Forum Klix.ba

SA-71000 wrote: Čekam da mi odgovoriš na pitanja.Pričaćeš o svemu ali nećeš odgovoriti na pitanja.

Odgovorio sam ti klonu. Nisam ja kriv sto ti ne kontas odgovor.

Škobo Habu wrote:

JoseMujica wrote:
njihova kontraofanziva na Čemernoj je bila krajem avgusta ili početkom septembra 1994. godine....prethodila joj je naša ofanziva početkom avgusta gdje je uzet dobar komad, uključujući i Okruglicu..... gore sam negdje lakše ranjem, mislim 4 ili 5 avgusta

Pala je Okruglica, Brgule.

Ne znam da li je tada još Rajić bio na Daštanskom, ali sumnjam. Wasingtonski sporazum je bio već potpisan.

By the way, mislim da su tada zaplatili i Tuzlaci na Konjskom.

Valjda oslobođeni.

strucnjakdemagog wrote:

Nekako s proljeća wrote:

tempuser wrote:Ajmo malo hladne glave i objektivno...
Rat je bio dovoljno dug i svirep da je svaki vojnik u svakoj jedinici imao bezbroj afektnih situacija u kojima nema ni razuma ni logike i vjerujem da je jako malo jedinica na sve 3 strane u kojima se nikad kao individualni akt pojedinca ili grupe nije desilo neko zvjerstvo ili zlocin, pogotovo u toku ili neposredno poslije ratnih dejstava. Ovdje namjerno razdvajam izdvojeni akt pojedinvca ili grupe od planskog i sistematskog zlocina. Izginu ti prijatelji, rodjaci, borci, a ti neposredno nakon toga zarobvaljavas neprijatelja i nema nikakve vlasti iznad tebe... Sad je pitanje, za sta se zna, za sta se ne zna...
PM jest dosta neugodan "sagovornik" pogotovo kad nije upravu, ali u ovome sto pise ima smisla, i to upravo onako kako je @hamza_sa napisao.
Interesantno, koliko god je jedan jad i smrad iz istocnohercegovacke pripizdine u koju se na kraju i vratio, onom cetnickom vojvodi sa Jevrejskog Aleksicu, skupa sa svim Rusima, dobrovoljcimsa i onom patuljku iz Amerike, kao jedinici nikad nista nisu zvanicno "prisili", a silno bih volio da jesu.

Mislim da griješiš po pitanju bivšeg radnika Pošte Slavke Aleksića, komandira četničkog odreda na području Grbavice il' konkretnije Jevrejskog groblja. Evo @pirpa je izbacio jedan klip francuza iz UN-a... podsjećam na ozbiljan napad Aleksića na ček point kod ex mosta Vrbanja 1995. I još žešćeg odgovora francuskih snaga UN-a, po prvi put od njihovog dolaska u Sarajevo. Samo taj događaj je dovoljan da se krije od sijela do sijela četnika po BiH i Srbiji.

Inače, i ovaj napad Belih vukova na Debelo brdo, onaj specijalaca predvođenih Piksijem (Ana Mladić) na Betaniji i Orahov brijeg , desetak modifikovanih avio bombi ispaljenih na Dobrinju, Alipašino Polje, Švrakino selo, RTV zgradu...vakum bombe na Žuč, ...sve je to dio plana ''Talas'' i ''Pancir I i II.

Šta ti znači ovo Ana Mladić u zagradi? U kakvoj je ona vezi bila sa Piksijem?

Evo Darko veli...

Tromblon wrote:

Nekako s proljeća wrote:Korisnije je znati ko im je rek'o ''Gdje si poš'o junače'' sredinom 1995 na Debelom Brdu, haman na Skenderiju da izađu.

Ne znam jeli to prvi snimak, ali pričao mi drug kojo je živio prema Debelom brdu kako su morali napustiti kuću i živjeti na Skenderiji. I onda jednom imali struju i on, brat, stara i stari gledaju dnevnik i snimak granatiranja. I u jednom trenutku prizor u kojem vidr kako im dva lokalna krimosa iz kuće u plamenu iznose televizor.

