arzuhal wrote:Ima jedno kazivanje iz
Mesnevije koje sam davno pročitao, kao neki izvadak u nekom tekstu ili knjizi, ali ću pouku tek puno kasnije početi da razumijevam. Bar mislim tako - da sam počeo razumjevati. A to kazivanje hazreti Dželaludina Rumija mi naumpade neki dan...
U toj priči se veli kako je šejtan budio Muaviju, radijallahu 'anhu, na sabah-namaz. Naime, Muavija je u neko doba osjetio nečije prisustvo u sobi, to ga je probudilo, pa se dohvatio sablje i tražio da se taj uljez otkrije. Iza zastora je izašao šejtan.
Hazreti Muavija je htio odmah da ga sasječe, ali je ovaj molio za razgovor i objašnjenje svog prisustva. Prvo je počeo sa uobičajenim pristupom, dakle lažima: rekao je kako on (šejtan) i nije tako loš kako se misli o njemu (
), jer je, eto, došao maksuz da probudi Muaviju na sabah, inače bi ga Muavija prespavao.
I zaista bi.
Ali mu Muavija, naravno, ništa nije vjerovao. Tražio je istinu od njega i sve ga je više pritiskao.
Nakon duga dijaloga i svih pokušaja izvrdavanja - šejtan je priznao: razlog zbog kojeg je došao probuditi Muaviju na sabah-namaz je u činjenici da je šejtanu i njegovima drugovima lakše podnijeti Muavijino klanjanje sabah-namaza navakat, nego ono što bi se desilo da je Muavija promašio i prespavao taj namaz.
Da je prespavao namaz, to bi njega toliko pogodilo (Muaviju) da bi on cijeli dan proveo u skrušenom traženju oprosta od Allaha, u suznim dovama, u dijeljenju sadake kojom bi se tražila Allahova milost, itd. da bi hiljade šejtana zbog toga bili cijelo vrijeme na ogromnim mukama i to bi ih uništilo!
Zato je prokletnik izračunao da mu se više isplati i probudit Muaviju na namaz, pa eto...da ga klanja, možda, i bez neke posebne budnosti srca, nego da prespava pa, od straha i stida prema Allahu, napravi njima rusvaj.
Šta hoću da kažem...Dešava se da neki vjernik ili vjernica, u neko doba, budu potaknuti Allahovom milošću i Njegovom pažnjom, pa požele da malo sebe
dovedu u red. Recimo, neko živi vjerskim životom, ali je, kako sam već spominjao u ranijim postovima i razmišljanjima, vremenom zapao u neku letargiju, u neku rutinu, i ne osjeća posebno neki učinak svog ibadeta. Tu su, uglavnom, obavezni namazi i to se poštuje i čuva, elhamdulillah. Preko toga - nema ničeg. I tako se čovjek nekako bori, kako zna i umije, opstaje...
A onda, u neko doba, Svemilosni potakne srce tog insana i on osjeti neku lahkoću, neku radost i želju da ponovo nastavi da uživa u namazu, u zikru, u svemu što ga vodi Allahovom zadovoljstvu i još većoj pokornosti Njemu! I odluči da sebi napravi neki
program po kojem će raditi, po kojem će djelovati
Recimo da taj vjernik ili vjernica odluči da, nakon duga vakta, počne da uči nekoliko stranica Kur'ana iza sabah-namaza i da se redovito toga drži. Pa da pročita i prevod tih ajeta koje prouči i da razmišlja o njima tokom tog dana, do novog sabaha.
Ili da sebi uvede, kao obavezu, neki vid zikra iza sabahskog i akšamskog namaza. Stotinu puta
la ilahe illellahu vahdehu la šerike lehu, lehu-l-mulku we lehu-l-hamdu, we huwe 'ala kulli šej-in kadir!
Ili, želeći sebe da navikne na hajr, da uči
estagfirullah, poslije sabaha, dok sunce ne izađe.
Ili da sebi uvede klanjanje 2 (ili 4, ili 6) rekata duha-namaza.
Ili kombinaciju nekih gorespomenutih djela, ili nešto drugo što ne spomenuh...
