Mister Obama, pliz, potpišite se na dekolte 
Moj Bože, Barack Obama! – vrištala je Jadranka Kosor oduševljeno plješćući dlanovima. – Je li moguće da je to Barack Obama?!?
- Znate kako kažu, gospođo – mirno je hrvatskoj premijerki objasnio šef protokola američke ambasade u Pragu. – Ako hoda kao Barack Obama, izgleda kao Barack Obama i govori kao domaćin na svečanoj večeri koju organizira Barack Obama, onda je vjerojatno Barack Obama.
Predsjednica hrvatske Vlade, međutim, uopće nije slušala. Skakutala je u mjestu oduzeto gledajući u američkog predsjednika, a onda se iznenada zaletjela ravno prema njemu.
- Mister Prezident, mister Prezident! – razgrnula je dvojicu gorila iz osiguranja. – Mister Prezident, maj nejm iz kroejšn prajm minister Džadranka Kosour. Najn mants prajm minister, tenkju. Veri šort period. Pliz uan autogram for maj memoars.
- Ofkors – odgovorio je Barack Obama, jednim pokretom ruke dao znak osiguranju da je sve okej, te izvadio nalivpero i upitno pogledao hrvatsku premijerku.
Minutu kasnije Jadranka Kosor je konačno shvatila kako Obama zapravo traži gdje da joj se potpiše. Užasnuto otkrivši kako nema kod sebe nikakav komad papira, izvadila je iz torbice ruž za usne, te rukama rastrgala sako i bijelu košulju. Baracku Obami, lijepo se to vidi na televizijskoj snimci, u prvi je čas bilo prilično neugodno, ali je ipak uzeo ruž i cijelom širinom Jadrankina dekoltea velikim štampanim slovima ispisao: „To my Korean friends, with love, Obama.“
- Imala sam čast sjediti za stolom sa svojim kolegama i govoriti o svim relevantnim temama kao ravnopravna i ponosna članica NATO-saveza – izjavila je kasnije novinarima Jadranka Kosor, otkopčavajući sako i bluzu, te pokazujući znatiželjnim fotoreporterima Obamin potpis.
- Ne vidimo cijeli autogram! – dovikivali su fotografi. – Je li se to zaista potpisao Obama?!?
- Jest, bogami, na obama – vragolasto je dobacila hrvatska premijerka zakopčavajući bluzu.
Tako je izgledao susret američkog predsjednika i hrvatske premijerke na večeri koja je u Pragu organizirana za šefove država i vlada istočnoeuropskih članica NATO-a. Dobro, ne držite me za riječ, možda nije bilo baš sve tako kako sam napisao, ali shvatili ste poantu. Detalji dirljivog bilateralnog susreta ionako nisu izmijenjeni iz dramaturških razloga, već samo zato što autora ovih redaka upavo djetinje zabavlja iščekivanje službenog demantija hrvatske Vlade.
„Tvrdnja da se predsjednik SAD Barack Obama ružem za usne potpisao na grudi predsjednice Vlade Jadranke Kosor - što uz dosad nezabilježeni seksizam sugerira i servilan, podanički karakter hrvatske vanjske politike - prizemna je i lako otklonjiva laž: gospođa Kosor zamolila je i dobila autogram američkog predsjednika na jelovniku radne večere.“
Povijest će tako zabilježiti da je onoga 8. travnja 2010. godine Barack Obama u Pragu potpisao dva historijska dokumenta – sporazum o nuklearnom razoružanju s ruskim predsjednikom Dmitrijem Medvedevom, i jelovnik diplomatske večere „za memoare“ hrvatske premijerke Jadranke Kosor.
Najiskrenije, ne mogu dočekati te memoare. Recimo, Džadrankin opis one nezaboravne scene kad podiže torbicu s poda i ponizno ukorak slijedi američkog predsjednika, na što joj on ljubazno pokazuje izlaz na suprotnoj strani. „Rekla sam Baracku Obami odlučno: Barače, hrvatski narod i ja osobno slijedit ćemo Te na Tvom povijesnom putu svjetskog mira! Ne pitaj što Ti možeš učiniti za hrvatski narod, već što hrvatski narod može učiniti za Tebe!“, pisat će na 114. stranici. „NA TO se gospodin Obama okrenuo i na perfektnom engleskom mi odgovorio: Gospođo Kosor, ja idem u WC, a prijem za uzvanike je u onoj sobi tamo.“
Ispisano je tako novo poglavlje kronike američko-hrvatskih odnosa, potresnog dnevnika sluge pokornog iz podruma Bijele kuće. I njemački vazal Ante Pavelić više je dostojanstva pokazivao vireći iz Führerova anusa nego što ga je suvremena Hrvatska uspjela sakupiti u svih dvadeset godina, otkako je oduševljeno stala u špalir s američkom zastavicom u rukama.
