dr.gog wrote:
Izvinjavam se unaprijed, ali možda da isprobam svoje razumijevanje Islama, pa ne zamjerite...
Zdrav razum veli da se čovjek moli kad god može, na pogodnom mjestu i u pogodnoj prilici.Islam podučava čovjeka da se uvijek prisjeća Boga kako bi mu postupci bili smisleniji i produktivniji( kršćani vele "blagosloveni"), kako ga iluzorni materijalni svijet ne bi odvraćao od duhovnog i materijalnog napretka.
Molitva je dakle dobrovoljan čin iz srca, komunikacija sa Stvoriteljem bez posrednika.Pri tome , logika mi govori da je dobro imati sistem i urednost u molitvi, a propisi koji već postoje zaista unose rutinu i red.Ja tako shvatam "ibadet", dakle- olakšavanje ispovjedanja vjere kroz urednost i sistematičnost, jednostavnim propisima.
Ne znam zašto je određeno baš 5 puta, ali naslućujem da postoji praktičan razlog.
Isto tako, najvažniji elemenat svake komunikacije među razumnim bićima jeste iskrenost i jasnoća, pa tako je i sa molitvom.
Moliti ili ne tačno 5 puta, svaki ili svaki drugi dan, je po meni manje bitno od samog čina i otvorenosti.Razlog?
Svako ZNA šta čini kad klanja i zašto to čini, i dobro zna da pred Bogom nema tajni u ljudskom srcu.Onaj ko može poštivati sistem koji propisuje 5 molitvi, čini dobro kao i onaj koji nema volje da to radi 5 puta, pod uvjetom da se moli iz srca.Svakome po prilici i njegovoj ličnoj vjeri.
Rigidnost tumačenja pri tome, često ukazuje na pokušaj tumača da se nametne kao teološki autoritet, dakle -da sam kreira propis onako kako ON MISLI DA TREBA, vjerujući u SVOJU pamet.Često je to obično uzdizanje i komplikovanje jednostavnih principa vjere.
Znači, koliko god puta se neko Bogu obrati, bitno je da to čini bez tegobe i unutarnje prisile zbog nečijeg kritikovanja.
...
dr. gog, moramo sad ući u neka pitanja zbog kojih će, možda, uslijediti stari napadi na
sadističkog boga abrahamovskih tradicija...
Prvo što valjam napomenuti je važnost razlikovanja nekih termina koji nam dolaze (i koji su objašnjeni) putem Kur'ana i sunneta/prakse Muhammeda, alejhi-selam.
Ti termini su:
du'a,
zikr i
salat.
Du'a je ono što mi, u našim južnoslavenskim jezicima, najopćenitije zovemo i smatramo
molitvom. To predstavlja bilo kakvo zazivanje i obraćanje Bogu, u bilo kojem stanju, bez obzira na vrijeme i mjesto. U Kur'anu se veli (sura El-Bekare):
We iza se-eleke ibadii 'anni, fe inni karib! 'Udžibu-d-da'wete da'i iza dean. Fel-jestedžibu li, we-l-ju'minu bi le'allekum jeršudun!
186.
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.(prevod B. Korkuta).
Dakle,
du'a ili kako se to u bosanskih muslimana kaže
dova je klasična molitva/obraćanje upućeno ka Bogu. Ona nije vremenski određena ili ograničena. U molitvi/dovi može čovjek moliti za nešto ovosvjetsko (ukoliko nije grijeh to što traži, mada može i za grijeh moliti, al' to je sad druga priča) ili ahiretsko, za sebe ili nekog drugog. Za ovakvu molitvu mu nije potrebno ni vjersko čišćenje/abdest, niti išta takvo. Može i da ne traži ništa u toj svojoj
dovi/molitvi, nego samo želi da priča sa Uzvišenim, da Mu se tiho obrati u samoći, da šapuće svom Voljenom. Onda se ta vrsta dove naziva
munadžat.
U
dovi, osim što se po sunnetu podignu ruke, otvorenih dlanova ka licu, nema nikakvih posebnih pokreta, nikakvog posebnog položaja tijela, itsl.
