Voyagers (2021)
Spoiler
Show
Premisa: da bi se ispitala zemljolika planeta, naš potencijalni budući dom, nakon što iscrpili resurse na postojećem, potrebno je poslati astronaute na misiju dugu 86 zemaljskih godina. Drugim riječima, na put bez povratka, čije odredište će vidjeti tek njihova djeca, rođena na samom putu.
Rješenje: Laboratorijski uzgojiti ljude, izolovati ih već po rođenju, a zatim trenirati u posebnim uvjetima, tako da im neće “nedostajati” Zemlja, jer neće ni imati iskustvo iste.
OK, zanemarimo sad etičke implikacije uzgajanja ljudi samo da bi spašavali guzice drugim ljudima i postavimo kudikamo važnije pitanje: znaju li naučnici iza tog programa da je čovjek evoluirao na planeti Zemlji, da nije uopće važno ima li neposredno iskustvo iste, jer je neurološki baždaren za sunce, vodu, plavo nebo, i sve ostalo što čini njegov evolutivni ekosistem? Nema veze ako nisi išao na piknik kao mali, još uvijek će ti psihološki problem predstavljati jama svemirskog prostranstva dok plutaš zatočen u četiri zida. Voyagers je film koji nam predstavlja svijet u kome su naučnici sposobni kolonizirati druge planete, ali istovremeno nisu savladali gradivo Biologije za peti osnovne.
Hajd dobro, jebo to. Al' kome je ba naumpalo kako je dobra ideja poslati hrpu tinejdžera u svemir da spašavaju ljudsku rasu, neovisno od toga hoće li gore im trebati psihoterapija ili ne? Šta, nisi pomislio da će se tinejdžeri zajebavati, ili biti buntovni? Nisi uvrstio u jednačinu da su svi autistični by design, jer nisu upoznali nikad nikoga osim jedni druge. Oh da, i Colin Farrela, koji im je mentor, pri čemu su zahvaljujući genetskom sekvencioniranju barem dvjesto puta inteligentniji od njega. Hmm, zvuči kao odličan plan, šta bi moglo poći po zlu? Well, I’ll tell you šta će poći po zlu: u prvih pet minuta znaš da će Colin Farrel najebati.
Često za filmove kažemo da imaju dobru premisu, ali lošu realizaciju. Voyagers, s druge strane, ima urnebesnu premisu, koju je nemoguće prihvatiti bez traumatske ozljede mozga, ali nakon sekvence moždanih udara tokom prvih 15 minuta filma, spreman si uživati u dinamičnom nastavku. Mali genijalci brzo provale da uz obrok piju tečnost koja mijenja njihovu svijest i sputava nagone, kako bi bili produktivniji i disciplinovaniji, ali kako bi ujedno racionalizirali resurse eliminirajući reprodukciju i hedonizam. Naravno, osjećaju se izdani i pokradeni za bazičnu ljudsku prirodu, zbog čega odbacuju autoritet misije koja ih je lagala “za njihovo dobro”.
Needles to say, stvari brzo eskaliraju, tinejdžeri speedrunaju hiljadu godina filozofije i počnu postavljati sofisticirana pitanja kao što su: što bismo mi spašavali ičiju guzicu? Cijela stvar se pretvara u Lord of the Flies u svemiru (Junaci Pavlove ulice u svemiru, anybody?) i postavlja egzistencijalistički kontekst za poznate, ali važne teme: Jesmo li više ljudi, ako smo manje ljudi? Ako nema ljubomore, strasti, prkosa, gordosti, i straha? Ili nas sve to baš čini ljudima. Koliko čovjek može (i treba) zatomiti sebe individualno zbog nečeg višeg?
Kako se socijalna dinamika na brodu raspliće, tako nam film otvara širu tematsku lepezu: ideološka šizma među posadom kao parabola podjele čovječanstva, strah od nepoznatog kao oruđe manipulacije i izvor sujevjerja, te vlast kao produžena ruka sile. Dok antagonist filma preuzima kontrolu nad brodom, a posada ga upozorava da krši pravila, na šta on odgovara da će sam kreirati pravila, skoro da nad narativom lebdi duh fašističkih filozofa s početka prošlog stoljeća: pravila su tu da se poštuju u normalnim vremenima, dok izuzetna vremena traže silu i autoritet. Dakle, film pretenduje da bude svojevrsna meditacija nad temama ideologije, religije, i vlasti.
