Pa vidi... Cijelu priču koju ću sada napisati uzimam samo za primjer, ona dakle nije stvarna u smislu da se nekada desila meni ili bilo kome drugome.
1. Na početku priče sam mladić kojeg je privukla neka djevojka. Započinjemo vezu jer je ona mlada, lijepa, nježna, neizbježna, razumije me, po broju poruka i poziva koje dobijem od nje tokom dana ustanovim da me jako treba i da želi više biti sa mnom nego što je to trenutno izvodljivo... Radi jebenih boraca za "ravnopravnost polova" koji su aktivni učesnici ovog foruma, napisat ću da isto to u ovoj priči želim i radim i ja.
2. Odlučujemo se napraviti "korak naprijed". Kupujem prsten, zaručim je, nešto poslije je i oženim, ona je sva presretna jer "će čovjek njenog života napokon biti sa njom" kao i ja jer će "žena mog života biti sa mnom kako sam i želio". Ono par pijanaca na svadbi koji su razbijali čaše i dernjali se "živi nam bili trista godina" već sutra nas se neće sjećati nakon što se otrijezne, i tada ostajemo sami u ljubavi jer smo tako i željeli.
3. Brak povlači more obaveza, dakle nema više mame i tate koji će plaćati račune, praviti doručak/ručak/večeru dok ćemo mi imati više vremena za odmor, i sada maksimum vremena posvećujemo nečemu čega smo prije braka bili razriješeni. Svakodnevne izlaske sa prijateljima ne trebam ni pominjati kao ni ona, jer jebi ga druže sudija, đe' ćeš to radit' u ovoj primitivnoj sredini? Pa ja sam sada oženjen, a ona je udata.
4. Sada moramo misliti o našem novom zasebnom stanu jer na primjer ne želimo živjeti sa roditeljima, moramo ga kupiti ili iznajmiti, pa nas redovno pucaju mjesečni računi za kredit i komunalije. Ovdje već nastaju prvi problemi odnosno da se preciznije izrazim , "prvo suočavanje sa stvarnim životom bez fantazija nastalih pod utjecajem hemije i snova u kojem se čovjek mora dobro potruditi ako želi uspjeti", ali ko ga jebe druže sudija... Kontam "mi smo mladi, volimo se, sve će to proći, ostvarit ćemo i više nego što mislimo, imamo mi snage za to". Tada dolazi i dijete, a to je nova obaveza. Mame su tu prisutne samo na početku, obično prvih mjesec dana dok se žena malo ne oporavi. Poslije i ta obaveza pripada nama što znači da bez obzira što sutra radim moram ustati u 03.00 ujutro i presvući odnosno nahraniti dijete jer ni njena majka nije robot, i ona treba odmor. Ali opet kažem, pa ko ga jebe druže sudija, ono je naše, a mi smo mladi, imamo svoje planove, jaki smo, snažni smo, i ostvarit ćemo ih.
4. Vremenom sam ostario i zamorio sam se. Dobio sam nešto godina viška. Ustanovio sam (radi milijardu razloga koji uopšte nisu bitni za ovu priču) da ta osoba uopšte nije za mene, a ona je ustanovila također da ni ja nisam za nju. Naši snovi su već odavno mrtvi, i primjera radi, njoj sada smeta "uvertira hrkanja polarnog medvjeda" koju obično "sviram" njoj kraj uha kada sam preumoran, smeta joj jer igram SuperMarija do tri ujutro jer me to opušta, a ona je recimo dobila dvjesta kila viška, ne želi sa mnom razgovarati o bilo kakvim problemima jer joj time kvarim njen optimizam, zbog toga počinjem pušiti i/ili konzumirati alkohol, počinjem je ignorisati, zanemarivati, tu su naravno obično umješane i obe pristrane porodice jer "jebi ga zete, da smo mi znali da si toliki konjina nikad ti nju ne bi oženio jer mi to ne bi dopustili", ili ova moja "jebi ga snaho, u vrijeme našeg robovlasničkog društva žena je obično ručala sa mužem u kući, a ne u restoranu sa prijateljima ostavljajući čovjeka gladnog". Nakon svega toga dođe do zamrzavanja dijaloga, ona nađe nekog štrebera na netu koji vrlo dobro zna šta žene vole slušati, izađe par puta sa njim, i gruh... jebi ga.... Pukni se u hotelu treće kategorije jer on nema para za skuplje, a pukla se samo jer je on za razliku od mene razumio u svemu, i jer je uvijek bio spreman saslušati sve njene probleme koje je imala.
