Pročitah na brzinu. Ovu uvrijeđenu i nadmenu kokoš će I. Lovrenović pojesti za doručak ako nađe vremena.Škobo Habu wrote: ↑06/08/2020 14:40 Jasna Šamić se baš "nalaktila" Lovrenoviću na kosti:
https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/ ... uze-579148
Najslicniji je onim liberalima iz sjeverne Evrope 19. vijeka kakvih nikad nije bilo u Bosni.Ovakvi zaključci se rađaju kada čovjek čita na prečac.
Kako god, Lovrenović je ozbiljan intelektualac. I kao takav je potreban ovoj zemlji. Ekskomunicirati ga iz javnosti i staviti metu na svaki njegov upis je, ne samo kontraproduktivno, već i pišanje po njegovom angažmanu sve ove godine.sinuhe wrote: ↑07/08/2020 06:52 Dugo je Lovrenovic prisutan u javnosti da bi ga neko nazvao svinjom 'nako. Cijeli se zivot bavi Bosnom i Hercegovinom. Kada su svi Hrvati gledali da se domognu Zagreba on se kao sin domobrana vratio u, pazi ovo - Mrkonjic Grad.
Misliš na ovo ?Milenkov buraz wrote: ↑07/08/2020 07:41 Lovrenović i svi ostali vedrili i oblačili u domenu književnosti u BiH, bez njih nisi mogao "kopirati knjigu", bilo ih u svim odborima za nagrade, recenzije "saso mange" ali eto nije im potaman. Poštujem taj stav, treba ljude pustiti, nikakve mete stavljati i slično, neka budu svoji.
(Da ne bi ispalo da napamet govorim, budući da Lovrenović vjerovatno misli kako je oduvijek bio najširokogrudiji, najdemokratskiji stanovnik naše bivše domovine, pa i cijele Europe, evo i konkretno: on je lično, kao vjeran saradnik Alije Isakovića, odbio da objavi u prevodu na srpskohrvatski moj doktorat koji sam iz sufizma i kulturne istorije Bosne odbranila na Sorboni u Parizu. Moj point de vue nije odgovarao ni jednoj takozvanoj etničkoj grupi Bosne, a ne odgovara ni danas.)
Ne znam koga si citirao i nisam upoznat sa tim slučajem ali ne treba biti ober intaligentan pa uvidjeti činjenicu da Lovrenović i svi oni su bili dio sistema od 1995, neki i ranije, vedrili i oblačili u književnosti i sada traže novu kravu muzaru koju će musti. Sretno, treba ih pustiti na miru.Novak20 wrote: ↑07/08/2020 09:07Misliš na ovo ?Milenkov buraz wrote: ↑07/08/2020 07:41 Lovrenović i svi ostali vedrili i oblačili u domenu književnosti u BiH, bez njih nisi mogao "kopirati knjigu", bilo ih u svim odborima za nagrade, recenzije "saso mange" ali eto nije im potaman. Poštujem taj stav, treba ljude pustiti, nikakve mete stavljati i slično, neka budu svoji.
Ima tu onda (i) osobnog animoziteta.
(Da ne bi ispalo da napamet govorim, budući da Lovrenović vjerovatno misli kako je oduvijek bio najširokogrudiji, najdemokratskiji stanovnik naše bivše domovine, pa i cijele Europe, evo i konkretno: on je lično, kao vjeran saradnik Alije Isakovića, odbio da objavi u prevodu na srpskohrvatski moj doktorat koji sam iz sufizma i kulturne istorije Bosne odbranila na Sorboni u Parizu. Moj point de vue nije odgovarao ni jednoj takozvanoj etničkoj grupi Bosne, a ne odgovara ni danas.)
