KOLUMNE
14. juni 2019.
Trumpove iluzije i opsesije
Zaokupljen ovih mjeseci i dana drugim područjima i tenzijama oko nezaustavljivog porasta krajnje desnice u Evropi, kolebljivog britanskog napuštanja Evropske unije, nemilosrdnim američko-kineskim trgovinskim ratom i egzistencijalnim strahom od klimatskih promjena, svijet kao da zapostavlja Srednji istok, odakle je krenula i još traje najduža politička i humanitarna kriza koja opterećuje čovječanstvo poslije Drugog svjetskog rata. Naizgled, ta kriza, bliskoistočna ili izraelsko-palestinska, kao da se ne pomjera, ni tamo ni ovamo. U stvari, ona ne ide naprijed ka konačnom smirenju palestinskog naroda u svojoj državi i sigurnim granicama druge, izraelske države. Ne ide dakle “tamo” prema miru, nego “ovamo” u prošlost popločanu ratovima, palestinskim zbjegovima i izraelskom okupacijom i kolonizacijom.
Ima jedan čovjek, jedini na svijetu, koji je odlučio da učini nemoguće, da jednim potezom tu krizu jednom zauvijek riješi. Nije ga teško prepoznati u Donaldu Trumpu, američkom predsjedniku, bez koga ne može proteći dan a da nešto novo ne smisli i naumi. Ako ništa drugo, mora mu se priznati da je neprekidno prisutan nad svim zbivanjima svijeta, da lebdi prijeteći kao onaj balon s njegovim likom nad Londonom. Još mu se nešto, nimalo šaljivo poput tog balona, može priznati: on se, kao svaki dobar biznismen, a on je to prije svega drugog, boji rata. Ne bi se reklo da je tipičan ratni profiter. Pored svih prijetnji Sjevernoj Koreji, on je nije napao, nego je sjeo da pregovara s okrutnim Kim Jong-unom. Naravno, s pozicije snage najjače sile svijeta je sjeo, ali se ipak pribojavao da taj luđak ne ispali raketu s nuklearnom glavom do Amerike. I ovdje na Srednjem istoku sve radi da pokaže kako je svjetski gazda, ali se ipak uzdržavao od slanja novih američkih marinaca u pustinjsku smrt u Siriju, Afganistan i Irak jučer, ili u Jemen, pa i Iran danas. Trump se, opet kao uspješan krupni biznismen, koristi svađom manjih, čak ih i zavađa, da bi za svoju firmu izvukao profit. A pošto on cijelu Ameriku tretira kao svoju firmu, on je saudijskom dvoru prodao naoružanja u vrijednosti od stotinu milijardi dolara, a ako bude primoran da ga spašava, recimo čak uslovno od Irana ako bude prisiljen da se brani, on će to dobro naplatiti. Tako su, uostalom, Amerikanci uradili kad su istjerivanje Iračana iz Kuvajta naplatili četrdeset milijardi.
Sad se, na sličan način, ali bez otvaranja novog ratišta, predsjednik Trump nada da će dobro unovčiti svoj iluzorni plan konačnog rješenja palestinsko-izraelskog spora. Liječeći se od kompleksa Baracka Obame koji to nije uspio, kao ni ijedan od njihovih prethodnika u Bijeloj kući, on je obećao da će načiniti “sporazum vijeka” na Srednjem istoku. Njegov plan bi trebalo da se objelodani 25. juna u Bahrejnu. Vidjećemo šta će od toga ispasti, ali prema onome što je procurilo obavještajnim kanalima, a još više prema onome šta o Izraelu a šta o Palestincima misle i govore njegov zet i najbliži saradnici, sve redom procionistički jastrebovi, neće ništa. Oni bi da Izrael integrišu u arapski svijet, da ga pomire sa Saudijcima i arabljanskim šeicima, za što već imaju njihovu saglasnost. A Palestincima da ih “integrišu” u neki veliki Izrael i tako im oduzmu i ono malo zemlje što im je dodijeljeno sporazumima iz Osla. Čak da ih liše izbjegličkog prava i statusa, pošto planiraju da ih rasele iz izbjegličkih logora u nova moderna naselja, koja bi bila podignuta arapskim parama, naravno.
