ga probate, sve vam se vrti u glavi i želite ga sve više i više. To čini da se osjećate loše, toliko loše da kažete da ne želite pokušati ponovo. Ali onda, slijedeća čaša sama dolazi, i ja ne mogu da kažem - ne." Bukowski

[whitelegend07]

"Ne želim da posedujem, ne želim da upravljam. Želim samo neko blago lice, malo poverenja, koju utešnu reč, toplu ruku, ispruženu da me prihvati kad posrnem. Da ne dozvoli da padnem..."

M.S.

[Bansuri]

'the free soul is rare, but you know it when you see it - basically because you feel good, very good, when you are near or with them.'

bukowski

[Bijeli badem]

Ljubav je staklo koje se lomi ako ga čovjek primi suviše nesigurno ili suviše čvrsto. (Ruska)

[Memory]

“Pain is a pesky part of being human, I've learned it feels like a stab wound to the heart, something I wish we could all do without, in our lives here. Pain is a sudden hurt that can't be escaped. But then I have also learned that because of pain, I can feel the beauty, tenderness, and freedom of healing. Pain feels like a fast stab wound to the heart. But then healing feels like the wind against your face when you are spreading your wings and flying through the air! We may not have wings growing out of our backs, but healing is the closest thing that will give us that wind against our faces.”

C. JoyBell C.

[Bansuri]

Some lose all mind and become soul, insane. Some lose all soul and become mind, intellectual. Some lose both and become accepted.

[Memory]

“We're so busy watching out for what's just ahead of us that we don't take time to enjoy where we are.”

Bill Watterson

[lavorpunvode]

"..Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš, a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh..."

Zuko Džumhur

[shmizlica]

'the free soul is rare, but you know it when you see it - basically because you feel good, very good, when you are near or with them.'

bukowski

[shmizlica]

"Ne želim da posedujem, ne želim da upravljam. Želim samo neko blago lice, malo poverenja, koju utešnu reč, toplu ruku, ispruženu da me prihvati kad posrnem. Da ne dozvoli da padnem..."

M.S.

ovaj je baš u tvom stilu

[Entropio]

"..Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš, a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh..."

Zuko Džumhur