Zar ti, po prirodi stvari, kao jedan od hard-core fanova jugoslovenskog folklora i simbolizma, ne bi trebao držati svijeću ovim "titoistima", a ne fluidnoj argumentaciji Ivankovića?nosara wrote: ↑07/08/2020 08:57
Nisam čuo najavu defašizacije Sarajeva zato što škole nose imena nacističkih slugu, kao npr. Alije Nametka, direktora Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu za vrijeme NDH; Envera Čolakovića, Pavelićevog atašea za kulturu u Mađarskoj; Sulejmana Paćariza, Muhameda ef. Pandže, ustaškog pukovnika; Huseina ef. Đoze, imama SS Handžar divizije, Osmana ef. Rastodera, reisa Fehima ef. Spahe, da ne pominjemo, npr. Mustafu Busuladžića…
Pa i, znaju li to Sarajlije, načelnika Luburićeva stožera u Sarajevu dr. Muhameda Riđanovića, uglednog liječnika koji je Luburića u Sarajevu zamjenjivao kad je ovaj morao hitno u Zagreb Paveliću na raport?
Da, u pravu si. Reagirao sam na osnovu impresije, nepotrebno i na prvu.Škobo Habu wrote: ↑07/08/2020 06:59Ovakvi zaključci se rađaju kada čovjek čita na prečac.
Pročitaj pažljivije, pa donosi zaključke. Jasna Šamić nije Sanja Vlaisavljević, niti slične ublehe, već neko ko je u vlastitoj profesiji ime od značaja.
Pogotovo za zemljice tipa BiH.
I Šamićka, i Lovrenović su tokom devedesetih bili na istoj strani, bar kada je u pitanju kritika etno-nacionalnih politika.
Sada su, izgleda, potpuno suprotno od toga, jer Šamićka smatra da je ova ujdurma oko PEN-a - politika i ništa više.
Očigledno da nisi pročitao niti prvi, niti drugi osvrt Šamićke na istupanje Lovrenovića & co. iz BH PEN-a.Novak20 wrote: ↑07/08/2020 10:04
Da, u pravu si. Reagirao sam na osnovu impresije, nepotrebno i na prvu.
Vjerojatno zato što sam stekao dojam da Jasna Šamić ne raspravlja o P.E.N. Centru, pismu, Bleiburgu i misi nego udara Lovrenovića i druge istomišljenike ispod pojasa njegovim/njihovim podrijetlom, mahalom, navodnom odiozom (hrvatskih provincijalnih književnika) prema Sarajevu, novinarom DW, snobizmom između redova zbog stranog medija, itd ne bi li ga/ih uvukla u direktnu polemiku nakon drugog - trećeg pokušaja.
Naravno da je sve oko pisma P.E.N. Centra i Bleiburga politika, a tu se Lovrenović snalazi bolje od Šamićke. Zbog toga sam napisao da će je pojesti za doručak ukoliko do tražene polemike dođe.
Jasna Šamić: NEZABORAVNI BLEIBURG – NAŠE VAŠE SUZE
Urednikdana3 kolovoza, 2020/Comments closed
Pitanja/Komentar na intervju: «Ivan Lovrenović, Bleiburg i anatema iz web-mahale», Deutsche Welle 2. VIII 2020.
Pročitala sam intervju koji je s Ivanom Lovrenovićem objavio Dragoslav Dedović (Deutsche Welle, 2. VIII 2020.) a koji je prenesen na site autora s kojim je vođen razgovor, pod naslovom « Ivan Lovrenović, Bleiburg i anatema iz web-mahale» . Obaviještena sam da je isti tekst prenesen i u Oslobođenju, ali kako nisam u mogućnosti da taj list čitam svakodnevno, ne znam pod kojim naslovom je on tu objavljen.
Budući da sam jedna od onih koja se osvrnula na izlazak naših velikana iz PEN-a u vezi s misom posvećenom žrtvama Bleiburga, što je objavljeno ne tako davno i u Oslobođenju, osjećam potrebu da na ovaj intervju dodam nekoliko riječi, tačnije nekoliko pitanja koja se obavezno, najviše stranom čitaocu mogu javiti dok čita ovaj tekst.
