Nekako s proljeća wrote: ↑24/11/2020 13:18
U noći 21/22. maja 1992. godine 1. četa, na čelu sa Džemom Zorlakom, dobija zadatak da posjedne Dom penzionera u Nedžarićima, jer su ga snage UN napustile i prijetila je opasnost da neprijatelj iz Nedžarića na prepad upadne u njega i time dovede branioce u vrlo težak položaj. Zadatak je uspješno izvršen. Odatle počinje priča o ovoj jedinici, njenim uspjesima i uspjesima njenih boraca.
Nije bilo lahko za tako kratko vrijeme ustrojiti jedinicu, popuniti je naoružanjem i municijom, izvesti na vatrenu liniju, krenuti u prve oružane akcije. Vrlo brzo je popunjena i 2.četa koja je do tada bila raspoređena u kasarnu “Jusuf Džonlić“, kasnije nazvanu “Safet Zajko“. Njen zadatak je bio da posjedne liniju od objekata „Cenexa“, u Kasindolskoj ulici, preko rasadnika do kasarne u Nedžarićima i tako zatvori pristup od Aerodroma ka Stupskoj petlji. Za to vrijeme 3. četa je popunjavana u kasarni „Viktor Bubanj“, koja je kasnije preimenovana u kasarnu “Ramiz Salčin“.
Četa za podršku i pozadinski vod su također raspoređeni u kasarnu „Jusuf Džonlić“ gdje su štitili objekte i imali vatrene položaje MB 82 mm. Krajem maja 1992. godine komanda Bataljona sa Odjeljenjem veze i Zaštitnim vodom je smještena u Dom penzionera, a 1. četa posjeda položaj za odbranu na Stupskom Brdu. Ubrzo je i 3. četa izvedena na liniju odbrane, tako da je cijeli bataljon posjeo položaje od „Energoinvesta“ na Stupu, obalom rijeke Dobrinjke do „Cenex“ hala, Stupska pijaca, Stupsko Brdo, do studentskih domova u Nedžarićima. Linija koju je tada posjedao 1.SbRgŠTO bila je jedna od najneuralgičnijih tačaka u opkoljenom Sarajevu i gotovo neprekidno je napadana od 6. juna do 1. okrobra 1992. godine. Bataljon je nešto više od 4 mjeseca (130 dana) branio prilaze Stupskom Brdu i Stupskoj petlji sa pravca Nedžarića, Aerodroma i Kasindolske ulice sa četiri puškomitraljeza M-53, 12 automatskih pušaka, 80 poluautomatskih pušaka, 90 pušaka 7,9 mm - M48– tandžara, 10 PM 7,62 mm, 6 RB M57, 9 pištolja, 3 signalna pištolja, manji broj bombi i uvijek nedovoljno sitne municije – 7,62 i 7,9 mm. Nešto kasnije iz ratnog plijena sa drugih linija raspoređena su 2 MB 82 mm, 2 RRB 90 mm i 4 RB M57 u sastav čete za podršku (ČZP). Sredinom juna 1992. godine u 2. četu je raspoređen i PAM 12,7 mm, kojeg je svojim vezama nabavio i jedinici donirao njen komandir Džemo Karačić.
Sa pomenutim naoružanjem i na dostignutoj liniji Bataljon je junački odolijevao svakodnevnim napadima neprijatelja koji je obično pojačavao intenzitet svojih djejstava četvrtkom, kada su pristizali dobrovoljci iz Srbije, koje su borci zvali “vikend-četnici“ i koji bi kidisali na linije odbrane s ciljem izbijanja na Stupsku petlju.
Ostaju nezaboravne bitke 17. i 25. septembra 1992. godine, kada su hiljade granata pale na položaje branilaca na Stupskom Brdu – borce 1. samostalnog bataljona, kada je pet tenkova pravilo lom od „Mona-lize“ (nekad popularni kafić na Stupskom Brdu) preko Stupske pijace, pa do kasarne Nedžarići kada je cijelo Stupsko Brdo gorjelo i kada su mnogobrojni svjedoci sa okolnih brda nijemo posmatrali tu neviđenu borbu ‘Davida i Golijata’, ne vjerujući da je u toj borbi iko mogao ostati živ. A ostalo se živo. Stupsko Brdo agresor nije uspio zauzeti. Tu je zauvijek pala četnička iluzija da presijeku Sarajevo linijom Lukavica – Nedžarići – Stupsko Brdo – Rajlovac.
