Abacija wrote:
Dodik nastavlja po starom
Republiku Srpsku smo gradili krvlju
http://www.e-novine.com/region/region-b ... rvlju.html
Premijer Republike Srpske nastavio je sa negiranjem zločina u Tuzli, pomalo analizirao istoriju a sve to na ceremoniji povodom obilježavanja 14. godišnjice obrane zapadnokrajiških opština Republike Srpske
Ceremonija je održana ispred Spomen-hrama "Sveta Petka" u Kozarskoj Dubici uz prisustvo brojnih zvaničnika sa premjerom Dodikom na čelu, a odslužena je liturgija kojom je odata počast palim borcima Kozarske Dubice u proteklom ratu
Banjalučki vladika Jefrem je uz sasluženje više svećenika osveštao hram koji je podignut u čast palim borcima Kozarske Dubice u proteklom ratu, a služena je i liturgija u čast stradalima. Brojne delegacije su položile vijence na spomen-ploče u porti, na kojima su ispisana imena 200 poginulih boraca, prenijele su banjalučke Nezavisne novine.
Središnjoj manifestaciji je prisustvovao i premijer RS Milorad Dodik, koji je rekao da je u rujnu 1995. godine RS vojno obranjena od hrvatske agresije, a da se danas vodi politička borba za identitet srpskog naroda u BiH i opstanak RS.
"Republiku Srpsku smo gradili krvlju, to najbolje zna narod zapadnokrajiških općina i ta povijest naše borbe nikada ne smije biti zaboravljena usprkos tome što nam nameću neke druge aršine te povijesti, koja nije bazirana na istini i činjenicama i pravdi", kazao je u nedjelju premijer RS Milorad Dodik.
Premijer RS govorio o bitkama koje su bile iza RS i političkoj borbi koja predstoji. On je kazao da se BiH ne može graditi na štetu RS i identiteta srpskog naroda. Komentirajući činjenicu da za navodne zločine Hrvatske vojske počinjene u agresiji na zapadnokrajiške općine - Kozarsku Dubicu, Novi Grad, Kostajnicu i Gradišku do danas nitko nije odgovarao, Dodik je rekao da BiH nije zainteresirana za naknadu štete i kažnjavanje zločina nad srpskim narodom:
"Događaji u zapadnom dijelu RS koji su imali obilježje hrvatske agresije sigurno su u proteklim vremenima tretirani kao patriotski čin, a ne zločin, pa iz toga proizlazi da ta tijela u BiH ne mogu i neće da prihvate činjenicu da je ovdje samo u nekoliko dana ubijeno više od stotinu ljudi, među kojima značajan broj civila i učinjena je značajna materijalna šteta".
Novinska agencija Srna prenijela je još jednu suludu izjavu premijera Republike Srpske koji je, komentirajući kritike povodom njegove izjave o Markalama i tuzlanskoj Kapiji, rekao da strani institut treba da izvrši supervještačenje tih slučajeva i da se on spreman ispričati ukoliko se potvrdi da nije u pravu kada je rekao da postoje nalazi drugačiji od sudskih verzija po kojima su za te zločine krivi Srbi. “Ja sam jasno rekao da postoje i nalazi koji su drugačiji od sudskih verzija po kojima su za te zločine krivi Srbi. Prateći proces generalu Đukiću za `tuzlansku Kapiju` vidio sam da postoje elementi za ono što sam kazao”, poručio je Dodik.
Dodik je još rekao da BiH nikada i nije bila država. Održao je i čas istorije pa je rekao kako od turske i austrougarske okupacije i aneksije, preko Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa zatim prve i druge Jugoslavije nigdje nije bilo BiH kao države.
Smatra da je referendum bez srpskih glasova početkom 1992. godine odveo jugoslovensku republiku u secesiju i krvavi rat. Objašnjava da je do Daytona na tom prostoru postojala krnja Republika BiH bez vlasti na teritoriji koje su držali Srbi i Hrvati. Nakon 1995. uspostavljena je BiH na teritoriju avnojske BiH koja nije bila država.
Dodik dalje lamentira kako neke bošnjačke strukture pokušavaju ukinuti Republiku Srpsku uz optužbe za agresiju, genocid i etničko čišćenje. Ispada da su Srbi, koji žive na prostoru BiH prije nego što su uopšte postojali Bošnjaci, sami na sebe izvršili agresiju, sami sebe ubijali i protjerivali.
"Danas su krivi što ne prihvaćaju bošnjačku istinu o proteklom ratu. Ispada da Srbi ne smiju ni govoriti ni obilježavati brojna stratišta na kojima su stradali srpski civili i zarobljenici, a za koje se i dan-danas najčešće konstatuje - za ove zločine još niko nije odgovarao", kazao je Dodik Nezavisnim novinama.