Bio je na temi o Grbavici dosta kvalitetan upis od aktera iz reda branilaca o ovom napadu na Debelo Brdo i koloko se sjecam Antene poziciju. Kao neki juris iznenada iz trave su krenuli Beli vukovi, mozda jacine voda i nesto su na foru i zauzeli nasih rovova ali ne i kljucne. Ima taj napad opisan i u knjizi jednog ruskog dobrovoljca pa smo neki translejt rsdili da cujemo i drugu stranu. Epilog je poznat ali sami napad i kontranapad je zanimljiv. Mislim da je forumaš @dezurni ucenik ili kriticar, tako nekako. Ima taj snimak zapaljene kuce i iznosenja pokustva, AP arhiv...trazi maj 1995.

Tromblon wrote:

Valjda oslobođeni.

Kako god ti paše, mada ja forsiram taj ratni žargon. Niko nije govorio oslobođen Vareš, već pao Vareš.
U ratu je bilo više političke korektnosti, nego li danas.

Mislim od koga je, recimo, Vareš "oslobođen"? Od Varešaka? Jedino od postrojbi HVO-a.

Inače, Brgule i Okruglica su bili poznata četnička uporišta tokom WW II.

Ima u onoj pdf monografiji o I Korpusu opisano stanje i desavanja na tom ratistu, mislim i karte sa rasporedom snaga da su prilozene. Ono, za volje vam hocete li je iskoristiti kao podsjetnik.

Nekako s proljeća wrote: Ima taj snimak zapaljene kuce i iznosenja pokustva, AP arhiv...trazi maj 1995.

http://www.aparchive.com/search?startd= ... /1995:Date

Evo ga. Ima jedan interesantan detalj. Ako sam u pravu, na gasenje pozara dolaze oni UN dobroboljni vatrrogasci koje je vodio Joe Jordan (bili su smjesteni u posl. prostorima ispred Vranicinih nebodera)i da jedan od njih u panciru i sa nekakvom puskicom (prvo bez sljema, pa sa sljenom) puzi kroz travu i zauzima neki polozaj. Otkud njima puske?

Ovaj je direktniji link koji se odnosi na pominjanu priču...

Evo jedan opis iz prve ruke - maj 1995. - Debelo brdo (Antene)

Već neko vrijeme prije događaja na Debelom brdu, kojeg ću ovdje opisati, redovno smo, kao interventna jedinica, preuzimali liniju na antenama (vrh Debelog brda) u noćnim satima, jer su četnici, korištenjem radnog voda, kopanjem tranšeje prema našem bunkeru na vrhu Debelog brda, pokušavali da nas potisnu sa te pozicije. Naime, tu smo imali dva bunkera, jedan odmah ispod antena, odakle smo mogli da pratimo putnu komunikaciju Lukavica – Pale, i jedan odmah 20-ak metara ispod njega, koji je služio da zaštiti izvlačenje posade iz gornjeg bunkera ili da spriječi napredovanje neprijatelja prema njemu, u slučaju snažnijeg napada. Zvuci krampi i lopata su se svakim novim danom mogli čuti sve bliže našim bunkerima. Sve je bilo dobro dok udaljenost između te nove četničke tranšeje i naših bunkera na antenama nije postala suviše mala. Borci iz bataljona u čijoj zoni odgovornosti se ovo dešavalo su nerado provodili noći u tim gornjim bunkerima, jer je bilo samo pitanje trenutka kada će se četnici odlučiti za napad. Zbog toga je tokom noćnih sati na taj položaj izlazila naša interventna jedinica, tadašnji POČ 115. brigade (sastavljen najvećim dijelom od pripadnika nekadašnje jurišne čete 10. bbr). Vrijeme je odmicalo i moralo se nešto učiniti...

