ld wrote:a sto se tice oluje i bihaca,pogledaj i procitaj analize te operacije,pa ces da vidis da oluja nebi ni priblizno bila uspjesna,i da li bi uopce i bila uspjesna da nije bilo 5 korpusa,koji je vezao na bihackom ratistu vecinu boljih jedinica krajiskih srba pred sam napad HV na kninsku krajinu
koliko god ste vi nama pomogli,toliko smo i mi vama,da ne napominjem da je 5 korpus na vise mjesta usao u hrvatsku i napao cetnicku pozadinu kad cetnici povukli te jedinice kad je HV krenuo,i tad je dudakovic krenuo sa 5 korpusom u kontru i usao na vise mjesta u hrvatskoj u dubinu,te su cetnici bili tuceni i sa prednje strane i pozadine
ovdje se branio i obranio bihać a ne na grabežu, rekoh ti nekoliko puta rat je nauka a ne osvajanje rovova.
Amerikanci nam nisu dali da branimo Bihać 10.12.2007 (05:37)
Hladnih prosinačkih dana ne tako davne 1994. godine odvijala se jedna od najvažnijih vojnih operacija Domovinskog rata - Zima ‘94, koja je bila glavna pretpostavka za oslobodilačku akciju Oluja u kolovozu 1995.
Te snježne zime vodile su se važne vojne operacije hrvatskih snaga na Livanjskom polju i u vrletima Dinare kako bi se indirektno spriječila daljnja opsada Bihaća, koji su tada u okruženju držale srpske snage. Tom se operacijom istovremeno zatvarao i pristup Kninu s bosanske strane, te su se stvarale pretpostavke za njegovo lakše oslobađanje tijekom ljeta 1995.
- Da je Bihać tih zimskih dana pao, međunarodna zajednica bi šutke prihvatila srpsku pobjedu u ratu. Naime, tada je 30 posto hrvatskog i 70 posto teritorija BiH bilo u rukama pobunjenih Srba, a padom bihaćke enklave otvarao im se put prema Karlovcu i Sisku - kaže umirovljeni general pukovnik Krešimir Ćosić, nekadašnji zamjenik ministra obrane Gojka Šuška, a danas redovni profesor na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, te predsjednik parlamentarnog izaslanstva pri NATO-u.
Naime, u razgovorima u Pentagonu krajem 1994. godine, u kojima je general Ćosić sudjelovao s vodećim ljudima američke vojske, bilo je sasvim jasno da bi “pad Bihaća ustvari značio i vojni završetak rata u BiH”. Time bi Hrvatska bila dovedena u iznimno tešku političku i vojnu situaciju, uvjeren je Ćosić. Upravo nam je stoga Ćosić iznio zanimljiva sjećanja na te važne dane rata u Hrvatskoj i BiH, kada se odlučivala ratna sudbina tih dviju država, ali i njihov položaj u međunarodnoj zajednici, čija je pozicija isključivo bila usmjerena na ograničavanje postojećih sukoba, a time i na zamrzavanje postojećeg stanja na terenu.
- Iz razgovora s američkim vojnim i političkim dužnosnicima bilo je razvidno da su oni tada srpsku stranu smatrali vojno i politički dovoljno jakom da zadrži postojeće stanje. Nisu vjerovali u sposobnost Hrvatske vojske da može promijeniti odnos snaga na terenu. Uz to, početkom 1994. godine trajao je i bošnjačko-hrvatski sukob koji je posve zakomplicirao vojnu i političku situaciju - kaže Ćosić.
Bilo je bitno okončati taj sukob, koji je uz pritisak i pomoć američke administracije zaključen Washingtonskim sporazumom. General Ćosić sjeća se kako je u svibnju 1993. s generalom Antonom Tusom, tadašnjim savjetnikom predsjednika Tuđmana za vojna pitanja, posjetio Tursku, gdje je tamošnje vodstvo, u suglasju sa SAD-om, nudilo svoje usluge u sprječavanju bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Negdje krajem srpnja 1994. u prvi posjet Hrvatskoj dolazi američki ministar obrane William Perry. Razgovaralo se u američkoj rezidenciji na Tuškancu. I tada zapravo počinju prvi ozbiljni hrvatsko-američki razgovori, koji su se temeljili na već potpisanom Washingtonskom sporazumu, a stvaraju se i pretpostavke za početak hrvatsko-američke vojne suradnje, koju Amerikanci usmjeravaju k stvaranju suvremenog obrambenog menadžmenta u Hrvatskoj.
