Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
lady midnight wrote:Bertolt Brecht, Fragen eines lesenden Arbeiters
Wer baute das siebentorige Theben
In den Büchern stehen die Namen von Königen.
Haben die Könige die Felsbrocken herbeigeschleppt?
Und das mehrmals zerstörte Babylon,
Wer baute es so viele Male auf? In welchen Häusern
Des goldstrahlenden Lima wohnten die Bauleute?
Wohin gingen an dem Abend, wo die chinesische Mauer fertig war,
Die Maurer? Das große Rom
Ist voll von Triumphbögen. Über wen
Triumphierten die Cäsaren? Hatte das vielbesungene Byzanz
Nur Paläste für seine Bewohner? Selbst in dem sagenhaften Atlantis
Brüllten doch in der Nacht, wo das Meer es verschlang,
Die Ersaufenden nach ihren Sklaven.
Der junge Alexander eroberte Indien.
Er allein?
Cäsar schlug die Gallier.
Hatte er nicht wenigstens einen Koch bei sich?
Philipp von Spanien weinte, als seine Flotte
Untergegangen war. Weinte sonst niemand?
Friedrich der Zweite siegte im Siebenjährigen Krieg. Wer
Siegte außer ihm?
Jede Seite ein Sieg.
Wer kochte den Siegesschmaus?
Alle zehn Jahre ein großer Mann.
Wer bezahlte die Spesen?
Who built Thebes of the seven gates?
In the books you will find the names of kings.
Did the kings haul up the lumps of rock?
And Babylon, many times demolished
Who raised it up so many times? In what houses
of gold-glittering Lima did the builders live?
Where, the evening that the Wall of China was finished
Did the masons go? Great Rome
Is full of triumphal arches. Who erected them? Over whom
Did the Caesars triumph? Had Byzantium, much praised in song
Only palaces for its inhabitants? Even in fabled Atlantis
The night the ocean engulfed it
The drowning still bawled for their slaves.
The young Alexander conquered India.
Was he alone?
Caesar beat the Gauls.
Did he not have even a cook with him?
Philip of Spain wept when his armada
Went down. Was he the only one to weep?
Frederick the Second won the Seven Year's War. Who
Else won it?
Every page a victory.
Who cooked the feast for the victors?
Every ten years a great man?
Who paid the bill?
So many reports.
So many questions.
Nisam zaboravio obecanje, imam jos par dana posla...
lady midnight wrote:Bertolt Brecht, Fragen eines lesenden Arbeiters
Wer baute das siebentorige Theben
In den Büchern stehen die Namen von Königen.
Haben die Könige die Felsbrocken herbeigeschleppt?
Und das mehrmals zerstörte Babylon,
Wer baute es so viele Male auf? In welchen Häusern
Des goldstrahlenden Lima wohnten die Bauleute?
Wohin gingen an dem Abend, wo die chinesische Mauer fertig war,
Die Maurer? Das große Rom
Ist voll von Triumphbögen. Über wen
Triumphierten die Cäsaren? Hatte das vielbesungene Byzanz
Nur Paläste für seine Bewohner? Selbst in dem sagenhaften Atlantis
Brüllten doch in der Nacht, wo das Meer es verschlang,
Die Ersaufenden nach ihren Sklaven.
Der junge Alexander eroberte Indien.
Er allein?
Cäsar schlug die Gallier.
Hatte er nicht wenigstens einen Koch bei sich?
Philipp von Spanien weinte, als seine Flotte
Untergegangen war. Weinte sonst niemand?
Friedrich der Zweite siegte im Siebenjährigen Krieg. Wer
Siegte außer ihm?
Jede Seite ein Sieg.
Wer kochte den Siegesschmaus?
Alle zehn Jahre ein großer Mann.
Wer bezahlte die Spesen?
Who built Thebes of the seven gates?
In the books you will find the names of kings.
Did the kings haul up the lumps of rock?
And Babylon, many times demolished
Who raised it up so many times? In what houses
of gold-glittering Lima did the builders live?
Where, the evening that the Wall of China was finished
Did the masons go? Great Rome
Is full of triumphal arches. Who erected them? Over whom
Did the Caesars triumph? Had Byzantium, much praised in song
Only palaces for its inhabitants? Even in fabled Atlantis
The night the ocean engulfed it
The drowning still bawled for their slaves.
The young Alexander conquered India.
Was he alone?
Caesar beat the Gauls.
Did he not have even a cook with him?
Philip of Spain wept when his armada
Went down. Was he the only one to weep?
Frederick the Second won the Seven Year's War. Who
Else won it?
Every page a victory.
Who cooked the feast for the victors?
Every ten years a great man?
Who paid the bill?
So many reports.
So many questions.
Nisam zaboravio obecanje, imam jos par dana posla...
a ja stvarno mislila da si zaboravio kako se chovjek mozhe prevariti
Jedan od najuglednijih i najprevođenijih nemačkih pisaca, ogledao se u najrazličitijim žanrovima, od pesama, preko eseja, radio-drama i scenarija, do pisanja udžbenika za učenje jezika i matematike, uz to uređujući izdavačke edicije i časopise. Lucidan i ironičan, uvek malo iskošenog pogleda i pun prezrenja prema velikim idejama, zadrtosti, pa čak i doslednosti, u eseju nalazi idealni medij za prenošenje svojih zapažanja i tumačenja najrazličitijih fenomena.
U današnjem svetu je sve više gubitnika i njihova se grupacija segmentira.
Da bi od običnog gubitnika nastao radikalni gubitnik, potrebno da je da on sam sebe vidi kao takvog i da prihvati sud onih koji sebe smatraju pobednicima.
Spoljašnje okolnosti ne mogu pružiti dovoljno osnova za objašnjenje zašto neko postaje radikalan gubitnik, zašto postaje spreman da ide do kraja, što znači da uništi i sebe i što više ljudi oko sebe.
Radikalan gubitnik je nepredvidiv, neuočljiv, on ćuti i čeka da kucne njegov čas. A kada odluči da deluje, više ga ništa ne može odvratiti od njegove namere.
U trenutku kada ostvari ono što je planirao, radikalni gubitnik konačno postaje gospodar života i smrti.
Samoubilački napadi u školama, besmisleno divljanje do juče običnih porodičnih ljudi, mogu se posmatrati kao izolovani slučajevi, kojih je, doduše, sve više. Ali slika se menja da kada se takvi gubitnici povežu u mrežu.
Da bi se razumeo taj fenomen treba razumeti izmenjenu situaciju u današnjem svetu – odnosno porast kapaciteta ljudi da budu razočarani.
Onaj ko je razočaran, uvek traži krivca.
Bez podrške neke ideologije, gubitnik će krivce pronaći u svojoj neposrednoj okolini.
Na višem nivou apstrakcije, naći će ih koristeći ideje koje slobodno plutaju po socijalnoj sferi i za svoje muke okriviti strance, komuniste, nevernike, velike korporacije...
No, istovremeno neće moći da se otme sumnji da je i on sam kriv.
Odgovornost drugih i njegova krivica čine začarani krug iz koga on crpe svoju snagu, a tu leži i uzrok njegovog povezivanja destrukcije i autodestrukcije.
Logika radikalnog gubitnika nije dostupna zdravom razumu pošto on ne poštuje instinkt samoodržanja.
Međutim, smoodržanje je sumnjiv, istorijski relativno mlad pojam.
Kada se socijalizuje, odnosno pronađe zajednicu kojoj je potreban neko takav kakav je on, radikalni gubitnik se od svoje nemoći spasava – idejom da je svemoćan.
Istorija je puna ideologija koje pomažu stvaranje grupacija gubitnika – na raspolaganju stoje nacionalističke, komunističke ili rasističke dogme.
Jedan primer toga je nacional-socijalistički projekt u Nemačkoj.
Nije neutemeljena tvrdnja da Hitler i njegove pristalice nisu htele pobedu već radikalizovanje i ovekovečivanje svog statusa gubitnika.
I danas je svet pun radikalnih gubitnika, ali oni su retko kada povezani sa državom.
Na globalnom planu je dosad delovalo tek nekoliko kolektiva gubitnika, ali je zato postoji mnogo lokalnih gerila i paramilitarnih bandi.
Bez obzira da li se pozivaju na "leve" ili "desne" ideologije, te grupe su nemilosrdne i ne prezaju ni od čega.
Samo jedan pokret je uspeo da se snađe u uslovima globalizacije. To je islamizam.
On želi da iskoristi snagu religije koja okuplja 1,3 milijarde vernika i ne samo da je živa, već se i širi po svim kontinentima.
On pozajmljuje iz istorije – kako od terorističkih preteča u carističkoj Rusiji, tako i levičarskog terorizma sedamdesetih.
Međutim, on je savremen po tome što vrlo dobro razume prirodu mas-medija.
No, korišćenje medija još je jedan dokaz zavisnosti od Zapada.
Samoubilački napadi su najbolje strateško oružje, uz to neodoljivo privlačno radikalnim gubitnicima.
Suprotno raširenim verovanjima, destruktivna energija islamskog terorizma najviše je okrenuta prema muslimanima.
Odgovor na pitanje kako su uspeli da regrutuju mnogo više aktivista od svojih sekularnih rivala, treba potražiti u istoriji arapske civilizacije.
Pre osam vekova ta je civilizacija bila superiornija od evropske, da bi od tada išla samo silaznom linijom.
Danas se ona nalazi u stanju intelektualne i materijalne zavisnosti u odnosu na Zapad.
Uz to je neproduktivna i na polju stvaranja političkih institucija.
Odliv mozgova iz tog dela sveta može se uporediti sa egzodusom jevrejske elite iz Nemačke tridesetih.
Takvo stanje stvari utiče na samopoštovanje, ono traži kompenzaciju u vidu teorija zavera i akcija odmazde. Zato je mnogo onih koji se ne mogu odupreti izazovu islamizma i mogućnosti da kažnjavaju druge zbog sopstvenih promašaja.
Destruktivna snaga radikalnih gubitnika može uništiti mnogo života, ali to nije najgore što ona može prirediti civilizaciji.
Ona može izazvati paničnu reakciju koja će voditi gubitku zapadnih sloboda.
Međutim, najgore će biti pogođena sama arapska društva. Čitavi narodi će platiti visoku cenu za postupke svojih samoproklamovanih predstavnika.
Na Zapadu će teroristički napadi postati nešto na šta ćemo morati da naviknemo u globalnom svetu u kome je sve više gubitnika.
I Izolovani pojedinac
Teško je govoriti o gubitniku, ali je glupo o njemu ne govoriti. Glupo je zato što ne postoji niko ko je samo pobednik i zato što ista sudbina čeka svakog, od megalomana Bonaparte do poslednjeg uličnog prosjaka iz Kalkute. A teško je zato što pomenuta metafizička banalnost otvara lakši put i omogućava nam da zanemarimo zaista eksplozivnu dimenziju problema – njegovu političku dimenziju.
Umesto da pogledaju hiljadu lica gubitnika, sociolozi se drže svojih statistika: srednja vrednost, standardno odstupanje, normalna distribucija. Retko im pada na pamet da se i oni sami mogu naći među gubitnicima. Njihove definicije su kao češanje rane – posle čega, što reče Samjuel Batler, samo više svrbi i peče. Jedno je sigurno: s obzirom na način na koji se čovečanstvo organizovalo ("kapitalizam", "takmičenje", "imperija", "globalizacija"), ne samo da se svakodnevno povećava broj gubitnika, već su oni, kao i svaka velika grupa, počeli da se segmentiraju. U haotičnom, teško shvatljivom procesu izdvajaju se grupacije inferiornih, poraženih, žrtava. Gubitnik ume da prihvati svoju sudbinu i da se prepusti, žrtva zahteva zadovoljenje, poraženi se pripremaju za sledeću rundu, ali radikalni gubitnik se zato izoluje, postaje nevidljiv, gaji svoje iluzije, čuva snagu i čeka da kucne njegov čas.
Oni koji se zadovoljavju objektivnim, materijalnim kriterijumima, ekonomskim indeksima i poraznim nalazima empirista, neće razumeti ništa od prave drame radikalnog gubitnika. Mišljenje drugih – braće i rivala, stručnjaka ili komšija, školskih drugova, šefova, prijatelja ili neprijatelja – njemu nije dovoljno. Radikalni gubitnik sam mora preuzeti aktivnu ulogu, mora sebi reći: ja sam gubitnik, obični gubitnik. Sve dok nije uveren u to, život mu može biti težak, može ga mučiti siromaštvo i nemoć, može upoznati bedu i poraz, ali neće postati radikalni gubitnik sve dok i sam ne prihvati sud onih koji sebe smatraju za pobednike.
Od kada je napadnut Svetski trgovinski centar, politikolozi, sociolozi i psiholozi bezuspešno tragaju za pouzdanim obrascem. Čini se da ni siromaštvo niti političko ugnjetavanje, sami za sebe, nisu dovoljni za objašnjenje zašto mladi ljudi žele da spektakularno poginu u velikom finalu i zašto se trude da sa sobom u smrt povedu što više ljudi. Postoji li fenotip koji prate iste karakteristike u različitim generacijama i u svim klasama i kulturama?
Na radikalnog gubitnika pažnju obraća samo onaj ko to ne može da izbegne. Gubitnik uzvraća istom merom. Sve dok je sam – a on je vrlo sam – gubitnik ne štrči. Deluje neupadljivo, tiho, on je spavač. Ali kada jednom privuče pažnju i postane deo statistike, onda zaprepašćuje, čak šokira. Samo njegovo postojanje druge podeća na to koliko im malo nedostaje da se i oni nađu u njegovoj poziciji. Mnogi bi bili spremni i da pomognu gubitniku, samo kada se ne bi tako tvrdoglavo držao svog nauma. Ali on ne odustaje, a čini se i da nije spreman da prihvati bilo kakvu pomoć.
Gubitnik je predmet izučavanja u mnogim profesijama, a neke i postoje samo zahvaljujući njemu. Socijalni psiholozi, socijalni radnici, stručnjaci za socijalnu politiku, kriminolozi, terapeuti i drugi koji sebe ne ubrajaju u gubitnike, ostali bi bez posla da nije gubitnika. Ali iako se trude najviše što mogu, oni ne uspevaju da razumeju svog klijenta: njihova empatija ima jasno definisane profesionalne granice. Jedno što znaju jeste da je teško prodreti do radikalnog gubitka i, konačno, da je on nepredvidiv. Oni ne mogu da među stotinama ljudi koji prolaze kroz njihove kancelarije i ordinacije prepoznaju ponekog ko je sperman da ide do kraja. Možda i osećaju da to nije samo još jedno socijalno pitanje koje se može rešiti birokratskim sredstvima. Gubitnik ne priča o svojim zamislima, i u tome je glavni problem. On ćuti i čeka. Na njemu se ništa ne vidi, i upravo zbog toga nas i plaši. Istorijski gledano, taj strah je veoma star, ali je danas opravdaniji nego ikada. Svako ko poseduje i trunku vlasti u društvu povremeno će osetiti nešto od ogromne destruktivne energije koja se krije u radikalnom gubitniku, i koju ne može neutralisati nikakva intervencija, bez obzira koliko bila dobronamerna ili ozbiljna.
Gubitnik može da eksplodira u svakom trenutku. On može da zamisli samo jedno rešenje svog problema – pogoršanje ionako loših okolnosti zbog kojih pati. U novinama svake nedelje čitamo izveštaje o njemu: otac dvoje dece ubio ženu, decu i na kraju i sebe. Nezamislivo! Naslov u rubrici o lokalnim zbivanjima: "Porodična tragedija". Ili, čovek se zabarikadirao u stanu i kao taoca drži stanodavca koji je došao po kiriju. Kada policija konačno stigne na mesto događaja, on počinje da puca. Tada se kaže kako je napravio "pravu ludnicu" (amok, što je u engleskom reč koja je pozajmljena iz malajskog). Ubija policajca pre nego što pada pod kišom metaka. Ostaje nejasno šta je pokrenulo čitavu eksploziju. Možda gunđanje njegove žene, bučni susedi, neka kafanska svađa ili to što mu je banka odbila kredit. Neprijatna primedba nadređenog dovoljna je da se čovek popne na krov i počne da puca na sve koji su se našli ispred ulaza u supermarket, i to ne uprkos tome što će tim masakrom ubrzati i svoj put ka kraju, već upravo zbog toga. Gde li je samo uspeo da nabavi pušku?