Za
dovu je Muhammed, alejhi-selam, rekao da predstavlja
srž ibadeta, jer ona ostvaraju jedan poseban odnos između Stvoritelja i stvorenja u kojem se ogleda sama bit čovjeka kao takvog: POTREBA. Čovjek je biće koje je u stalnoj potrebi, i oduvijek i zauvijek je ovisno.
Onda ima i
zikr, kao drukčiji vid ibadeta i obraćanja Uzvišenom. Za razliku od
dove koja jest molitva/molba/obraćanje Bogu zbog nečega,
zikr je spominjanje Allaha, bez ikakvog traženja.
Zikr je vid ljubavi čovjeka prema Bogu i potvrda iskrenosti u toj ljubavi i vjeri. Kao i
dova, i
zikr ne zahtijeva nikakvo određeno vrijeme, ne treba abdest uzimati za spominjanje Boga, može se činiti u bilo kojem stanju nečistoće (poslije polucije i seksualnog čina, bez kupanja, žena u toku menstruacije), bilo kad, bilo gdje. Najvredniji zikr je izgovaranje riječi
LA ILAHE ILLELLAH, a može se izgovarati
subhanallah/slava Allahu, elhamdulillah/hvala Allahu, itd. Brojni su načini
zikra.
Zikr ima ogromnu vrijednost za živost srca jednog vjernika, muslimana. Postoji poređenje između onog koji
zikr čini i onog koji ga ne čini, kao između živog i mrtvog čovjeka.
Zikr ima bezbrojne koristi.
I onda dolazimo do
salata(ar.) ili
namaza(per.).
Namaz se prevodi kao molitva, ali on nikako nije molitva kao
dova, koju sam objasnio.
Namaz je teško prevesti jednom riječi, ali on predstavlja najuzvišeniji čin obožavanja i predanosti čovjeka Bogu!
Namaz nije stvar proizvoljnosti i potrebe vjernika da se obrati svom Gospodaru onda kada on to osjeti kao neku duhovnu potrebu. NE! Za to služe
dove i
zikr.
Namaz je čin iskazivanja pokornosti Gospodaru svjetova, Gospodaru ljudi, Bogu ljudi, Vladaru ljudi. I svaki koji prihvati da ima samo Jedan Bog, i prihvati da je Kur'an objava od Njega, i da je Muhammed, alejhi-selam, Njegov poslanik poslan sa Istinom - taj je DUŽAN da obavlja namaz i to kako je propisano i u vremenu u kojem je propisan (pet puta dnevno). U Kur'anu se kaže:
Innes-salate kane 'alel-muminine kitaben mewquta/Namaz je, uistinu, vremenski propisana obaveza!
Na preko stotinu mjesta u Kur'anu se veli
we eqame-salate/i uspostavljajte namaz, upravo jer to nije stvar odabira i proizvoljnosti, nekog našeg htijenja, itsl. nego trajno uspostavljanje najuzvišenijeg vida ibadeta od svih drugih, onog dijela ibadeta u kojem čovjek pet puta dnevno pere dijelove svog tijela, i u čistoj odjeći, na čistom mjestu, u određenom vremenu spušta svoje lice na tle pred Uzvišenim Allahom, lomeći tako stalno svoj ego i potvrđujući Njega kao svog Gospodara.
A upravo taj vid
obredoslovlja je najpotrebniji čovjeku, vazda sklonom
prometejskim zahvatima, antropocentričkoj slici svijeta i obožavanja samoga sebe - da bi konstantno imao na umu ko je on, a ko je Bog.
Onaj koji učestvuje u saobraćaju - ima da poštuje i da se pridržava saobraćajnih propisa, sviđalo mu se ili ne. Inače krši zakon i rizikuje kaznu ili još nešto gore. Onaj koji izgovori riječi
šehadeta i prihvati islam - ima da klanja propisane namaze ili igra opasnu igru sa samim sobom.
Ljubav_aha,procitaj recimo ovaj post naseg dragog Arzuhala pa se zamisli nad nekim stvarima,mozda shvatis da ono sto ti tvrdoglavo tvrdis i vjerujes,nije Bogom dano da to tako bude i da je 100% ispravno 