Naravno da je prvo što pada u oči to da je intervju objavio Deutsche Welle, čime se želi podvući nekoliko stvari. Prvo da je veliki filozof i pisac ispao žrtva PEN-a, ali još veća «mahale», koja je svoje tekstove o izlasku tih autora iz PEN-a objavljivala u raznim medijima, gdje je prevladala ozloglašena web-mahala (nije slučajno riječ «mahala» našla ovdje svoje mjesto). Objaviti razgovor s Lovrenovićem u nekom stranom mediju znači pokazati svim mahalušama, i muškim i ženskim, do koje mjere je naš autor ugrožen, i zamoliti svijet da mu pomogne. Da sazna naravno istinu o lažima i klevetama koje o njemu kolaju.
http://penbih.ba/2020/05/povodom-dana-p ... -bleiburg/
Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju.
Lovrenović u intervjuu, Sarajevo (političko i svakodnevno) skoro ne pominje i pored pitanja "istražitelja" sa kojim se Šamička također raspravlja. Pogotovo ne u kontekstu koji mu se imputira. Tko ne vjeruje neka pročita intervju. Šamički u stvari smeta ova izjava "optuženog"Dalje što pada u oči jeste opet riječ Sarajevo i sve izvedenice iz ove imenice. Teško je ne pomisliti da ovaj grad nije opsesija i istražitelja i optuženog. Možemo li slobodno nazvati ovu opsesiju odiozom provincije prema Sarajevu? Mislim da možemo. Ne pomažu ni njemački mediji u tome. Tako nešto ne čitamo čak ni između redova, nego otvoreno u uvodu Dragoslava Dedovića koji pojašnjava neupućenim čitaocima (moram citirati cijeli pasus/cijele pasuse da me ne otpuže da vadim nešto iz konteksta) : «Prošlo je već više od dva mjeseca otkako je grupa hrvatskih književnika napustila bosanskohercegovački P.E.N. Povod je bilo pismo na desetine članova te organizacije u kojem se oštro protive održavanju mise za blajburške žrtve. Intencija pisma ukazuje na prevlađujuću sarajevsku percepciju (podvukla J. Š.) po kojoj takve
komemoracije imaju revizionističku tendenciju, te ne podsjećaju na nevine žrtve već rehabilituju ustaške zločince.»
A profesorski izljevi uma i znanja? Vrlo je za intelektualnu klimu i nivo indikativna ta neodoljiva sklonost da se o društvenim strukturama govori u biološkim kategorijama, da se o kolektivitetima govori u pojmovima genetike i „genetske strukture“ - s time smo uvijek na samome pragu rasističkog i fašistoidnog govora. Naići ćete na taj govor i na neočekivanim mjestima, kao kada, recimo, ugledni sarajevski angažirani umjetnik i deklarirani antifašist piše da je „antifašizam u DNK svakog pravog Sarajlije“. Jao i avaj, ako bi netko ovaj iskaz prosijao kroz raster ovdje inače veoma omiljenih Ecovih teza o „vječnom fašizmu“!
Čudno za jednog orijentalistu i niĐe veze.Uz slobodu da odgovorim da takve komemoracije, da, imaju izvjesno revizionističku tendenciju, moramo se upitati zašto je ovdje istaknut pridjev «sarajevski», koji se ne javlja prvi put kod onih koji nisu rođeni Sarajlije? Ti ljudi, koji su se već odavno okomili na Sarajevo, žive u njemu mnogo duže nego «prave Sarajlije», ali se nikad nisu osjetili vezani za taj grad, naprotiv, odioza prema njemu više nije latentna i javlja se iz glasila u glasilo, iz teksta u tekst, iz intervjua u intervju… Šta znači uopšte danas «Sarajevo», i kako bi ta «percepcija» izgledala da nije «sarajevska». Da li je trebala biti svjetska? Ne, jer u cijelom tekstu se govori gotovo isključivo o tzv. bosanskim narodima i podjelama na toj razini, i pomirenjima među narodima. Očito je da ni ti najveći intelektualci koji sebe smatraju velikim demokratama (jer su «objektivno» odavno pisali o svim zločinima i bili protiv svih njih) upravo ono što ponekad spočitavaju drugima : urasli u svoje narode, i ne znaju ni za jednu drugu demokratiju osim za pravo naroda, Millet sistem, proklamovan još davno u Osmanskom carstvu, koji je tad, uzgred budi rečeno, mnogo bolje funkcionisao nego danas.