U tim situacijama radikalni gubitnik – koji možda ima samo petnaest godina i muče ga bubuljice – konačno postaje gospodar nad životom i smrću. A onda, da se izrazimo novinskim rečnikom, "umire od sopstvene ruke", a istražitelji se bacaju na svoj posao. Pronalaze nekoliko video kaseta, par zbunjujućih isečaka iz novina. Roditelji, susedi, nastavnici – niko nije primetio nešto neobično. Tu i tamo neka loša ocena i, naravno, bio je prilično povučen – dečak nije mnogo govorio. Ali to nije razlog da ubije desetine svojih školskih drugova. Kulturkritičari iznose svoje argumente. Nije moguće izbeći "raspravu o vrednostima". No, potraga za razlozima završava u ćorsokaku. Političari izražavaju svoje žaljenje. Na kraju se zaključuje da se radi o izolovanom slučaju.
To je tačno, pošto su počinioci uvek izolovani pojedinci koji nisu našli načina da se uključe u zajednicu. Ali, s druge strane i nije tačno pošto je sve više takvih izolovanih slučajeva. Na osnovu povećanje učestalosti može se zaključiti da je sve više radikalnih gubitnika. To je takozvano stanje stvari – što je fraza koja se jednako može odnositi i na svetsko tržište i na osiguravajuće društvo koje odbija da plati premiju.
Ali ako želimo da shvatimo radikalnog gubitnika moramo se vratiti korak unazad. Progres nije stavio tačku na ljudsku patnju, ali jeste u velikoj meri izmenio njenu prirodu. Tokom poslednja dva veka uspešnija društva su se borila i izborila za nova prava, nova očekivanja i nove zahteve. Odbačen je pojam sudbine od koje se ne može pobeći. Na dnevni red su stavljeni pojmovi poput ljudskog dostojanstva i ljudskih prava. Demokratizovana je borba za priznanje i probuđene su neostvarive nade u jednakost svih. Istovremeno su se ta ista društva pobrinula da se svuda na svetu, na svim televizijskim kanalima, neprekidno pokazuje kako vlada nejednakost. Kao rezultat, sa svakim stupnjem napretka rastao je i kapacitet ljudi da budu razočarani.
"Kada je kulturni progres ustinu uspešan, a sve nevoljne prevaziđene, onda se taj progres retko prihvata sa entuzijazmom", primećuje filozof Odo Markvard. "Naprotiv, on se uzima zdravo za gotovo i pažnja se usmerava na nevolje koje su preostale i po pravilu te nevolje postojaju sve iritantnije. Što više negativnih elemenata nestaje iz realnosti, to su, upravo zbog smanjenja njihovog broja, preostali negativni elementi nepodnošljiviji".
Ovo je blaga formulacija. Ovde se zapravo ne radi o iritaciji, već o ubilačkom besu. Gubitnik je opsednut poređenjima koja su uvek na njegovu štetu. Kako želja za priznanjem ne zna za granice, prag bola neminovno postaje sve niži a povrede sve teže podnošljive. Svako poboljšanje koje uočava kod drugih povećava njegovu iritaciju. Za njega merilo nikada nisu oni kojima je lošije nego njemu. U njegovim očima ne postoje oni koji su neprekidno vređani, obezvređivani i ponižavani, već uvek samo on, radikalni gubitnik.
A kada se upita zašto je to sve tako, njegove muke postaju samo još gore. Pošto, nesumnjivo, krivac ne može biti on sam. Tako nešto ne bi bilo zamislivo. I zato on mora pronaći krivce koji su odgovorni za njegovu nesreću.
Ali ko su ti svemoćni, bezimeni agresori? Ako se oslanja samo na svoje snage, izolovani pojedinac nije u stanju da nađe odgovor na to neprijatno pitanje. Ukoliko mu u pomoć ne priskoči program neke ideologije, njegovo se traganje verovatno neće proširi na opšitiji društveni kontekst, već će se koncentrisati na njegovo neposredno okruženje i pronaći nepravičnog šefa, neposlušnu ženu, zlog suseda, prevrtljivog saradnika, krutog službenika, lekara koji neće da otvori bolovanje.
No, nije li možda suočen i sa mahinacijama nekog nevidljivog, anonimnog neprijatelja? U tom slučaju gubitnik ne bi morao da se osloni na vlastito iskustvo – mogao bi se da pozove na stvari koje je negde čuo. Malo je ljudi koji su obdareni sposobnošću da sami kreiraju iluzije koje tačno odgovaraju njihovim potrebama. Zbog toga gubitnik često mora da se drži materijala koji slobodno pluta u socijalnoj sferi. Onda više nije teško lokalizovati preteće sile koje su se okomile na njega. Osumnjičeni su najčešće stranci, tajne službe, komunisti, Amerikanci, velike korporacije, političari, nevernici. I gotovo uvek Jevreji.
Ova vrsta obmane može gubitniku da pruži neko olakšanje, ali ona neće moći da ga zaista pacifikuje. Dugoročno gledano, nije lako potvrditi se u suočavanju sa neprijateljski nastrojenim svetom i gubitnik nikada ne može da se u potpunosti oslobodi sumnje kako postoji neko jednostavnije objašnjenje, recimo to da je on odgovoran, da je njegovo poniženje nešto za šta je sam kriv, da ne zaslužuje poštovanje za kojim teži, te da je njegov život bezvredan. Psiholozi to stanje nazivaju "identifikacija sa agresorom". Ali šta to zapravo znači? Gubitniku svakako ništa. Jer ako je njegov život beznačajan, što bi ga bilo briga za život drugih?
"Ja sam kriv." "Drugi su odgovorni". To su dve tvrdnje koje se ne isključuju. Naprotiv, one jedna drugu samo osnažuju. Radikalni gubitnik ne ume da nađe izlaz iz začaranog kruga i upravo tu je izvor njegove stravične snage.
Jedini način da se razreši dilema jeste spajanje destrukcije i autodestrukcije, agresije i autoagresije. S jedne strane, u trenutku kada eksplodira, gubitnik barem u jednom času doživi osećaj prave moći. Taj čin mu omogućava da trijumfuje nad drugima tako što će ih uništiti. S druge strane, ubijajući samog sebe on isplaćuje dug i drugoj strani tog osećanja moći, sumnji da je možda njegovo postojanje bezvredno.
Dodatni dobitak što ga spoljašnji svet, koji za njega nije hteo ni da čuje, primećuje od trenutka kada je uzeo vatreno oružje. Mediji se uvek pobrinu da dobije ogroman publicitet – makar to trajalo samo jedan dan. Televizija na neki način propagira to što je on učinio, i time ohrabruje potencijalne imitatore. Koliko je to veliki izazov za maloletnike pokazuju naročito događaji u SAD.
Zdrav razum ne može da shvati logiku radikalnog gubitnika. Zdrav razum uzima zdravo za gotovo da je instinkt za preživljavanje neupitna činjenica, dok je, u stvari, reč o vrlo sumnjivom pojmu, relativno mladom ako se meri istorijskim vremenom. O samoodržanju su govorili Grci, zatim i Hobs i Spinoza, ali oni ga nisu ubrajali u prirodne nagone. Naprotiv, kako kaže Imanuel Kant, "prva dužnost ljudskog bića prema samome sebi u pogledu njegove animalne prirode jeste samoodržanje te animalne prirode". Tek u 19. veku je ta dužnost postala nepovredivo pravilo prirodnih nauka. Tu i tamo poneko nije prihvatio to stanovište. Niče je rekao da bi psiholozi trebalo da izbegavaju "da instinkta za samoodržanje proglašavaju za jedan od glavnih instinkata kod organskih bića". Ali među onima koji bi uvek radije da prežive, nikada nije bilo onih koji su slušali njegove reči.
Da ostavimo istoriju ideja po strani, ljudski rod izgleda da nikada nije očekivao da pojedinačni život bude tretiran kao vrhunsko dobro. Sve rane religije su visoko cenile žrtvovanje ljudi. Nešto kasnije su mučenici bili na velikoj ceni. (Kako kaže Blez Paskala, treba verovati "samo onim svedocima koji dopuštaju da i sami budu ubijeni".) U većini kultura slava i čast je pripadala herojima koji se neustrašivo suočavaju sa smrću. Sve do velike klanice Prvog svetskog rata, učenici srednjih škola su morali da uče čuvene Horacijeve stihove u kojima se kaže kako je slatko i časno umreti za otadžbinu. Drugi su tvrdili da je trgovina nužna, ali ne i da se ostane u životu; tokom Hladnog rata bilo je onih koji su uzvikivali "Bolje mrtav nego crven!". A šta bi, u najobičnijim uslovima građanskog života, trebalo da mislimo o hodanju na konopcu, ekstremnim sportovima, trkama motora, polarnim istraživanjima i drugim oblicima potencijalnog samoubistva?
Očigledno je da je instinkt samoodržanja nije od velike pomoći. O tome dovoljno svedoči neobična sklonost ljudskog roda prema suicidu, davnašnja i prisutna u svim kulturama. Nikakav tabu i nikakva pretnja kaznom nisu uspeli da spreče ljude da oduzimaju sebi život. Ta se tendencija ne može kvanitifikovati. Propada svaki pokušaj statističkog zahvatanja propada zbog velikog broja neregistrovanih slučajeva.
Zigmund Frojd je pokušao da na teorijski način reši taj problem tako što je, na nedovoljno čvrstoj emipirijskoj osnovi, razvio koncept nagona smrti. Njegovu hipotezu jasnije izražava poznata stara mudrosti da postoje situacije u kojima ljudi radije biraju strašni kraj nego (stvarni ili zamišljeni) užas kome se ne vidi kraj.
II Kolektiv
Ali šta se događa kada radikalni gubitnik uspe da izađe iz izolacije, kada se socijalizuje, pronađe dom za gubitnike, mesto gde može očekivati ne samo razumevanje, već i priznanje, kada nađe zajednicu sličnih koji će ga dočekati otvorenih ruku i kojima je potreban?
Tada se umnožava destruktivna energija koju krije – njegova beskrupuloznost, njegova mešavina želje za smrću i megalomanije – i njega od nemoći spasava fatalno osećanje svemoći.
Međutim, da bi se to dogodilo, potreban je nekakav ideološki okidač koji će pokrenuti radikalnog gubitnika i dovesti ga do toga da eksplodira. Istorija nas uči da se nikada nije oskudevalo u ponudama takve vrste. Sam sadržaj nije mnogo važan. Može se raditi o verskim ili političkim doktrinama, nacionalističkim, komunističkim ili rasističkim dogmama – svaki oblik sektaštva, koliko god krut, može da mobiliše skrivenu energiju radikalnog gubitnika.
To se odnosi ne samo na obične ljude, već i na komandire koji su privlačni baš zbog toga što se izdaju za opsesivne gubitnike. Njihovi sledbenici sebe prepoznaju upravo u tim osobinama oko kojih su vođe spremne da same sebe obmanjuju. Tačna je optužba da su vođe cinične i proračunate. Ništa nije prirodnije od njegovog prezira prema sledbenicima. On ih isuviše dobro razume. Zna da su gubitnici i zbog toga ih smatra bezvrednim. Kako je to pre vek ipo rekao Elijas Kaneti, on stoga i uživa u ideji zamisli da, ukoliko je moguće, svi drugi, uključujući njihove sledbenike, poginu pre nego što se i on sam obesi ili ga u vatra proguta u njegovom bunkeru.
U ovoj tački, pored mnogih drugih istorijskih primera, ne možemo zaobići podsećanje na nacional-socijalistički projekt u Nemačkoj. Pred kraj vajmarskog perioda, veliki delovi stanovništva su sebe doživljavali kao gubitnike. Objektivni podaci pričaju veoma jasnu priču. Ali ekonomska kriza i masovna nezaposlenost verovatno ne bi bili dovoljni da dovedu Hitlera na vlast. Za to je bila potrebna propaganda koja je ciljala na subjektivni faktor: povreda narodnog ponosa porazom 1918. godine i Versajskim mirom. Većina Nemaca je želela da okrivi druge: pobednike, "globalnu kapitalističko-boljševičku zaveru" i pre svega, naravno, večitog krivca, judaizam. Jedina kompenzacija za mučno osećanje da se u poziciji gubitnika jeste prihvatanje ofanzivne strategije, traženje pribežišta u megalomaniji. Nacisti su od samog početka imali iluzije o svetskoj dominaciji. Stoga njihovi ciljevi nisu imali nikakva ograničenja i o njima se nije moglo pregovarati. U tom smislu oni nisu bili samo nerealni, već i nepolitički.
Pokazivanjem mapa nije bilo moguće ubediti Hitlera i njegove pristalice da jedna mala evropska zemlja nema nikakve izglede u borbi protiv čitavog sveta. Naprotiv. Radikalni gubitnik ne razmišlja o razrešenju konflikta, o kompromisu koji bi mogao da ga uvuče u mrežu normalnih interesa i razvodni njegovu destruktivnu energiju. Što je projekt beznadežniji, to ga se on fanatičnije drži. Uopšte nije neutemeljena tvrdnja da Hitler i njegove pristalice nisu bile zainteresovane za pobedu, već za radikalizovanje i ovekovečivanje svog statusa gubitnika.
Njihov nagomilani gnev se oslobodio u nezamislivo razornom ratu svih koje su krivili za vlastite poraze. Na prvom mestu je bilo uništavanje Jevreja i suparnika iz 1919. godine. Stvarni cilj nije bila pobeda već eliminacija, propast, kolektivno samoubistvo, stravičan svršetak. Ne postoji nikakvo drugo objašnjenje za način na koji su se Nemci u Drugom svetskom ratu borili sve dok je u Berlinu postojala i jedna gomila šuta iza koje su mogli da čučnu. Sam Hitler je potvrdio tu dijagnozu kada je rekao da nemački narod nije ni zaslužio da preživi. Plativši ogromnu cenu, on je uspeo da ostvari svoju nameru – da izgubi. Ali i dalje postoje Jevreji, Poljaci, Rusi, Nemci i svi ostali.
A nije nestao ni radikalni gubitnik. On je još uvek među nama. To je neizbežno. Na svakom kontinentu postoje vođe koje ga dočekuju raširenih ruku. Samo što su danas oni retko povezani sa državom. I u toj stvari je privatizacija donela bitan napredak. Iako vlade raspolažu najvećim potencijalom za uništavanje, danas je svuda u defanzivi državni kriminal u konvencionalnom smislu.
Dosad je na globalnom planu delovalo tek nekoliko kolektiva gubitnika, iako takvi kolektivi mogu da se oslone na međunarodni protok novca i oružja. Ali zato svuda vrvi od lokalnih organizacija čije vođe zovemo gospodari rata ili gerilski komandanti. Njihove samoimenovane milicije i paramilitarne bande vole da se kite nazivima "oslobodilačka organizacija" i drugim revolucionarnim atributima. U nekim medijima oni se nazivaju pobunjenicima, što je eufemizam koji im verovatno laska. Sjajni put, MLC, RCD, SPLA, ELA, LTTE, LRA, FNL, IRA, LIT, KACH, DHKP, FSLN, UVF, JKLF, ELN, FARC, PLF, GSPC, MILF, NPA, PKK, MODEL, JI, NPA, AUC, CPNML, UDA, GIA, RUF, LVF, SNM, ETA, NLA, PFLP, SPM, LET, ONLF, SSDF, PIJ, JEM, SLA, ANO, SPLMA, RAF, AUM, PGA, ADF, IBDA, ULFA, PLFM, ULFBV, ISYF, LURD, KLO, UPDS, NLFT, ATTF ...