- Smisao te suradnje na političkom planu bio je usmjeren na stvaranje partnerskih odnosa koji će onemogućiti daljnju eskalaciju vojnih sukoba, te pomoći da se HV ustroji kao moderna vojska u demokratskom društvu. Uz to, Amerikanci su tražili pouzdanog partnera koji će biti ‘privržen naporima međunarodne zajednice u pronalaženju prihvatljivih političkih rješenja’ u zamjenu za političku potporu - kaže general Ćosić.
No, general Ćosić odbija svaku pomisao da je cilj te suradnje bio vezan uz vojno jačanje HV-a ili obavještajnu pomoć od strane SAD-a.
- Ne, to nije bio smisao. Amerikanci su samo željeli ozbiljnog partnera spremnog na suradnju s međunarodnom zajednicom u rješavanju teške političke krize. Stalno su naglašavali da žele isključivo mirno i pravedno rješenje sukoba - kaže Ćosić.
U rujnu 1994. Ćosić je s tadašnjim ministrom obrane Šuškom boravio u Pentagonu, gdje su pokušavali uvjeriti tadašnjeg američkog pomoćnika ministra obrane za strategiju Johna Nyea da je HV već dovoljno snažan da vojnim putem vrati okupirane teritorije. John Nye je, kaže Ćosić, u nevjerici samo vrtio glavom. Nekoliko tjedana poslije Ćosić je ponovno u SAD-u, ali ovaj put s generalom Jankom Bobetkom. I general Bobetko je govorio da Hrvatska ima snage vojnim putem riješiti pitanje “Krajine” te je naglašavao da će HV pod svaku cijenu spriječiti srpsku ofenzivu na Bihać koja je u to vrijeme kulminirala.
Ćosić se prisjeća da je tom prilikom general Bobetko poklonio bačvicu od desetak litara stare domaće šljivovice generalu Shalikashvilliju, zapovjedniku američkog Združenog stožera, koja ga je, mislio je Bobetko, trebala oraspoložiti, kroz smijeh kaže Ćosić. General Bobetko je naglašavao da bi pad Bihaća “bio vojnički kraj za nas”. No, Amerikance nisu fascinirale naše emocije i frustracije, kaže Ćosić.
Američka strana bila je vrlo skeptična, a general Shalikashvilli te general Wesley Clark rekli su da po njihovim informacijama, koje su dobili od CIA-e i DIA-e (vojno-obavještajne službe), HV još nije vojno spreman ni sposoban za tako zahtjevnu vojnu operaciju.
- ‘Vi to još ne možete’, doslovce je - prisjeća se Ćosić - rekao general Shalikashvilli, a Richard Holbrooke, tadašnji pomoćnik ministra vanjskih poslova SAD-a, na sastanku 29. studenoga 1994. otvoreno nam je rekao: ‘Nemojte na to ni pomišljati. To ne smijete!’ Američka administracija jednostavno nije prihvaćala mogućnost daljnjeg širenje sukoba - kaže Ćosić. Uz to, Amerikanci su mislili da su Srbi još uvijek vojno presnažni. Te zaključke, rekli su hrvatskim predstavnicima, temeljili su na analizama akcije Maslenica, koja je po njihovu mišljenju dokazivala da HV još nije spreman za uspješne vojne operacije širih razmjera.
Ćosić kaže da je taj sastanak na nekadašnji Dan republike 1994. godine bio vrlo dramatičan jer su Amerikanci imali informacije da su srpske snage već ušle u Bihać, te da je pad grada samo pitanje sati. Situacija je bila posebno neizvjesna s obzirom na to da su neki u State Departmentu tvrdili da je padom Bihaća rat u BiH završen. Ministar Šušak odmah je nazvao predsjednika Tuđmana koji je tada bio u posjetu Argentini. - Stanje je zaista bilo kritično i snalazili smo se u hodu - kaže Ćosić.
- Tada sam se našao u poziciji da na karti bojišnice pred državnim i vojnim vrhom SAD-a obrazlažem situaciju oko Bihaća. Govorio sam o mogućnostima sprječavanja njegova pada i svim mogućim posljedicama koje bi pad grada imao na poziciju BiH i Hrvatske. Ministar Šušak je naglasio poruku predsjednika Tuđmana da će HV započeti masivnu ofenzivu po cijeloj dužini bojišta ako Srbi ne zaustave opsadu Bihaća! - kaže Ćosić.