No, teško se oteti dojmu da je kompletan narativni kontekst, dakle cjelokupna premisa sa djecom koja putuju u prazninu kosmosa kako bi spasila čovječanstvo, postavljena nazor i sklepana “ni sebi ni svom”, tek kao labava platforma za filozofiranje, zanemarujući da je pitanje uvjerljivo tek toliko koliko je uvjerljiv onaj koji ga postavlja. Film ipak dobiva prolaznu ocjenu, jer cijenim autore koji smjelo postavljaju velika pitanja, čak i onda kada je egzekucija krš. Umjetnost i jeste tu da nam postavi pitanje - čekićem u glavu. Voyagers postavlja takva pitanja, mada šeprtljavo.
Rješenje: Laboratorijski uzgojiti ljude, izolovati ih već po rođenju, a zatim trenirati u posebnim uvjetima, tako da im neće “nedostajati” Zemlja, jer neće ni imati iskustvo iste.
OK, zanemarimo sad etičke implikacije uzgajanja ljudi samo da bi spašavali guzice drugim ljudima i postavimo kudikamo važnije pitanje: znaju li naučnici iza tog programa da je čovjek evoluirao na planeti Zemlji, da nije uopće važno ima li neposredno iskustvo iste, jer je neurološki baždaren za sunce, vodu, plavo nebo, i sve ostalo što čini njegov evolutivni ekosistem? Nema veze ako nisi išao na piknik kao mali, još uvijek će ti psihološki problem predstavljati jama svemirskog prostranstva dok plutaš zatočen u četiri zida. Voyagers je film koji nam predstavlja svijet u kome su naučnici sposobni kolonizirati druge planete, ali istovremeno nisu savladali gradivo Biologije za peti osnovne.
Hajd dobro, jebo to. Al' kome je ba naumpalo kako je dobra ideja poslati hrpu tinejdžera u svemir da spašavaju ljudsku rasu, neovisno od toga hoće li gore im trebati psihoterapija ili ne? Šta, nisi pomislio da će se tinejdžeri zajebavati, ili biti buntovni? Nisi uvrstio u jednačinu da su svi autistični by design, jer nisu upoznali nikad nikoga osim jedni druge. Oh da, i Colin Farrela, koji im je mentor, pri čemu su zahvaljujući genetskom sekvencioniranju barem dvjesto puta inteligentniji od njega. Hmm, zvuči kao odličan plan, šta bi moglo poći po zlu? Well, I’ll tell you šta će poći po zlu: u prvih pet minuta znaš da će Colin Farrel najebati.
Često za filmove kažemo da imaju dobru premisu, ali lošu realizaciju. Voyagers, s druge strane, ima urnebesnu premisu, koju je nemoguće prihvatiti bez traumatske ozljede mozga, ali nakon sekvence moždanih udara tokom prvih 15 minuta filma, spreman si uživati u dinamičnom nastavku. Mali genijalci brzo provale da uz obrok piju tečnost koja mijenja njihovu svijest i sputava nagone, kako bi bili produktivniji i disciplinovaniji, ali kako bi ujedno racionalizirali resurse eliminirajući reprodukciju i hedonizam. Naravno, osjećaju se izdani i pokradeni za bazičnu ljudsku prirodu, zbog čega odbacuju autoritet misije koja ih je lagala “za njihovo dobro”.
Needles to say, stvari brzo eskaliraju, tinejdžeri speedrunaju hiljadu godina filozofije i počnu postavljati sofisticirana pitanja kao što su: što bismo mi spašavali ičiju guzicu? Cijela stvar se pretvara u Lord of the Flies u svemiru (Junaci Pavlove ulice u svemiru, anybody?) i postavlja egzistencijalistički kontekst za poznate, ali važne teme: Jesmo li više ljudi, ako smo manje ljudi? Ako nema ljubomore, strasti, prkosa, gordosti, i straha? Ili nas sve to baš čini ljudima. Koliko čovjek može (i treba) zatomiti sebe individualno zbog nečeg višeg?
Kako se socijalna dinamika na brodu raspliće, tako nam film otvara širu tematsku lepezu: ideološka šizma među posadom kao parabola podjele čovječanstva, strah od nepoznatog kao oruđe manipulacije i izvor sujevjerja, te vlast kao produžena ruka sile. Dok antagonist filma preuzima kontrolu nad brodom, a posada ga upozorava da krši pravila, na šta on odgovara da će sam kreirati pravila, skoro da nad narativom lebdi duh fašističkih filozofa s početka prošlog stoljeća: pravila su tu da se poštuju u normalnim vremenima, dok izuzetna vremena traže silu i autoritet. Dakle, film pretenduje da bude svojevrsna meditacija nad temama ideologije, religije, i vlasti.
No, teško se oteti dojmu da je kompletan narativni kontekst, dakle cjelokupna premisa sa djecom koja putuju u prazninu kosmosa kako bi spasila čovječanstvo, postavljena nazor i sklepana “ni sebi ni svom”, tek kao labava platforma za filozofiranje, zanemarujući da je pitanje uvjerljivo tek toliko koliko je uvjerljiv onaj koji ga postavlja. Film ipak dobiva prolaznu ocjenu, jer cijenim autore koji smjelo postavljaju velika pitanja, čak i onda kada je egzekucija krš. Umjetnost i jeste tu da nam postavi pitanje - čekićem u glavu. Voyagers postavlja takva pitanja, mada šeprtljavo.