"Levo" ili "desno", nema neke razlike. Svaka od tih naoružanih bandi sebe naziva vojskom, hvali se brigadama i komandosima, sva puna sebe izdaje birokratska obaveštenja i hvalisave tvrdnje o svojoj odgovornosti, kao da zaista predstavlja nekakve "mase". Kada je neko ubeđen u bezvrednost svog života, kao što je to slučaj sa radikalnim gubitnicima, onda on ne haje ni za život bilo koga drugog; takvom čoveku je strana bilo kakva briga za preživljavanje. To se jednako odnosi na njihove protivnike, na njihove sledbenike i na one koji uošte nisu umešani. Takve bande vole da otimaju i ubijaju ljude koji se trude da umanje nesreću na području koje ti gubitnici terorišu, oni pucaju na humanitarne radnike i lekare, pale i poslednju bolnicu u kojoj se može naći krevet i skalpel – jer jedva umeju da uoče razliku između povređivanja i samopovređivanja.
Ali nijedna od tih bandi nije bila kadra da se nosi sa globalizacijom. To je sasvim prirodno u slučajevima kada je njihova ideološka eksploatacija fokusirana na nacionalne i etničke konflikte. Ali od raspada Sovjetskog Saveza, svetske sile više ne pružaju propagandnu i logističku podršku grupama koje sebe vide kao deo tradicije internacionalizma. Takve grupe su pod pritiskom globalnog kapitala napustile fantaziju o svetskoj dominaciji i sada tvrde da predstavljaju interese lokalne klijentele.
Od tog trenutka raskida, samo jedan nasilni pokret je uspeo da svoje delovanje prebaci na globalni plan. To je islamizam. On pravi grandiozan pokušaj da iskoristi versku energiju religije koja broji 1,3 milijarde vernika i ne samo da je vrlo živa, već se, u čisto demografskom smislu, širi na svim kontinentima. Iako je ta umma prilično fragmentirana i jako rastrzana nacionalnim i socijalnim sukobima, ideologija islamizma je, zbog svog kombinovanja verskih, političkih i socijalnih tema, idealno sredstvo za mobilizaciju radikalnih gubitnika.
I način njegove organizacije obećava uspeh. Odbacujući strogi centralizam starijih grupacija, islamizam je sveprisutan i svemoćan centralni komitet zamenio fleksibilnom mrežom – što je vrlo savremena inovacija.
Međutim, islamisti veoma vole i da kradu iz arsenala svojih prethodnika. Često se previđa da je moderni terorizam evropski izum 19. veka. Najvažnije preteče su poreklom iz carističke Rusije, ali islamizam se može osvrnuti i na dugačku istoriju terorizma u zapadnoj Evropi. Što se tiče neposrednije prošlosti, levičarski terorizam sedamdesetih je bio izvor inspiracije, islamisti su pozajmili mnoge od njegovih simbola i tehnika. Stil kojim pišu svoje objave, korišćenje video-snimaka, simbolički značaj kalašnjikova, čak i gestovi, jezik tela i oblačenje, sve to pokazuje koliko su učili od evropskih uzora.
A svakako da i osim toga postoje neke sličnosti, recimo fiksacija za pisane autoritete. Na mesto Marksa i Lenjina došao u Kuran, kako su se oni pozivali na Gramšija, tako se ovi pozivaju na Sajida Kutba. Umesto međunarodnog proleterijata, revolucionarni subjekt islamista je umma, a avangarda i samoproklamovani predstavnik masa više nije Partija već široko razgranata zaverenička mreža islamističkih boraca. Iako su im uzori i starije retorske forme koje neupućenima zvuče nadobudno i pompezno, oni su ipak mnoge fiks-ideje preuzeli od komunističkog neprijatelja: čvrsti zakoni upravljaju istorijom, pobeda je neizbežna, valja raskrinkati izdajnike i one koji skreću sa linije i onda ih, u najboljoj lenjinističkoj tradiciji, bombardovati ritualnim uvredama.
Lista njihovih omiljenih neprijatelja je kratka i nimalo iznenađujuća: Amerika, dekadentni Zapad, međunarodni kapital, cionizam. Na kraju liste su i nevernici, što će reći preostalih 5,2 milijarde ljudi na ovoj planeti. Ne treba zaboraviti ni muslimanske otpadnike koji se mogu naći među šiitima, ibadistima, alavitima, zaiditima, ahmadijama, vahabitima, Druzima, sufijima, ismaelitima i drugim verskim zajednicama.
III Spektakl
No, u jednom aspektu islamisti su bez ikakve sumnje fenomen 21. veka: niko se sa njima ne može meriti kada je reč o razumevanju medija. I ranije su se pristalice terorizma oslanjale na "propagandu putem akcije", ali ona vrsta svetske pažnje koju dobija opskurna grupacija poput Al Kaide nije nešto što im je poklonjeno. Obučen televizijom, kompjuterskom tehnologijom, internetom i reklamama, islamistički terorizam sada ima viši rejting gledanosti od bilo kakvog svetskog fudbalskog prvenstva. Masakri, koji su i najvažniji, priređeni su u holivudskom stilu, po modelu filmova katastrofe, horora i naučnofantastičnih trilera. I to je dokaz koliko su zavisni od omrznutog Zapada. U medijskom predstavljanju terorizma, na svoje je došlo "društvo spektakla" koje su opisali situacionisti.
A još je važnija strateška upotreba samoubilačkih napada, oružja protiv koga nema odbrane, koje se može upotrebiti praktično bilo gde a ne može se satelitski snimiti. Uz to je i izuzetno jeftino. Osim svih tih prednosti, ovaj oblik terorizma je i neodoljivo privlačan radikalnom gubitniku. On mu omogućava da kombinuje destrukciju sa autodestrukcijom, iživljavajući istovremeno i megalomanijačke fantazije i mržnju prema sebi. Kukavičluk je poslednja stvar za koju se bi se mogao optužiti. Njegov zaštitni znak je hrabrost koja je hrabrost očaja. Njegov je trijumf u tome što nije moguće ni boriti se protiv njega, niti ga kazniti – budući da se on sam za to pobrinuo.
Suprotno od onoga u šta Zapad, kako se čini, veruje, destruktivna energija islamističkih napada okrenuta je uglavnom protiv muslimana. Nije reč o taktičnoj grešci, niti o "kolateralnoj šteti". Samo u Alžiru islamistički terorizam je ostavio barem 50 000 žrtava. Drugi izvori govore i o 150 000 ubistava, mada su u te slučajeve bili umešani i vojska i tajne službe. U Iraku i u Avganistanu broj muslimanskih žrtava uveliko nadilazi broj žrtava među strancima. Pored toga, terorizam je jako naškodio ne samo imidžu islama, već je pogoršao i životne uslove muslimana širom sveta.
Islamiste to ne zabrinjava kao što naciste nije zabrinjavala propast Nemačke. Pošto su avangarda smrti, oni se ne obaziru na živote svoje braće po veri. U očima islamista, činjenica da većina muslimana nema želju da sebe i druge digne u vazduh govori samo to da ne zaslužuju ništa bolje nego da budu likvidirani. Na kraju krajeva, cilj radikalnog gubitnika je da što više ljudi pretvori u gubitnike. U očima islamista, činjenica da su u manjini može da bude samo rezultat toga što su izabrana nekolicina.
Stručnjaci širom sveta nisu jedini koji se pitaju kako je islamistički pokret svojim obećanjima uspeo da regrutuje tako mnogo aktivista, mnogo više nego njegovi sekularni rivali. Zasad se ne može naći jasan odgovor na to. Izvesno je samo da se neko objašnjenje krije u istoriji arapske civilizacije koja je svetu donela islamsku religiju. Ta civilizacija je vrhunac doživela u vreme kalifata. Tada je bila vojno, privredno i kulturno mnogo superionija od Evrope. Arapski svet s tugom i nostalgijom gleda na taj period, i on čak i sada, 800 godina kasnije, igra glavnu ulogu u svesti te religije. Od tada su snaga, ugled, kulturna i ekonomska težina arapskog sveta samo opadali. Takav pad je jedinstven, prava zagonetka i bolna tačka zbog koje ih neprekidno proganja osećaj gubitka. Husein Hali (1837-1914), muslimanski pesnik rodom iz Indije, izrazio je to u epskoj poemi "Uspon i pad islama"
"Istoričari danas istražuju / čije su naučne metode sjajne / ko je potpuno razumeo arhiv sveta / i ispitao površinu zemlje – / Arapi su zapalili plamen u njihovim srcima / i od Arapa su naučili da brzo idu napred"
Posmatrajući sa takve visine, Hali zatim u nekoliko strofa opisuje propadanje tokom vremena, a u poslednjoj kaže:
"Nismo ni pouzdani službenici države / niti smo ponosi pred dvoranima / nismo ti koje poštuju u nauci / a ne blistamo ni u zanatima i industriji"
Nije lako staviti se u položaj kolektiva koji je prošao kroz takav pad tokom više stotina godina. Nije ni čudo što se krivica pripisuje neprijateljski raspoloženom spoljašnjem svetu oličenom u Špancima, krstašima, Mongolima, Turcima, evropskim kolonijalnim silama i američkoj imperiji. Ali i druga društva, poput indijskog, kineskog i korejskog, nisu propatili ništa manje pod vlašću osvajača i dok su ih strane sile napadale i pljačkale. No ona su se uspešno suočila sa izazovima modernog doba i uzdigla se do pozicije važnih igrača na svetskom planu. Stoga se neizbežno postavlja pitanje koji je to unutrašnji razlog doveo do takvog propadanja arapskog sveta. Sve dok se na to pitanje ne odgovori, njegov ogroman naučni, tehnički i industrijski deficit ne može biti ni objašnjen, niti objašnjiv.
Ponos arapskog sveta ne povređuje samo vojna nadmoć Zapada – mnogo teže pada intelektualna i materijalna zavisnost. U poslednjih 400 godina Arapi nisu ponudili ni jedan značajan izum. Rudolf Čimeli (Rudolph Chimelli) citira jednog Iračana koji kaže: "Da je neki Arapin izmislio parnu mašinu u 18. veku, ona ne bi bila napravljena". Nema istoričara koji se sa tim ne bi složio. To znači da za svakog Arapina koji o tome želi da razmišlja, već sami predmeti od kojih zavisi svakodnevni život u Magrebu ili na Bliskom istoku, predstavljaju neizgovoreno poniženje – svaki frižider, svaki telefon, svaki utikač, svaki šrafciger, a da ni ne pominjemo proizvode visoke tehnologije. Čak i parazitske zemlje koje poseduju naftu (i sada troškare i malo po malo dovode u pitanje svoju sigurnost u budućnosti), moraju da uvoze tehnologiju; bez zapadnih geologa, stručnjaka za iskopavanje i inženjera, bez flota tankera i rafinerija, oni ne bi bili kadra da iskoriste ni svoje vlastite resurse. U tom pogledu je i njihovo bogatstvo kletva koja ih neprekidno podseća da su zavisni. Ako se izuzme zarada od nafte, privredne performanse čitavog arapskog sveta danas su manje značajne od učinka jedne finske kompanije za telekomunikaciju.
Arapski svet se pokazao jednako neproduktivan i u pogledu političkih institucija. Uvezeni oblici nacionalizma i socijalizma nigde nisu imali uspeha, a svako demokratsko vrenje se rutinski guši. Naravno, ovako uopštenim tvrdnjama može se ciljati samo na opšte stanje stvari. Takve tvrdnje ništa ne govore o sposobnostima pojedinaca koje širom sveta zavise od normalne genetičke distribucije. U mnogim arapskim zemljama svako ko iznese neke vlastite, nezavisne ideje, izlaže svoj život riziku. Zbog toga mnogi od najboljih naučnika, inženjera, pisaca i političkih mislilaca žive u egzilu – taj se odliv mozgova može uporediti sa egzodusom jevrejske elite iz Nemačke tokom tridesetih godina, i verovatno je da će imati jednako dalekosežne posledice.
Iako metodi represije koji su uobičajeni u arapskim zemljama vuku korene iz tradicije istočnog despotizma, pokazalo se da su i na tom polju nevernici bili učitelji bez kojih se nije moglo. Od pištolja do bojnih otrova, oni su izmislili i izvezli oružje koje se koristi u arapsko-islamskom svetu. Arapske vođe su proučavale i prihvatale metode GPU i Gestapoa. Naravno, bez takvih pozajmica nije mogao ni islamski terorizam. Čitav njegov tehnički arsenal, od eksploziva do satelitskih telefona, od aviona do televizijskih kamera, stiže sa omraženog Zapada.
Naravno da će svakome biti potpuno nepodnošljiva takva situacija kompletne zavisnosti. Doseljenici, bez obzira na ekonomsko stanje, doživljavaju trajni kulturni šok kada se suoče sa zapadnom civilizacijom. Očigledno izobilje proizvoda, mišljenja, ekonomskih i seksualnih opcija, istovremeno i privlači i odbija, a trajno sećanje na zaostalost vlastite kulture postaje nepodnošljivo. Jasno je kako to utiče na osećanje vlastitog samopoštovanja, kao što je jasno i da će ono tražiti kompenzaciju u vidu teorija zavera i akcija odmazde. U toj situaciji mnogi ljudi ne mogu da se odupru izazovu koji nude islamisti – ponudi da druge kazne zbog vlastitih promašaja.
Islamizam nije zainteresovan za rešavanje problema u arapskom svetu, on ne ide dalje od negacije. Strogo govoreći, on nije politički pokret pošto ne iznosi zahteve o kojima se može pregovarati. Direktno rečeno, on bi hteo da većina stanovnika ove planete, svi nevernici i otpadnici, kapituliraju ili budu ubijeni.
Ta njihova žarka želja se ne može ispuniti. Nema sumnje da je destruktivna energija radikalnih gubitnika dovoljna da ubije hiljade, možda i stotine hiljada nevinih civila, i da nanese trajnu štetu civilizaciji kojoj je objavila rat. Naznaka potencijalnog učinka nekoliko desetina ljudskih bombi jeste i nivo neprekidne kontrole koje je danas postala rutinska stvar.
Ali to je zapravo najmanji gubitak koji terorizam može naneti civilizaciji. On može da stvori opštu atmosferu straha i da izazove paničnu reakciju. Tako će povećati snagu i uticaj policije, tajnih službi, vojne industrije i operativaca u oblasti privatne bezbednosti; podstaćiće na donošenje sve represivnijih zakona i voditi ka gubitku teško izvojevanih sloboda. Nije potrebna nikakva teorija zavere da bi se razumelo kako postoje ljudi koji će pozdraviti ovakve posledice terorizma. Nema ništa bolje od spoljašnjeg neprijatelja koji će biti opravdanje za nadgledanje i represiju. Domaća politika u Rusiji je primer kuda to vodi.
Islamisti bi to mogli da smatraju za svoj uspeh. Ali, neće doći do stvarne promene u odnosima snaga. Čak i spektakularni napad na Svetski trgovinski centar nije uspeo da uzdrma nadmoć Sjedinjenih Država. Njujorška berza je otvorena u ponedeljak ujutro posle napada, a dugoročni udar na međunarodni finansijski sistem i svetsku trgovinu bio je minimalan.
Posledice po arapska društva, međutim, bile su fatalne. Najrazornije dugoročne posledice pogodiće ne Zapad, već religiju u čije ime islamisti deluju. Osetiće ih ne samo izbeglice, azilanti i doseljenici, već će i čitavi narodi, koliko god to bilo nepravedno, platiti visoku cenu za postupke svojih samoproklamovanih predstavnika. Apsurdna je ideja da terorizam na neki nači mogao da poboljša njihove ne tako dobre izglede. U istoriji ne postoji primer da je regresivno društvo, koje je gušilo vlastiti produktivni potencijal, uspelo da preživi na dugački rok.
Projekt radikalnog gubitnika, kakav se danas može videti u Iraku i Avganistanu, sastoji se od organizovanja samoubistva čitave jedne civilizacije. Ali, zanemarljiva je verovatnoća da će oni uspeti tako bezmerno da generalizuju svoj kult smrti. Njihovi napadi predstavljaju rizik koji neprekidno vreba, kao što je slučaj i sa običnim, svakodnevnim nesrećama u saobraćaju, na koje smo navikli.