Eto, poceo se Dodo svadjati i sa ovim forumom. Ja ne znam koji politicari, strukture ili mediji jos pominju
agresiju, genocid i etničko čišćenje osim nas ovdje. OK OK, pominje Oslobodjenje ali ne toliko i cesto da bi to Dodiku zapalo za oko.
P.S. Garant ce Sanja Vlaisavljevic u svojoj narednoj "kolumni" pisati o ovom gore. Znaci opet po nalogu...
samo malo prisjecanje na tu prolivenu krv.....
LOGORI U KRAJINI:
Manjaca
Mučenje glađu i žeđu
Hilmo Draganović: Za večeru dobivamo parčence hljeba i paštetu za četiri čovjeka.42
Simbolični doručak sa tri dekagrama hljeba, šolja tople vode koju su zvali čaj, konzervica paštete na šest ljudi ili pak zalogajić kobasice ili slaninice. Ručka nije bilo. Ručak je davan na veče, pa je bio i ručak i večera istovremeno. Sastojao se od parčeta hljeba ne više od tri dekagrama i nekog kuhanja. Brojao sam kašike. Pet do sedam kašika kuhanog.(43)
Za nepuna dva mjeseca omršavio sam dvadeset kilograma. Sam sam se sebe plašio. Tijelo koje je doskora bilo normalno uhranjeno (imao sam osamdeset kilograma), bilo je otomgoljeno, mišića nije bilo, visila je sama koža. Međutim, nisam ovako izgledao samo ja. Svi smo kopnili, da smo teško jedni druge raspoznavali.(44)
Oko polovine mjeseca jula, logoraši su već izgledali jako loše. Bilo je ljudi koji su ličili na žive leševe. Slaba i nehigijenska ishrana, te prljavština tijela i ruku, izazivala je masovne prolive. (45)
Glad koja je harala sve više i više, natjerala je ljude da se vrate majci prirodi. Kradom su izlazili u boriće, koji su bili zasađeni između baraka, tražili su jestive trave i jeli ih kao stoka. Prvo su "pasli" jednu vrstu trave koja se koristi za boraniju. Kod nas je zovu brašenac, jer joj je po lišću meka prašina, kao brašno (...) logoraši su negdje pronašli kamene soli pa su umakali tu travu u so i jeli je kao poslasticu. Ta je trava zagađena, logoraši je pišaju, gaze i jedu. Kakva jeziva slika. Kada je nestalo te trave, prešlo se na maslačak. Tako je prostor u borićima za mjesec dana bio praktično ogoljen, nevjerovatno ali istinito. Poseban vid dodatne hrane bilo je nedozrelo voće. (46)
(Ime svjedoka pod inicijalom Š.): Dolaskom gore, na Manjaču, mi smo prvo osuđeni na vrlo malu količinu hrane. To je tzv. tiho umiranje. Uostalom i rekli su nam da ćemo svi "tiho umrijeti". Ne znam koliko je to moglo biti, u mjeri, možda dva-tri dekagrama hljeba i obavezno – komad stare slanine... Tada smo spali na težine prosječno četrdesetpet, šest kilograma. Da ste mogli pogledati, na primjer, kad je došao Kušner gore na Manjaču, plakao je ko dijete, jer je vidio... žive kosture... Rijetko je ko bio teži od četrdeset kilograma. (47)
Muhamed Filipović: Glavni moj problem, glavna moja potreba i u Gradišci i na Manjači – bila je voda. Do tada nisam ni znao koliko je voda potreba čovjeku. I sada vjerujem da nisam imao dovljno vode u Gradišci, sigurno bih podlegao. Da mi tada, tamo, jedan četnik nije dao dva bokala, oko šest litara, sigurno bih umro. Kada te pretuku, da imaš vode u neograničenim količinama, opet ti je malo.(48)
(Da Srbi nisu dopustili) da dođe Merhamet, bio bi to njihov kiks; da smo ostali jos samo dvadesetak dana, mjesec dana na Manjiči na isti način, mi bismo pocrkali. Jedan se kruh dijelio na 40-44 čovjeka, jedna pašteta na 12 ljudi. Ostale splaćine neslane, bljutave, nikakve. Jednostavno – jedna opća glad. (49) Asaf Džafić: Ljudi izubijani, gladni, žedni. (50) Unutra (u štali, op. I.K.) je bilo 600-800 ljudi, bolesnika, ljudi koji su trebali pomoć, kojima je neked život doslovno ovisio o kapi vode. (51)
Budući da smo stalno bili žedni, pili smo iz jezera u kojem su obučavani srpski tenkisti, izvodili vježbe, teško zagađujući vodu uljima i benzinom. (52)
LOGORI U KRAJINI:
Omarska
Oblici zločina u logorima
U najtežen stupnju i u masovnim (ratnim) stradanjima, koja su već definirana bošnjačkim holokaustom, etničkim čišćenjima i sistemom "spaljene zemlje", u izjavama se okrivljuju Srbi (i/li Crnogorci), u vojnim i paravojnim formacijama "Jugoslavenske armije", zatim policija, te upravnicii stražari u logorima. U cjelini dakle, ponavljamo zaključak takvom pristupu koji je još u tijeku prvih mjeseci srpskocrnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu ustvrdio Helsinki Watch, tvrdeći da su "oni u poziciji da nanose najveću štetu a njihova politika "etničkog čišćenja" osigurava izliku za njihove akcije" (6) Iz svih primjera koje navodimo, vidljivo je da se mučenja i ubijanja, te silovanja, gotovo u pravilu izvode javno, "a to ne samo da govori da se za takve akcije ne očekuje nikakva kazna pretpostavljenih, nego da će, upravo obrnuto, biti pohvaljene i nagrađene".