“Počet ćemo totalni rat”, prenio je Šušak Tuđmanove riječi. To je samo pojačalo dramatiku sastanka. Zavladala je potpuna tišina. - To nije bila isprazna prijetnja, jer smo znali da bi padom Bihaća srpske snage koncentrirale sve svoje potencijale prema Karlovcu, a to nikako nismo smjeli dopustiti - smatra Ćosić.
- Na karti sam tada izložio situaciju te, po ranijem dogovoru s ministrom Šuškom, rekao da će HV napadom duž Livanjskog polja i Dinarom u pravcu Knina zaustaviti pad Bihaća, jer će time prisiliti glavninu srpskih snaga iz tzv. Krajine na povlačenje. Amerikanci nisu bili oduševljeni, ali iako nam nisu dali ‘zeleno svjetlo’, barem više nisu imali upaljeno ‘crveno’ - kaže Ćosić i nastavlja:
- Uvjeren sam da su upravo taj sastanak i argumentacija koju smo iznijeli, a Amerikanci nevoljko gledali, promijenili tijek rata u Hrvatskoj i BiH, jer su konačno shvatili da se pad Bihaća može spriječiti. Odmah nakon povratka u hotel ministar Šušak je nazvao generala Gotovinu i naredio početak operacije Zima ‘94. Naime, dok su sve srpske snage bile na Bihaću, prodorom kroz Livanjsko polje prema Crnom lugu i Dinarom ostvarili smo značajne vojne uspjehe.
Otvarao se put prema Bosanskom Grahovu i dalje prema Kninu. Kad su shvatili što se zbiva, ‘martićevci’ su žurno počeli povlačiti snage s bihaćkog ratišta kako bi zaustavili naš prodor. No, već je bilo kasno. Operacijom Zima ‘94 spašen je Bihać, a HV se približio samom Kninu. To je bio velik uspjeh koji je posve promijenio ne samo tijek rata u BiH i Hrvatskoj, nego stav Pentagona prema mogućnostima Hrvatske vojske.
Krešo Ćosić i ja zajedno smo pregovarali u Washingtonu
General Ćosić napominje kako su potpuno neutemeljene bilo kakve informacije o umiješanosti SAD-a u akciju Oluja angažmanom vojne tvrtke MPRI-a (Military Professional Resourcers Inc), koju su vodili umirovljeni generali američke vojske.
- Osobno sam u ljeto 1994. u Washingtonu, zajedno s pokojnim košarkašem i mojim imenjakom i prezimenjakom Krešom Ćosićem, vodio pregovore s potpredsjednikom MPRI-ja generalom Carlom Vuonom i mogu s punom odgovornošću reći da Amerikanci ni na koji način nisu bili uključeni u planiranje i provedbu operacije Oluja. Sukladno mandatu i suglasnostima koju su dobili od State Departmenta i Pentagona, izričito i najstrože im je bila zabranjena bilo kakva vojna pomoć borbenog karaktera. Njihov profesionalni status ovisio je o striktnom pridržavanju tih pravila te su njihov rad i kontrolirale odgovarajuće civilne i vojne službe SAD-a - izjavio je general Ćosić.
Galbright nas je odgovarao od akcije Oluja
Ćosić kaže da je osobno s američkim vojnim atašeom obilazio te položaje HV-a. - Sjećam se i prvog ljetnog sastanka na Brijunima 1995. godine, kad se odlučivalo o početku operacije Oluja. Provesti još jednu zimu na Dinari i okolnim brdima bilo je vojnički neprihvatljivo. Naime, vremenski uvjeti u tim planinama bili su nepodnošljivi - visoki snijeg i temperature ispod -20 stupnjeva. General Ćosić odbija da su Amerikanci na bilo koji način “sponzorirali” ili pomagali te akcije. - Dapače, kaže on, sjećam se da je nekoliko dana prije početka Oluje ambasador Peter Galbright ministru Šušku predao pismo s desetak razloga zašto se ne bi smjelo krenuti u Oluju. Između ostalog, Galbright je pisao kako je uspjeh vojne akcije upitan, da on može zaustaviti političke pregovore, kako može zaoštriti situaciju i prouzročiti daljnju nekontroliranu eskalaciju vojnih sukoba, da bi Milošević mogao intervenirati, i to u trenutku dok se vode pregovori između Hrvatske i hrvatskih Srba o planu Z-4.