To je nešto sa čime ćemo morati da živimo u globalnom društvu koje neprekidno proizvodi nove gubitnike.
Hans Magnus Enzensberger, "Der radikale Verlierer", Der Spiegel, 7. novembar 2005
Last edited by pesak on 17/09/2007 22:25, edited 1 time in total.
Spavaš danas, gusta lepoto leta
zriš u srcu avgusta
kao žena koja je poznala da ljubav je
Sve i pepeo i opet neiscrpna
žar što ga prvi dah raspiri
i drugi dah ugasi
i treći dah opet raspiri
i tako redom
za decu rodjenu i decu nerodjenu
bujan talas za to ne mari.
Spavaš, gusta lepoto leta
o ti zaslepljujući nedogledu
sjaj do sjaja, sjaj u sjaju
ambis do ambisa, ambis u ambisu
Svi krici svih brodolomnika u tebi su izjednačeni
i smireni danas u tvom izlišnom dijamantnom skladu.
Spavaj i ti pred tim nedogledom
pred tim sjajem od sjaja svakog sjajnijim
apavaj na nemirnom uzglavlju uspomena
krnjih uspomena i promašenih trenutaka
spavaj, pijana od zaborava
spavaj na ivici čarolija koje nisi znala da vidiš
na jalovoj ivici saznanja
na ivici slepila i izgubljenog ukusa
i na dodiru oluja
i tamo gde se deli zora
i gde te nema
ni krikom ni zimzelenom
trajanja.
Spavaj
šta su htele smešne gajde smisla
šta ruke na nepoznatom poslu
post večnosti ja neću ni po cenu ove nedonoščadi
ni po cenu svanuća za decu buduću žena obeščašćenih
kad zemljom prodju bezazleni osvajači
na puste fatamorgane
to su samo ćelavi vrhunci
gde zalaze večeri i pesme nedopevane
sitih sebičnih ljubavnika.
Na prvom krevetu rasklopićeš mapu sveta
ispisaćeš sve koordinate i raširićeš sve šestare
odavde pa do Afrike
isti je stroj, isti je šum vetra, isti zov pustare
i iste turobne ruke u zamci mesa kao u srcu prvog prolaznika.
Bolje spavaj
Ne smej se kad zavoliš što nisi znala da ćeš zavoleti
glavu svoju obujmi rukama obema
taj obruč od tuči ko će moći da slomi.
Prsnuće damari i kletve tek kad skrušeno
spustiš neuslišene usne na gorke usne
što cepaju svet na užas radosti i na užas patnje.
O ružo slatkog užasa, o ružo nesvarene otsutnosti, o ista ružo
užasa
o divlja ružo pomešane krvi
dan, a nema dana
noć, a nema noći
zvezde i krvotok ugašeni.
Bolje spavaj
mačka se proteže na osenčenom zidu
Grozdje zri na čokotima
bonaca je polegla nad svetom
spavaj
dva pozna leptira žure varljivom suncu
i dolaskom noći nestaće ih
i dve lepote s njima.
Spavaj, kad ništa drugo ne preostaje ti
spavaj, ljubav čeka na sutra i na tebe i na omamljena
krila prostora gde gore boje večnosti
i kad je tama u korenju tvog vida i u tvojim ranjavim grudima
i kad te mami izgubljena prašuma tvoje krvi
tvoje smrtne istine.
Spavaj,
večnost je taj sjaj, taj nedogled
taj uzaludni sklad nad paperjem brodolomnika
i tvoj san preko svih pravdi i svih nepravdi
večnost je taj talas što nesmiren vrvi pred tvojim
smrtnim nogama
taj talas silan ciklon što lomi katarke
i poslušno pašče pred nemilosrdnom, ljubljenom, zaspalom
nogom tvojom.
Down by the salley gardens my love and I did meet;
She passed the salley gardens with little snow-white feet.
She bid me take love easy, as the leaves grow on the tree;
But I, being young and foolish, with her would not agree.
In a field by the river my love and I did stand,
And on my leaning shoulder she laid her snow-white hand.
She bid me take life easy, as the grass grows on the weirs;
But I was young and foolish, and now am full of tears.
Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,
a tebe nema.
U sivom ruhu austrijskog oficira ti si već stao pred sud gospodnji.
Je l’ stojiš lijevo ili stojiš desno?
Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,
i suton je, a tebe, dragi, nema.
Titra plam po prljavom plafonu, a jedan drugi putnik
što u tvojoj sobi sada u grob putuje,
taj pjeva neke tužne napjeve.
Gle! Cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo,
i kuću gledam žutu. Kuću gledam mrtvu.
A zrelo živi ova mrtva kuća u ćelijama crvenim mog mozga:
Srpanj je. I cvatu ruže. U sobama su zelene rolete
Popile sve svijetlo, pa je polutmina.
I one gospe stare u svili krinolina
Na zidu u okviru šute crnom ovalnom.
Ja čujem glas tvoj. Tvoj čujem sad ja glas.
To glupa neka pest oborila je nas.
Ti pao si i s tobom razdrti su pali
Djetinjstva našeg bijeli stjegovi.
Stjegonošo tužni, mrtve radosti,
tvoj čujem sad ja glas.
Razgovor s Vladimirom Arsenijevićem i Borisom Dežulovićem
Post-jugoslavenska kulturna scena
Omer Karabeg
Postoji li novi regionalni kulturni prostor u emisiji Most Radija Slobodna Europa razgovarali su Vladimir Arsenijević i Boris Dežulović
Postoji li, po vama, regionalni kulturni prostor?
– Boris Dežulović: Ako ćemo govoriti o formalnom stanju stvari, onda ne postoji. U svakom drugom smislu postoji, pošto kulturni prostor, sam po sebi, ne priznaje dnevno-političke kriterije i metre. Ako ništa drugo, postoji u smislu zajedničke povijesti, pa čak i zajedničkog jezika i zajedničkih sjećanja. Znači, odgovor je – postoji, ali zavisi kako se uzme.
– Vladimir Arsenijević: Regionalni kulturni prostor formalno ne postoji, ali treba raditi na tome da se održavaju postojeće veze i neprestano stvaraju nove. Imam utisak da ono što pripada domenu alternative ili subkulture, nailazi na manje problema u komunikaciji od naših kulturnih mainstreama, koji su, čini mi se, poslovično opterećeni pitanjima političke prirode. Dodao bih da na prostoru bivše Jugoslavije neosporno postoji jedna vrsta zajedničkog senzibiliteta. Lako je ustanoviti da se od 2000. godine naovamo, među novim generacijama bosanskih, crnogorskih, hrvatskih i srpskih književnika formiralo nešto što bi se slobodno moglo nazvati post-jugoslovenskom književnošću.
Topljenje agresivnog mentaliteta devedesetih
Koliko posljedice rata utiču na uspostavljanje normalne kulturne komunikacije na prostoru bivše Jugoslavije?
– Boris Dežulović: Naravno da rat sam po sebi razara sve moguće komunikacije, osim one između generala i admirala. Međutim, kod ljudi zainteresiranih za komunikaciju u kriznim vremenima, kao što je rat, interes za komuniciranjem postaje veći. Imao sam veću potrebu komunicirati s ljudima iz Srbije i Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je moja država bila u ratu s njihovim nego u vrijeme kada rata nije bilo. To je logično jer mene zanima zašto je to tako i šta možemo napraviti da tako ne bude, otkud to da smo se Vlado i ja našli u dvije države koje ratuju i zašto se to dogodilo. Godine 1981. zanimalo me ići u Beograd gledati Hajduka i tu se negdje iscrpljivao moj interes za Beograd.
– Vladimir Arsenijević: Naravno da će oni ljudi, koji ni na koji način nisu učestvovali u svim tim ratničkim ideologijama iz devedesetih godina, po prirodi stvari imati povišenu potrebu za komunikacijom. Međutim, prava promena nastaje onog momenta kada počinje da se menja svest običnog čoveka koji tu potrebu realno nema. Tu turbo-folk, na primer, igra veliku ulogu. Ranih 2000-tih, tu istu ulogu imao je srpski film, konkretno – srpske komedije koje su nailazile na dobre reakcije u Hrvatskoj zbog nedostatka tamošnje filmske produkcije. Sada smo mi u Srbiji gotovo zatrpani hrvatskom tv-produkcijom. Ona nailazi na izvanredan prijem kod ljudi ovde i mislim da su to stvari koje stvaraju čuda. Da li će moja knjiga biti objavljena u Hrvatskoj ili Borisova u Srbiji – to je stvar koja interesuje uzak krug ljudi. Ljubav u zaleđu ili neku drugu sapunsku operu gleda stotine hiljada ljudi najrazličitijeg profila. Tu se vrši jedna tiha promena stavova i topljenje rigidnog i agresivnog mentaliteta iz devedesetih godina. Dalje, tu je i Jadransko more. Tu padaju svi nacionalizmi. Moja i njoj slične generacije svoje detinjstvo provodile su na Jadranu. Neko je redovno odlazio u Istru, neko u Dalmaciju, imalo smo tamo prijatelje, porodice kod kojih smo boravili. Sada je ta komunikacija sve intenzivnija, sve se više ide u Hrvatsku. Sve su to stvari koje vrše duboku promenu u glavama ljudi i ponovo uspostavljaju jedan prijateljski odnos. Mislim da je kod Srba i Hrvata oduvek tako bilo – oni se dobro razumeju onda kada konačno odluče da počnu da se razumeju.
Sapunice i turbo-folk kao mostovi kulture
Kako je moguće da turbo-folk i Ceca Ražnjatović probijaju zidove koje je podigao rat, a ne može ih probiti jedan kvalitetan roman?
– Boris Dežulović: Tu ne treba gajiti iluzije. Iluzorno je misliti da dobar roman može da povezuje ljude. To nije samo naš specifikum. Mislim da je tako svuda u svijetu. Kada čovjek bolje razmisli, zapravo je taj proboj mogao napraviti jedino turbo-folk, i to ne samo u muzičkom nego u kulturološkom smislu. Tv sapunice su kao neki novi turbo-folk. Prije pet-šest godina, kada je ovdje krenuo turbo-folk, sve je užasno bilo opterećeno pričom o tome kako je to stvar koja je Miloševića dovela i održavala ga na vlasti. Godinama se postavlja pitanje zašto se u Hrvatskoj sluša srbijanski turbo-folk. Da li je to zabranjeno voće, ili je to pobuna klinaca koji u turbo-folku na jedan vulgarno pojednostavljen način vide isto ono što smo mi prije trideset godina vidjeli u Sex Pistolsima – nešto čime nerviraš roditelje, establišment i poredak stvari? Kako god da je, činjenica je da danas u razredu moje kćerke samo ona i njene dvije prijateljice, od njih trideset, ne slušaju turbo-folk. Da bi funkcionirala u društvu ona mora znati te pjevačice i pjevače jer ako ih ne zna, ona je ekskomunicirana, nije cool. To je nevjerojatno, ali je tako. U posljednje vrijeme sam češće u Beogradu, a i ne moram biti tamo da bi znao da nema taksija i kafane iz koje ne odjekuju Gibonni, Petar Grašo i splitska turbo-folk estrada. To su stvari koje će se prve primiti. To su zapravo mostovi kulture između Hrvata i Srba. Hrvatske tv sapunice danas okupiraju srpski eter. Kada bi Hrvati to znali, a ne znaju jer ne žele da pomole nos iz svojih rovova, bili bi jako utješeni tom činjenicom. Onima koji su nas petnaest godina uvjeravali da su nas Srbi kulturno okupirali svojom prizemnom kulturom, vjerojatno bi bilo drago da saznaju da danas Beograd gleda hrvatske TV sapunice i da sa splavova i iz kafana odjekuju Goran Karan i Magazin.
– Vladimir Arsenijević: Stvari na periferiji uvek se odvijaju mimo utvrđenih pravila, tamo je komunikacija slobodna, pa ukoliko postoji ikakva potreba za njom, ona će se uspostaviti. Osamdesetih godina, kada je komunikacija bila najjača među urbanom omladinom, verovali smo da smo upravo mi, ljudi iz gradova, slični jedni drugima po tome što ne “padamo” na lokalne vrednosti i što smo se formirali u odnosu na ono što smo videli kao kulturu čitavog sveta, pa smo na tom osnovu i komunicirali. Onda se tokom devedesetih godina paradoksalno ispostavilo da je ona ćutljiva većina iz raznoraznih mesta u kojima mi gotovo da nikada nismo ni bili, daleko sposobnija da razume motive onih drugih. Iz tih istih motiva, te vođeni jednom morbidnom bliskošću a ne nepremostivim razlikama, oni su i ratovali jedni protiv drugih. Uvek se setim sjajnog eseja Borisa Budena koji se zvao Kada budem ustaša i Jugoslaven. Esej počinje analizom jedne epizode iz života nekog hrvatskog branitelja kome je bilo zabranjeno da pušta Cecu i Draganu Mirković u svom kafiću, a on je žestoko reagovao – šta ja imam kome da se dokazujem kao Hrvat, kada sam ja hrvatski veteran i patriota, valjda imam pravo da slušam šta god hoću. Ista matrica ljudi, i sa jedne i sa druge strane, lako će se razumeti. Jedan srpski šovinista i četnik će daleko lakše razumeti motive nekog hrvatskog nacionaliste i ustaše, a između mene i Borisa, bez obzira na sve bliskosti i razumevanje, može da postoji čitav niz razlika koja će dalje biti povod za dugačke diskusije. Na nivou običnog sveta stvari su vrlo jednostavno, linearno postavljene i tu turbo-folk fantastično vrši svoju ulogu. Mene, inače, te stvari neprestano čude. Hajde da zanemarimo Hrvatsku. Zaista me fascinira uspeh Cece u Bosni i Hercegovini. Svi znamo one strahovite fotografije zverstava koje su Arkanovi ljudi počinili u Bijeljini i drugim bosanskim gradovima. To je bilo klanje uživo. To nije nešto što je istorija u međuvremenu zatrpala. To je živo, to je i dalje uvek sa nama. Ceca se nikada nije jasno ogradila od toga. Njen ceo diskurs iz toga vremena se svodio na srceparajuće izjave tipa “moj Željko”. Ona se fotografisala u uniformi Srpske garde ili već koje paravojne organizacije. To je bilo objavljeno na naslovnoj strani novina tipa Ilustrovane politike ili nekog drugog mainstream časopisa. Pa opet se te pesme slušaju u celoj Bosni.
Nove generacije - bez utega srpstva i hrvatstva
Kako mladi ljudi u Hrvatskoj gledaju na knjige i filmove koji dolaze iz Srbije, ukoliko uopšte imaju kontakt sa njima?
– Boris Dežulović: To je generacija koja praktički ne pamti Jugoslaviju, ili su se tek rodili, ili su imali četiri-pet godina. Generalno govoreći, oni su apsolutno cijepljeni od te jugoslavenske priče na jedan iracionalan način. Čak i Thompsonova publika. Kada oni viču “Srbe na vrbe”, oni to uzvikuju kao automatska sekretarica, oslobođeni svake potrebe da shvate što pričaju. Njima je sve to lekcija iz povijesti koju ne razumiju, kao što ne razumiju ni ono što se događalo prije. Moja kćer je jednom došla iz škole i rekla da upravo uče Drugi svjetski rat i da ne razumije ko je taj Tito, je li on dobar ili loš. Djeca u toj dobi gledaju stvari crno-bijelo. Odgovorio sam joj da je drug Tito dobar, a kada malo naraste da ću joj ispričati detalje. Njima sada treba podjela na Nijemce i partizane, na dobre i loše, na kauboje i Indijance. Oni ne razumiju ništa šta se događalo, a naročito ne razumiju ovu potpunu kakofoniju suvremene povijesti koja ih zapravo apsolutno ne zanima. Klincima je veći problem što kad gledaju srpske filomove, koje povremeno puštaju na RTL, ne znaju šta znači riječ vazduh, pa me onda pitaju. To spada u stvari koje bi u njihovom rječniku bile cool. Kao što je cool imati refren nekog turbo-folk hita na mobitelu, tako je cool gledati srpske filmove. Njima je to zabavno, čak i onda kada uopće ne razumiju film, ali znaju da je to društveno nepoželjno, pa im je to jako cool, zato što je zabranjeno.
