U subotu na HRT-u 2 trebao biti neki britanski film. Ja se naložio, a onda me obli hladan znoj. Vidim u programu da je prije i odmah poslije filma, sport. Znači, zatamnjenje treba izvesti hirurški precizno. Poučen iskustvom, bio sam siguran kako neće pustiti film na vrijeme, pa ću hvatati likove usput. Al` hajde, kontam. Pohvataću već.
Prevario sam se grdno. Ne da su zakasnili, nego ga nisu „odtamnili“ uopšte. Skontao međed sa Elob-a, ko će to sada cicati. A i subota je, neka idu vani, šta će i kući. *ebo film.
Haj, reko, zahvaljujući tome, pogledao sam na FTV-u onaj 3AM, koji bi neloš.
A opet, kontam, šta će mi ELOB, ako ću gledati FTV, jer se njima ne radi.
Nazovem ja, za mene već legendarnu Dijanu sa ELOB-a. Pomalo mi neugodno, jer zovem bar jednom u 15 dana, sa istim žalbama. Kaže meni legenda, ako se to opet desi, nazovite ovaj fiksni, a on će biti preusmjeren na mobitel dežurnog!!! Čekaj, kažem, pa neću im ja govoriti šta treba da rade. Ili možda ne vidjeh u onom ugovoru da sam postao volonter ELOB-a.
Ona sva ljubazna, o tome nema spora. Zamolim je da me spoji sa nekim šefom, direktorom ili kako se to već zove. Ne mere. More samo mailom, pa će ga on dobiti. Aha, sigurno hoće.
Ipak, poslao sam. Ko će se kladiti da mi niko, nikada neće odgovoriti?
Kad sam pri tastaturi, da kažem i ovo. Prije dvije sedmice zakočio HRT 1 u 23.00 i ni makac do jutra. Nazovem, javi se , naravno, Dijana. Požalim se ja njoj, a ona će: „Neće se više ponoviti, stvarno.“

Pa ne mogu vjerovati...