Tekija u Blagaju je muzej-kafana, lijepo mjesto za obići, vidjeti, popit kahvu, uslikat se...Bude i par puta godišnje možda nekih zikrova, mevluda i to

Znat će kazat ove here bolje
Nekada se Bosnom horilo od zikra, od sarajevskih tekija do visočkih i fojničkih, čak do Tuzle tamo bacalo, do šejha Ahmeda Mešića, ili tamo do Malog Zvornika, Kamenice, Podrinja, do šejha-šehida Mehmeda ef. Hafizovića. U Krajini, ratničkoj, tvrdoj i ponosnoj, serhatlijskoj, koja nikada nije imala tekija jer ''nisu imali vakta da sjede na sećijama i mudro jahću uz vruć čaj'' nego su budnim okom i napregnutim damarima motrili granicu, s puškom u ruci, nije tekija ni bilo nikad, možda sad da su napravili koju...
Nekada je bilo muršida i šejhova, od velikog stočanina (da ne idemo dalje kroz vrijeme) Halida ef. Salihagića, muhadžira rogatičkog šeh-hafiza Mustafe ef. Mujića iz Paleža kod Kiseljaka, učenog šejha Fejzullaha ef. Hadžibajrića, Hadži-hafiza Hadžimulića...Pa onda oni iz njih: šejha Čolića u Visokom, šejha Zakira Bektića na Čeljigovićima, šejha Mehmeda Hafizovića...Pa evlija raznih merteba, pismenih i nepismenih, muških i ženskih...
Bilo je nekada i šejhova u Bosni, i tekija, i derviša...Ima u sjećanjima, zapisano u knjigama i slično...Danas je sve manje samog zikra, ibadeta, pokornosti i poniznosti, svi sve znaju, načitani su, ima knjiga i prevoda, baratuju pozavidnim sufijskim vokabularom i zanimljivim metaforama, a umjesto zuhda i dosta ibadeta, kako su to radili i zahtijevali gore spomenuti naši velikani (za mene su velikani, ne znam za druge), danas svima spoznaja teče ilmi-ledunijjom, sve im se sljeva u srce i tajne se otkrivaju...
Tačno je došlo vrijeme na koje su nas upozoravale te dobre generacije...A nije davno bilo...