Onda sam imala drugu kornjacicu kojoj je bilo hladno, pa sam joj nalila tople vode, pa sam imala kuhanu kornjacu.
Onda sam imala trecu kornjacu koja je poucena prvim iskustvom gladovala, pa su je hranili naizmjenicno tata, mama, baka, deda, tetka... dok mi tata nije priprjetio, pa sam je opet obilno nahranila pa je i ona pukla.
Nakon toga nisam imala vise kornjacica
Onda sam imala jednu ribicu, koja je bila pravo dosadna, jer ribice i kornjacice nisu zivotinje, to su samo privjseci koje ti tata i mama kupe kad hoce da se rijese onog "Hoooocuuu maaacuuuu", ali prema njoj sam bila paziljivija i zivjela je sretno i veselo sve dok jednog dana nije odlucila da se samoubije skokom pod krevet.
Onda vise nisam imala ni ribicu.
Na kraju sam uz kompromis i "casnu Titovu pionirsku" da cu se brinuti o njima dobila dva papagaja. Prvo Kicu, a onda i Mimi (kako mastovita imena
) koja je jadnog Kicu maltretirala po cijeli dan i koja me je kljucala, i bjezala iz kaveza, i upadala u serpu sa dzemom, a onda zajedno sa Kicom u sred rata dijelila s nama mrve hljeba, keks, sipinu kost nabavljenu usred teskog granatiranja, zrnevlje koje je tata kupovao trceci do carsije i Poljoopreme, a koje smo i mi nekad imali zelju pokljucati, sledjenu vodu i sarajevske zime.Da bi uginuli taman pred kraj rata. Prvo Kico, lezeci na stomaku, u obilju hrane dok je ona dozivala odozgo (sjecam se jos te slike, znam da sam povracala od tuge), a onda nesto kasnije i ona, one zadnje ratne zime.
Poslije toga sam sama sebi rekla da nikad necu imati papagaja. Ni ribicu. Ni kornjacu. Cuku! Macu! Nista.
Sve do nedavno... i sad... juuupiiii, imam maaacuuu
) nema nista 
sjecam se samo da jedno stoji s jedne strane, ostali s druge 
, pitaju jarani gdje cu ja kazem odo jest 