Kada je krajem maja 1992. godine formirana Taktička grupa “Dobrinja“, kao privremeni sastav za izvođenje napadnih oslobodilačkih djejstava, u čiji je sastav ušao i 1.Sb, komandu nad bataljonom preuzima Selmo Cikotić, AVL iz JNA, u činu kapetana, koji je nekoliko dana ranije imenovan za zamjenika komandanta zbog smjene Željka Novaka koji je dobio odobrenje da ode u Hrvatsku kako bi smjestio porodicu koja je bila izložena maltretiranju, jer je širena propaganda bila da je Željko u „četnicima“. Komandant Pelko je imenovan za komandanta Taktičke grupe, koja je 14. juna rasformirana i Pelko je ponovo preuzeo komandu nad bataljonom. Uskoro je došlo naređenje da Selmo Cikotić ide na drugu dužnost - oficir za vezu pri Sektoru UNPROFOR-a Sarajevo, pa je ponovo ostalo upražnjeno mjesto zamjenika komandanta. Komandant Pelko je saznao da je trenutno neraspoređen bio Sejo Pločo, kapetan u rezervi, i zatražio je da on bude postavljen za zamjenika, što je i učinjeno naređenjem iz ŠVK.
Tek što je kompletiran komandni kadar, naređeno je polaganje Zakletve u čitavoj Armiji R BiH. Pribavivši ratnu zastavu 1. samostalnog bataljona, koji je sredinom juna 1992. godine preimenovan iz 1. SbOpŠTO Novi Grad u 1. samostalni bataljon Regionalnog štaba TO Sarajevo i stavljen pod direktnu komandu tadašnjeg komandanta RgŠTO Sarajevo Mustafe Hajrulahovića-Talijana, borci Bataljona polažu zakletvu u hali na Stupskoj pijaci, udaljenoj nekoliko desetina metara od ograde kasarne JNA u Nedžarićima. To je bio veliki izazov, ali i veliki podstrek za borce Bataljona koji su za kratko vrijeme postigli izuzetne rezultate na Stupskom Brdu. To potvrđuje i podatak da su 5. oktobra 1992. godine šestorici boraca iz ove jedinice dodijeljena najviša ratna priznanja „Zlatni ljiljan“ i devet pohvala. Za one koji su poznavali borce ove jedinice i njene uspjehe ova odluka nije ni čudna ni darežljiva. Upravo iz tih bitaka i prolivene krvi ranjenih i poginulih boraca poniklo je šest „Zlatnih ljiljana“ ovog bataljona: Adem Isović, Amir Krupalija, Esad Pelko, Hamed Buljubašić, Salko Pločo i Šefik Bukva.
Uz rame ovih prekaljenih boraca su i devetorica njihovih saboraca koji su Odlukom Načelnika Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine Sefera Halilovića pohvaljeni, a to su: Džemal Zorlak, Fahrudin Softić (poginuo), Hamed Mujezin, Indir Kajević, Šemsudin Šehović, Nasko Hadžić, Fadil Lakota, Esad Hasković i Šućro Šehović.
Tokom čitavog ljeta 1992. godine 1. samostalni bataljon bije teške bitke sa četnicima i ostaje čvrsto na uspostavljenim linijama odbrane, sprečavajući neprijatelju prodor ka Stupskoj petlji. Iako inferiorni u naoružanju, borci 1. samostalnog bataljo na su nastojali zadati odlučujuće udarce agresoru uništavajući njegovu tehniku i oslobađajući kuću po kuću ka Nedžarićima. Naselje Božići, kasarna Nedžarići, Stupska pijaca, položaji kod Stanića... na tim mjestima i prostorima puna četiri mjeseca nicao je, rastao i odrastao 1. samostalni bataljon i njegovi heroji. Njih nije stvorila
jedna bitka, jedan datum, jedan uspjeh. Stvorile su ih sve bitke, sve borbe, sva napredovanja i sva povlačenja u stupskom paklu.
dokle se uz Miljacku prilazilo baš tom dijelu ratišta oko Hladnjače. Nisam bio i nemam pojma, ali uz vas bih mogao nešto apsolvirati u vezi tog vakta. Čitam predhodnu strane, @morski vuk smatra da je 17 03 1993 bio jak napad dijelova SRK VRS na naše snage sa područja Kotorca,Butmira dijelom i Dobrinja ne vjerujem da je pošteđena... pritisak im je bio na više mjesta zbog vezanja naših snaga, a stupsko ratište je neprijatelju bilo težište, valjda.
i bila cijeli rat s njim na Ilidzi