Forum Klix.ba

lijepa poput obećanja?

leet wrote:lijepa poput obećanja?

Ne... kao tog jutra dan, divna je ona bila... više se nismo sreli, jer nju je odnio dan. etc...

Ma odnio je drugi momčiluk, mislim da mu nije bilo ime dan..

leet wrote:Ma odnio je drugi momčiluk, mislim da mu nije bilo ime dan..

Neka, pusti me da vjerujem u svoju verziju priče.

Pošto mi se ne da spavati(ne mogu otjerati ljude s chata ), a vidim da opasno trollate ovu, možda i najljepšu temu na cijelom forumu, odlučih se ponovo aktivirati na istoj. Ali, pošto sam trenutno inspirisan k'o tronoga kobila, moram kopirati onaj stari tekst koji ovdje postavih ranije. Puuuno ranije.

Bio sam neki dan s nekim ljudima, družili smo se...upitaše me za tebe, mila. Tražili su da te opišem, da im objasnim kakva si ti, ko si, šta mi značiš u životu, koliko se volimo...

Djelovalo je kao sasvim jednostavno pitanje, kao pitanje na koje i u pola noći znam odgovor, čak i onda kad me probude iz najdubljeg sna. Pa ona je moja mala, poznajem je kao svoj džep, znam je cijeli život, toliko toga dijelim s njom. Kako ne bih znao odgovoriti na tako laka pitanja?

I krenuo sam, požurio, draga, da im kažem koliko te volim, da im objasnim. Radovao sam se tome i jedva čekao da izustim prve riječi, ali...nije išlo. Šta god mi je palo na pamet, čega god sam se sjetio, nije valjalo. Nije bilo dostojno tebe. Dostojno moje princeze, kraljice, Boginje, svjetlosti u zjenici mog oka. Nije bilo dostojno razloga mog življenja, mog postojanja. Ti si zaslužila bolje, mislio sam. Dugo sam se mučio.

Nakon par neuspjelih pokušaja, zamuckivanja, gledanja u prazno, nakon par izmijenjenih boja, grčeva na mom, već sad potpuno blijedom licu, shvatio sam...nemoguće je. Nijedan jezik ovog svijeta ne može opisati tebe, niti moju ljubav za tebe. Nijedan. Možda neko afričko pleme ima te riječi, ali ja ih ne znam.

Zato rekoh:"Prijatelji, oprostite. Ne mogu je opisati. Ne mogu vam reći šta je ljubav. Ako hoćete, ako možete, shvatite. Samom sebi ne mogu objasniti kako nešto što stane u 163 centimetra može imati toliki uticaj na moj život. Znate me, puno sam izgubio. Od puno dragih ljudi se oprostio, puno bola pretrpio. Puno suza obrisao, puno puta umro, pa se, kao Fenix, dizao iz pepela. Ali, nije to slučajno. Nije riječ o nekom mom snažnom karakteru, o hrabrosti koju mi majka rodi tog toplog, ljetnog dana. Možda je malo i do toga, ali, prijatelji, da nje nije bilo, ništa od toga mi ne bi pomoglo. 19 mi je godina, prijatelji, kao i njoj. Malo je, reći ćete, mladi smo. Ne znam, možda ste u pravu. Ali, ona me napravila čovjekom kakav sam danas, sve dugujem njoj. Ona me dizala iz pepela, davala mi ljubav kad su svi mržnju oko mene sijali, tješila me kad su mi se smijale podle sitne duše ovog sumornog podneblja, vjerovala da će njen vitez(tako me samo ona vidjela, za ostale bijah ništavilo, prazno slovo na papiru) iznaći snage, još jednom pobijediti sudbinu, pobijediti život, ustati i reći:"jel' to najbolje što možeš, živote, kurvo jedna? Udaraš kao curica !". Vjerovala je u to svim srcem, svim svojim majušnim bićem, vjerovala u mene. A nije znala da je ona "kriva" za sve moje pobjede, da je ona učinila sve to. Sve te bitke, drugovi, nisam dobio ja, nego mi, zajedno.

I zato, braćo moja, porodico, najdraži moji, zato mi oprostite. Ne mogu je opisati, ne mogu vam reći kakva je. Takva je kakva je, meni najbolja. Moja malecka. "

Nešto moje, iz arhive.

...čudno, već dugo te se ne sjetih, već dugo ti nisam predao sebe i misli svoje; čudno, već dugo te ne tražim na licima drugih, znanih i neznanih žena; čudno je to, već dugo u snovima svojim ne tražim te, ne hitim da te nađem, da ti dođem; čudno, već dugo tvoje ime ne stanuje na usnana mojim; čudno je to, evo od jutra se borim da ti vrata misli mojih zatvorim, da te iz snova svojih maknem; i, noć se bliži...a, neko uporno kuca

mora da je neka posebna

whitelegend07 wrote:Pošto mi se ne da spavati(ne mogu otjerati ljude s chata ), a vidim da opasno trollate ovu, možda i najljepšu temu na cijelom forumu, odlučih se ponovo aktivirati na istoj. Ali, pošto sam trenutno inspirisan k'o tronoga kobila, moram kopirati onaj stari tekst koji ovdje postavih ranije. Puuuno ranije.

Bio sam neki dan s nekim ljudima, družili smo se...upitaše me za tebe, mila. Tražili su da te opišem, da im objasnim kakva si ti, ko si, šta mi značiš u životu, koliko se volimo...

Djelovalo je kao sasvim jednostavno pitanje, kao pitanje na koje i u pola noći znam odgovor, čak i onda kad me probude iz najdubljeg sna. Pa ona je moja mala, poznajem je kao svoj džep, znam je cijeli život, toliko toga dijelim s njom. Kako ne bih znao odgovoriti na tako laka pitanja?