Da ponovim. Filozofiju čaršije je upotrijebio novinar ali zabrinutoj Šamički to ne znači ništa osim prilike da nastavi patetično dokazivanje intelektualnog papanluka „optuženog“/“optuženih“ bivših penovaca. Zaboli stranog čitatelja za ova objašnjenja koja su sve osim objašnjenja termina „filozofija čaršije“ „sarajevska percepcija“ i „mahala“. Daleko je otišla od teme, ali njoj tema nije ni bitna u ovom dijelu kritike.Druga pejorativna riječ, odnosno sintagma koja se ovdje javlja jeste «filozofija čaršije» – koja je naravno opet samo pleonazam za «sarajevsku percepciju», kao i pleonazam za onu koja se javlja i u naslovu: mahala. Ovi termini opsjedaju autore koji se toliko trude da nam pokažu, – neki od njih već decenijama -, kako su oni «objektivni», lišeni svake mržnje, «široki», «open-minded», pravedni, naravno iznad jadne sarajevske čaršije i njenih, valjda , autentičnih stanovnika. Ne, to nije mržnja, nego prezir prema gradu od koga su dobili sve, gdje su žarili i palili decenijama, i nikad nisu osjetili da su njegovi građani, a nemalo njih je doslovce i protjerivalo Sarajlije iz grada.
Kako se zovu ti stanovnici Sarajeva koji ga ne podnose a koji u njemu vladaju decenijama i koji neće da budu Sarajlije? Koji su u svim žirijima za nagrade? Koji su u svim forumima, u svim redakcijama bili, ili su i sada, koji su siva eminencija, bez kojih se ne može objaviti nijedna knjiga niti dobiti i jedna nagrada, i onda kad nisu u žiriju? Koji međusobno dijele nagrade od Dejtonskog sporazuma do dana današnjeg?
Samo da napomenem, Šamićkin nesporazum sa Lovrenovićem datira već odavno:
O Šamićevoj možeš saznati više ovdje, ako smatraš da je jedan od bošnjačkih igrača: https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/87/inter.htmDANI: Gospodjo Samic, imam osjecaj da ste neshvaceni od sredine i u Sarajevu i u Parizu. Je li to tacna konstatacija?
SAMIC: Ako bih sebi laskala, rekla bih da sam neshvacena, jer i najveci pisci, umjetnici i umovi bili su neshvaceni u svom drustvu i u svom vremenu, nekada su to ostali i do kraja svog zivota. Ne zaboravimo da je D.H. Lawrence, meni jedan od najdrazih pisaca, bio trideset godina zabranjen u Engleskoj, a Henry Miller dugo vremena proskribovan u Americi. Da ne pominjem one koji su bili spaljivani zbog svojih ideja. Henry Miller je rekao da veliki umjetnici uvijek idu uzvodno uza svoje stoljece, oni su jednom nogom vec u slijedecem vijeku, a nekad i sa obje, kao Dostojevski ili Blake. U tom smislu, meni bi bilo drago da "sam i ja neshvacena". Nazalost, ja nisam neshvacena, nego, kako Francuzi kazu, exclu - odbacena, vjesto odstranjena. Za to, naravno, postoji niz uzroka, iako ni ja sama ne znam pravi odgovor.
Kako postati fundamentalista
DANI: Zasto Vam je prilijepljena etiketa fundamentaliste koja se moze cuti u pojedinim pariskim krugovima?
SAMIC: Tu etiketu treba, mislim, da zahvalim, izmedju ostalog, i vama. I vi ste kumovali ovom mom stanju.
DANI: Kako?