Stowaway (2021)
Spoiler
Show
Mada je dobrim dijelom prošao ispod radara, Stowaway je film koji se nastoji izdvojiti realizmom. Putovanje u svemir nije, bez obzira što nas je science fiction razmazio takvom slikom, putovanje prostranim, udobnim, i dobro osvjetljenim brodovima. Prije je riječ o putovanju klaustrofobičnom metalnom strukturom, koja je svakog časa na ivici raspada, te unutar koje postoji krhki balans koji čini razliku između života i smrti. Stowaway to dočarava kao rijetko koji naučnofantastični film u historij kinematografije. Istina, neki ustupci su napravljeni radi fluidnije naracije. Recimo, skeptičan sam prema gravitaciji koju brod kreira u tkivu prostora i vremena, tako da posada nijednog trenutka nije u beztežinskom stanju na samom brodu. Naravno, sam put na Mars još uvijek je fikcija, ali uprkos tome, niti jedan ustupak koji je napravljen, ne čini mi se odveć pretjeran, i moguće ga je zamisliti kao tehnički izvodivog.
Možda još važnije: film ne upada u zamku dokumentarnog stila i ne gubi dodir s magijom pričanja. Drugim riječima, nije prosječnom gledatelju odveć bremenit tehničkim detaljima, realizam se ne postiže nauštrb naracije, niti je sam sebi svrha. Štaviše, unutar takvog, nazvao bih ga teatar-u-svemiru settinga, s obzirom da se glavnina radnje odvija u 2-3 uske prostorije broda, film pred aktere stavlja drevnu filozofsku dilemu, svojevrstan Trolley problem u kosmosu. Kako je na brodu zatečen slijepi četvrti putnik, a kisika ima dovoljno tek za tri člana posade, neko mora prestati disati.
Logičan izbor je slijepi putnik, jer nije ni trebao biti tu, ne služi misiji, niti je produktivan član posade. Enter moral dynamics. Utilitarizam, personificiran kroz lik biologa Davida, zna da se odluka, ma kako teška i tragična bila, ipak mora donijeti, da bi se spasili ostali članovi posade i sama misija, jer stvar se svodi na život sljepog putnika ili život svih njih, nasuprot kategoričkog imperativa, oličenog u doktorici Zoe, na koju bi Kant bio ponosan, a koja vjeruje u svetost života, i zna da je instrumentaliziranje fellow humana za više ciljeve uvijek pogrešno samo po sebi.
Nakon mnogo soul searchinga i borbe s vremenom, dilema se u konačnici raspliće jedinim rješenjem koje je konzistentno sa obje pozicije, ali kojeg neću otkriti. Jedna stvar je sigurna: dok budete gledali Stowaway, bit ćete svjesni kisika koji udišete.
Možda još važnije: film ne upada u zamku dokumentarnog stila i ne gubi dodir s magijom pričanja. Drugim riječima, nije prosječnom gledatelju odveć bremenit tehničkim detaljima, realizam se ne postiže nauštrb naracije, niti je sam sebi svrha. Štaviše, unutar takvog, nazvao bih ga teatar-u-svemiru settinga, s obzirom da se glavnina radnje odvija u 2-3 uske prostorije broda, film pred aktere stavlja drevnu filozofsku dilemu, svojevrstan Trolley problem u kosmosu. Kako je na brodu zatečen slijepi četvrti putnik, a kisika ima dovoljno tek za tri člana posade, neko mora prestati disati.
Logičan izbor je slijepi putnik, jer nije ni trebao biti tu, ne služi misiji, niti je produktivan član posade. Enter moral dynamics. Utilitarizam, personificiran kroz lik biologa Davida, zna da se odluka, ma kako teška i tragična bila, ipak mora donijeti, da bi se spasili ostali članovi posade i sama misija, jer stvar se svodi na život sljepog putnika ili život svih njih, nasuprot kategoričkog imperativa, oličenog u doktorici Zoe, na koju bi Kant bio ponosan, a koja vjeruje u svetost života, i zna da je instrumentaliziranje fellow humana za više ciljeve uvijek pogrešno samo po sebi.
Nakon mnogo soul searchinga i borbe s vremenom, dilema se u konačnici raspliće jedinim rješenjem koje je konzistentno sa obje pozicije, ali kojeg neću otkriti. Jedna stvar je sigurna: dok budete gledali Stowaway, bit ćete svjesni kisika koji udišete.