5. I naravno nakon toga slijedi posjeta nepismenom socijalnom radniku koji kaže "pa dobro, trebali bi objasniti vašem djetetu da se želite razvesti, bez obzira što je ono malo ipak će shvatiti da je bolje razvesti se nego živjeti u paklu" (ma ja, a motherfucker ne konta da je dijete recimo u pubertetu i da mu sve i ne pada tako "lako" kao što on to misli, ali ko jebe nepismenog kretena, on je tu da prdi i smrdi o teoriji iz knjiga koja je već odavno zastarjela zbog čega je praktično neprimjenljiva i na kraju kraju sere o mom životu a ne o svom, pa ne mora biti nešto naročito oprezan i pametan). Sud primjera radi odluči da dijete ostane sa mnom (jako je bitno za ovu priču da ostane sa mnom jer se govori o početku veze muškarca sa djetetom i neke druge žene), i sada ostajem sam. Toj bivšoj prijateljski kažem "oke, što je bilo bilo je, ne osuđujem te, molim te ne osuđuj me, želim ti svu sreću ovog svijeta i svako dobro, i hvala ti za sve lijepe trenutke koje sam proveo sa tobom". Rastanemo se u miru kao prijatelji, poslije jednostavno uzmem gumicu i obrišem je kao i ona mene i zdravo...
5. Ostajem sam... Teško mi je samom "piti onu jutarnju kafu" (pokušaj odgonetnuti na što asociram), reanaliziram svoje greške, počinjem shvatati gdje sam pogriješio, pa kontam ono... dobro jebi ga... Nije ni ona bila tako loša, kažem samom sebe, ja sam se pokazao kretenom ovdje i ovdje... I to podcrtam i zapamtim kako ne bih ponovio istu grešku. Odlučim se ponovno oženiti jer ću na taj način kompletirati svoj život u smislu da će mi biti lakše ostvariti ciljeve koje sam zacrtao i uvijek imati nekog kraj sebe sa kim ću se barem moći ispričati, ali sada poučem ranijim iskustvima shvatam da snovi i hemija ne mogu biti vodeći faktor u mom izboru jer sam se upravo zahvaljujući njima zajebao prvi put. Pored toga što ta nova sa kojom u ovoj priči sjedim upravo sada (svaka njoj čast kao da mi je rođena sestra) izgleda kao Madonna u najboljim godinama, pored te tjelesne privlačnosti i njene ljepote osjetim da ta žena laže kao pas, da je hladna kao špricer koji je proveo pola sata direktno izložen auto klimi, i da ta "šminka koju je nabacila" služi samo za "bolju prodaju nekvalitetnog proizvoda", odnosno da joj u čitavoj priči nisam bitan ja, nego recimo moj posao i stan. Skontam da ona nije to "što sam tražio"... pa onda izađem sa drugom, trećom, četvrtom... I završim na pedeset i petoj koja je po meni eto upravo ono što mi odgovara. Otvorim joj dušu do u sam beskraj, ispričam joj sve o sebi i svom "prošlom životu", kažem joj da imam i dijete, i da je ona osoba sa kojom bih bez ikakavih problema mogao provesti ostatak svog života, a ona me pita:
"Ma ti si meni super bebo, ali šta ćemo sa tvojim djetetom? Nisam ni ja tebi rekla sve o sebi, recimo to da me je seksao čitav Treći korpus zajedno sa logistističkom podrškom i još dva crnca iz UNPROFOR-a koji su tu bili u prolazu kada sam radila u vojnoj kuhinji kojima nažalost nisam stigla zapamtiti ime, ali vidi ljubavi, tebi to uopšte ne bi trebalo smetati jer ja nemam plodova svog "rada" za razliku od tebe. Meni je to dijete jako veliki problem, i ja ga ne mogu vidjeti svojim očima jer će me čitav život podsjećati na tvoju ženu".
Može li mi neki bog otac nakon svega ovoga što sam napisao, ili kakva nevina boginja objasniti kakvu krivicu može snositi dijete u čitavoj priči?
Završio sam vezu (brak) sa prvom ženom, naše emocije su odavno mrtve, da nisu mrtve ne bih se odlučivao za drugu vezu, nisam poznavao ovu drugu sa kojom želim započeti vezu što u principu znači da nema "na što biti ljuborna" i da joj tu "nema šta smetati" jer je nisam varao ili komparirao sa ženom sa kojom sa bio prije u braku i koje se sada gotovo i ne sjećam, i sada stvarno ne kontam... Zašto je krivo dijete?