SAMIC: Krivi ste i vi, i "zrtva" u Parizu. Povod je bio taj sto sam pisala za Ljiljan. Francuzi, medjutim, ne znaju sta znaci "fundamentalista". Danas se ta rijec odnosi prvenstveno na islamski fundamentalizam, kao sto za to sluzi i izraz integrizam. Oba su, pak, krivo upotrijebljena kad je rijec o islamu, i posudjeni su, jedan iz protestantizma, a drugi iz katolicizma. U islamu nema "Reformi", ni kritike Kur'ana. Pravilnije bi bilo mozda reci "islamski radikalizam". U Francuskoj se izraz "fundamentalizam" poistovjecuje sa terorizmom. Za Francuze, to je onaj koji podmece bombe u metrou, koji narusava mir i red u zemlji. Ja sam, dakle, ta opasna osoba koja nosi skrivene bombe i kojoj treba zabraniti pristup na demokratske skupove. Kada sam vas srela u Zagrebu 1994. na proputovanju za Sarajevo, rekli ste mi da ste zeljeli da me angazujete da pisem za Dane, ali da to vise ne zelite jer pisem za Ljiljan. To je bilo moje prvo stvarno osvjescenje i izazvalo je zbunjenost u meni. Treba da kazem i to (mada nerado, jer mi to lici na pravdanje, a ne osjecam se krivom) da je Ljiljan bio list koji je u mojoj svijesti, nazivom, evocirao srednjovjekovnu Bosnu, kulturu, raznolikost i nezavisnost jedne cjelovite Bosne, a ne samo glasilo muslimana, ili "fundamentalisticki nastrojenih muslimana". Imala sam, uz to, u vidu situaciju prije rata kada su svi mogli svuda objavljivati, a da to ne izazove zazor ili sumnju; najzad, kada sam pocela pisati, taj list nisam ni vidjela. Kasnije sam u njemu ugledala clanke mnogih poznatih novinara i pisaca iz ex-Jugoslavije. Nedavno je za vas list pisac Dzevad Karahasan potvrdio da je pisao i da ce i ubuduce pisati za Ljiljan. On je dobio u Francuskoj nagradu kao demokratski pisac, u Strasbourgu je u komisiji za zastitu prava pisaca - dakle, knjizevnik koji i danas pise za Ljiljan, a stiti sebe od mene koja sam pisala u tom listu godinu dana. Ja te paradokse ne razumijem. A treba prvenstveno procitati sta sam pisala, pa onda kritikovati; moji clanci su objavljeni i u mojoj knjizi. Ne zaboravimo da su za ovaj list pisali i Igor Mandic, i Predrag Matvejevic, i Miljenko Jergovic, da ne pominjem "fundamentaliste" Glucksmanna, Finkelkrauta itd. Niko od njih, medjutim, nije fundamentalista, osim mene, iako sam u isto vrijeme pisala i za druge novine: Liberation, El Mundo, itd. Neki "historicar" iz Pariza, pisuci o Bosnjacima u Francuskoj, pominje mog oca samo kao prevodioca koji je doktorirao u Francuskoj, gdje je zivio, a za mene kaze da sam takodje zivjela tu kao dijete gdje sam i doktorirala (ispalo je da sam doktorirala u petoj godini!), i da sam "dopisnik Ljiljana". Ljiljan je, dakle, postao moja jedina referenca. Kad sam i od vas cula da sam nepozeljna za demokratske novine u Sarajevu, ja sam jedno vrijeme iz inata pisala, pored toga sto je u to vrijeme to bio jedini izvor moje zarade, jer ni ja ni moj muz nismo imali posla, a nismo bili zrtva koja je stigla iz rata da bismo uzivali "privilegije" i dobili pomoc rezerviranu za politicke azilante. Nije trebalo da se dugo inatim, jer mi se ubrzo i Ljiljan zahvalio na saradnji. I za njih sam postala nepozeljna. Situacija je vise groteskna nego kafkijanska, i sve to sam donekle, kao i ostalo, iskoristila za svoj posljednji roman Soba sa pogledom na okean, gdje je rijec o muzicarki koja se skupa s muzem zadesila u Parizu za vrijeme rata u Bosni.