I krenuo sam, požurio, draga, da im kažem koliko te volim, da im objasnim. Radovao sam se tome i jedva čekao da izustim prve riječi, ali...nije išlo. Šta god mi je palo na pamet, čega god sam se sjetio, nije valjalo. Nije bilo dostojno tebe. Dostojno moje princeze, kraljice, Boginje, svjetlosti u zjenici mog oka. Nije bilo dostojno razloga mog življenja, mog postojanja. Ti si zaslužila bolje, mislio sam. Dugo sam se mučio.

Nakon par neuspjelih pokušaja, zamuckivanja, gledanja u prazno, nakon par izmijenjenih boja, grčeva na mom, već sad potpuno blijedom licu, shvatio sam...nemoguće je. Nijedan jezik ovog svijeta ne može opisati tebe, niti moju ljubav za tebe. Nijedan. Možda neko afričko pleme ima te riječi, ali ja ih ne znam.

Zato rekoh:"Prijatelji, oprostite. Ne mogu je opisati. Ne mogu vam reći šta je ljubav. Ako hoćete, ako možete, shvatite. Samom sebi ne mogu objasniti kako nešto što stane u 163 centimetra može imati toliki uticaj na moj život. Znate me, puno sam izgubio. Od puno dragih ljudi se oprostio, puno bola pretrpio. Puno suza obrisao, puno puta umro, pa se, kao Fenix, dizao iz pepela. Ali, nije to slučajno. Nije riječ o nekom mom snažnom karakteru, o hrabrosti koju mi majka rodi tog toplog, ljetnog dana. Možda je malo i do toga, ali, prijatelji, da nje nije bilo, ništa od toga mi ne bi pomoglo. 19 mi je godina, prijatelji, kao i njoj. Malo je, reći ćete, mladi smo. Ne znam, možda ste u pravu. Ali, ona me napravila čovjekom kakav sam danas, sve dugujem njoj. Ona me dizala iz pepela, davala mi ljubav kad su svi mržnju oko mene sijali, tješila me kad su mi se smijale podle sitne duše ovog sumornog podneblja, vjerovala da će njen vitez(tako me samo ona vidjela, za ostale bijah ništavilo, prazno slovo na papiru) iznaći snage, još jednom pobijediti sudbinu, pobijediti život, ustati i reći:"jel' to najbolje što možeš, živote, kurvo jedna? Udaraš kao curica !". Vjerovala je u to svim srcem, svim svojim majušnim bićem, vjerovala u mene. A nije znala da je ona "kriva" za sve moje pobjede, da je ona učinila sve to. Sve te bitke, drugovi, nisam dobio ja, nego mi, zajedno.

I zato, braćo moja, porodico, najdraži moji, zato mi oprostite. Ne mogu je opisati, ne mogu vam reći kakva je. Takva je kakva je, meni najbolja. Moja malecka. "

Nešto moje, iz arhive.

bijeli, ovo je

sickle_and_hammer wrote:pa jebi ga, volim je/ju,
kako mirise, kako je mekana, kako je ljepa, kako je nenormalna, kako je neznam ni ja sta, kako je boli kurac o svemu, kako je ne boli kurac o svemu, kako vise ni ona nezna koji joj je kurac vise, a u stvari zna...


ma mrs ba, odo je nazvat!!!

jel urodilo plodom ?

ultima_palabra wrote:

@ružice, ružo, ruška.

Hvala ti puno.

Black swan wrote:mora da je neka posebna

whitelegend07 wrote:@ružice, ružo, ruška.

Hvala ti puno.

Black swan wrote:mora da je neka posebna

..

registrovana onako wrote:
sad skontah da sam ustvari procitala, "mora da je neka posjeta "

Nije majka sina karala shto se kock'o, nego shto se vadio...

whitelegend07 wrote:Ne mogu je opisati, ne mogu vam reći kakva je. Takva je kakva je, meni najbolja. Moja malecka.

Afanasi_94 wrote:

whitelegend07 wrote:Ne mogu je opisati, ne mogu vam reći kakva je. Takva je kakva je, meni najbolja. Moja malecka.

...možeš da šutiš, ne kažeš ni glas, mada bi bilo pomalo neobično, pomalo čudno; možeš i da pričaš, onako veselo i mnogo, kao što samo ti to znaš; samo da si tu, negdje blizu; možeš da mi daš svoju ruku, da je držim, onako ovlaš da je čuvam, kao što sam to učinio ono veče; možeš da se urediš, kako želiš, a možeš da budeš i bez šminke, sanjiva i mazna, baš kao ono jutro što si bila, kad te sretoh slučajno na ulici sivoj; možeš, samo da si tu, negdje blizu; možeš da budeš ozbiljna i tiha, il možda vesela i živa, baš kao što si uvijek ti i bila; možeš otići, biti negdje daleko, ako obećaš da ćeš doći, pa da opet budeš blizu; možeš,...

..."opet je noć ličila na tebe i dan je opet, odisao tobom; i opet ću večeras, po ko zna koji put, otići na spavanje s tobom u
mislima...i, opet ću te tajno poželjeti; i, opet će me boljeti misao da si s nekim drugim...i, opet ću sebi obećati da ću prestati da mislim o tebi...i, opet, svanut će jutro s tvojim likom u mislima mojim i...opet, kanut će suza...i, sutra, sve će, opet, biti isto"...

Pokusao sam.....nisam se prekidao pri sutnji....ali sad moram.

Samo si mi jos ti falila u utorak.

nm

Jako mi nedostajes......

bijeli, ti i tvoja malecka ste veoma bogati kad imate jedno drugo sretno vam jos jednom