pemanapemani wrote: ↑28/09/2022 15:56
Šta je Komšić za 16 godina uradio da minimizira hrvatsku politiku oličenu u ovim isječcima Tuđmanove knjige?
Šta je uradio da u BiH bude što manje građana kojima je etnička unutrašnja podjela prihvatljiva?
Još ako znamo da diplomatska ofanziva RH ne traje od jučer, nego da postoji puno prije nego se Komšić pojavio na političkoj sceni, što upućuje da je Komšić bio upoznat sa ofanzivom i ne bi mu trebala predstavljati iznenađenje.
Očito je da se Komšić protiv ofanzive bori koalicijom sa HDZ i osiguravanjem tom istom HDZ mjesto člana Predsjedništva kada on nema pravo kandidature.
Uvijek se pitanje može okrenuti. Šta je diplomatska ofenziva donijela Hrvatskoj?
No da se malo podsjetimo.
Dana 29.11.2017. godine, UN-ov tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji je u višoj instanci donio odluku o kaznama za ratne zločine optuženika: bivšeg premijera Herceg-Bosne, Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pusića. Usred objave presude, jedan od optuženih, potpuno neometen od strane sigurnosnih i sudskih službenika, izvukao je iz džepa svoga sakoa malu flašicu i povikao: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac! Odbijam vašu presudu!“ i ispio flašicu u kojoj je bio otrov. Nekoliko sati poslije toga bio je mrtav.
Slobodan Praljak, nekadašnji pozorišni režiser i kasnije ratni vojni komandant Hrvatskog vijeća obrane (HVO) morao je računati sa 20 godina zatvorske kazne, koja mu je izrečena još u prvostepenom postupku. Pretpostavke hrvatske javnosti, da će presude biti blaže nego u prvostepenom postupku, pokazale su se kao pogrešne. Jadranko Prlić, nekadašnji premijer Herceg-Bosne, okamenjenog izraza lica je morao prihvatiti da mu je prvobitno presuđena zatvorska kazna u visini od 25 godina ostala nepromijenjena.
U Hrvatskoj i Mostaru niko nije računao sa takvom presudom. Prije sudske rasprave, većina hrvatskih eksperata, političara i veliki dio hrvatske javnosti obiju država su vjerovali da će optuženi biti oslobođeni. Prije svega Hrvati su se morali suočiti sa činjenicom da je sud okarakterizirao optužene kao „joint criminal enterprise“ – udruženi zločinački poduhvat (UZP). U presudi se više nije radilo samo o optuženima, o Jadranku Prliću, nego o cjelokupnom državnom vodstvu Hrvatske tokom rata. Tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, njegov ministar odbrane Gojko Šušak i general Hrvatske vojske i glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske Janko Bobetko, u međuvremenu svi preminuli, bili su na vrhu liste haškog tužioca.
Prema mišljenu suda, cjelokupno vojno i političko rukovodstvo Hrvatske je bilo duboko umiješano u zločin protiv nehrvatskog, prije svega bošnjačkog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Sud je dokazao da je dio optuženih bio usko povezan sa vojnim strukturama i Zagreba i Mostara.
Na taj način, sud je ispunio očekivanja Serža Bramerca (Serge Brammertza) i, prije svega, žrtava rata. U skladu s tim, presudu su u Sarajevu dočekali sa olakšanjem. Međutim, hrvatska javnost u Hercegovini i Hrvatskoj se osjećala pogođenom. Još iste noći, u mnogim gradovima su organizirane manifestacije, koje su iskazivale solidarnost sa osuđenim ratnim zločincima. Zapaljene svijeće su gorjele u ime sjećanja na samoubistvo Slobodana Praljka.
Mišljenje većine profesora, političara i novinara u Zagrebu je da bosanski Hrvati nisu počinili ratne zločine, nego su branili hrvatska područja u Bosni i Hercegovini od srpske agresije. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je izjavila da „Hrvatska nije bila agresor, nego je sve učinila da Bosna i Hercegovina preživi kao država.“ U zajedničkoj izjavi, stranke su kritizirale presudu kao nepravednu i neprihvatljivu. Zanemaruju se „historijske činjenice i dokazi.“ Samoubistvo Praljka za njih je simbol nepravednosti presude.
Niti predsjednica, niti parlament nisu pokazali nijednu gestu žaljenja prema žrtvama hrvatske agresije u Bosni i Hercegovini. Socijaldemokratska opozicija je također jednoglasno izrazila svoje ogorčenje. Kritičari Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini smjesta su bili okrivljeni za presudu. Tako je objasnio Vladimir Šeks, ratni ministar pravde: krivci za presudu u Den Haagu su Tuđmanov nasljednik na funkciji za predsjednika Hrvatske, Stipe Mesić, i bivša ministrica vanjskih poslova države, Vesna Pusić.
Konzervativno-nacionalistički blok u Hrvatskoj je oduvijek imao poteškoće sa suočavanjem s prošlošću i hrvatskom historijom.
Međutim, ovdje u BiH,skoro pet godina poslije, čini se zanimljivom pojava obračunavanja u dnevnopolitičke svrhe, zbog sitnih lokalnih interesa, malih ljudi koji su spremni zaboraviti žrtve i ciljeve za koje su te žrtve položili živote. Iz ovog nimalo ne isključujem i neke stranke koje predvode današnju "opoziciju", a koje vide BiH upravo kao tri zaokružene cjeline, sa argumentacijom kako je građansko uređenje nerealno i nedokučivo.
Zašto bi se bilo tko izjašnjavao protivno svojoj volji? Pa u Strazburu je doneseno više presuda koje obesmišljavaju ovaj sistem, pa to nije unaprijedilo situaciju i pomoglo u odnosima unutar FBiH. Naivno je misliti da Komšić kriv za RH diplomatsku ofenzivu RH, jer ona traje puno duže od pojave Komšića, samo su prepreke drugačije, nekad Alija, nekad Paddy, nekad Wolfgang, a sada Željko. Na kraju Ustavni sud se nikad nije bavio izborima za predsjedništvo. 