DANI: Je li istina da taj novi roman nije ugledao svjetlo dana u "Bosanskoj knjizi" jer je direktor Gavrilo Grahovac u jednom liku u romanu prepoznao svog stranackog sefa Harisa Silajdzica?
SAMIC: U velikim romanima, likovi iz romana uvijek su eho/refleks licnosti iz stvarnosti. Svaka prava knjizevnost je ogledalo ovoga svijeta. I ako je gospodin Grahovac prepoznao u liku iz moje knjige licnost iz svoje neposredne, stranacke blizine, onda moj roman pripada porodici prave, autenticne knjizevnosti. I zbog toga mi moze biti samo drago. Ali i ovaj moj roman, kao i svi romani, treba li to pominjati, jeste fikcija, i kao i u svakom djelu te vrste, koristeni su elementi iz autorovog zivota, njegovo neposredno ili posredno iskustvo. Inace, meni gospodin Grahovac nije rekao nista slicno. Pomenuo je, naime, tek uzgred, da su neki likovi, posebno zenski, previse prepoznatljivi, cak neukusno prepoznatljivi, ako ga dobro citiram. Knjiga mi je, medjutim, vracena na doradu zbog drugih, "vaznijih" stvari, kao sto je stil, forma, "brzopletost u pisanju", jer se "prezir prema meni samoj ocituje i u mom djelu", zbog duzine itd. Na sve te primjedbe ukazano mi je na meni nerazumljiv nacin. Zato sam razgovarala i sa urednikom Ivanom Lovrenovicem, koji mi je iznio nove zamjerke, a koje takodje nisam razumjela. Nisam razumjela, naime, sta treba da "doradim" i na koji nacin. Pomenut cu uzgred i to da roman nije dat na recenziju. Sve to navelo je i mene i Marka Vesovica na pomisao da su u pitanju neke druge stvari. Marka je posebno pogodio prezriv odnos prema njemu kao covjeku koji je preporucio roman za stampanje. Zahvaljujuci njemu, ja sam objavila i Mraz i pepeo u istoj kuci, a Marko smatra da je taj novi roman (koji je procitao vise puta i cije sam sugestije usvojila, jer je njegov literarni sud za mene presudan) cak mnogo bolji od prethodnog. Ne treba podvlaciti koliko je Marko Vesovic uradio za "Bosansku knjigu" za vrijeme rata, i nakon agresije. Prirodno je, prema tome, da ga prezir prema njegovom misljenju moze povrijediti. Cak i razjariti. Jer njegovo misljenje se uvazava ili ne uvazava, shodno prilici. Da bih odgovorila direktnije na vase pitanje, moram priznati da se u romanu, istina, pominje jedan politicar. O njemu je Baudelaire rekao da "zivi i spava pred ogledalom".
Tako je.nosara wrote: ↑07/08/2020 09:26 Kronika jednog poraza
AUTOR: MILJENKO JERGOVIĆ / 18.06.2020.
...Dakle, Đikić, Ivanković, Lovrenović, Jergović, Mlakić, Mirko Marjanović, Mladenko Marijanović, Dragan Marijanović, Milo Jukić, Alen Kristić mogu biti i ustaše, i fašisti, i njihovi simpatizeri, kojima se Asmir Kujović ne bi ispričavao, dok načelnik Luburićeva stožera Muhamed Riđanović – koji se zbog Kujovićeva ekskulpiranja od hrvatstva u grobu svom neznanom okreće – više ne može biti ni Hrvat, ni ustaša, premda je prvo bio cijeloga života, a u vezi drugog je Poglavniku prisegnuo na “samokres, bodež i na Kur’an časni”, i svoju prisegu nije do smrti pogazio.
Muhamed Riđanović rodio se u Mostaru 1892, u vrlo uglednoj i dobrostojećoj ulemanskoj obitelji, koja je generacijama davala vjerske učenjake. Od đačkih je dana bio pristalica pravaške ideologije, nacionalni Hrvat i frankovac. Nakon što je u Beču završio medicinu, u Mostaru je držao privatnu praksu, nakon čega je bio glavni liječnik u Okružnom uredu za osiguranje radnika. Jedno vrijeme bio je predsjednik mjesnog odbora Jugoslavenske muslimanske organizacije, a 1935. i gradonačelnik Mostara. Od travnja 1941. uključuje se u borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i provođenje njezinih ideala. Dogurao je do pukovnika u Poglavnikovu Tjelesnom Zdrugu, koji je predstavljao Pavelićevu pretorijansku gardu, ljude od najvećega njegovog povjerenja.