Vidjećemo, dakle, kakav je to “dil stoljeća”, a da se po Srednjem istoku stvari događaju i mijenjaju, vrteći se ukrug od 1947. godine, pokazalo se ovih proljetnih dana 2019. Izrael je slavio sedam decenija od pobjede nad arapskim armijama. Palestinci nemaju još ništa da slave, gube pedalj po pedalj Zapadne obale, brdo po brdo Palestine nastanjuju jevrejski doseljenici. Ginu na granici Gaze i Izraela. A jadno im je i ono slavlje u Gazi zbog ispaljene rakete na izraelsko tle, jer se tako nikad tamo vratiti neće dok god Amerikanci govore kako Izraelci imaju pravo da se brane i kad za odmazdu poruše pola Gaze. Ostaju im strpljenje, upornost, sumud, kako oni kažu, i nada.
U Izraelu je sve sjajno, bar naizgled. Izrael se ponaša kao američka savezna država ili ostrvo pokraj Havaja. Kad bi se sudilo po Eurosongu, reklo bi se da je Tel Aviv negdje na Floridi ili na francuskoj Rivijeri. Ipak su im promakli palestinski simboli, čak u Madonninom timu. Premijer Netanyahu je dobio još jedne izbore, ali nije mogao da sastavi vladu, pa je zakazao nove, za septembar. Iako po svemu što radi, po evropskim mjerilima, spada u krajnju desnicu, ipak se bori s još krajnjijim rivalima i ultraortodoksnim klerom. Ne zna šta da radi sa Ayelet Shaked, žestokom desnom cionistkinjom i protivnicom Palestinaca. Bila mu je ministrica pravde, ali je baš ovih dana izbacio iz vlade. To mu se može osvetiti na izborima, jer je ta vunderkind izraelske politike postala ikona sekularne desnice i idol mode mladih Izraelki. On bi je rado vratio u vladu, ali ne smije od svoje supruge Sare, koja joj je ljuta protivnica. Eto, time se ovih dana bave izraelska politika i mediji, kao da u zemlji teku med i mlijeko, kao da ne postoje Palestinci, ni oni u Izraelu ni na Zapadnoj obali i Gazi. Kao da ih još hiljadama ne čame po zatvorima. Ponašaju se kao bijeli Južnoafrikanci, formirajući jedan novi tip aparthejda možda i savršeniji od južnoafričkog. Mogu tako, sve do jednom. Može Netanyahu da se sekira zato što njegova Sara ne voli Ayelet Shaked, da anektira Golan i prijeti aneksijom Zapadne obale dok mu iza leđa stoji Amerika i dok Amerikom vladaju predsjednici poput Donalda Trumpa.
Posmatrano malo šire od Izraela i Palestine po području Srednjeg istoka, Iran je i dalje glavna opsesija predsjednika Trumpa. On kao da se sebi zakleo da će oboriti islamsku vlast u Teheranu, pa je najprije povukao SAD iz međunarodnog nuklearnog sporazuma s Iranom. Sve čini da Iran slomi ekonomski, zavodeći neviđene sankcije, prijeteći svakoj zemlji, svakoj firmi po svijetu ako ne prestane poslovati s Irancima. Iako ga na to navraćaju Saudijci, ne bi rado da ide u rat s Iranom. On bi da s Irancima razgovara kao s Kim Jong-unom, a to ne ide. Sankcije su teške i bolne, prepolovile su iransku ekonomiju, zaustavile tokove nafte prema Zapadu. Ali izdržali su Iranci i veće nevolje za rata sa Sadamovim Irakom. Razočaran što su Britanci, Francuzi, Nijemci i EU, zapadni potpisnici nuklearnog sporazuma, podlegli pritisku Trumpove administracije, oni se zbližavaju s Moskvom. S Rusijom i Turskom se dogovaraju o budućnosti Sirije uspješnije nego UN. A zbog američkih sankcija se sve više okreću prema Aziji. Preko polovine svoje nafte i do sada su izvozili u Kinu, Indiju i Japan. Kinezi ne kriju da u Iranu vide “strateškog partnera”, predsjednik Ruhani bio je prošle godine u Delhiju, a japanski premijer Šinzo Abe trebalo bi da je upravo danas u Teheranu.
Nisu Amerika i Evropa cijeli svijet. Malezijski lider Mahathir Mohamed davno je rekao da je 21. vijek - vijek Azije.
https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolu ... ije-465342