I taj vjernik ili vjernica počne sa tim svojim programom i u tim danima osjeti neku posebnu ljepotu činjenja toga. To što čini daje neki osjećaj nade da će se ta dobra djela još i više povećati, da će se biti još iskreniji rob, još pokorniji i odaniji
Međutim...
Odjednom se desi nešto što ih počne
izbacivati iz cipela! Recimo, prespava sabah-namaz.
Jednom.
Pa opet, sutradan.
I onda se desi nešto sasvim očekivano: taj vjernik ili ta vjernica počnu sa samoptuživanjem koje neće dati ploda, nego obrnuto.
Taj insan će reći sebi:
Jadniče, i ti bi da učiš Kur'an toliko i toliko, ili da zikr činiš Allaha, ili da klanjaš duha-namaz, A DOPUSTIŠ SEBI DA PROPUSTIŠ JEDAN OD NAJVAŽNIJIH FARZOVA U TOKU DANA!? Okani se ti ćorava posla, srami se!
Zanimljivo je kako taj insan shvati težinu svog propusta, ali šejtan iskoristi njegov stid protiv njega samog! Samim tim što je neko odlučio da poveća svoj ibadet ili pokornost Gospodaru na bilo koji način (davanjem sadake, obilaskom bolesnog, pomaganjem nevoljniku, itd. jer ne mora biti samo namaz u pitanju ili učenje Kur'ana), on je postao posebna šejtanska meta, njegov prioritet kojeg valja
odradit!
I onda se anamoon potrudi da se taj čovjek, na bilo koji način, spotakne i padne. Eto, recimo, fulanjem sabahskog namaza. A može biti i nešto drugo (neko neprilično reagovanje zbog kojeg ćemo se kasnije postidit, itsl).
I kada uspije, za tren, oboriti čovjeka tako nečim, odmah mu dolazi sa novom vesvesom:
''Stidi se, slabiću! Ti bi, kao nešta, da svaki dan proučiš stotinu salavata i ne-znam-ti-ja-šta, a 'vamo nisi u stanju osnovni farz da ispuniš! Okani se toga i gledaj kako da namaze ne fulaš, nije to još za tebe...''
Tako čovjek, od stida što je propustio farz (sabah-namaz), nema snage i volje da taj dan išta prouči, išta učini...
Pošto ova
priča djeluje sasvim očito i argumentovano, čovjek se, fakat, odluči da prestane sa onim sa čime je počeo i opet se vrati u pređašnje stanje, ali mu bude još i gore. A bude mu gore jer ne zna ko ga je, ustvari, porazio.
To je jedan od načina sa kojim šejtan uspije odvratiti mnoge od bilo kakvih promjena ka nabolje, u svom životu. Ha vidi da se neko malo
trznuo, on se odmah navali na kosti dok čovjek ne odustane. I redovno mu uspijeva ova fora, ne'uzubillah...
A, ustvari, treba postupiti suprotno,
bismillah 
Kada neki vjernik ili vjernica odluče da čine neki ibadet, kada povećaju svoj ibadet i svoja dobra djela, pa ih onda šejtan pokuša odvratiti od toga tako što će ih navesti da, na neki način,
padnu - kao u slučaju propuštanja sabah-namaza ili propuštanja više namaza, ili nešto slično što bi ih
poremetilo - oni bi trebali da udare u takvu kuknjavu, ali kojom će tražiti oprost od Gospodara i hiljadu puta tokom tog dana i obavezujući se Allahu da im se to više neće desiti, makar se odmah ponovilo isto! Pa ako su sebi odredili da uče svaki dan 100 salavata, da onda taj dan kada su
pali prouče 1000 salavata (ili bilo šta drugo)! A ne da se vraćaju u prijašnje stanje.
Treba da razvuku pamet Allahovom neprijatelju sa reakcijom koju ne očekuje, a ne da ih on povalja k'o mlado žito.
Treba, bismillahi, tako skočiti nakon pada, da šejtan drugi put dobro razmisli šta mu je činiti!
Molim Gospodara da sačuva sve vjernike i vjernice od napada svih dušmana koji bi voljeli da ih nema, da ih unište - amin!
