Dugo te nije bilo, grade moj. Pomislili svi da si dobro. Da ozdravljaš u tišini. Kad gle čuda, isto sve u tebi. Radio Slobodna Europa objavio je serijal pod nazivom „Perspektiva“ koji okuplja mlade ljude i njihove poglede na život. Divna zamisao i naravno, prva prepeka – Mostar. Izvjesni Ante, srednjoškolac iz Mostara, danas je na svim portalima i u svim medijima. Rekao je okoprilike, da nikad nije bio na Starom mostu u svom gradu, jer se boji da će mu netko po faci vidjeti da je Hrvat i da će nastradati. Nije to sve. Ante antropološki zaključuje da se po faci i načinu govora točno može znati tko je tko, i da su „anam oni“ s ljevlje obale mahom tamnoputiji i drugačijih crta lica od nas. Koga nas? Pa nas, arijevaca! Hrvatina. I šta? Ništa. Svi su odjednom kao zgroženi. Šokirani. Digli se na zadnje noge zbog dječaka. Jebote kako? Jebote jednostavno. Malac nije ništa kriv. Malac nije sam od sebe došao do tih spoznaja. Malac je podatna glina koju oblikuje u svojim rukama za život, najprije obitelj, škola, sredina u kojoj rastu njegova krila, okruženje u kojem je ovakvo razmišljanje prihvaćeno kao normalan obrazac, a kojeg on samo metodom kopiranja i upijanja uvrsti u sebe kao jedinu istinu. Jer za drugo ne zna i drugome nije naučen. A ni mi ti baš ne volimo lijepih i pozitivnih stvari. Evo, večeras i sutra mostarski glumci iz kazališta i pozorišta rade odličnu, zajedničku predstavu. I „tamo“, i „ovamo“. I koliko nas zna za to? Jebeš to. Kad je moj prijatelj Roza prije par godina, vizionarski organizirao prve „Čokoladne nerede“, taj fantastični događaj, jedan od najboljih poslije rata, to je pučanstvu logično bilo - patetika, a iskomentiralo se ovako: „hipijevska, jugokomunistička mladež umeljana čokoladom spašava Mostar“.
Prije nekoliko godina, za FACE TV radila sam sličan projekat po vlastitoj ideji, samo bez stranih fondacija, nevladinih organizacija i pompe. Onako, obično, ljudski. Jezivi termin segregacije u bosanskohercegovačkim školama suočili smo u dijaloškoj emisiji istog naziva „Dvije škole pod jednim krovom“. Spojili naizgled nespojivo. Široki Brijeg i Sarajevo. Banja Luku i Sarajevo. Dvije mostarske „strane“. Dvije stolačke, razdvojene školske smjene. I uskopaljsko-vakufske, također. Male gradove, velike gradove. Tuzla, Bihać, Tešanj, Ljubuški, Zenica, Doboj, Grude, Goražde...Tomislavgrad i Olovo. Čapljina i Jablanica. Vlasenica i Gračanica. Mjesta koja ni na karti ne znaš naći, ali u džepu imaš već spreman set predrasuda o svima njima. I znaš šta je bilo najstrašnije? Gledatelji, komentatori i okolina te djece čekali su emisije kao da čekaju mečeve Tysona ili Muhamed Alija. Navijali kao u gladijatorskoj areni. Spremali ih kao bikove za fajt u Pamploni. Poželjeli prije emitiranja da jedni „rasture“ druge. Da im „pokažu gdje im je mjesto“.
A oni? Klinci? Čekaj da ti ispričam. Kao i valjda sve što mi se u životu dogodi, imala sam neku ludu sreću pa sam dobila sjajne mlade ljude. Iz svakog tog pobrojanog mjesta. Kad bi se maknuli od svega onoga što ih sputava i razdvaja, kao i svakom đaku, prvo im je bilo najvažnije što zbog snimanja imaju slobodan dan u školi i što će baciti đir po Baščaršiji i pojesti ćevape. Čista, neokaljana mladost koja se veseli sitnicama. Suncu. Novoj raji koju će dodati na FB. Čiju mladost mi, veliki, kasnije isprljamo na najgore načine. Netrepeljivostima, nacionalizmima, gadostima. Pa se čudom čudimo, kako jebote...?! Jebote jednostavno. Meni je ta emisija bila nešto najljepše u životu. Jer sam ih upoznala na jedan poseban način. Daleko od presinga sredine, daleko od „ne smiješ“ i „ne možeš“. Jer, kako drugačije objasniti, zašto mi jedan Brane iz Mostara sa svojih osamnaest danas može biti jedan od najboljih prijatelja s kojim se ispričam kao da mu je trideset? Sa onom facom smirenog budističkog svećenika, kao da mi uvijek propovijeda nove lekcije života koje upijam. Da, od osamnaestogodišnjaka. Kako ti objasniti briljantne i uspješne Adu i Harisa, trolist prelijepih djevojaka Azru, Eminu i Sedinu iz Sarajeva, Rijanu s anđeoskim glasom koja mi je pjevala na promociji knjige i zvala se Rijana prije nego će ona tamo svjetska joj imenjakinja znati uopće za sebe i pjevanje? Kako ti objasniti jedinstvenog Zoku iz Banjaluke, i Bojana mog najdražeg, što sad studira u Novom Sadu i pošalje poruku svako malo –„ Kamenjarko, Dunav te čeka.“ Ili Marka iz Vlasenice kojeg je čekala oxfordska stipendija? Kako ti objasniti divnu Eminu, Harisa, Admira, bišćanske genijalce? O Goraždu neću trošiti ni slova. Amar je sve u mom srcu...bio i ostao.