– Vladimir Arsenijević: Krajem devedesetih sam imao promociju u Filološkoj gimnaziji u Beogradu. U to vreme nije bilo pojedinih srpskih udžbenika, pa su učenici bili prinuđeni da uče iz hrvatskih. Ta deca, učenici Filološke gimnazije koji bi trebalo da imaju razvijen senzibilitet za jezike, tada su mi se žalila da ništa ne razumeju i da ih to strašno zamara. Iz svoje jugoslovenske naviknutosti na sve nijanse zajedničkog jezika, na dijalekte, ja često i ne razmišljam da li je ono što čitam ili slušam ijekavica ili ekavica. Mislio sam da se to razume, ali očito je da se ne razume. To sve pomalo sputava mlađu generaciju u komunikaciji. A kod dela mladih ljudi razvija se sve veće interesovanje za prostore bivše Jugoslavije. To su nekakva poznata, bliska inostranstva. Mladi ljudi sve više uživaju u otkrivanju, ne samo kulture tih prostora, nego i samih tih prostora i u druženju sa ljudima koji tamo žive. ?Možda više od svih knjiga, filmova i pozorišnih predstava njih povezuje muzika koja govori svima razumnjivim jezikom. Po čitavom našem regionu nikli su veliki muzički festivali, kao Exit u Novom Sadu, pa VIP INMusic festival u Zagrebu i drugi. Mladi ljudi odlaze tamo, druže se. Atmosfera na muzičkim festivalima uvek je prijateljska, nije ispunjena nabojem i agresijom koji se osećaju na fudbalskim tribinama. Oni se druže ne kao Hrvati i Srbi, jer šta će to bilo kome, nego kao ljudi s imenom i prezimenom, tu se stvara čitav niz veza i odnosa koji su neka vrsta zaloga za budućnost.
– Boris Dežulović: Važno je reći da se ti ljudi ne prepoznaju kroz matricu srpstva ili hrvatstva. Mi smo previše opterećeni time. Klinci koji idu na koncerte zaista sa tom pričom nemaju ništa zajedničko.
Hoćete da kažete da idu na koncert u Novi Sad kao kad bi išli na koncert u Salzburg, Beč, Budimpeštu?
– Boris Dežulović: Potpuno jednako. Razlika je možda samo u tome što je Beograd drugačiji od Salzburga. Bio sam u vlaku jednog dana kada su mladi Splićani dolazili u Beograd. Gledali su kroz prozor beogradske pejzaže, karton siti, ono romsko naselje koje se vidi kad voz ulazi u Beograd. To im je bilo nešto drugačije, bili su potpuno fascinirani pejzažima koje su vidjeli, ali su ih gledali jednako kao što gledaju staklene nebodere u Berlinu. Gledali su grafite, ispisane na nekoj neobičnoj ćirilici, ali za njih su oni bili potpuno lišeni značenja koji im mi dajemo. Vidjeli su neki novi prostor, upoznali neke nove ljude. Oni s hrvatstvom i srpstvom imaju veze koliko Vlado i ja s Patagonijom.
Frustrirani jer se razumiju?
Obojica ste pomenuli jezik. Mnogo napora je uloženo prije, za vrijeme, a i u prvim godinama poslije rata da se jezici što više razdvoje. Ako se nastavi taj trend razdvajanja, mislite li da to može u budućnosti da postane istinska prepreka za normalnu kulturnu komunikaciju u regionu?
– Boris Dežulović: Uvjeren sam da neće. Mi smo sada definitivno dvije različite države, bez šansi da se ponovo spojimo. Kada bi se to dogodilo, ja bih prvi išao u šumu. Razvijat ćemo se iza zidova kojih na kraju neće biti, jer ćemo se na kraju opet naći u nekoj Euroslaviji. U Jugoslaviji smo bili sedamdeset godina i potpuno je bilo normalno da mi u Hrvatskoj znamo što znači vazduh, a oni u Srbiji što znači zrak. U budućnosti će dolaziti do nesporazuma o kojima je govorio Vlado. Jezici će se razvijati svaki na svoj način. Nemam problema da prihvatim da su hrvatski i srpski dva različita jezika, ali ono što je vječna frustracija, barem kada govorimo o hrvatskim intelektualcima i hrvatskoj intelektualnoj eliti, to je da se Hrvati i Srbi naprosto razumiju. Nedavno je izbila velika afera, dobro nije bila prevelika afera, ali bio je jedan lijep komad aferice, kada je Glas Istre objavio intervju sa Lepom Brenom, a njene odgovore je štampao na ekavici, nije ih preveo na hrvatski. Feral je to radio petnaest godina, ali za njih je to bilo normalno jer je Feral po njima srpsko-četničko glasilo, gdje četnici govore bre. Krenula je rasprava da li je to u redu, da li je njene odgovore trebalo prevesti na hrvatski, kao što se prevodi intervju s rumunjskim ministrom. Naravno da treba prevesti sve ono što se izgovori na stranom jeziku, ali šta ćemo sa činjenicom da ljudi u Hrvatskoj razumiju jezik kojim govori Lepa Brena. Možemo satima palamudit o tome da su to različiti jezici, ali to neće promijeniti činjenicu da je svaki čitatelj Glasa Istre razumio šta je Lepa Brena rekla. Hrvati se već petnaest godina užasno trude da svoj jezik naprave nerazumljivim Srbima, ali se pokazalo da onda taj jezik postaje nerazumljivim i Hrvatima. Pravi hrvatski jezik, koji je različit od srpskog, ne razumiju ni Hrvati, jednako kao ni Srbi. Naravno da su Tuđmanove umotvorine – zrakomlati i nježnici – otišle u ropotarnicu povijesti i da ljudi između sebe govore onako kako su oduvijek govorili i naravno da ćemo se mi i Srbi uvijek razumjeti. Uvijek će biti poneka riječ koja se neće razumjeti, ali to nas neće spriječiti da se razumijemo.
– Vladimir Arsenijević: Sve je stvar navike. Ovdašnji mladi ljudi koji imaju problem s razumevanjem hrvatskog jezika pripadaju generacijama koje su detinjstvo provele u devedesetim godinama, kada je postojao apsolutni prekid komunikacije. Mislim da se to ispravlja komunikacijom. Ustvari, jezičke razlike svode se na neke sinonime. Razlike mogu samo da obogate i srpski i hrvatski jezik. Često me fascinira novi žargon koji čujem u Hrvatskoj i nalazim da je on kreativan i duhovit. Mislim da na isti način ljudi iz Hrvatske osluškuju kako se to zapravo govori u Srbiji. Sve ostalo je suva i gola skolastika kojoj nema mesta tamo gde se ljudi jednostavno i neopozivo razumeju.
Aralice, Bečkovići, Ćosići
Šta je bilo s umjetnicima, ratnim huškačima, a bilo ih je na obje strane? Imam utisak da su oni još uvek relevantni u svojim sredinama. Čim se zategnu odnosi između država bivše Jugoslavije, oni odmah počinju da se oglašavaju.
– Boris Dežulović: Nemam pojma gdje su, ali zaista izrone svako malo kada se nešto pojavi. Aralica napiše neki imbecilni roman, pa ga opet nema, zabije se u svoju jazbinu. U principu ostavljeni su u tim svojim malim sinekurama, u državnim službama, vjerojatno imaju neke svoje činove, neke zaslužne penzije koje kljucaju. Njih sada nema u javnom životu, ali oni i nemaju tu šta raditi. Oni su poslužili za ono za šta su poslužili. Kad govorim o njima teško preko jezika prevaljujem riječ umjetnik, jer ih ne mogu tako doživljavati. Kipare koji su radili silne Tuđmanove biste, režisere koji su režirali proslave Tuđmanovih rođendana, pisce koji su pisali ode i poeme vrhovniku možemo samo uz krajnji napor nazvati umjetnicima.
– Vladimir Arsenijević: Divim se bizarnoj žilavosti ljudi poput Matije Bečkovića, Mome Kapora, Dobrice Ćosića. To su ljudi koji neprestano i neumorno promovišu stvari u koje veruju, rade to vrlo dosledno i sa izuzetnim uspehom. Brana Crnčević je neprestano na nekoj od televizija. Ne znam otkud nekome toliko energije i vremena da bi se do te mere pojavljivao na ekranima. Sećam se kako se Matija Bećković, kada se odvajala Crna Gora, opet pojavio sa svojim horror onelinerima. Sve nešto u stilu kako će, kada Crnogorci izgovore svoju poslednju reč, i ta reč biti na srpskom jeziku. Taj neprestano preti masovnim smrtima. To je taj način mišljenja. To su poruke koje se ovde primaju. Ko se prvi slikao sa Borisom Tadićem kada je postao predsednik Srbije? Dobrica Ćosić. Neverovatno je da uporno ne dolazi do promene paradigme. Dokle god se Boris Tadić, umesto sa Dobricom Ćosićem, ne bude slikao sa, na primer, Davidom Albaharijem ili Biljanom Srbljanović stvari u Srbiji će ostati nepromenjene.
Da li vlast podržava, koči, ili uopšte nije zainteresovana za kulturnu saradnju na prostoru bivše Jugoslavije?
– Boris Dežulović: HDZ-ova vlast je to kočila deset godina, a od 2000. godine do danas ne bih rekao da koči, ali je apsolutno nezainteresirana. To je nešto što je u Hrvatskoj na pretposljednjem mjestu na listi prioriteta, možda je tik iza toga jedino globalno zatopljenje. To hrvatsku državnu vlast apsolutno ne zanima. Kada se govori o državnoj kulturi, o nečemu što je pod jurisdikcijom Ministarstva kulture, onda se sve svodi na nekoliko nacionalnih festivala tipa Dubrovačkih ljetnih igara ili Splitskog festivala, ili na gostovanje pisaca na Frankfurtskom sajmu knjiga, gdje ćemo svake godine dovesti par brončanih pisaca. Provjerit ćemo deset dana prije sajma da li su još živi i, ako su živi, onda ih vodimo da predstavljaju Hrvatsku. Hrvatska vlast ne samo da nije zainteresirana za kulturnu razmjenu sa okruženjem – sa Bosnom, Srbijom, Crnom Gorom, o Makedoniji, koju smo davno zaboravili, da i ne govorim – već je kultura uopće ne zanima. Hrvatska kultura kao prepoznatljiv brend je nešto što ne postoji. Zato je priča o nekim mostovima ili o kulturnoj saradnji potpuno deplasirana.
– Vladimir Arsenijević: Vlast u Srbiji bi se možda i bavila nekim kulturnim povezivanjem kada bi bilo neke organizovanosti. Ministarstvo kulture je nekakvo nedonošče među srpskim ministarstvima. Niko ne zna šta će sa njim. Para ni za šta nema, ono malo što ima usmerava se katastrofalno, a ministar kulture je po pravilu čovek za kojeg je u startu jasno da je nekompetentan za posao kojim će se baviti. To je bio jedan glumac, zatim jedan nacionalista, pa sada opet jedan glumac.
Rapublika Srpska i Hercegovina
Čini mi se da su vlasti u Srbiji jako zainteresovane za razvijanje kulturnih i svih drugih veza sa Republikom Srpskom?
– Vladimir Arsenijević: Rekao bih da jesu. Tu već neki plan postoji, koji je na neki bizaran način povezan sa Kosovom. To mi sve na neprijatan način ponovo miriše na odnos prema Srpskoj Krajini s kraja osamdesetih. Mislim da su srpski političari novog doba možda i nesvesno prekopirali i preuzeli osnovne elemente vođenja politike iz Miloševićevog vremena. Gotovo da nije došlo ni do kakve promene, osim jedne, a to je da možemo da verujemo da ti ljudi zaista nisu zainteresovani da prave ratove na prostoru bivše Jugoslavije. U svemu ostalom način razmišljanja je ostao potpuno isti. Na delu je ono isto neodgovorno konfrontiranje sa međunarodnom zajednicom, potpuno zanemarivanje stvari koje se tiču kvaliteta života i njihovo pokrivanje ideološkim pitanjima, neprestano zamazivanje očiju. Oni to rade sa neobičnom veštinom i neverovatno je koliko su dobri đaci one prethodne generacije političara.
Da li su kulturne vlasti u Hrvatskoj posebno okrenute prema Zapadnoj Hercegovini?
– Boris Dežulović: Naravno da su stvari pupčanom vrpcom povezane, ali ne na tako snažan način kao između Srbije i Republike Srpske. Prije deset godina Tuđman i Milošević u tom smislu nisu imali problema. Postojala je načelna podjela u kojoj bi Republika Srpska sutra bila dio Velike Srbije, a Zapada Hercegovina, ili Herceg-Bosna, dio Hrvatske. Planovi su više-manje propali. Herceg-Bosna u Tuđmanovom smislu više ne postoji. Republika Srpska, na žalost, da. Ona je danas ostatak, podjednako Miloševićeve, koliko i Tuđmanove zločinačke politike. Nekako stoji kao spomenik. Meni je Republika Srpska nešto što teško izgovaram. Kada idem kroz Bosnu i kada vidim one ogromne table sa natpisom Republika Srpska, dođe mi da ih dignem u zrak. Ne volim granice, ali ih poštujem, ali tu ih ne mogu poštovati. S jedne strane imamo Republiku Srpsku, a sa strane druge Federaciju, šta god to bilo. U okviru Federacije je neki potpuno nedefinirani hrvatski entitet sa kojim sada ima problema i hrvatska vlast i hrvatska opozicija. Uvijek im se nabija na nos kako su se, eto, Srbi super izborili za svoje ciljeve, kako oni sada imaju nešto što se zove Republika Srpska i kako Srbi drže do svojih. Istu tu priču ćete ćuti i u Beogradu – kako Hrvati drže do svojih. Fenomenalno je kako nacionalisti međusobno funkcioniraju. Međutim, odjedanput 2000. godine Hrvati više ne mare za Herceg-Bosnu, za tu hrvatsku maticu koja nam je dala sve: od književnog standarda do 100 hiljada vojnika u ratu. Stipe Mesić je 2000. godine dobio izbore bukvalno na jednoj rečenici. Petnaest dana prije izbora imao je, po svim istraživanjima, 2,5 posto glasova sve dok nije rekao: “Ako budem predsjednik, ni kune više neće ići za Herceg-Bosnu”. U 15 dana je od 2,5 posto došao do mandata predsjednika Republike Hrvatske. To sjajno govori o tadašnjem raspoloženju Hrvata kojima su na nos izašli i Hercegovina i Hrvatsko vijeće obrane i sva ona silna lova koju smo svake godine plaćali za penzije tamošnjim časnicima HVO-a, za izgradnju njihovih vila i bazena, za održavanje njihove infrastrukture i ekonomije. U tom smislu su se gradile i veze koje možemo nazvati kulturnima, iako to s kulturom nema nikakve veze. Hrvatska je tada financirala, sa ne znam koliko miliona kuna, nešto što se nazivalo kazališni spektakl – Krunjenje kralja Tomislava na Duvarskom polju. To je najbolja ilustracija šta hrvatska politička nomenklatura doživljava kulturom. Nešto što mora imati sedmo stoljeće, kralja Tomislava, šahovnicu i ništa drugo. Ništa drugo ne može promovirati hrvatski kulturni identitet. Ne može neki rock-and-rool band ili neka knjiga koja neće pričati o slavnoj hrvatskoj povijesti. Herceg-Bosna je bila idealna za promoviranje te vrste kulture. Kroz te mastodontske projekte tadašnja vlast je, što bismo mi Dalmatinci rekli, zapišavali taj teritorij poput psa i označavala ga i verificirali kao hrvatski.
Tenk da, knjige ne!
Mislite li da će u dogledno vrijeme razmjena kulturnih dobara u ovom regionu početi normalno da funkcioniše, kao što danas funkcioniše u Evropi?