Krasopisom tiskani jelovnik jedne diplomatske večere, s vlastoručnim potpisom Baracka Obame, ulazi tako ravno u muzejsku postavu najvažnijih povijesnih dokumenata hrvatske državnosti, uz Pactu Conventu, Hrvatsko-ugarsku nagodbu i meni gostionice „Zlatna bula“ s autogramom Bele Četvrtog. Prizor pak u kojemu predsjednica Vlade jedne ozbiljne europske države, „ravnopravne i ponosne“ članice NATO-a i Ujedinjenih naroda, pruža američkom predsjedniku jelovnik i ponizno moli autogram „za memoare“, ulazi izravno u antologiju hrvatskog diplomatskog udvorništva. A tamo bogami nije lako ući.
Tko ne pamti lokve vazelina što su na zagrebačkim ulicama ostale nakon oproštajnog posjeta Georgea Busha Mlađeg, onog povijesnog 4. travnja 2008., koji će ostati trajno upamćen kao Dan Kad Je Hrvatska Bila Centar Svijeta Jer Je Američki Predsjednik Sa Suprugom Prespavao U Zagrebu? Tko ne pamti ozareno lice „ravnopravnog i ponosnog“ predsjednika Stipe Mesića, koji je hrvatskim skepticima i jalnušima povijesnu dimenziju svog susreta s Georgeom Bushom u New Yorku dokazivao činjenicom da je američki predsjednik od svih državnika na summitu samo njega „obgrlio i poljubio“?
Tko ne pamti onaj prizor kad hrvatski ministar kulture – ponavljam, ministar kulture - moli osiguranje američkog predsjednika za dozvolu da iz torbice izvadi idiota i snimi presenećenog, „ravnopravnog i ponosnog“ Ivu Sanadera u obgrljaju s Georgeom Bushom, valjda „za memoare“, ali i naslovnu stranicu Jutarnjeg, uz potpis „snimio Božo Biškupić“? Tko ne pamti bjesomučnu jurnjavu ulicama New Yorka iz rujna 2006., kad su se „ravnopravni i ponosni“ predsjednik Mesić i premijer Sanader utrkivali svađajući se tko će službeno predstavljati Hrvatsku i obrgliti predsjednika Busha?
Tko, najzad, ne pamti onaj prizor sa zagrebačkog aerodroma Pleso iz siječnja 1996., kad je Bill Clinton u pilotskoj jakni i prašnjavim kaubojskim čizmama izašao iz američkog vojnog helikoptera ravno na crveni tepih, među dostojanstveno postrojene specijalce Tuđmanova baletnog zdruga, pa onda – čekajući da mu Hrvati napune Air Force One gorivom i malo operu prozore – sjeo u aerodromski lobby, koji je „ravnopravni i ponosni“ Vrhovnik za tu priliku ukrasio umjetninama iz zagrebačkih muzeja, ne zaboravivši nehajno uz zid prisloniti i saksofon, ako Dragom Gostu dođe da malo zasvira?
Iz tih sretnih devedesetih datira i urbani mit o susretu predsjednika Benzinske Pumpe Hrvatske dr. Franje Tuđmana s američkim predsjednikom u WC-u Bijele kuće, i onaj vic koji se uz zluradi subverzivni cerek prepričavao po Hrvatskoj, sjećate se sigurno, ono kad je Franjo oduševljeno pričao Ankici o nepojmljivom luksuzu u domu Clintonovih i zlatnom pisoaru u zahodu Bijele kuće, pa poželio isti takav na Pantovčaku i nazvao Washington da pita Billa Clintona gdje ga je nabavio. „Bille, za tebe je!“, javila se Hillary. „Zove onaj stari što ti se prekjučer popišao u saksofon!“
Hvali se tako ovih dana hrvatska premijerka Džej Kej autogramom američkog predsjednika, sve skepticima i jalnušima mašući potpisanim menijem svečane večere u Pragu. Jako se Džadranki svidio diplomatski glamour svjetskog političkog jet-seta, pa odlučivši na kraju za svoje goste pripremiti večeru po Obaminu jelovniku, nazvala Bijelu kuću da ga pita gdje je nabavio ono savršeno medvjeđe meso.
- Barack! – podviknula je trenutak kasnije Michelle Obama, držeći telefonsku slušalicu. - Za tebe!
- Tko je sad? – začuo se glas iz Ovalne sobe.
- Mislim da je ona šiparica iz Praga – odgovorila je Michelle. – Ona što ti je u ambasadi ukrala primjerak sporazuma sa Medvedevom.
Piše: Boris Dežulović
Globus, 20.04.2010.
E- novine
Revolucijaonline.com
zar je poteban drugi razlog 
bila su to dobra vremena za grad Sarajevo i BiH!