Jesen je 1996. godine. Mater i ćaća su me ostavili na Đikovini, u gradu koji nije moj Ljubuški, u stanu nekih nepoznatih babe i dede, s nepoznatom ženskom za koju su mi rekli da je zovem cimerica, u sobi koju od groblja dijeli dva milimetra, toliko da ako se protegnem mogu s grobova brati cvijeće. Niz Đikovinu se svako jutro u pola sedam spustimo ja i Tihana, koja je izgubila oca u ratu usred Mostara, na Balinovcu nas čeka Alma, a zatim mi čekamo Ćubija iz Cima, Prskića iz Centra 2 i svu ostalu nam mostarsku raju, te autobuse koji će dovesti Antu sa Širokog, i Žužu i Anđelka iz Čitluka, Maru iz Čapljine. Niz onu najužu ulicu na svijetu od Balinovca do Medicinske škole zatim odzvanja samo smijeh. Glasan, grlen, sretan. Po svim kafićima, na svim lokacijama, bez granica. Nismo si mi, koji smo tako klaunski hodajući ličili na Smogovce, djelovali tada nimalo drugačiji od Alme. Gluho bilo, tek sad vidim da je bila tamnoputija od nas.
Taj postratni Mostar, koji je upravo ispuzao iz krvave stvarnosti pune granatiranja i ubijanja, bio je toliko lakši i prozračniji nego sada. I ljudi su nekako bili nasmijaniji i više su ličili na ljude. U Medicinskoj nam je prvi sat kultna profesorica Lamija, sa onim ogromnim autoritetom koji te odmah svrstava da osobu ili voliš, ili mrziš. Ja sam zbog Lamije kasnije studirala jezike, i da, voljela njezin engleski silno. I Mostar sam zavoljela silno. Onako kako se samo Mostar može voljeti. Tu gdje su mi sve radosti ostale u krošnjama lipa. Žao mi je svakog tko nije nikad živio i volio u Mostaru. I suze se tu drugačije iz oka otkidaju i ljubav je ljubavnija i luđa nego igdje. Moje društvo Smogovaca iz najuže uličice i danas je moje najbolje društvo. A moja Alma, moj džoker-zovi, uvijek je bila i ostala uz mene, nije se Una još pokakila da je nisam pitala jel tako treba izgledati govno, i šta ako mi se beba uguši na spavanju?! Neki dan mi je došla na promociju knjige u Sarajevu, ostavivši svog dragog supruga sa sinovima, samo da me zagrli, a bila joj je godišnjica braka.
Zima je, 2015.godine. Moja mlađa sestra živi i radi u Mostaru. U „hrvatskom“ Mepasu u jednoj kompaniji s njom radi desetine „anam onih“. Po njihovim zajedničkim fotografijama, po njezinoj sreći, ludim izlascima, vidim da ljudi imaju i grade fantastično prijateljstvo za život. Elem, sestra je opet u fazi preseljenja. Sjedimo nedavno svi ušuškani u gnijezdu naše roditeljske kuće dok traži oglase po Piku. Čita podatke o jednom divnom stančiću, pokazuje nam slike, čita adresu i zaključuje da je „na lijevoj obali“. Ni mater, ni ćaća nisu ni trepnuli. Već je ponedjeljak, a ja, sestra, tata i mama s hrpom njezinih stvari smještamo je u njen novi, mali dom, dom daleko od doma, ali zato tik uz Neretvu. Po svemu jednu i čudesnu. Ali s "one strane". Ajme Bože, ako sad svijet ne stane, ne znam materemi kad će! Vlasnik stana je krasan čovjek, a čuvši odakle smo, paradoksalno i ovim vremenima tako tipično, kao prvu referencu stana navodi da je tu živjelo još Hrvata, sve nabrajajući odakle su bili. Moj otac ga strpljivo sluša i odgovori – „Meni je samo bitno da mi je djetetu tu toplo.“ Nasmijali smo se. Ja i sestra pomalo i sa suzom u oku. Jer gledamo ga....i, ta naša ćaćinska grdosija od dva metra je naoko tipični tradicionalni Hercegovac, izrastao u malom selu, odgojen u zatvorenoj sredini. Ali u sjajnoj obitelji koja je poštovala čovjeka prije svega i uvijek. Fala Bogu da smo ovako nenormalni na njih.
Ovo na fotografiji je moja Una. Ima sedam mjeseci i već je bila na Starom mostu. To je tako jer će biti svaki novi dan učena svijetu u kojem je jedino bitno da joj je toplo. I u životu, i oko srca. A to može biti samo ako si ti isti takav prema ljudima. Jebote kako? Jednostavno, jebote. Skroz jednostavno...