– Vladimir Arsenijević: Apsolutno. To je neminovnost. Pitanje je vremena kada će CEFTA stupiti na snagu. Jedan broj hrvatskih izdavača već lagano ulazi na prostor Srbije, Srbija ih interesuje kao tržište. Mene, međutim, i dalje neke stvari zbunjuju. Možete da odete u banku ili menjačnicu, kojih ovde ima na svakom koraku, i da zamenite dinare za svaku valutu, uključujući i nacionalnu valutu Bocuane, ali ne možete da kupite hrvatske kune. Kako to?
Da li je ista stvar u Hrvatskoj sa dinarima?
– Boris Dežulović: Naravno. Vjerojatno bi vas dočekala salva smijeha kada biste u mjenjačnici htjeli da zamijenite srpske dinare za kune. Meni je fenomenalna jedna druga stvar. U Srbiji je u načelu sve jeftinije nego u Hrvatskoj. Danas možda ne toliko, ali prije pet-šest godina sve je bilo puno jeftinije. Ta roba je dolazila u Hrvatsku preko kanala u Hercegovini i u Republici Srpskoj. Mogli ste na crno kupiti cigarete, falsificiranu robu, auto dijelove, ili čak i pokradene automobile. To važi za sve osim za knjige. Najnormalnije trgujemo tenkovima i naftom, i to ne sada, nego smo to radili i 1991. godine, a ja ne mogu Vladi poslati tri knjige iz Splita, a da na to ne moram platiti porez kao da mu šaljem beztrzajni top.
Na Trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje,
na Trgu svetoga Marka se ludjacke furije gone,
na Trgu svetoga Marka mrtvih plesu kolone,
na Trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje.
Matere dojencad bijelu hrvatskom lazi doje,
bolesni bijesovi klikcu, na crveni pozar zvone,
a ladja Hrvatske Lazi u krvavom potopu tone,
i kao posljednji jarbol jos crna vjesala stoje,
na Trgu svetoga Marka, na Trgu svetoga Marka.
Na jarbolu Hrvatske Lazi slobodna hrvatska misao
pjeva svoj labudji pjev:
"Tri vec krvava ljeta davim se ocajno nijema.
Tri vec krvava ljeta tonem u bezdnu krvi.
Na crnom jarbolu ladje tri vec krvava ljeta
vjesaju hrvatske sne.
I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,
da jarbole polomi zadnje,
da lazi hrvatske smrvi,
pa neka potone Sve!"
Tako je Miroslav Krleza 1917 pjevao o Hrvatskoj, a iste te godine o zenama je pjevao ovako:
Zar ne razumijete da moramo da budemo djetinjasti da bi razumjeli? Samo djete vidi stvari sa savrsenom jasnocom, zato sto jos uvjek nije razvilo sve one filtere koji onemogucavaju da vidimo stvari koje ne ocekujemo?
Samo rijetki umovi mogu sasvim nepostojecu stvar uciniti i slijepcu ociglednom.
Ne samo sto kontinuum lici na ljudsko tjelo, ono takodje veoma lici na komad veoma lose zalijepljenih tapeta. Na jednom mjestu gurnes komadic vazduha, on se pojavi na drugom. Jedina stvar koja bude stvarno povrijedjena kada pokusas da promjenis vrijeme si ti sam.
Daglas Adams – Holisticka detektivska agencija Dirka Dzentlija
Iako ateist, i ja danas vjerujem da je zivot, ma i krestelicji, svet. Jer je zivot
Pise: Marko Vesovic
Lani sam nakitio poslanicu Jevremu Brkovicu u kojoj sam se potrudio da sto tacnije prikazem lik i djelo Novaka Kilibarde, Slobovoga "hrta Karamana", kako ga je Jevrem zvao prekjucer, a danas kaze "zivota mi Kilibardina" kad god zeli da ljudi povjeruju u ono sto im kaze. Zaprepasten kao opatica koju su iznenada spopali trudovi (kako bi rekao Balzac), Kilibarda se javno zapitao: "Ko Marka nauci da mrzi?"
I prije cegrsti s Kilibardom, zapazio sam da najveca olos na prostoru propale Jugoslavije poseze, kao za carobnom formulom odbrane, za tvrdnjom: "ti me mrzis", kao da protivnikova mrznja pravi od tebe pravednika a od njega cudoviste. Istodobno, te bitange ne propustaju priliku da sebe naslikaju kao visokoblagorodna stvorenja koja borave kilometrima iznad mrznje, kao ptice vjetromuse, sto povazdan lebde u vazdusnim strujama visinskoga zraka, te ako bi se sudilo na temelju onog sto su, za potonjih desetak godina, u stampi, na televiziji i radiju govorili o sebi vlasnici nasih sudbina, namece se nedvojben zakljucak da je na prostoru pokojne Jugoslavije posve iscezla mrznja medju ljudima. Karadzic se, na primjer, prosto krstio od zaprepastenja kad cuje da je optuzen za mrznju prema muslimanima, bivao najdublje zgrozen i od same pomisli da bi on licno mogao narediti da nekog smaknu samo zato sto je musliman! Pa se covjek u cudu pita: a ko pobi toliki svijet po Bosni?
Kilibardi sam odgovorio kako zasluzuje: Milosevicev hrt Karaman ocito se pita ko me nauci da mrzim - njega! Ovaj profesor guslanja grozno je uobrazen stvor ako vjeruje da je dostojan moje mrznje. Jer mrznja je odvec skup eliksir i ne mozete sebi priustiti luksuz da je trosite na svaku splacinu koja vam proleti ispred ociju. Moja mrznja je, u proslom ratu, bila rezervisana za ponajvece zlikovce, crnogorske i srpske, nasega vremena ("Mrzjeti Milosevica i Karadzica - uslov je svih vrlina", zapisao sam, sjecajuci se Voltairea) i stoga Kilibardi savjetujem da se ne petlja gdje mu nije mjesto: prema ovome ne toliko covjeku, koliko limenom pijevcu koji se obrce kako vjetar puse, danas osjecam iskljucivo prijezir i gadjenje, i nisam primijetio da bi koje drugo cuvstvo u meni mogla izazvati pomisao na toga cetnickog pelivana sa etickim nacelima promjenljivijim no martovsko vrijeme, a koji se danas javno hvalise svojim moralom babinih jarceva!
Ipak sam udovoljio Kilibardinoj znatizelji: moja Darinka me, rekoh mu, naucila da mrzim. "Da mrzim sto je za mrznju, da prezirem sto je za prezir", kako bi kazao Radovan Zogovic. Nikad se nijesam stidio priznati da umijem mrzjeti, i da sam miljama daleko od onog naroda koji nije postojao nikad i nigdje osim u glavi Dzemauldina Latica koji tvrdi da "Bosnjaci ne umiju mrzjeti". A sto li, zaboga, ne umiju? Jesu li prekjucer s Marsa pali, ili su i oni narod medju drugim narodima na ovoj zemlji gdje ljudi ljude i narodi narode mrze hiljadama godina? Cak sam se, u proteklom ratu, gordio svojom mrznjom, jer je bila nepobitan dokaz covjestva kakvom sam poducavan od svoje majke. Darinka i njena batina ucile su me da volim ono sto pravi ljudi treba da vole, i da mrzim ono sto pravi ljudi treba da mrze. Da mrzim Zlo, svacije, a ponajvise crnogorsko. Prije toga, dakako, svojski se potrudila da mi batinom ogadi Zlo zasiveno u moju vlastitu kozu.
Imao sam devet godina. Napolju je januarski dan, sa milionima kristalnih bljeskova, kao da si u brusioni dijamanata. Pod prozorom nase "male sobe", zapeo sam zamku za ptice, pravljenu od konjske dlake, zvanu "tonoti", i ulovio krestalicu. Pridjem zrtvi da je raspetljam iz zamke. Srcano se branila. Krvnicki mi je kandzama izgrebala sake, i divlje me ustinula kljunom za kaziprst na kome se odmah stvorio krvni podliv. Prosto obnevidio sto od bola, sto od straha, sto od bijesa, odnesem krestalicu do cjepala i - cap! - sjekirom joj otfikarim glavu. U isti tren obrela se preda mnom Darinka: "Stani, Radovane Dubljevicu!"
U Darinkinom jeziku, moralni pojmovi hodali su po zemlji u vidu dvonogih utjelovljenja: ako te uhvati u lazi, smjesta te unaprijedi u - Djoka Rascanina. Ne znam zasto je prvakom medju papljanskim lascima bio smatran bas Djoko, jedan od rijetkih partizana koji, eto, nijesu umjeli da naplate svoje vojevanje za "ovo danas", stoga je vjecito ostao putar i siromasak koji, uostalom, nikad nikom nije stao ni na sjenu. Ako lupis nesto budalasto, moja Darinka, koja je i blesavost brojila u krivicne prekrsaje, i bila uvjerena da od njenih batina postajemo ne samo ljudstveniji nego i bistriji - klepi te sakom po zatiljku i proizvede te u - Raka s Obrova! Prije Onoga rata, Rakov otac je bio cuven gazda, a kad mu se rodio jedinac, cio Obrov je sedam dana iz pusaka slavio dolazak prestolonasljednika. Nazalost, maloumnog, ispostavilo se kasnije. Dok bijah djak bjelopoljske gimnazije, kad god vidim Raka, zgrozio bih se od njegova lica: staro bar dvjesta godina, a jos uvijek - lice derista! Kad bi zivio i pola milenije, ostao bi isto brkato dijete, jer nista od onog sto mu se desava nije prolazilo kroz njega: kao da ide ulicom, a dolje, pod njegovim nogama, u sahtovima, protice njegov zivot, u kome Rako uopste ne ucestvuje, i od koga na njegovu licu ne ostaje ni traga. Docnije, kad sam citao Faulknerov roman Buka i bijes, Rakovo lice sam pozajmio idiotu Bendziju koji "vec trideset godina ima tri godine". Rako je vazda sa sobom vukljao skolsku torbu s knjigama. "U koji si razred, Rako", pitaju ga bjelopoljska dzoncad (po bosanski: fakini). "Ja bogami u pivi", kaze Rako, a zasukao brcine. Jezio sam se od te recenice, bukvalno tacne: Rako je stotinama godina ostao da sjedi u - prvom razredu.
"Stani, Radovane Dubljevicu", rekla je Darinka, i zgrabila me za kragnu. I danas sam zadivljen brzinom s kojom je nasla tacan naziv za moj zlocin. Od svih ubica, a bar u njima Vraneska Dolina, bog je dao, nikad nije oskudijevala, nepogresivo je izabrala onoga kome sam bio najslicniji. Radovan Dubljevic je, trideset i neke, nozem izbo jednoga Vukovica: pocelo je obijesnim momackim salama, a okoncalo - prosipanjem crijeva po ledini, bas kao sto je, tog zimskog prijepodneva, bljestavog kao Spinozina brusionica dijamanata, sve krenulo od djetinje zabave, a zavrsilo zamahom sjekire po pticjem vratu! "Stani Radovane Dubljevicu", rekla je majka i - odrla me zivog.
Nadao sam se, otprilike, kazni kakva te sljeduje za ucinjenu stetu: kao kad razbijes komad porculana koji nam je tetka Dunja donijela iz Vojvodine, i pokusao da joj objasnim: "A sto se ona - ujedala?" Nisam ocekivao Strasni sud. "Ama ko se ujedo? Ama ko se ujedo? Ama ko se ujedo?", ponavljala je Darinka, i pri tom udvostrucavala snagu udarca: vise nijesam bio u majcinim rukama, nego u limskom vrtlogu koji s plivacem radi sta hoce, da bi ga na kraju vrgao pod plocu odakle nema izlaska. Stravljen, shvatio sam da sam uradio nesto zbog cega me majka ne bije da me kazni, nego da me usmrti. Kad nas je devetala, vristali smo triput jace no sto nas je bolilo, a ucinak gotovo nikad nije izostajao: vrijeme egzekucije time je znatno skracivano. Ovaj put nijesam vriskao, ni obecavao da necu nikad vise: glas mi se presjekao od straha da cu biti doslovce likvidiran. Egzekutor je moju sutnju, ocito, tumacio kao otpor, kao odbijanje da revidiram stav, kao moje uporno ostajanje pri sjekiri, sto ga je sve vise razjarivalo. Necu zaboraviti, dok me ima, taj tren kad sam ostao bez ikog na svijetu: cim sam odsjekao glavu krestalici, Darinka je prestala biti moja majka. Dusmanski me premlatila kao dokazanog zlikovca, ali, kad ju je ljutina prosla, vidjela je da je grdno pretjerala. Jer, ako i jesam, jednim udarcem sjekire, postao zlocinac, time nisam sasvim prestao biti makanja (po bosanski: maksum) koju je ona rodila. Tiho sam cvilio, kao stene, tacnije: iz mene je samo od sebe cviljelo. "I njoj je, jadan, bilo milo da zivi", kazala je meksim glasom. Na te rijeci, kao da mi je neko iz duse izvukao cep, grunule su mi suze i ridaji: kao da prisustvujem vlastitoj dzenazi!
Tako sam, zasvagda, ko- zom, shvatio prvu Bozju zapovijest: ne ubij! Da- rinka je bila pobozna ze- na i drzala je da je zivot, ma i krestelicji, svet. Jer je od Boga. Iako ateist, i ja danas vjerujem da je zivot, ma i krestelicji, svet. Jer je zivot. A ona srdzba sto me obuzimala dok sam opisivao podvige paljanskih razbojnika, cesto bi me podsjetila na eksplozije gnjeva koji bi Darinku obuzeo kad god se suoci s dokazima da joj djeca kane postati nesoji, svastocinje, pasje pogani, kastizi, pozmirepi, uklini, ugase - spisak bi mogao biti i triput duzi, a o svakoj od ovih rijeci mogao bi se srociti mikro-esej. Objasnicu posljednju. Najtezom nesrecom u C.G. smatra se "ugaseni dom", sto znaci da je kuca ostala bez muske glave, bilo da su izginuli, bilo da se nisu ni rodili. Ali ima domova "ugasenih nazivo". To jest, ima muskih glava koje ti valja racunati kao da ih nema! To su "ugase": muskarci koji su takvi izrodi da dom, u kome su se rodili, mozes smatrati - ugasenim! Novak Kilibarda, na primjer, po mjerilima moje majke, bez dvoumljenja bi morao biti proglasen - ugasom. Klasicnim obrascem crnogorske ugase.
P.S. Pita me Redzo, moj Bjelopoljac: "Kad cemo u zavicaj?" Ja, bojim se, nikad, velim. Hem, zavicaj?! Cudan pojam. To je kraj, kako etimologija veli, gdje smo zavikli, obikli, navikli. Sto ce reci da je zavicaj nas model jedinog pravog ljudskog svijeta. Svijeta koji smo toliko obikli, zavikli, navikli da nam i zlo i dobro u njemu izgledaju po sebi razumljivi. Otud, kad danas mislim o zavicaju, ucini mi se da ga nikad nijesam ni imao. Jer, otkako znam za se, mastao sam da iz njega pobjegnem. Sto ce reci da ga nikad nijesam zavikao, navikao, obikao. Pogotovo ne njegovo zlo. Cemu je kriva i Darinka. Koja me ucila da zavicajno zlo mrzim iz petnih zila. Ali, bojim se, nije znala ono sto ja danas znam itekako: "Ko mrzi zlo, iz zavicaja ce ga ono protjerati", kako rece August von Platen.
De baby slaapt
en zijn vader slaapt,
de witte kater wulps
tegen hem aangevleid
op de divan.
Het huis vol suizend geluid
het licht komt gesluierd
de kamer binnen
en in de keuken
komt de waterketel
ruisend klaarop de gloeiende plaat.
Voorzichtig schenk ik thee op
niet overhaast
en niet te traag
maar in het juiste tempo.
Zo dat ze niet wakker worden .
Schrijver: Patricia Lasoen
Moja porodica ( sa holandskog )
Jedna beba spava ,
i njen otac spava,
bijeli macak zadovoljno lezi
uz njih priljubljen
na lezaju .
Kuca je puna nijihovog disanja.
Svjetlost se uvlaci
u sobu polakoI.
I u kuhinju .
U cajniku je voda prokljucala
na vreloj plati.
Oprezno sipam caj,
ne prebrzo ,
ne polako ,
nego tacno kako treba
da ih ne probudim .