Prvo je jednu noć došla ekipa inženjeraca i razbacali smo tokom noći protivpješadijske mine oko gornjeg bunkera.
Nakon par dana je na tom dijelu linije prebjegao na našu stranu cio radni vod, koji je kopao spomenutu tranšeju u pravcu našeg bunkera na antenama. Svi su sprovedeni bezbjednjaku i svi su u svojim izjavama spominjali četnički napad na koji su se četnici pripremali i zbog kojega su i bili prinuđeni da kopaju tranšeju. Znači, četnici su planirali da se privuku našem bunkeru na što manju udaljenost (tranšeja je već dospjela na 20-ak metara od našeg bunkera), te da na taj način izbjegnu prebacivanje preko dobro pokrivenog prostora (preko igrališta u dnu Debelog brda)... Odlično... Sada smo znali da spremaju napad i imali smo za to i dokaz ali nismo znali ni kada ni kojim snagama namjeravaju napasti...

Par dana nakon toga se iz čista mira zapucalo na suprotnoj strani grada, na Špicastoj stijeni. Nakon samo par minuta «Špica» je već solidno proradila i mogli su se čuti jasno i protivoklopi i pješadijska vatra i četnička artiljerija. Nama u kasarni svira uzbuna... Dok se užurbano okupljamo i opremamo, nagađamo o tome na koju stranu će nas okrenuti... Jevrejsko? Debelo? Ablakovina? Zelengorska? Ili u ispomoć na drugu stranu odakle se čula grmljavina koja je nagovještavala belaj? Za samo par minuta smo već bili u kombiju i penjali se prema Soukbunaru. Svi smo na neki način osjetili olakšanje jer makar idemo na dio linije koji maltene svi poznajemo dobro kao svoj džep. Nismo puno pričali i atmosfera u kombiju je bila napeta kako to obično biva kada su u pitanju takve situacije. Samo je poneko, tu i tamo, kakvom nesuvislom šalom pokušavao da otkloni nelagodu koja nas je ispunjavala.

Prođosmo lijevo pored rezervoara na Soukbunaru i tek nam je malo nedostajalo da izađemo gore na zaravan, kad tačno na raskrsnicu gore ispred nas, dvadesetak metara od kombija, pade minobacačka granata. Božje davanje, sreća ili sudbina – svi smo živi i svi OK. U sljedećih deset sekundi smo već parkirani iznad kratera u asfaltu i istrčavamo iz kombija u onu malu pećinu u stijeni odmah naspram raskrsnice. Komandir POČ-a (H.H.) odmah po ulasku u pećinu traži da se preraspodjelimo po odjeljenjima pa 1. odjeljenju 1. vod-a POČ-a (kojim sam komandovao), izdaje naređenje da se odmah uputimo na dio linije u podnožju Debelog brda i da pojačamo 4 stražarska mjesta sa našim ljudima. Trčećim korakom, pod duplim borbenim kompletima i svom silom tromblona, ručnih bombi i mina za RPG, spuštamo se na taj dio linije i pojačavamo 4 stražarska mjesta sa po 2 čovjeka iz POČ-a. Na ovome dijelu linije sve je još uvijek mirno. Svi nas gledaju upitno, ne slutivši šta nam se svima sprema. Tada nekada dolazi i naredba da našim ljudima pojačamo i dva spomenuta bunkera ispod antena. Jedan pripadnik naše jedinice odlazi u gornji bunker a jedan u onaj donji. Još uvijek je sablasno mirno... A onda počinje lagana uvertira... Četo, iz bunkera kojeg sam mogao da lijepo gledam u puškarnicu, počne lagano da nam štema betonsku puškarnicu a sa te udaljenosti od 100-injak metara M84-ka je u toj raboti bila više nego učinkovita. Kod svakog rafala meci su ulijetali u naš bunker ili krnjili puškarnicu, pršteći tako u bunkeru komade naše puškarnice od betona, koja je svako malo bivala sve veća. U bunkeru nas dvojica iz POČ-a i dvojica starijih ljudi koji su tu davali stražu. Uspjeli smo nekako da poliježemo jedni preko drugih, kako bi se sklonili od direktnog pogotka ili od krhotina betona... Trajalo je to možda sve skupa nekih 5 minuta. Onda tišina. I onda moj drug Nerćo koji uskače u bunker naglvačke i panično traži RB ili RPG i vrišti: Ljudi, šta vam je?!!! