Forum Klix.ba

Haman2 wrote:Djenerale, nisi odgovorio na ova pitanja.

Da li je neki vas vjerski uglednik u ovom poslednjem ratu uradio nesto kao muftija Kurt. Da li je neka vasa organizacija uputila Dekleraciju Milosevicu i Karadzicu da se prestane sa progonima i ubijanjima Banjska. Kao sto znas a mozda i ne znast Bosnjaci su takvu Dekleraciju uputili Pavelicu, a muftija Kurt i ugledni Tuzlak Pasic su kod Artukovica bili i fizicki napadnuti zbog svog upornog insistiranja na zastiti: Jevreja , Srba i Roma. Muftija Kurt danas nema ni bistu na Slanjoj Banji. Zasto to je druga prica


To su konkretna pitanja djenerale. Vrijedjati druge moze svaka budala, argumentovanu raspravu samo onaj ko ima nesta u glavi. Govoris o moralu. Pa sta je moral. Pojma ti nemas o onome sta pricas.

Haman2 wrote:Ne napisa ti koji je to pop, koja je to organizacija uzela muslane - Bosnjake u zastitu.Tacno je da je jedan pop zastitio svog kolegu imama u jednoj dzamiji jer su bili prijatelji kao ljudi bez obzira na razlicitu vjeru. To je zastita jednog a ne trazenje zastite svih kao sto su radili muslimani svojom dekleracijom ili mufitja Kurt svojim odlaskom u ustasku jazbinu.
Kod Pavelica odnosno njegova ministra isao je muftija Kur i gradonacelnik Pasic, a reis je radio na Dekleraciji muslimana kojom se trazi zastita Jevreja, Srba i Roma.
Pitas zasto Jevreji, Srbi i Romi nisu mogli ici kod Pavelica. To ti proizilazi iz Dekleracije muslimana i svega ono sto je radio muftija Kurt, samo treba biti debil pa to ne shvatiti.



Umjesto da napises jedan prihvatljiv i moralan komentar o muftiji Kurtu, ti se sprdas sa njegovim jajima, a sprdas se jer nemas moralne svijesti i savjesti. Da si odgojen, znao bi sta je moralno a sta nije, sta je moral a sta svijest a sta savjets. Ti znas pricati samo propagandne price i vrijedjati neistomisljenike, a to je odraz tvog morala .
Dzaba ti pisem o moralu kad ti pojam morala - moralnosti ne razumijes. Zasto si ti takav. To ne mozes razumjeti, jer ne znas sta nasledjujes od predaka a sta stices, kada i kako. Neukom je dzaba objasnjavati.

Haman2 wrote:U poslednjem ratu ni popu ni patrijarhu nije bilo zabranjeno da pisu Dekleraciju o potrebi zastite Bosnjaka S. Milosevici u R. Karadzicu. Zasto to nisu radili, zasto su blagosivljali svakog vojnika pred polazak u Srebrenicu. To je bila srpska politika, a u Drugom svjetskom ratu ono sto je radio reis i muftija Kurt bila je muslimanska politika, politika suzivota. Dobio si odgovor. Nadam se da si sposoban razumjeti napisano. To cu da zakljucim na osnovu sledeceg komentara



Puno puta sam kazao da mnogi nauce citati i pisati ali da ne razumiju procitano. Ocito je da ti nisi razumio ono sto sam napisao, jer sam ti postavio nekoliko vaznih pitanja na koje ne znas odgovoriti a vezani su za tvoje komentare: moral, moralna svijet, moralna savjeta. Osim toga ne razumijes hrabrost muftije Kurta i muslimanske uleme u NDH iz ugla intelekta i morala. Tvoj problem.
Sta ti ostaje? Nista drugo nego da rvijedjas i da postavljas djetinjasta pitanja koja ukazuje da nisi razumio procitano.

Četničko – partizanska saradnja i zajednička borba u Drugom svjetskom ratu – Tito je svim silama pokušao spriječiti “bratoubilački” rat



Vodstvu Komunističke partije Jugoslavije, a naročito Titu, bilo je jasno da je broj njihovih pristalica izrazito mali, te da zbog malobrojnosti ne mogu voditi energičnu borbu protiv okupatora. Zbog toga se pristupilo prikupljanju širih narodnih masa u cilju pokretanja revolucije. Pogledi su primarno bili upućeni na narodno – frontovske elemente, na prvom mjestu na dr. Dragoljuba Jovanovića i njegovu stranku. List “Borba” od 28. oktobra 1941. godine, javlja da je između KPJ i Narodne seljačke stranke, na čijem čelu je bio Jovanović, sklopljen sporazum “o najtešnjoj saradnji u borbi protiv okupatora. Ovaj savez počiva na sporazumu koji je između obeju stranaka sklopljen prošle godine…”. Partizanskom pokretu pristupilo je, na području Crne Gore, nekoliko prvaka Srpske zemljoradničke stranke. Partizanima je pošlo za rukom da za sebe pridobiju i nekoliko srpskih pravoslavnih sveštenika i svršenih bogoslova. Ta grupa je 15. novembra 1942. godine u selu Srpska Jasenica, u Bosanskoj Krajini, održala svoju skupštinu. Ukupno 23 sveštenika, koliko ih je bilo na broju, objavili su “poslanicu” u kojoj se veličao Sovjetski savez, Tito i komunistička borba. Bilo je sasvim jasno da se partizanski pokret u prvoj godini rata prvenstveno okuplja oko srpskih narodnih masa koje su i činile okosnicu pokreta, tako da se tada uopšte nije moglo govoriti o multietničkom karakteru pokreta, a većim dijelom niti kasnije.

Kampanja protiv četničkog pokreta Draže Mihailovića počela je od momenta njihovog razdvajanja. Do tada su Tito i partizanski pokret radili sve u cilju uske saradnje sa četničkim pokretom. Razlog tome leži u činjenici što je Mihailović po cijeloj zemlji imao svoje organizacije. O tome Vladimir Dedijer bilježi: “Još dok je Tito boravio u Beogradu bile su došle vesti o Draži Mihailoviću. Tada je u Beogradu bio održan jedan sastanak između naših predstavnika i izaslanika Draže Mihailovića”. Predstavnik četničkog pokreta bio je pukovnik Branislav Pantić, dok je partizansku stranu predstavljao Aleksandar Ranković. Iz izvještaja kojeg je Ranković podnio Titu vidi se da su četnici prihvatili partizansku ponudu o saradnji ali da nisu željeli učestvovati u neposrednim akcijama. Pantić je rekao: “[…]Smatramo da još nije vreme za krupnije akcije. Sada treba činiti pripreme, pa kad budu potučeni na Istočnom frontu i počnu bežati odavde, onda stupiti u dejstvo.” Ranković je bio drugačijeg mišljenja: “[…]Naša Partija hoće zajedničku saradnju sa svima rodoljubima, ali ne po cenu odustajanja od akcije, nego da rezultat tih pregovora i saradnje budu još jače i još čvršće akcije da bi što pre oterali neprijatelja iz zemlje”. Delegati KPJ predložili su sljedeću formulaciju: “Ako vi niste za akcije odmah, od kojih mi ne možemo nipošto otstupiti, onda bi se mogli sporazumeti i utvrditi: a) prijateljstvo i dobre odnose u šumi, b) zajedničke pripreme za krupne akcije, ili za poslednji momenat, i c) zajedničko gonjenje pljačkaša”. Dogovoreno je, kao kompromisno rješenje, da se pregovori nastave na terenu, a u konačnici svoga izvještaja Ranković je naveo: “Naše je mišljenje da se sa njim (o.p četnicima) može pregovarati”.

Komunista i publicista, Dojčilo Mitrović navodi da je linija KPJ bila da se za borbu okupe sve narodne snage u cilju oslobođenja zemlje. S toga su dobijene precizne mjere o saradnji sa četnicima. Učesnik Narodnooslobodilačke borbe Dragojlo Dudić navodi, pod 14. avgustom 1941. godine, u svom “Dnevniku”, da su imali sastanak sa jednom grupom četnika kod manastira Bogovađe i da mu je tom prilikom vojvoda rekao da se partizanima stavi na znanje da između “nas i njih ne postoji nikakvo trvenje i da ne treba da dođe ni do kakvih sukoba”. Spomenuti Mitrović navodi da su prvi dodiri sa četnicima ostvareni preko Valjevskog partizanskog odreda. Poslije toga jedna grupa je otišla na Ravnu Goru, na čelu sa Dragojlom Dudićem i Miodragom Jovanovićem, da razgovara sa Mihailovićem, koji je tada izjavio “da za podizanje ustanka još nije vreme”. U toku avgusta 1941. godine našla se nova partizanska delegacija na Ravnoj Gori, ali je tamo umjesto Mihailovića zatekla Dragoslava Pavlovića, koji je također odbio prijedlog o pokretanju ustanka, ali je ponudio partizanskim vođama da se sklone kod njih na Ravnu Goru i da tamo ostvare prisniju saradnju. Polovinom avgusta, tadašnji instruktor PK KPJ za Srbiju, Miloš Minić odlazi za Dragojlom Dudićem na nove pregovore na Ravnu Goru. Tu je četničkim vođama predložio stvaranje širokog narodnooslobodilačkog fronta. Taj prijedlog je odbijen, ali je dogovoreno da se partizani i četnici uzajamno ne napadaju. Još jedna partizanska delegacija je 11. septembra 1941. godine psojetila Ravnu Goru ali ponovo nije došlo do formiranja širokog narodnooslobodilačkog fronta. U jeku avgustovskih pregovora 24. avgusta dva ojačana partizanska odreda pod komandom Sreskog štaba za Birač napala su Kladanj i prodrla u grad ali su se zbog neaktivnosti četnika morali povući u neprijateljskom protivnapadu. Sutradan su se partizanski odredi uslijed domobranskog pritiska u dolini Bosne i Spreče povukli na Ozren i spriječili svaki neprijateljstki pokret izvan komunikacije, dok je na Trebavi, zbog četničke izdaje, nastupilo naglo osipanje. Dana 29. avgusta 400 partizana i 100 četnika zajednički ponovo napadaju Kladanj ali zbog neusklađenosti, napad nije uspio. Sutradan je zajednički napadnuta Vlasenica koja je zauzeta, a tom prilikom razbijen je 4. domobranski granični bataljon.

Tek poslije niza propalih sastanaka došlo je do sastanka između Tita i Draže Mihailovića 19. septembra 1941. godine u selu Struganik. Na sastanku održanom u kući vojvode Mišića, četnička i partizanska delegacija je razgovarala o mogućnosti zajedničke borbe protiv Nijemaca. U razgovoru sa Mihilovićem Tito je naveo da će četnici i partizani dobiti pomoć saveznika ukoliko krenu u zajedničku akciju. Ipak, ponovo nije došlo do konkretnije saradnje, ali kontakt nije prekinut. O ovim razgovorima list “Borba” je 7. novembra 1941. godine, kada su već izbili sukobi između četnika i partizana, izdao saopštenje Vrhovnog štaba narodnooslobodilačkih partizankih odreda. Ovo se desilo poslije savjetovanja u Stolicama, održanog 26. septembra 1941. godine, na kome je Tito podnio izvještaj o svojim razgovorima sa Mihailovićem o mogućnosti zajedničke borbe protiv Nijemaca. Na pregovorima je još jednom ispitana mogućnost zajedničke borbe protiv okupatora. Tito je tada naveo: “Oko zastave oružane borbe treba okupljati sve patriote Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost i političko uvjerenje…”. U Biltenu Vrhovnog štaba NPOJ, od 1. oktobra 1941. godine, Tito je isticao: “[…]Ima sektaških pojava prema saveznicima u borbi, ili prema za sada neutralnim grupama četnika koji još nisu voljni da stupe u borbu ali nam nisu neprijateljske. Sukob sa tim grupama mora se izbegavati. Takvim treba strpljivo objašnjavati potrebu jedinstva srpskog naroda u borbi protiv okupatora. Treba im objašnavati da je baš sada čas za odlučnu borbu protiv neprijatelja srpskoga naroda”.

Na sastanku u Stolicama je odlučeno da partizanska delegacija ponovo dođe na Ravnu Goru. Međutim, niti novi sastanak nije donio rezultate, a Draža Mihailović se odlučno izjasnio za monarhiju te ukazao na zvjerstva partizana kojih je bilo puno. Ipak, pojedini četnički odredi su se i dalje borili zajedno sa partizanima u opsadi Kraljeva, Valjeva i Čačka. Dragojlo Dudić navodi kako su se poslije zajedničke borbe četnički odredi Zečevića i Martinovića spojili sa partizanima i nastavili borbu. Dudić navodi i niz podataka o zajedničkoj borbi na prostoru Valjevo – Šabac – Ljubovija – Krupanj, gdje su prisno sarađivali Podrinjski partizanski odred i Cerski četnički odred. Ipak, već početkom oktobra dolazi do prvih sukoba iako je saradnja i dalje bila postojana. Na prostoru istočne Bosne sa partizanima je saradnjivla Dangićeva i Račićeva grupa. Račič u svojim zapažanjima od 14. oktobra 1941. bilježi “da je sklopljen dogovor između njega i druga Fiće (Filipa Kljajića) u cilju stvaranja jedinstvene komande između četnika i partizana koja će rukovoditi zajedničkim akcijama na frontu”. Nešto su uspješniji bili sastanci lokalnog karaktera. Tako je na sastanku Oblasnog Vojnog štaba za Sarajevo i predstavnika Vojnočetničkog odreda početkom septembra postignut sporazum o koordinaciji dejstva partizanskih i četničkih jedinica u istočnoj Bosni. Već 5. septembra izveden je niz zajedničkih napada na Kladanj, Gacko i Rogaticu, ali bez većih uspjeha. Do prve uspješne saradnje došlo je 22. septembra kada su vlasenički i srebrenički četnički odredi napali Zvornik i prodrli u grad. Obezbjeđenje napada iz pravca Tuzle uspješno su izvršila četiri partizanska odreda Sreskog štaba za Birač, zauzevši jako branjeno uporište Caparde.

Četnici su, 18. i 20. oktobra 1941. godine, održali zbor na kojem je Dudić naglasio da odnos između partizana i četnika treba biti savršeno korektan. Ipak, partizani su 26. oktobra četnicima predali žalbu u kojoj je navedeno da je jedna grupa četnika razoružala tri partizana te sa njih skinula odjeću i obuću. U žalbi se dalje navodi kako četnici pljačkaju po selima i pijanče. Stanje se sve više pogoršavalo, a 22. oktobra 1941. godine Dudić je zapisao kako se četnici u svim sektorima ponašaju nedisciplinova i da napuštaju zajedničke linije. Potpuno drugačija je bila saradnja na sektoru Gornji Milanovac – Kraljevo – Čačak – Užička Požega – Užice, gdje su zajedno osvojili Gornji Milanovac i opsjeli Kraljevo i Čačak, te dijelili vlast u Užicu. Do uspjeha je došlo i na prostoru Rogatice u istočnoj Bosni, gdje su dijelovi Romanijskog partizanskog odreda sa jednim četničkim bataljonom zauzeli mjesto. Uspjeh je ostvaren i na prostoru Olova gdje je zajedničkim snagama zauzeto selo Knežina.

U nastojanju da se premoste nesuglasice dolazi do novog sastanka između Tita i Mihailovića krajem oktobra 1941. godine u selu Brajićima. Dedijer navodi da je inicijativa za sastanak došla od strane Tita. Prije samog sastanka Tito je Mihailoviću uputio pismo u kojem se nalazio prijedlog od 12 tačaka u kojem je traženo da se ostvare zajedničke operacije, sakupi zajednička oprema i ishrana, zajednički podijeli plijen, formira zajedničko komandno mjesto; “odnosno dvije komande, vaša i naša, koje bi usko među sobom sarađivale”, stvaranje zajedničkih permanentnih komisja i “Cetralne komisije pri zajedničkom Operativnom štabu” itd. I u Brajićima je Mihailović uporno tvrdio da nije došlo pravo vrijeme za opšti ustanak, ističući da bi u slučaju borbe većih razmjera Nijemci masovno palili sela. Samo nekoliko dana poslije sastanka u Brajićima došlo je u noći između 1. i 2. novembra 1941. godine do napada četnika na partizane kod Trešnice i Ivanjici. Napad je odbijen a u izvještaju kapetana Mitića, četničkom predstavniku navedeno je da “ova opravdana odbrana nije bila uperena protiv odreda Draže Mihailovića, već protiv neodgovornih elemenata, koji su napali partizane i prekrišili sporazum”. Draža Mihailović je odbio ove navode te zahtjevao povlačenje partizana, ali su oni to odbili u nadi da će doći do pomirenja. Iz kazivanja Dragojla Dudića, zabilježenog 5. novembra 1941. godine, vidno je da je ovaj sukob najavio potpuni rascjep između partizana i četnika, iako je saradnja i dalje bila postojana.

I poslije otpočinjanja neprijateljstava došlo je do novog sastanka u Čačku 20. novembra 1941. godine. Riješeno je da se obustave sva neprijateljstva i da se uspostavi saradnja. Mihailović je dva dana kasnije izvjestio izbjegličku vladu u Londonu da je “uspio prekinuti bratoubilačku borbu koju je izvela druga strana”. Ipak, list “Borba” od 22. novembra optužuje četnike za izazivanje borbi i kršenje sporazuma. Optužbe su bile sve češće sa obje strane. Tito je 25. novembra izvjestio Kominternu o promjeni situacije u Srbiji, nastaloj zbog sukoba sa četnicima u kojoj ih optužuje da sarađuju sa Nijemcima i da je građanski i bratoubilački rat počeo. I pored navedenih Titovih teza tri dana kasnije majevički i četnički partizanski odredi su izvršili zajednički napad na selo Koraj kod Brčkog i tom prilikom ubili oko 300 ljudi – žena i djece. Saradnja na prostoru Bosne i Hercegovine je nastavljena u i u toku mjeseca decembra od čega je najznačajniji sastanak Glavnog štaba NOP odreda za BiH i četničkih odreda istočne Bosne u Kraljevom Polju kod Han Pijeska u cilju sprječavanja pripajanja istočne Bosne Nedićevoj Srbij

Haman2 wrote:Nove generacije dolaze. O tim stvarima se ne uci u skolama a one se uporno ponavljaju. Znam ja dobro da tebe zulja istina. Sto je najgore ta istna se ponavlja a sve zbog ideje Velike Srbije.

Dnevnik hr.

Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika. Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program koga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: «Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati / kad se Pero iz Londona vrati»…



Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da «osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno». Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u «izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću» 11. kolovoza 1943. zapisao: «U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom».

Haman2 wrote:Tema je ozbiljna, samo prvaciti ne mogu to razumjeti. Tesko je shvatiti da smo jedno ucili a stvarnost je bila puno drukcija.

110 Godina Od Rođenja Pašage Mandžića: Partizani I Četnici Imali Su Sporazum O Čiščenju Muslimanskih I Hrvatskih Sela
BIH

U povodu 110. godina od rođenja Pašage Mandžića, jedne od najutjecajnijih osoba u sjeveroistočnoj Bosni od završetka Drugog svjetskog rata do isključenja iz Saveza komunista 1975. godine, narodnog heroja i prvoborca, objavljujemo pismo u kojem je 1973. godine pozivao da se “otvoreno progovori o revoluciji” jer je dotadašnje pisanje o tome umnogome bilo “nekritičko i netačno”. Mandžić je smatrao da je potrebno iznijeti istinu o formiranju “četničko-partizanskog štaba”, smatrajući da je time napravljena osnovna greška, uzrok svih “pojava deformacija” i svega što se ondje događalo 1941. i u prvoj polovini 1942. godine

Druže direktore,

Primio sam Vašu dokumentaciju i popratno pismo za TV seriju “Zapisi”. Zahvaljujem na pošiljci i pažnji. U popratnom pismu želite da Vam iznesem moje mišljenje o specifičnostima revolucije po pojedinim krajevima, najvažnijim događajima koje će te u emisijama da obuhvatite. Oduševila me je Vaša namjera da TV serije tretirate problemski, da prikažete veličinu revolucije u njenim teškoćama i dilemama u traženju da se sve prepreke savladaju i teškoće.

Zato vjerovatno očekujete i moj odgovor.

Radovaće me da Vam se druže direktore ostvare želje i plemenite namjere. Ali, mogu da Vam kažem da je za ono što tražite od mene što bih mogao i što sam dužan kao komunista i ratnik da dam o zbivanjima u istočnoj Bosni rok je vrlo kratak. Jer složenost, specifičnost, veličina i brojnost događaja, a naročito teškoće ustanka u istočnoj Bosni, za period 1941/42. godina traže dosta truda i vremena da se objasne i razjasne, a naročito greške učinjene u tom periodu koje su doprinijele da se stvori vrlo teška i složena situacija, a do danas ne rasvijetljena i neobjašnjena. Na nama je odgovornost što za ovih trideset godina ostade nerazjašnjeno i što smo ćutali.

Druže direktore,

Pored poteškoća koje izaziva vrlo kratak rok, mogu da Vam kažem i tvrdim da bez ovih razjašnjenja i odgovora da ove TV serije o istočnoj Bosni za period 1941. – 1942. godina neće ostvariti Vaše želje i plemenite namjere, neće dati stvarnu sliku o specifičnosti, složenosti, teškoćama i veličini revolucije za taj period pa ni gledaoci neće dobiti stvaran i objektivan prikaz. Zato sada mogu da u ovom roku dam samo neke napomene i mišljenja o specifičnostima revolucije u istočnoj Bosni 1941. – 1942. godina i krajnje je vrijeme da se sve ovo razjasni i da otvoreno kažemo i ukažemo i na velike greške napravljene u sprovođenju linije i zadataka koje je stavio Centralni komitet KPJ i drug Tito pred kumuniste istočne Bosne. Bez tog pristupa nema pravog prikaza situacije koju očekuju, a koju očekuju sadašnje generacije.

Prije svega da Vam napomenem da je Peti kongres KPJ 1948. godine dao ocjenu rukovodstva u istočnoj Bosni za taj period, i to: “Da je rukovodstvo u istočnoj Bosni imalo kolebljiv i oportunistički stav prema četnicima.” Dakle, ocjena vrlo negativna za rukovodstvo u istočnoj Bosni 1941. – 1942. godine. Na Kongresu sam se složio sa tom ocjenom pa i danas smatram da je pravilna. Ali, zašto smo od tada ćutali pa i danas ćutimo? Zašto to nismo raspravili odmah, pa danas bi imali jasne i jedinstvene stavove o događajima u ustanku 1941. – 1942. godina u istočnoj Bosni. Razumljivo je zašto su ćutali oni drugovi iz rukovodstva na koje se ta ocjena odnosila i koji su bili nosioci grešaka, ali zašto su ćutali i ćute oni na koje se ne može i ne odnosi ta ocjena, ali ipak ćute. I pored mog izričitog traženja iz razumljivih razloga mi u Bosni i Hercegovini nismo raspravili to pitanje 1948. godine, pa to eto ostade sve do današnjih dana neobjašnjeno i nerazjašnjeno.

Poslije Petog kongresa mislio sam da će to dovoljno djelovati na drugove, na koje se to odnosi, pa da će se u svojim daljim istupima i kazivanjima držati stavova istaknutih na Petom kongresu. Ali, kako vrijeme odmiče od toga je sve manje, tako da se o oportunizmu govori da je on malte ne spasio revoluciju. Drugi opet piše, da kad bi se ponovo našao u tom periodu, ne bi ništa mijenjao od onoga što je i kako je radio 1941. i 1942. godine.

Zato treba i mora se bar sada ukazati na osnovne greške i oportunizam toga doba u istočnoj Bosni. Dalje ćutanje nema nikakvog opravdanja i biće sve štetnije. Zbog toga želim da Vam ukažem na osnovnu grešku u istočnoj Bosni, koju su napravili drugovi vraćajući se sa savjetovanja u Stolicama i pogrešno sprovedoše liniju tog savjetovanja u istočnoj Bosni. Da su bar ti drugovi kad su prešli Drinu, prije nego išta uradiše, potražili Pokrajinski komitet, jer se u to doba u Bosni i Hercegovini već dva mjeseca ratuje i već tada imali smo veliko iskustvo i poznavali situaciju. Ali, činjenica je da ti drugovi nisu nikoga potražili te primiše na sebe istorijsku odgovornost i formiraše “četničko-partizanski štab” pa time napraviše osnovnu grešku, uzrok svih pojava deformacija i sve što se desilo i dešavalo 1941. i prve polovine 1942. godine kao što je težina situacije, dubina krize ustanka, stvaranje zabune u narodu i u našim redovima, zabune u gradovima i među radničkom klasom. Time se odvojismo od većine naroda istočne Bosne. Te i mnoge druge štete proizišle su iz tog zajedničkog štaba sa četnicima. A četnici, u tom zajedničkom štabu, Dražini oficiri i ko zna sve čiji agenti svršiše svoj posao. I pored ostaloga, Draža je proturao kroz taj štab desetine svojih oficira sa proputnicama tog štaba, i to ne samo u četničke nego i u partizanske odrede koji pripremiše i razbiše ustanak u istočnoj Bosni.

Kako je to bila teška situacija, i kakva velika naša kompromitacija, zabuna i odvajanje od naroda zbog takve saradnje sa četnicima, navešću samo jedan primjer pokolja Hrvata i Muslimana u dolini Krivaje “četničke cerske brigade” i njenog komandanta Račića. U Olovu 1. januara 1942. godine na željezničkoj stanici, dočekuju voz od Vozuće i to komandant mjesta, četnik, Dražin oficir u uniformi sa kokardom i zamjenik komandanta partizan sa petokrakom zvijezdom. Iz voza izlazi nešto putnika, četnika i partizana, a nekoliko grupa zajedno vezanih Hrvata i Muslimana koje sprovodi jedna desetina četnika. Prilazi vođa patrole i raportira da oni kao patrola “četničke cerske brigade” po zadatku komandanta Račića čiste teren i sela oko Krivaje i da sprovode grupu “zarobljenih” Hrvata i Muslimana, jer imaju naređenje komandanta Račića da između rijeke Bosne i Drine ne ostane ni jedno živo “tursko uho” i da oni taj zadatak izvršavaju. Prolazeći, “grupa zarobljenika” biva sprovedena preko stanice pored kokardi i petokraka koji stoje zajedno i na očigled ono malo putnika na stanici pobiše ih neposredno pored stanice. Zamjenik komandanta mjesta partizanski predstavnik u komandi mjesta reče mi “da je to svakodnevna pojava i ja ću moju dužnost napustiti, jer mi je svega ovoga dosta”. I iskoristio je naš prolazak i pobjegao iz Olova.

Pored svega toga što se desilo i dešavalo sa takvom saradnjom sa četnicima i ogromne štete i stvorene vrlo teške situacije u istočnoj Bosni, drugovi na Ozrenu 14. januara 1942. godine stvoriše sa Račićem sporazum o čišćenju muslimanskih i hrvatskih sela od Ozrena, Tuzle i Živinica. I da Račić nije prevario drugove na Ozrenu, nego da je nastupio sa svojom brigadom koljača u ta muslimanska i hrvatska sela, može se zamisliti kakve bi to teške posljedice bile. Ali taj sporazum drugova sa Ozrena sa Račićem ostavio je teške i štetne posljedice na Ozrenski partizanski odred. Podvalom Račića “u toj zajedničkoj akciji“ udarni bataljon Ozrenskog partizanskog odreda doveden je u vrlo težak položaj, jer su izginuli najbolji borci tog bataljona na čelu sa komandantom Kupresom. Tada na čelo tog “udarnog bataljona“ dolazi četnik sa kokardom za komandanta tog bataljona Jovo Sojić i kroz nekoliko dana sa dijelom tog bataljona vrši puč četničkih protiv udarne čete koja je bila tek u formiranju. U Gornjoj Brijesnici 2. februara 1942. godine. I to je eto bio početak kraja Ozrenskog partizanskog odreda. Brojni su ovakvi i mnogo teži primjeri saradnje sa četnicima i teške posljedice takve saradnje.

Ove teške greške drugova u istočnoj Bosni sa stvaranjem “četničko-partizanskog štaba“ dovele su ustanak u istočnoj Bosni u tešku krizu i da ta kriza nije završena katastrofalno pa i tragično zahvaljujući samo drugu Titu, koji je to spriječio u zadnji čas svojim dolaskom u istočnu Bosnu sa prvom proleterskom brigadom.

Dolazak druga Tita u istočnu Bosnu u doba kada se nalazila u najtežoj krizi je od neprocjenjive važnosti i narodi istočne Bosne a i borci su naročito zahvalni drugu Titu i njegovom dolasku, jer je donio i spasenje naroda istočne Bosne.

Drug je Tito na Pokrajinskom savjetovanju u Čevljanovićima kod Srednjeg koje je održano prvih dana 1942. godine objasnio nam situaciju u kojoj smo se nalazili, ukazao na ozbiljnost situacije i tražio od članova Komunističke partije i boraca da učine krajnje napore i da to od njih naša Partija traži u savlađivanju teškoća ustanka koje su nastale i koje dolaze. Drug Tito nam je otvorio perspektivu izlaska iz te situacije i kako da te poteškoće svladamo. Tom prilikom Tito je odao priznanje komunistima Bosne i Hercegovine da su časno izvršili zadatke koje je Partija stavila pred njih, u pripremama i dizanju ustanka u Bosni i Hercegovini i velikim uspjesima u borbama, ali Vas očekuju daljnji zadaci mnogo teži, mnogo složeniji, koji traže mnogo više napora i Partija očekuje od vas komunista Bosne i Hercegovine i vjeruje da ćete isto tako časno izvršiti i te zadatke. Na tom savjetovanju sekretar Pokrajinskog komiteta Iso Jovanović govorio je o situaciji u istočnoj Bosni, kritikovao oportunistički i kolebljiv stav prema četnicima, govorio o štetnostima takvih stavova, a naročito se osvrnuo sa kritikom na oportunizam u štabu Ozrenskog-partizanskog odreda i što je dozvoljeno da tamo četnici rade šta hoće.

Po završetku savjetovanja drug Tito pozvao je na razgovore u sjedište Vrhovnog štaba isto u Čevljanovićima Cvjetina Mijatovića i mene zajedno. Na tom sastanku Tita je interesovalo u detalje stanje u odredima Ozrena i Majevice. O stanju na Ozrenu Tita sam detaljno upoznao i odgovorio na čitav niz njegovih pitanja, tom prilikom Tito mi je dao detaljna uputstva i zadatke za Ozrenski partizanski odred kao i posebne naredbe za Odred.

Vraćamo se sa Savjetovanja u Čevljanovićima svako u svoje odrede, nošeni sa puno oduševljenja i poleta na izvršenje zadataka kojim nas je drug Tito zadužio, ulio nam još veću vjeru u našu pobjedu i savlađivanje ovih velikih teškoća. Oduševio nas je svojim riječima da se još sa većim zalaganjem i borbom odupremo izdaji četniku, drugu njemačku ofanzivu koja je već započela i da sačuvamo sve što se može i mora sačuvati, živu silu, borce i narod. Na izvršavanju tih zadataka učinjeni su nadljudski napori, proliveno mnogo krvi, date velike žrtve, dok smo ponovno stekli povjerenje naroda, razbili četnike, razbuktali ustanak u istočnoj Bosni i pobijedili.

Na kraju ovih mojih napomena i mišljenja želim da Vam druže direktore ponovno napomenem da TV serije koje tretiraju istočnu Bosnu za period 1941. i prva polovina 1942. godine neće i ne može dati stvarnu sliku zbivanja u tom vremenu, teškoća pa prema tome i veličinu revolucije ne bude li se imalo u vidu ovo što sam naprijed izložio ove moje napomene i mišljenje. I krajnje je vrijeme da kažemo narodu golu istinu o zbivanjima u tim velikim, ali teškim i slavnim danima u istočnoj Bosni 1941. 1942. godine.

Šaljem Vam pozdrave i želim Vam mnogo uspjeha.

Gospođa Nataša Zimonjić-Čengić ima 74 godine. Živi u centru Sarajeva sa sinom Roćkom (46), a u javnosti se prvi put oglasila kao jedna od majki čije je dijete, sina Gorana, ubio Veselin Vlahović Batko.



Koliko je pisama o tome samo napisala, pa i crnogorskom predsjedniku Mili Đukanoviću, koji joj je odgovorio, lično, obećavši pravednu kaznu zločincu, u to vrijeme zatočenom u podgoričkom zatvoru Spuž. Ne samo što nikakva kazna nije došla, nego je Batko, navodno, poslije i pobjegao iz zatvora, za kojeg, inače, upućeni tvrde da je balkanski Alcatraz. Nije bitno to za našu priču koliko činjenica da je, neovisno od porodičnih tragedija, cijeli život gospođe Nataše savršena građa za jedan - roman. Udata za časnog čovjeka Ferida Čengića, poratnog gradonačelnika Sarajeva, kojeg su drugovi odbacili uvidjevši da on ne pristaje biti dio crvene buržoazije, te surovo kaznili (samo Goli otok, dva puta) i njega i njegovu porodicu... Padanje u nemilost Čengića dešava se nakon godina u kojima je druženje sa najvišim rukovodiocima zemlje, od Tita pa nadolje, Nataši bila najnormalnija stvar, što će, možda, jednom i sama opisati u sjećanjima. Ipak, najvažnije od svega jeste da je ona, do danas, i pored informativnih privođenja, špijuniranja (kada su otvorene arhive, otkrila je da su sedmorica njihovih kućnih prijatelja za to bila zadužena), bacanja u bijedu, uvijek išla uzdignute glave, i uvijek, za sve, znala odabrati pravu riječ.

Te kosti… Nedavno, ponovno aktueliziranje srebreničkih kostiju, Natašu je vratilo u 1944, kada je ona, kao pripadnik Treće čete, trećeg bataljona Dvadeset devete divizije, na čijem je čelu bio Vlado Šegrt, došla u Foču. Tada je imala petnaest godina, prezivala se Zimonjić, bila je prelijepa, kao što je i danas. Pred lijepom ženom vrijeme je i inače nemoćno.

"U Gacku sam prije toga svašta doživjela, više ružnog nego lijepog, ali kada sam ugledala te kosti... Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu... Samo što ih i na ulici nisam sretala. Omladinski komitet, čiji sam bila član, dobio je zadatak da ih skupi... Uglavnom, muslimanske omladine među nama nije bilo, bila je pobijena, a, na domaće mladiće i djevojke velik su uticaj imali ravnogorci, i izuzetno teško je bilo s njima raditi... Recimo, držim predavanje, a iza mojih leđa neko vikne: 'Živio kralj Petar!', pa ja, drhteći, odem u Komitet, Gagoviću... A to mi se nije jednom desilo, i ne samo u Foči nego i u Jabuci, u Miljevini, gdje smo mi, govorilo se tada napredni, opismenjavali neuke... Tek sada shvatam šta je, naprimjer, značilo: držiš sastanak a selo gotovo cijelo u četnicima... I, uvijek je bilo sve stroga konspiracija, u nekim šiframa, niko, kao, ne zna ni gdje ideš, ni zašto ideš, ni kada se vraćaš... Bilo je tada i zavjera. U jednoj od njih samo što nije poginuo i moj Fićo (Natašin budući suprug Ferid Čengić, op. aut.)... Tada smo nas dvoje već bili bliski i, valjda, nekima to nije odgovaralo, musliman i Crnogorka zajedno. Fićo, instruktor pri Vrhovnom štabu, trebao je proći nekim putem, ali, umjesto njega, prošao je drugi iz jedinice, i platio glavom... Bila sam na sjednici kad javiše... Pretrnula sam, ali, ispostavilo se, za drugog, kobna zabuna... Puno godina kasnije, već sam i ostarjela bila, čini mi se ni Fićo više nije bio živ, slučajno sam srela jednu našu partizanku. Kazala mi je, s olakšanjem, kao da govori pred smrt, pa hoće da olakša samoj sebi, da je tada postojao vrlo precizan plan likvidacije nas dvoje, čak mi je i ispričala kako se to trebalo desiti, rekla mi je i ime čovjeka koji je trebao biti likvidator. Viđala sam ga poslije rata u Sarajevu, neću otkriti ime, ne zbog njega, kojeg odavno nema, nego zbog njegove djece, nisu ona kriva... To, sa zavjerama, usud je moje porodice..."

I partizani ubijaju "Sjećam se, bilo je to 1941, u Gacku tek počeo rat, dođe, sav zadihan, komšija, musliman, kasnije će ga uhapsiti zbog navodnog šurovanja s ustašama. Nama je pomogao. Dakle, on je upozorio moga oca na dolazak ustaša, te dodao da bi dobro bilo da se skloni sa dvjema poodraslim kćerkama. I, mi smo malo kasnije izjurili iz kuće, pa preko nekih livada, brda, planina, pravo u Crnu Goru, baki i djedu... Kao da je juče bilo. Zakuca otac na vrata, djed otvori, vidjelo se, nimalo obradovan... U sobi postavljen sto, na stolu tanjiri, šest. Djed nas ne nudi, ničim, a mi umorni, gladni... Sestra šapuće: pogledaj, crno platno prebačeno preko ogledala, da nije neko ovdje umro? Bake nema, to nas je začudilo. Onda, čujemo, djed šapuće ocu, baka je na tavanu. A što, pita otac. Djed mu opet nešto šapuće... I, mi smo uskoro produžili dalje, kod nekih rođaka. Ispostavilo se, poslije, da su dan-dva prije četvoro iz moje familije partizani likvidirali zato što su, tvrdilo se, šurovali s Italijanima. Ustvari, bila je to bezobzirna osveta nekih zavidljivaca iz pokreta, koji su primjedbu, ovlaš izrečenu na partijskom sastanku, da je možda bolje odložiti napad na Italijane, svrstali u pomoć neprijatelju. I, odmah prijeki sud... "Vratimo se opet u Foču iz te, 1944, i, kostima... "U to vrijeme sam se prvi put susrela sa 'zelenim kadrom', muslimanima koji nisu bili ni u partizanima ni u četnicima... Jednom smo išli niz neku padinu, odjednom je zapucalo, i, šta se sve još dešavalo nije ni bitno za priču, ali, nenadano, istrčala je pred mene žena u dimijama, s djetetom... Nije imalo više od jedanaest, bilo je krvavo, ranjeno, očito u tom puškaranju... Pritrčim djetetu, odvučem ga na bezbjedno, previjem mu ranu, a komandir čete zagalami. Pomažem neprijatelju! Kakav neprijatelj, pa, to je dijete, a, osim toga, ja sam bolničarka... Poslije sam objasnila majci kome u Foči da se obrati, jer, nisam bila sigurna kako se to s rukom može završiti... Nešto kasnije, kada sam i ja došla u Foču, na ulici mi prilazi žena, gotovo sam je jedva prepoznala, iza nje seoska kola... Žena se smije. Kaže da je sišla u grad da se meni zahvali, i pružila mi je orahe, što je bilo veliko u toj gladi... Eto, to je moje iskustvo sa zelenim kadrom, o kome su se takve strahote pričale, a, zapravo, koliko sam shvatila, nije nekima valjao samo zato što njegovi pripadnici nisu htjeli prići ni jednoj ni drugoj vojsci... Tako je, i inače, kada si izvan krda...


Nataša sa sinom Roćkom

Da se vratim kostima koje smo mi skupljali, i na zabitim, ali i na drugim mjestima, noseći ih najčešće u rukama, ili u platnenim kesama..."

Adilovo svjedočenje Adil Zulfikarpašić je januara 1942. godine dobio zadatak da putuje u Foču, gdje je bio Vrhovni štab, i Tito. O tom svom putovanju ostavio je pismeni trag, objašnjenje, otkud razbacane kosti koje je dvije godine kasnije i Nataša zatekla. Adil je, inače, jahao prema Foči zajedno sa Radetom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljona, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su vijali oko muslimanskih sela. Seljak na kojeg su naišli ovako je objasnio šta je bilo: "A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju..." I u Miljevini su naišli na strašne prizore: "Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce... Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana..." Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: "Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli." Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula. U Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom mještani, srbijanskih četnika je bilo malo. Navodi i to da za prethodnih sedam mjeseci vlasti NDH, od trideset osam hiljada muslimana, ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi, a uhapsio ih je oko tridesetak (Srba), što je izazvalo ogorčenje muslimana: "Znam da su mnogi uglednici intervenisali da ih se oslobodi, i da nijedan od tih uglednih ničim nije odobrio ustaške postupke... Ali, kada su četnici počeli klati, sve odreda, nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu barem jednog od osam hiljada muslimana, odnosno njegovu imovinu...

A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt... Ubijali su ih na licu mjesta...", zabilježio je Zulfikarpašić priču svjedoka.

Skeleti pored Ćehotine Nataša nastavlja: "Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Ćehotine... Slagali smo ih kao drva što se slažu... Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća... Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Ćehotine, posebno dječiji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati... Nastavljaju se na ove priče oko srebreničkih kostiju, i, kao da je sve samo jedan neprekinuti niz užasa, nepravde, besmisla, i, ogromne hipokrizije..." Goran Čengić, Natašin i Fićin sin, gotovo šezdeset godina poslije tog skupljanja kostiju kod Ćehotine (nakon što ga je zločinac Batko u grupi nevinih poveo iz grbavičkog stana na trebevićku padinu, i pucao u njega, a sutradan, otkrivši da je živ, dokusurio ga!, samo zato što je on, iz roda Zimonjića, pokušao zaštititi komšiju, muslimana, starca), i sam je postao jedan od tih kostura. Kada je "njegova" jama pronađena, majka je prepoznala komad džempera kojeg je sin samom sebi kupio, u Visokom, na nekoj turneji rukometaša Želje: "Čim sam mogla preći na Grbavicu, otišla sam u Goranov neboder. Izađe komšija, i, šta će, čovjek, nije mislio ništa loše, k'o s neba: 'Odveli ga, Nato, zaklali ga.' Policajac, stoji pored nas, poče ga ružiti što tako, otvoreno govori... Eto slučajnosti, u visočkoj mrtvačnici sam vidjela ostatke džempera moga sina..." Ali, 1944, sakupljene kosti je trebalo i ukopati: "Moj je Fićo pitao Uglješu Danilovića, čula sam vlastitim ušima, šta dalje da rade, primijetivši da bi dobro bilo odabrati neko posebno obilježje, da se zna da su to kosti nevinih muslimana koje su ubili četnici, a Uglješa je skočio, baš tako, skočio: 'Fićo, nemamo vremena za to, i', dodao je tiše, 'nije sada ni politički dobro tako nešto uraditi, ovdje...'" Kada nije vrijeme za istinu?

Četnik-partizan U već pomenutom Putu u Foču, Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, partizanska simpatizerka, na Zulfikarpašićevo pitanje da li su koljači uspjeli pobjeći, odgovara da ih je pobjeglo samo desetak: "...ostali su ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne..." Tog Kočovića, bradatog, obučenog u oficirsku uniformu, Zulfikarpašić je kasnije vidio u fočanskom hotelu, sjedištu Vrhovnog štaba. Preko ramena su mu visili redenici. Na šubari je imao petokraku. "Nije me pozdravio, samo je čudno gledao u moj M.P. i bombe na kaišu... Šta ovaj radi kod tebe, pitao sam Tita. 'To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući mnoge ljude...'" Tito mu je, Zulfikarpašić svjedoči, otkrio da je njega, Adila, pozvao zato što je on iz ugledne porodice, kojem su četnici zapalili kuću, ubili brata, pa će "tako biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirenja". Jer, nastavio je dalje Tito, "neka muslimanska sela su odbila predati oružje, objasnivši da im treba za borbu protiv četnika: "Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a ne možemo trpjeti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših..." Isto je Zulfikarpašiću ponovio predstavnik seljana iz Curova, gdje im je on došao zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i Feridom Čengićem, rekavši: "Ni u kakvu politiku mi se ne miješamo, mi branimo živote naše djece i žena. Zar da damo oružje vama, a nekoliko kilometara odavde su četnici... Ne dirajte nas, ovo je naš teren stotine godina, i nećemo vas dirati..." Seljani će, kasnije, ipak predati oružje, i to baš Kočoviću. Uskoro će zasjedati Vrhovni štab.

Zulfikarpašić je u svome referatu govorio o nužnosti ukidanja fočanskog narodnog odbora u kome su samo Srbi, neki od njih i četnici, i tek jedan musliman; o nužnosti ukidanja sadašnjeg suda, koji je, umjesto da sudi koljačima, osudio dvanaest muslimana, među njima i narodnog tribuna, opozicionara beogradskom režimu prije rata, "za koga mi je Moša Pijade rekao da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na saradnju". Na savjetovanju su, pored Tita, bili i Ranković, Pijade, Lola, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. "Jedino je Milutinović smatrao da bi povodom toga trebalo održati sastanak CK i Vrhovnog štaba, a Tito je kazao da po tom pitanju nemamo šta diskutovati. Ranković je rekao da je velika partizanska pobjeda to što je osnovna četnička masa prišla nama: "Mi ne možemo, bez obzira prema njima, da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni, bez sumnje, počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči nisu sada potrebni kao borci, nego kao pomagači..." Kasnije, saznavši da je jedan od koljača i Ranko Popadić, partizanski komandir, Zulfikarpašić je bez duše odjurio u komandu mjesta, i to ispričao Rodoljubu Čolakoviću i Risti Tošiću. "Čolaković mi je rekao: 'Kada bismo mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika...' A Tito: 'Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci se nalazi preko 95 odsto Srba.' Odgovorio sam: 'Ali, to nije protusrpska, to je protukoljačka politika...'"

A Tito je primijetio da on, Zulfikarpašić, izgleda slabo, da se treba naspavati i odmoriti... Nataša Čengić nastavlja: "Poslije smo mi otišli iz Foče. Ne znam tačno šta je bilo sa kostima, ali znam da one nikad nisu dobile ime, znak, da, navodno, ne bi smetale živima..."

Moja sestra Ksenija Zaborav se u Nataši nikada nije ugnijezdio, a da će tako biti shvatila je još saznavši da je nađena njena sestra Ksenija Jauković, koju su četnici, krajem Drugog svjetskog rata, kao pripadnika Saniteta pri Vrhovnom štabu, zajedno sa jednom bolničarkom, ubili na Majevici. Inače, i Ksenija i Nataša, dvije od pet kćerki Zimonjića, dobile su imena prema Nataliji i Kseniji, princezama, kćerkama kralja Nikole Petrovića. A, kada se sestra tih princeza, Jelena, udala za italijanskog kralja Viktora Emanuela, poslala je dar novorođenoj Kseniji, prvoj unuci njene rodice Ivane, rođene Vukotić, udate Zimonjić sa Čeva, u Crnoj Gori, odakle je i kralj Nikola. Dar je bila prelijepa crnogorska narodna nošnja, u kojoj se Ksenija slikala kada je napunila osamnaestu. Ustvari, tada ju je prvi put i obukla...

"Sjećam se i toga... Nas pet, Dobrila, Natalija, Ksenija, Ljiljana, Mirjana i ja, sa djedom, oficirom, čiji je brat bio čuveni mitropolit Petar Zimonjić... Nošnja se, zajedno sa još nekim predmetima iz naše porodice, danas nalazi na cetinjskoj Biljardi. Dugo smo razmišljale šta uraditi s njom, i na kraju smo čule da je tako najbolje." Dugo porodica nije imala nikakvih vijesti o Kseniji: "Nismo ni znali šta se tačno s njom desilo. Jednom, tada sam već bila udata, i bila je majka kod mene, a sa svekrvom sam ionako živjela, dakle, sjedili smo svi u kući kada su nam došli u posjetu doktori Isidor Papo, Bogdan Zimonjić, Moni Levi... Sjede oni sa Fićom, a dr. Papo, malo-malo, pa u mene pogleda, i na kraju objasni: 'Bože, Fićo, što tvoja Nataša liči na našu Kseniju iz Centralne bolnice Vrhovnog štaba… Pri jednom napadu četnika, zarobljeno je deset partizana. Držali su ih u štali. Ksenija je odatle uspjela pobjeći sa Danicom Novaković, ali su ih četnici uhvatili, i ubili, 1944...' Dr. Papo nije znao da smo mi sestre jer je Ksenija nosila prezime Jauković... Njenog muža, Dragu, kapetana, Talijani su ubili... Pregazili ga tenkom, živog… Kada je to čula, moja majka se odmah prevrnula, i počela tući glavom o zid... Udarala je, udarala, strašno dugo... Svi smo bili u šoku... Majka je umrla nekoliko dana kasnije, nije mogla to preživjeti. Kseniju je strašno voljela. Svi smo je voljeli. Pogledajte kako je bila lijepa... A ja sam, eto, nadživjela svoga Gorana, i svoga Igora, opaka bolest ga je odnijela naglo, davno još, baš je sedmog juna bila godišnjica, Goranova je četrnaestog juna, i cijeli je ovaj mjesec smrtna traka, na kojoj se pomiču moji dragi kojih više nema... Valjda sam poslije svega ja ostala živa zbog ovog moga trećeg sina, Roćka...

Dugo nismo znali gdje je Ksenijina humka, i jednom, moja sestra Dobrila pođe po majevičkim selima sa nekim beogradskim novinarom, čiju su sestru četnici ubili zajedno sa našom... Bila je četrdeset deveta, čini mi se, vrijeme u kojem se još svako svakog plašio... Danima su hodali po selima, raspitivali se, i niko ništa nije znao… Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvataju da šutnjom sami sebi kopaju grob... Došli su u neku pustaru, i vide dvoje starih. Prvo se obrate starcu, ne haje, ponove, on, 'bogami, ne znam'. Htjeli su krenuti kad starica zagrmi na muža: 'Reci, reci jednom, ne možeš više tako...' I, da ne dužim. Upravo je taj starac gledao kada su ih ubijali, i kopali, i, odveo ih je na to mjesto... Uz Kseniju je pronađen njen češalj... I danas je na Majevici..."