U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu. Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.
Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka. Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida. Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.
Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. "Ne zidaj vrata veca od kuce", kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.
Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina. Ovako sam to cuo: "Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu". Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis. I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: "Niko me na svetu nije pokorio, sem mene".
Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta. I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tudje i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.
Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
Covek stoji pred prozorom, iznutra, i opipava pogledom a zatim i prstima, bojazljivo, zeleni okvir i ragastov, bronzanu kvaku i srafofe kojima je pricvrscena zavesa uz staklo. S one strane sad vidi samo nebo i po koji beli oblak ili je tamo mozda ljubicasti sumrak, to on ne zna, on zasad samo opipava pogledom a mozda i rukom, solidne forme ragastova i okvira, i pita se da li da pomeri zavesu od krupnovezene cipke ili da se masi bronzane brave i da pogleda sta je s one strane. Neki ga cudan nemir pokrenum sama ruka poleti ka bravi i on rastvori prozor sirom, uz zlokobnu skripu nepodmazanih sarki. Onda covek pogleda kroz prozor, a tamo zora, akvamarinsko nebo sa po kojim belim oblakom, saksije geranijujma i puzavica, i zelene baste u nedogled. Utom se nad predelom promeni svetlost, naglo i samo za trenutak, i on ugleda u tom casu, kroz gusto rastinje, jedan prozor tako nalik na ovaj za kojim sada stoji, pa se osvrce da potrazi ogledalo u kojem ce naci odraz ove slike i ovoga prozora, kad tamo, iza njega, jedan rastvoren prozor, cvetovi geranijuma i kozasto lisce puzavice, ali ogledala nigde nema. Sa namestenim osmehom coveka koji ima iskustva sa snom i morama sna, on dolazi do tog drugog prozora, i sad mu je onaj prvi iza ledja, ali kad se nagne van, vidi samo da se promenila svetlost dana, oblaci se malo pomerili, sve je inace tu, kao malopre, kao u ogledalu, i on se ponovo okrece oko svoje ose: ogledala nigde nema a prozori se umnozavaju u nedogled, s obe strane. Izbezumljen, covek se tad nagne preko ragastova, i ugleda pred sobom, dole u dubini, zelenu bastu obasjanu jutarnjim suncem, procvale bagremove i puzavice, a u sredini pustog vrta, odakle jos dopire samo sustanje kozastog bilja, stoji sadrena Pomona i baca svoju zelenu senku po travnjaku. Odnekud iz daljine tad dopre do njega zvuk lovackog roga, covek iskace kroz niski prozor i jurne ka tom zvuku, ali zvuk odmice zajedno s njim. Jureci za tim zvukom, za tim odjekom zvuka, radoznalac dospeva, zadihan, sav mokar od rose, do zida na kojem se nalazi jedan prozor. Prozor je sirom otvoren, i on se nagne da pogleda u sobu: dole, u dubini, zelena basta u popodnevnoj gustoj hladovini, sunce ne prodire kroz bilje, samo se na sredini baste nazire, u sumraku, sadrena Pomona koja baca svoju senku po vlaznom travnjaku. Onda gledalac skoci kroz prozor i legne na ledja u vlaznu travu.
Posmatra kako prolaze beli oblaci iznad njegove glave
Da se glazbeno školovao, mogao bi biti naš Pavarotti, napisao je jedan kritičar, ali što bismo mi s Pavarottijem?
Tim riječima od Safeta Isovića, posljednjeg velikana sevdaha, oprostio se pjesnik Mile Stojić. Njegovo slovo u sarajevskim Danima objavljeno je u četvrtak – rano ujutro tog dana, dok su mahmurni raznosači dijelili svežnjeve novina pospanim trafikanticama, u svom domu u Modeni umro je Luciano Pavarotti.
Moćna je pjesnikova riječ – rekao sam Mili koji dan kasnije, ispijajući jutarnju kavu u Tuzli – urekao si čovjeka. Pa ipak, ne umire se od pjesme. Naprotiv, da pjesma ima takvu moć, živjeli bi Luciano Pavarotti i Safet Isović još poneku stotinu godina.
Jedan za drugim umrli su prošlog tjedna Safet i Luciano. Jedan zvijezda svijeta našeg, malog i sve manjeg, drugi zvijezda velikog svijeta, ali jednako sve manjeg. Od Luciana se dostojno oprostila i Hrvatska, velikim novinskim nekrolozima, uz „O sole mio“ na kraju televizijskog dnevnika. Da je pak umro Safet Isović, saznali smo mobitelom, čitajući SMS-poruke iz Bosne.
Nekad nedavno, međutim, bio je Safet Isović velika zvijezda u Hrvatskoj. Čovjek koji je pjevao radošću i snagom talijanskih tenora, i čiji je sevdah pulsirao allegro i fortissimo, punio je hrvatske dvorane i pjevao na zagrebačkoj Šalati pred deset tisuća ljudi, ali danas se toga više nitko ne sjeća. Nije ni čudo. Što bi se zemlja, koja i svoju historiju i derbije Hajduka i Dinama računa od 1990., sjećala jednog prethistorijskog pjevača narodne muzike?
Nama je Safet Isović nestao mnogo prije nego što je umro, istih onih dana kad nam je nestala i Bosna. Danas, ta je zemlja nama nešto poput Tunguzije, zemlja iz uzrečice – mračna, ali živopisna vukojebina, pa onako kako ne znamo da i Tunguzija zaista postoji, u srcu majke Rusije, domalo ćemo se iznenađivati kad cestom nalutamo na tablu s natpisom „Bosna i Hercegovina“.
Petnaestak godina kasnije Bosna je u Hrvatskoj mitska zemlja iz vica, sva od predrasuda i općih mjesta, domovina priprostih i glupih, Muje i Hase, afektirane konobarice iz retardirane serije Nad lipom 45 i portira Šemse iz Naše male klinike. U takvom jednom kalupu, salivenom da nama prepametnima lakše objasni tu kompliciranu zemlju u kojoj se misli na tri jezika, a pjeva na jednom, završio je pred kraj života i Safet Isović – kao ime i prezime odnekud poznato, a zgodno da svojom neobičnom zvučnošću posluži kao sinonim za tunguzijsku pošast što truje naš kulturni prostor, sav prekriven lakiranim parketom po kojemu naše školovane mitteleuropske noge lako lebde u ritmu bečkog valcera i mirno stoje kad se ispraćaju veliki operni tenori, a lupaju petama i kažu „evo, sve za hrvatsku kulturu“ čim čuju narodnu muziku u kojoj nema tamburica ili bendža.
„Turbofolk. Domaća cosa nostra. Prstenje, zlato, mercedesi. Pičke, plesaljke, cajke pevaljke, ćelavi ormari, balkanz gengstaz. Zagreb, Split, Split, Zagreb. Ludnica. Paša, od sumraka do zore, i tako dalje. Svetlana, Slađana, Zvezdana, Ćera, Mufaša, Severina, Alka, Jelena Karleuša, DJ Krmak, - ej, - iđi Miđi, Safet Isović, Kurac Palac, Ceca Veličković, Super Silva, high society kako za koga, lowlife kako za koga, kič, tigrovi u kavezima, alkohol, glupost, primitivizam, pomanjakanje kriterija i mjerila vrijednosti...“
Tako je u pravednom gnjevu pisao i DOP magazin, urbane hrvatske internet novine, moderne, mlade i zgađene turbofolkom, svim tim điđi-miđijama, safetim isovićima i kurcima palcima što su nas preplavili poput tsunamija sa istoka. Nadmeno i nadmoćno, s visina na kojima se čuju samo visoki C Donizzetije arije „Ah, mes amis!“ i potmule frekvencije klupskih basova, s istih onih orkanskih visova s kojih je na portalu index.hr , jednom od ukupno par medija što su u Hrvatskoj uopće javili vijest da je „preminuo Safet Isović, koji se smatra jednim od najboljih izvođača sevdalinki“, u čitateljskom komentaru posprdno dodano: „A u Zimbabveu je preminuo Wuga Buga koji se smatra jednim od najboljih izvođača plemenske glazbe svih vremena. Cijela Hrvatska je zasigurno uzdrmana.“
Otužne su i bijedne te plitke visine s kojih se o „gluposti, primitivizmu, pomanjkanu kriterija i mjerila vrijednosti“ docira trpajući u istu rečenicu Jelenu Karleušu i Safeta Isovića. Tko je glup, tko primitivan, tko je pogubio sve kriterije i mjerila vrijednosti? Ta takozvana i samoproglašena urbana kultura, čijoj su pomodarskoj zapadnosti svi zvukovi s istoka isti, svi smrde na „prstenje, zlato, mercedes, pičke i plesaljke“, ne shvaća ni to da je njen urbani hip-hop po njenim „kriterijima i mjerilu vrijednosti“ upravo klasični trubofolk – točnije, urbofolk.
Kako će onda znati prepoznati razliku između Jelene Karleuše i Safeta Isovića? Razliku taman toliku da u nju stane cijela ta pokondirena pseudokultura kojoj kritičarski gurui i producentski trendseteri još nisu dojavili da je sevdah svjetska glazbena baština, onako kako su joj dojavili za kubansku salsu, portugalski fado ili ciganske trubače, i kako će se u sezoni 2007/2008 nositi mongolski ili estonski folklor. Nije Safet Isović, eto, doživio da ga ta kultura pripusti na splitski Rivu kao Cesariju Evoru, ili u dvoranu Lisinski kao Esmu Redžepovu, da ga pripusti tamo gdje je jednom već bio, u vrijem kad se još nismo sramili što volimo kako Safet pjeva „Akšam mrače, moj po bogu brate“, kad to nije bila i naša muzika samo zato što je Jozo Penava Hrvat, i kad nikome nije bilo neobično da Hrvat pjeva „Bosno moja poharana“.
Kako se to dogodilo da zemlja s kojom imamo hiljadu kilometara zajedničke granice, koja nam je iz svake točke u državi dvije-tri litre benzina daleko, tako nestane iz naših života? Kako se dogodilo da nam se Bosna, dovoljno blizu da požar za pet minuta dođe do Dubrovnika, tako zagubila da brzini zvuka ni petnaest godina nije dosta da nam ponovo donese Safetov glas? Da zemlja hiljadu kilometara bliska nastane hiljadu kilometara daleka?
Na toj hiljadukilometarskoj granici, u gradu Brodu, Slavonskom jao Bosanskom, prije pedeste i pet godina zajedno su u gimnaziju „Zlatko Šnajder“ išli Safet Isović i Zdravko Tomac. Razlika među njima fino ocrtava naš današnji odnos: u svom velikom intervjuu, jednom od posljednjih što ih je dao novinama, Safet Isović se sjetio Tomca, i ostalih školskih drugova, i razrednice Olge Miletić. Naš se Zdravko Tomac, s druge strane Save, ne sjeća ni što je jučer govorio.
Što se nas tiče, mi smo se, eto sjetili velikog Luciana Pavarottija. Sjetili smo se svih onih opernih premijera subotom na koje smo išli s poduzećem, i sindikalnih izleta na bečki Opernball ili u milansku Scalu, kada bi se portir Mile podnapio biranih berbi Garda classico groppella, i zajedno sa šeficom računovodstva pjevao duet Rigoletta i Gilde iz drugog čina. Jer mi, naravno, nikada nismo slušali Safetov turbofolk, mi smo odrastali uz debele guvernante i kao djeca se na bakinu klaviru igrali klasičarskih sinkopa, svađajući se tko će biti Mozart, a tko Salieri.
Vadimo tako ovih dana iz kolekcije diskova jednu od bezbroj prigodnih Pavarottijevih greatest hits i do besvijesti slušamo „O sole mio“, jednako napolitansku kao što je „Sunce zađe, a Mjesec izađe“ tešanjska, i zajedno s rahmetli Lucianom suznih očiju pjevamo „Nessun dorma, tu pure, o Principessa...“, iako nikad u životu nismo, niti ćemo ikada za života znati iz koje je opere ta arija, a kamoli je cijelu čuti. Kao što nismo čuli velikog Pavarottija kako usred bosanskog klanja pjeva potresnu „Miss Sarajevo“, i kao što ne znamo da u njegovoj kući u Mostaru, u Muzičkom centru Luciano Pavarotti, danas taj grozni „turbofolk“ snimaju najveći majstori sevdaha, sve Safetova djeca, a Lucianova kumčad.
Zato se Bosna od Pavarottija oprostila onako kako se oprašta od dragog prijatelja i susjeda – velikom osmrtnicom na pola stranice Oslobođenja. Zato se Hrvatska od velikog Safeta oprostila onako kako se oprašta od rođaka kojeg se cijela obitelj stidi, starog čudaka koji je do smrti pjevao iste one čudne pjesme koje smo voljeli dok nismo postali veliki, ozbiljni i mrki, i dok nismo počeli skrivati stare fotografije s izleta na vrelo Bosne.
Jer da se Luciano rodio u Bileći umjesto u Modeni, mogao je biti naš Safet Isović. Ali, šta bismo mi sa Safetom?
Sorry, zaboravio sam reci da je ovo gore tekst koji je Boris Dezulovic objavio u svojoj kolumni u Globusu
Last edited by Orhanowski on 26/09/2007 22:08, edited 1 time in total.
A sad da ostavim nesto, onako moj mali doprinos za danas, nema veze sa prethodnim postom.
Borhes - Prijetnja
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobjegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu.
Lijepa maska se promjenila, ali kao i uvjek jedinstvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje rječi koje je koristio oštri Sjever da opjeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije, biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mjera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čojvek ustaje na cvrknut ptice, potamnili su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donijela smirenje.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje dok čujem tvoj glas, čekanje i sjećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde (ova soba je nestvarna i ona je nije vidjela).
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.
"Of Brownyis and of Bogillis full is this Buke."
Gawin Douglas.
When chapman billies leave the street,
And drouthy neibors, neibors, meet;
As market days are wearing late,
And folk begin to tak the gate,
While we sit bousing at the nappy,
An' getting fou and unco happy,
We think na on the lang Scots miles,
The mosses, waters, slaps and stiles,
That lie between us and our hame,
Where sits our sulky, sullen dame,
Gathering her brows like gathering storm,
Nursing her wrath to keep it warm.
This truth fand honest Tam o' Shanter,
As he frae Ayr ae night did canter:
(Auld Ayr, wham ne'er a town surpasses,
For honest men and bonie lasses).
O Tam! had'st thou but been sae wise,
As taen thy ain wife Kate's advice!
She tauld thee weel thou was a skellum,
A blethering, blustering, drunken blellum;
That frae November till October,
Ae market-day thou was na sober;
That ilka melder wi' the Miller,
Thou sat as lang as thou had siller;
That ev'ry naig was ca'd a shoe on
The Smith and thee gat roarin' fou on;
That at the Lord's house, ev'n on Sunday,
Thou drank wi' Kirkton Jean till Monday,
She prophesied that late or soon,
Thou wad be found, deep drown'd in Doon,
Or catch'd wi' warlocks in the mirk,
By Alloway's auld, haunted kirk.
Ah, gentle dames! it gars me greet,
To think how mony counsels sweet,
How mony lengthen'd, sage advices,
The husband frae the wife despises!
But to our tale: Ae market night,
Tam had got planted unco right,
Fast by an ingle, bleezing finely,
Wi reaming sAats, that drank divinely;
And at his elbow, Souter Johnie,
His ancient, trusty, drougthy crony:
Tam lo'ed him like a very brither;
They had been fou for weeks thegither.
The night drave on wi' sangs an' clatter;
And aye the ale was growing better:
The Landlady and Tam grew gracious,
Wi' favours secret, sweet, and precious:
The Souter tauld his queerest stories;
The Landlord's laugh was ready chorus:
The storm without might rair and rustle,
Tam did na mind the storm a whistle.
Care, mad to see a man sae happy,
E'en drown'd himsel amang the nappy.
As bees flee hame wi' lades o' treasure,
The minutes wing'd their way wi' pleasure:
Kings may be blest, but Tam was glorious,
O'er a' the ills o' life victorious!
