Citati koje bi podijelili s drugima

[MedenoSrce]

Biti sam postala je nekakva sramotna bolest. Zašto svi bježe od samoće? Jer ona prisiljava da se misli. Danas Descartes više ne bi napisao: "Mislim, dakle jesam". Rekao bi: "Sam sam, dakle mislim". Niko ne želi samoću jer ona ostavlja previše vremena za razmišljanje. A što više misliš, to si pametniji, dakle to si tužniji.

Svjestan sam da je za nas ljubavni čin bio samo mali dio cjelovite slike koju je projektovala duševna prisnost što je svakodnevno bujala i granala oko nas. Dok smo razgovarali neosjetno bismo se približili jedno drugom sve dok se ne bismo uhvatili za ruke, ili skoro pali jedno drugom u zagrljaj: ne iz uobičajene čulnosti koja muči ljubavnike, nego kao da je tjelesni dodir mogao da ublaži bol istraživanja po vlastitoj duši.
Aleksandrijski kvartet ..Lorens Darel

[Zatamnjena stakla]

"Nema tijela, nema dijela"

[Zatamnjena stakla]

p'da

[Aurelia Bronski]

I uspio sam da je prizovem, da je stvorim od zelenog šiblja, od odsjaja vode, od sunčevog svjetla.
Stajala je, daleka, sva od sjena. Ako se dašak vjetra javi, nestaće. (...)

- Neću ti dozvoliti da me progoniš kao avet. Uvijek stojiš između ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otići ću u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike neće biti u meni.

Mesa

[Aurelia Bronski]

 “It’s a strange grief…to die of nostalgia for something you never lived.”....

Alessandro Baricco, Svila

[Mračajski proto]

''Nemamo para, nemamo ništa, mi volimo Želju.'' (TM 88)

[Čudna sorta]

"Čovjek mora proživjeti mnoge nesavršene sate da bi došao do nekoliko savršenih. Moraš ubiti deset sati da bi dva sata istinski živio. Ali moraš biti pažljiv, da ne ubiješ sve sate. Sve godine." Charles Bukowski

[Aurelia Bronski]

Svaka priča ima svoju muziku. Ova ima belu muziku. To je važno napomenuti, jer bela muzika je čudnovata muzika, katkad te uznemiri: svira se sporo, a pleše se lagano. Kada je dobro odsvirana, to je kao da čuješ kako odjekuje tišina, a ako gledaš one koji uz nju plešu, izgledaju ti kao da su nepomični. Prokleto je teška, bela muzika.
Nema više mnogo šta da se doda. 

[MedenoSrce]

Nacionalističke ideje i dalje su postavljene kao najvažnije, a mlađe generacije lako prihvataju takvo razmišljanje. Gdje nas je to dovelo i gdje nas tek može odvesti?

U rat, naravno. Ali ne treba da se potresamo, samo pustiš da prođe deset godina i rode se novi klinci koji misle da su ratne godine bile baš jedno predivno vreme. Tako Balkan funkcioniše, jedna generacija najebe da bi se sledeća sprdala, kako bi sledeća najebala da obezbedi sprdnju onima posle. To je recept za poslasticu zvanu balkanska oblanda, red ovoga – red onoga. Staviti u rernu, služiti vrelo, posoliti amnezijom i dodati kašiku (ili kašikaru) reseta.

Od devedesetih godina prošlog vijeka do danas stalno nešto čekamo, čekamo da se izborimo sa korupcijom, čekamo da nestane kriminala, čekamo da nema nepotizma, čekamo drugačiju politiku, čekamo neka bolja vremena. Možemo li se nadati nekim boljim vremenima?

Ne verujem da bi se iko upitan za mišljenje o bespomoćnosti izjasnio da je to neko naročito ugodno i poželjno stanje – biti bespomoćan. Međutim, mnogi bi kazali da je nada nešto prijatno. Zanimljivo je kako ta reč u ljudima budi lepu konotaciju, iako u svojoj suštini nije ništa drugo do manje zlozlustan sinonim za bespomoćnost. Nadati se – to znači priznati da više nijedan faktor nije u tvojim rukama i da sada sve zavisi od drugih ljudi, više sile ili puke slučajnosti. Šta tu ima lepo? Samo jedno: činjenica da se time priznaje da odgovornost za dalji tok radnje nije više na nama. I upravo tu leži ružno objašnjenje zašto ljudi vole da se nadaju. Dakle, da li se možemo nadati boljim vremenima? Naravno da možemo, to je oduvek bilo i dozvoljeno i besplatno. A da li to nečemu služi? Ne, ali koga briga.

http://www.6yka.com/novost/48644/buka-i ... o-izgubili

[Afanasi_94]

"Ponizilo bi me da se udam za Heathcliffa, i tako on nikada neće znati koliko ga volim; i to ne zato što je lijep, Nelly, nego zato što je on više ja nego ja sama. Bilo od čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su jednake (...) Moja ljubav prema Heathcliffu nalik je na vječite stijene ispod površine; iako je ona izvor male vidljive radosti, ona mi je prijeko potrebna. On mi je uvijek, uvijek u mislima, ne kao zadovoljstvo sama sebi, nego kao moje vlastito biće."

Emily Bronte "Orkanski visovi"

i opet

[Mutivoda]

[Velkoski]

''Nemamo para, nemamo ništa, mi volimo Želju.'' (TM 88)

[Anestezija]

"Samo da ne bude zbodeva" TM 88

[Mračajski proto]

[Zatamnjena stakla]

"zavrsavajte fakultete mozda ce vam jednog dana zatrebati a sigurno nece,"

KGV

[Velkoski]

toliko sam kvaran, sine ne znam da l' sam stvaran

[Čudna sorta]

Zar baš morate kvariti temu?

[ronnie]

When we seek to discover the best in others, we somehow bring out the best in ourselves.

William Arthur Ward

[sheilak]

We are stonecold and pure. We eat electric light.

James Joyce/Ulysses.

[whitelegend07]

"Svi bismo mi, i ljudi i žene, morali više da pazimo šta govorimo, jer se nikada ne zna dokle i sa kakvim posledicama može da živi svaka naša reč u drugom čoveku."

Ivo Andrić

[Aurelia Bronski]

“Perhaps sometimes life shows you a side of itself which leaves you with nothing more to say”



Alessandro Baricco, Silk

[Aurelia Bronski]

“I did not love you out of boredom or loneliness or caprice. I loved you because the desire for you was stronger than any happiness.”


Alessandro Baricco, Ocean Sea

[Modest Musorgski]

"There's no better way to over power a trickle of doubt then with a flood of naked truth."

Francis Underwood (House of Cards)

[Aurelia Bronski]

“She had not really a sensitive soul, but to put it in exact terms, was possessed by an uncontrollable feeling of mind”

Alessandro Baricco, Ocean Sea

[Acta non verba]

"Ušunjam se u tvoj jastuk da ne znaš, ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima, pokrivam te celu noć, a pre no što se probudiš ostavim ti na rukama toplim od sna, na trepavicama i rumenim obrazima mali smotuljak jutra, jer drugo ništa i ne znam, samo se u jutro razumem i raznosim ga kao mlekarice mleko, kao pekari kifle, kao poštari pisma velikom belom kočijom koja neću da ti kažem kako se zove, ali sam ćeš se setiti." Miroslav Mika Antic