Maks Luburić, koji je, kao i doktor Riđanović, bio ustaški pukovnik, bio je čak dvadeset i jednu godinu od njega mlađi. Sirov, surov i fanatiziran, sirotinja iz Humca kod Ljubuškog, Luburić, za razliku od Riđanovića, nije bio obrazovan čovjek. Izbačen je iz škole, prao je suđe u nekoj gostionici. A onda se pronašao u ustašama.
Sve što je u životu postigao Luburić duguje svome krvološtvu. Svijetu iz kojeg je potekao i svome narodu na pleća je svalio težak teret moralne odgovornosti, kakav bi jedva iznijele i mnogo veće, slobodnije i odgovornije zajednice nego što je hrvatska.
Ali jedno je sigurno: ne bi ni takav Luburić mogao probrati onih 55 mučenika i mučenica, koji će 28. ožujka 1945. visjeti na Marijin dvoru, niti onih 322 Sarajlija, komunista, partizanskih ilegalaca, slučajno preživjelih Židova, srpskih uglednika, koliko je identificirano žrtava njegova terora (nestalima i neidentificiranima duše se do danas nisu smirile).
Ne bi on to mogao, koliki god zlikovac bio, e da mu nije bilo doktora Riđanovića, njegova načelnika, i svih onih koji su Sarajevo znali do u svaku dušu, u svaku kuću i svaki podrum. Jer Vjekoslav Luburić naprosto nije bio iz Sarajeva, niti je u Sarajevu ikada živio.
O ovome Asmir Kujović, vjerojatno, ne bi, jer se ne bi usudio optuživati i generalizirati. U tome ga razumijem. O tome nisu htjeli ni partizani u Sarajevu 1945, i svih narednih godina, nego je ustaški zločin pripisivan isključivo Hrvatima katolicima, a muslimanima je prepuštena mogućnost da im se zaboravi da su bili ustaše, jer im nakon toga neće na kraj pameti biti da priznaju da su ikada bili Hrvati. Ili, kako implicira Asmir Kujović, nikada nisu ni bili? Nego samo činovnici u nekoj instituciji.
Stvar, međutim, postaje groteskna kada se usudimo primijetiti da je Vjekoslav Maks Luburić umro 1969. u Španjolskoj, a da je njegov najbliži suradnik tokom sarajevske krvave kampanje, doktor Muhamed Riđanović, stradao baš na Bleiburgu. Ili na onom što se ovih dana u Sarajevu naziva Bleiburgom: ubijen je, bez suda, negdje oko Maribora.
I to je također zločin, jednako odvratan, a po posljedicama i odvratniji od ubojstava svih onih koje bismo se, usprkos PENdžijskoj kandžiji, pa makar me i stoput Kujovićev zbor proglasio Handkeom, usudili oglasiti nevinima.
Meni bi, da sam bio u prilici da porazgovaram sa sastavljačima pisma, bilo zanimljivo doznati što je bio, fašist ili njihov simpatizer, osamnaestogodišnji pitomac Časničke škole u Zagrebu Himzo Polovina, koji je bio u istoj odori kao i svi drugi?
Odvratniji je mnogo od ubijanja Himzinih školskih drugova, pitomaca Časničke škole.
Posljedice ubojstva doktora Riđanovića osjećaju se i danas, u Sarajevu. Jer pokušajmo samo zamisliti koliko bi čišća i jasnija bila antifašistička platforma, i kolikima bi se samo predsjednik PEN-a imao iskrenu, duboku ljudsku potrebu ispričati, da je Muhamed Riđanović, kao što je i trebalo biti, suđen, a zatim obješen u Sarajevu, na istome onom mjestu na kojem su 28. ožujka 1945. vješani ljudi.