But pleasures are like poppies spread,
You seize the flow'r, its bloom is shed;
Or like the snow falls in the river,
A moment white-then melts for ever;
Or like the Borealis race,
That flit ere you can point their place;
Or like the Rainbow's lovely form
Evanishing amid the storm. -
Nae man can tether Time nor Tide,
The hour approaches Tam maun ride;
That hour, o' night's black arch the key-stane,
That dreary hour he mounts his beast in;
And sic a night he taks the road in,
As ne'er poor sinner was abroad in.
The wind blew as 'twad blawn its last;
The rattling showers rose on the blast;
The speedy gleams the darkness swallow'd;
Loud, deep, and lang, the thunder bellow'd:
That night, a child might understand,
The deil had business on his hand.
Weel-mounted on his grey mare, Meg,
A better never lifted leg,
Tam skelpit on thro' dub and mire,
Despising wind, and rain, and fire;
Whiles holding fast his gude blue bonnet,
Whiles crooning o'er some auld Scots sonnet,
Whiles glow'rin round wi' prudent cares,
Lest bogles catch him unawares;
Kirk-Alloway was drawing nigh,
Where ghaists and houlets nightly cry.
By this time he was cross the ford,
Where in the snaw the chapman smoor'd;
And past the birks and meikle stane,
Where drunken Charlie brak's neck-bane;
And thro' the whins, and by the cairn,
Where hunters fand the murder'd bairn;
And near the thorn, aboon the well,
Where Mungo's mither hang'd hersel'.
Before him Doon pours all his floods,
The doubling storm roars thro' the woods,
The lightnings flash from pole to pole,
Near and more near the thunders roll,
When, glimmering thro' the groaning trees,
Kirk-Alloway seem'd in a bleeze,
Thro' ilka bore the beams were glancing,
And loud resounded mirth and dancing.
Inspiring bold John Barleycorn!
What dangers thou canst make us scorn!
Wi' tippenny, we fear nae evil;
Wi' usquabae, we'll face the devil!
The swats sae ream'd in Tammie's noddle,
Fair play, he car'd na deils a boddle,
But Maggie stood, right sair astonish'd,
Till, by the heel and hand admonish'd,
She ventur'd forward on the light;
And, wow! Tam saw an unco sight!
Warlocks and witches in a dance:
Nae cotillon, brent new frae France,
But hornpipes, jigs, strathspeys, and reels,
Put life and mettle in their heels.
A winnock-bunker in the east,
There sat auld Nick, in shape o' beast;
A towzie tyke, black, grim, and large,
To gie them music was his charge:
He screw'd the pipes and gart them skirl,
Till roof and rafters a' did dirl. -
Coffins stood round, like open presses,
That shaw'd the Dead in their last dresses;
And (by some devilish cantraip sleight)
Each in its cauld hand held a light.
By which heroic Tam was able
To note upon the haly table,
A murderer's banes, in gibbet-airns;
Twa span-lang, wee, unchristened bairns;
A thief, new-cutted frae a rape,
Wi' his last gasp his gabudid gape;
Five tomahawks, wi' blude red-rusted:
Five scimitars, wi' murder crusted;
A garter which a babe had strangled:
A knife, a father's throat had mangled.
Whom his ain son of life bereft,
The grey-hairs yet stack to the heft;
Wi' mair of horrible and awfu',
Which even to name wad be unlawfu'.
Three lawyers tongues, turned inside oot,
Wi' lies, seamed like a beggars clout,
Three priests hearts, rotten, black as muck,
Lay stinkin, vile in every neuk.
As Tammie glowr'd, amaz'd, and curious,
The mirth and fun grew fast and furious;
The Piper loud and louder blew,
The dancers quick and quicker flew,
The reel'd, they set, they cross'd, they cleekit,
Till ilka carlin swat and reekit,
And coost her duddies to the wark,
And linkit at it in her sark!
Now Tam, O Tam! had they been queans,
A' plump and strapping in their teens!
Their sarks, instead o' creeshie flainen,
Been snaw-white seventeen hunder linen!-
Thir breeks o' mine, my only pair,
That ance were plush o' guid blue hair,
I wad hae gien them off my hurdies,
For ae blink o' the bonie burdies!
But wither'd beldams, auld and droll,
Rigwoodie hags wad spean a foal,
Louping an' flinging on a crummock.
I wonder did na turn thy stomach.
But Tam kent what was what fu' brawlie:
There was ae winsome wench and waulie
That night enlisted in the core,
Lang after ken'd on Carrick shore;
(For mony a beast to dead she shot,
And perish'd mony a bonie boat,
And shook baith meikle corn and bear,
And kept the country-side in fear);
Her cutty sark, o' Paisley harn,
That while a lassie she had worn,
In longitude tho' sorely scanty,
It was her best, and she was vauntie.
Ah! little ken'd thy reverend grannie,
That sark she coft for her wee Nannie,
Wi twa pund Scots ('twas a' her riches),
Wad ever grac'd a dance of witches!
But here my Muse her wing maun cour,
Sic flights are far beyond her power;
To sing how Nannie lap and flang,
(A souple jade she was and strang),
And how Tam stood, like ane bewithc'd,
And thought his very een enrich'd:
Even Satan glowr'd, and fidg'd fu' fain,
And hotch'd and blew wi' might and main:
Till first ae caper, syne anither,
Tam tint his reason a thegither,
And roars out, "Weel done, Cutty-sark!"
And in an instant all was dark:
And scarcely had he Maggie rallied.
When out the hellish legion sallied.
As bees bizz out wi' angry fyke,
When plundering herds assail their byke;
As open pussie's mortal foes,
When, pop! she starts before their nose;
As eager runs the market-crowd,
When "Catch the thief!" resounds aloud;
So Maggie runs, the witches follow,
Wi' mony an eldritch skreich and hollow.
Ah, Tam! Ah, Tam! thou'll get thy fairin!
In hell, they'll roast thee like a herrin!
In vain thy Kate awaits thy comin!
Kate soon will be a woefu' woman!
Now, do thy speedy-utmost, Meg,
And win the key-stone o' the brig;^1
There, at them thou thy tail may toss,
A running stream they dare na cross.
But ere the keystane she could make,
The fient a tail she had to shake!
For Nannie, far before the rest,
Hard upon noble Maggie prest,
And flew at Tam wi' furious ettle;
But little wist she Maggie's mettle!
Ae spring brought off her master hale,
But left behind her ain grey tail:
The carlin claught her by the rump,
And left poor Maggie scarce a stump.
Now, wha this tale o' truth shall read,
Ilk man and mother's son, take heed:
Whene'er to Drink you are inclin'd,
Or Cutty-sarks rin in your mind,
Think ye may buy the joys o'er dear;
Remember Tam o' Shanter's mare.
[Footnote 1: It is a well-known fact that witches, or any evil spirits, have no power to follow a poor wight any further than the middle of the next running stream. It may be proper likewise to mention to the benighted traveller, that when he falls in with bogles, whatever danger may be in his going forward, there is much more hazard in turning back.-R. B.]
Pada sneg beo. Nad belinom stvari
svest sama luta za neznanim smerom.
Nit ja za koga, nit ko za mene mari,
niti se tešim kakvom dobrom verom.
Prazan je dom i svet je prazan ceo.
Pada sneg beo,
pada sneg beo.
A ja bih hteo bol i želje duge
i da sam voljen, voljen i da volim,
da grlim radost il' kolena tuge
i klečeć' bolan skrušeno se molim
ogromno nečem čega sam ja deo.
Pada sneg beo,
pada sneg beo.
I svet je prazan. Belinom zasuti
drumovi lepi koji sreći vode.
Srce je mirno, srce moje ćuti.
Tek kao blede tišine da hode
sneg pada, pada dan ubog i ceo
sneg beo, beo,
sneg beo, beo.
Pada sneg beo. Nad belinom stvari
svest sama luta za neznanim smerom.
Nit ja za koga, nit ko za mene mari,
niti se tešim kakvom dobrom verom.
Prazan je dom i svet je prazan ceo.
Pada sneg beo,
pada sneg beo.
A ja bih hteo bol i želje duge
i da sam voljen, voljen i da volim,
da grlim radost il' kolena tuge
i klečeć' bolan skrušeno se molim
ogromno nečem čega sam ja deo.
Pada sneg beo,
pada sneg beo.
I svet je prazan. Belinom zasuti
drumovi lepi koji sreći vode.
Srce je mirno, srce moje ćuti.
Tek kao blede tišine da hode
sneg pada, pada dan ubog i ceo
sneg beo, beo,
sneg beo, beo.
Sve pocne kad vas mali u drugome srednje ima, recimo, nedovoljan iz matematike. Profesor ga izveo pred plocu, a mali zaprepasteno bulji u razlomke kao da su dosljaci iz svemira. Onda se jos ustanovi da mladicu nije bas najbistrije ni sto su to neparni brojevi. Pa na kraju nastavnik s uzasom otkrije da sesnaestogodisnjak ne zna ni brojati do trideset, vec konta da nakon dvadeset devet, sasvim logicno, je li, ide dvadeset deset. Sto cete napraviti ako se ovako nesto dogodi s vasim potomkom? Ako ste vec dobar Hrvat, katolik i roditelj, zacijelo cete zakljuciti kako profesor, iz nekakva mracnog, posve nerazumljiva razloga, mrzi vase dijete. "Nekakav ludjak, boze te sacuvaj", govorit cete strucnom savjetu rodbine i prijatelja, koje ste okupili da vam pomognu umilostiviti prosvjetno cudoviste sto proganja vase nevino cedo. I sada vi sjedite oko stola i zucljivo vijecate treba li se pouzdati u poznanstvo obiteljskog automehanicara i profesorove tete-majstor, naime, ima vinograd odmah do njezine vikendice - ili valja ici odmah u glavu? S markama! Uspijete li u svojemu naumu i iskemijate dvojku od nastavnika, na bilo koji od ova dva nacina, posve je svejedno, mozete biti ponosni: vas je jedinac upravo postao clanom nase lopovske zajednice u kojoj je jedini pravi put obicno samo sporedni put.
Jer ono sto pocinje s necasno stecenom dvojkom iz matematike, poslije se prirodno nastavlja s potezanjem za rukav nekakvog subjekta u regrutnoj komisiji, s namjestenim natjecajem za radno mjesto, sa zivkanjem zemljaka u policiji, gradjevinskoj inspekciji ili poreznom uredu, s plavom omotnicom sto je lijecniku namigujuci gurate u dzep ogrtaca, ukratko, sa svom onom hrpom svinjarija koje je gradjanin sklon sazeti u pomalo egzistencijalisticku parolu "provlacim se nekako". Kao da je to posve prirodno i samo po sebi razumljivo, nevoljni ce se Hrvat uvijek pokusati provuci kroz nekakvu rupu u sustavu. I to bez obzira na to radilo se o sustavu obrazovanja, sustavu zdravstvene zastite ili zaposljavanja, u pravosudnom, trgovackom, komunalnom i svakom drugom sustavu - svugdje ima dobrih ili barem podmitljivih dusa.
Provlacenja, dakako, ima svakakvih. Sitni ce lupezi tako biti sretni s mjesec dana bolovanja na racun imaginarne kostobolje, a vrhuncem svoje karijere smatrat ce to da su se poslije brojnih intriga domogli diplome kvalificiranog kuhara.
Nasuprot ovakvima stoje ozbiljniji igraci koji se nece zaustaviti prije nego izmuljaju menadzerski kredit, a zahtijev banke da pocnu vracati dug dozivljavaju osobnom uvredom. Kada su stvari postavljene tako da je prorodno ici mimo institucija, razlike izmedju kuhara i menadzera nisu u njihovu obrazovanju i sposobnostima.
Dapace, KV kuhar koji u zivotu nije pristavio caj mozda bi mogao biti i bolji menadzer od onoga menadzera koji se samo s mukom sluzi dzepnim kalkulatorom i pasivno vlada hrvatskim. Samo da je beskrupuloznosti: u vecini slucajeva to je jedina prava mjera uspjeha u Hrvata. Medju bankovnim sluzbenicima mogli biste tako naci puno boljih urednika televizijskog dnevnika od ovih kimoglavaca sto ih gledamo u devetnaest i trideset. Stvar je samo u tome sto su oni za salterima uglavnom pristojna, dobro odgojena celjad.
U Hercegovini je bio zanimljiv slucaj s jednim sto je krivotvorio i prodavao diplome pa se na posljetku tako umislio da je, prije nego sto bi nekome prodao uvjerenje o kvalifikaciji za stanovito zanimanje, poceo traziti od covjeka i da posjeduje nekakvo znanje o recenom zanimanju. Kao u pravoj skoli, kao da je pravi profesor, falsifikator se osilio pa uveo ispite za svoje klijente. Ti, kume, sto bi htio biti zidar, ajde ti sada nama reci sta je to stemajzla i cemu to sluzi? I nema da se itko provukao bez ispita do diplome.
Osim, dakako, u slucajevima kada bi kandidat platio dvostruko.
Isto tako, cini mi se, i mi bismo se uskoro mogli jos samo pretvarati kako imamo pravo skolstvo i pravo zdravstvo, prave mehanizme financijske kontrole i pravo trziste. Jer, kada se jako dugo i jako cesto provlacite kroz rupe u sustavu, lako se moze dogoditi da vam na kraju sustav zavrsi u rupi. Upravo se to nama dogodilo.
Spektakularnom akcijom organa sigurnosti nedavno je uhvacena skupina lijecnika koja je prodavala invalidske mirovine. Kako se vec stjecanje invalidske mirovine na pragu cetrdesetih smatra krunom zivota u drustvu u kojemu je provlacenje vrhunska vrijednost, usluge su lijecnika bile iznimno trazene i cijenjene. Kada se proceprkalo sto svi ti ljudi imaju od nekretnina i pokretnina u osobnom vlasnistvu, ostalo je nejasno tek posjeduju li oni i takticko nuklearno oruzje.
Javnost izmucena bijedom bila je ocekivano ogorcena. Po novinama se javljalo ojadjeno gradjanstvo, mnogi pravi invalidi konacno su mogli ispricati kako su bili odbijeni zato jer nisu htjeli placati ono sto im s pravom pripada. No, nakon svega, to je manje zanimljiva strana ove price. Pravo je pitanje koliko je onih sutljivaca koji se nikada nece staviti na stranu inkriminiranih lijecnika, premda ih intimno drze dobrociniteljima. Ostavimo pravosudje da zavrsi s lijecnickom komisijom, posvetimo se onima koji su nezasluzeno stekli mirovinu. Koliko je takvih? Tisucu, dvije, deset ili dvadeset tisuca?
Puno, u svakome slucaju, toliko puno da ja vise ne znam ima li smisla uopce govoriti o borbi protiv korupcije. Jer zar bi se onaj koji je tri godine proveo na fiktivnom bolovanju usudio grintati sto njegov sef svaki dan klopa janjetinu na racun poduzeca. Korupcija, dakako, pocinje od vrha, ona je nemoguca ako nema blagoslova odozgo, no nemojte misliti da vas to amnestira od krivice dok zovete znanca u policiji da vam pokida kaznu za pogresno parkiranje.
Pomislite samo koliko je vama slicnih koji svakoga dana interveniraju zbog slicnih stvari i shvatit cete kako je cijela ova sirota drzava korumpirana od vrha do dna, premrezena brojnim nepostenim uslugama koje smo mi jedni drugima napravili, premjestajuci iz ruke u ruku prsute, boce viskija, bombonijere i marke, tako da nitko vise nije posve cist. Toga je toliko da me zapravo ne bi zacudilo da je negdje netko dobio za mito istu novcanicu kojom je nekoc davno podmitio nekog drugog. Jer to je apsurdna poanta ove price: to je oduvijek bio samo nas novac, samo sto smo ga mogli i casnije steci.
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se «izrazi», ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).
To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova «tajna», da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.
Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, «potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta».
Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo «pakao to su drugi», u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.
Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše «iz naroda i za narod», koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.
Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.
Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.
Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, «nikoga do Boga», a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, «ponos porodice», porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi, blesavi rođak.
Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. «To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune» - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija...
kako se chovjek mozhe prevariti 