Ostvarujući zadani cilj, srpske snage (u različitim formacijama) i pojedinci (propadnici civilnih, vojnih i policijskih oznaka moći), nakon što su izvršili prisilno odvođenje i zarobljavanje civila na radnim mjestima, na ulici, u njihovim domovima i zatočili ih u koncentracione logore, u njima su izvršili brojna kršenja ljudskih i humanitarnih prava: izgladnjavanja i mučenja žeđu, premlaćivanja (u bezbrojnim primjerima) do smrti, ubijanja različitim predmetima te hladnim i vatrenim oružjem; unakažavanja, kastriranja, seksualnog ponižavanja i brutalnog silovanja.
Žrtva je, najčešće, bila podvrgnuta "kombini-ranom zločinu", što potvrđuju brojni primjeri mučenja provođeni sinhronizirano i uporno na jednoj osobi, do krajnjih granica mučiteljove snage ili krajnjeg znaka života mučenika. Glađu i žeđu mučenim žrtvama preostajalo je da sami ili na silu (tlačitelja) jedu kuhinjske ostatke iz smeća, da se ishranjuju travom u blizini septičkih jama i listovima s voćaka; na rubu života prisiljeni su piti mokraću, otpadnu, zagađenu i zaraženu vodu, a u nekim primjerima i strojna prerađena ulja! Zbog naglog pada tjelesne težine, destruiranog imunološkog sistema, stečenih ili starih bolesti, brojni su zatočenici umirali u bolnim mukama, bez ikakve medicinske pomoći.
Mučenja premlaćivanjem su zaista imali cijeli, raskošni repertoar načina udaraca i predmeta kojim su premlaćivani, vrlo često sve dok žrtva ne izdahne. Šamari, pesnice i policijske palice su se koristile, ali "budući da nisu bile dovoljno ubojite", kako kaže jedan logoraš, primjenjivan je cijeli niz viđenih i novih pomagala za tuču i ubijanje ljudi: letve, letve s ekserom, toljage, toljage s drvenim šiljcima za paranje kože, motke sa žiletima, lanci, gumene cijevi raznih profila sa željeznim završecima, metalne šipke, šila za probadanje, čekići; bokseri, noževi, kame, bajuneti; logoraši su najmučnije govorili o višežilnim kablovima. U logorima se pucalo i ubijalo najčešće iz pištolja, ali i iz strojnica i sličnog naoružanja. Na trbuhe žrtva, prethodno položene na leđa, skakali su sa stolovoa probrani, krupni i snažni logorski stražari, ili su (žrtve) podizane u zrak i bacane na betonske podloge.
Neistraženo je područje samoubojstava; u predočenoj se građi zapaža veliki broj pokušaja i značajan broj izvršenih samoubojstava. Ranjene, umiruće i umrle nerijetko su zajedno transportirali u kombijima ili šleperima u nepoznatom pravcu. Logoraši koji su ih prenosili i tovarili, te ukopavali, u brojnim su slučajevima likvidirani.
Kastriranja su zabilježena u dva od tri logora o kojima govorimo: Omarskoj i Manjači.
Silovanja žena su provođena, po građi koju sam obradio za navedene logore, u Keratermu i Omarskoj. Silovalo se i po naređenju upravnika logora. Silovane su, navode izvori, i djevočice od sedam godine; žrtve su nerijetko umirale tijekom ili nakon silovanja, a brojne su svirepo ubijana nakon tog nasilnog čina. Procjenjeni broj smrtno stradalih u ova tri najodvratnija logora se, nažalost, još uvijek samo nagađa: tako se u suvremenim publikacijama tvrdi da je u Keratermu stradalo više od 2.200 Bošnjaka, u Omarskoj 3.800, a na Manjači je, smatra Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunardonog prava u Sarajevu – oko 8.000 Bošnjaka!
još samo treba da priznaju da ne žele da žive u ovakvoj BiH i da su sami sebe pobili i protjerali 