Antifašizam Asmira Kujovića i PEN Centra u Bosni i Hercegovini, to jest onih njegovih članova koji su pročitali izvanredno uravnotežen tekst Dragoslava Dedovića, i ništa im nije zasmetalo, ili su se uplašili onoga što im je zasmetalo, pa se nisu usudili ništa reći, antifašizam je dopola.
Njihov antifašizam prestaje čim se dođe do Muhameda Riđanovića, ili čim se u današnje vrijeme od deklasirane hrvatske manjine u Sarajevu stigne do bošnjačke većine.
Antifašizam dopola nije, međutim, antifašizam, jer je takvih, dopola antifašista, posvuda u našim krajevima. Isti je takav antifašist, uvjeren sam u to, a možda još veći, i nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić. Jest, drži on misu za hrvatske fašizme, ali je dušom i srcem protiv tuđih fašizama.
Među onima koji su se bavili našim napuštanjem PEN-a bilo je mnogo čeljadi, uglavnom gnjevne, kivne i himbene. Među zanimljivijima i najpristojnijim u iskazu bio je Mustafa efendija Cerić, koji je skoro dvadeset godina bio reis-ul-ulema, muslimanski vjerski vođa u Bosni i Hercegovini.
Svoj osvrt napisao je i objavio na prvi dan Ramazanskog bajrama, i u njemu se bavio uglavnom Ivanom Lovrenovićem i mnome. Kaže da voli čitati moje “novele”, premda “duge su, malo zamorne, ali su osvježavajuće za one koji vole da naduže odmaraju dušu i naslađuju um”, ali ga više od njih “impresionira Jergovićev oštri jezik i jasni stav o graničnim pitanjima morala i politike”.
I poziva nas, umirovljeni reis, koji nije član PEN Centra u Bosni i Hercegovini, da se vratimo u PEN. A zatim kaže ono što mi, zapravo, mora reći: i da se Bošnjake, kao ni Židove ne može optužiti za fašizam, kao što ja to činim, i da su Bošnjaci marginalizirani u Bosni i Hercegovini i u Sarajevu, premda su većina, dok su manjine uzdignute u status većine. Kod Bošnjaka se, kaže on, “nije nikad pojavila fašistička ideja kao organizirana kolektivna svijest”.
I tako, preko ljubaznog efendije Cerića i manje ljubaznog predsjednika Kujovića, došli smo do razloga zbog kojih ne mogu biti član ni onoga u čijem sam osnivanju sudjelovao.
Ne vjerujem da postoji nacija u kojoj se “nije nikad pojavila fašistička ideja kao organizirana kolektivna svijest”, ne vjerujem da se nacionalni identiteti mogu mijenjati retroaktivno, to jest da se mogu ikome mijenjati, osim samome sebi, ne vjerujem u antifašizam u društvu u kojem većina manjini pokušava nametnuti teme i načine provođenja vjerskih obreda, čak i kada ti obredi slave Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ne dajem ni pet para za onu, koja se također pojavljivala u PENdžiluku i oko njega, da bi misa za Bleiburg, možda, i bila prihvatljiva, ali da je sa stanovišta državnog suvereniteta neprihvatljivo to što je Hrvatski sabor njezin pokrovitelj.
Sa stanovišta državnog suvereniteta to je mnogo prihvatljivije od toga da se u Zetri održava grandiozni predizborni skup Redžepa Tajipa Erdogana pred izbore u – Turskoj. Protiv čega nitko ne demonstrira. I prirodno je što ne demonstrira, jer bi se mogle fasovati batine.
U sarajevskoj Katedrali, kao ni u bilo kojoj crkvi, nijedna država, pa ni bosanskohercegovačka, nije suverena, a u Zetri bi, bogme, bosanskohercegovačka država morala biti suverena.
Ne sumnjam ja da si ti ono nabacio jer se ne slazes sa njim, dje bi ti to...
Istorija seze dalje od Haga. Ima u knjigama sve.
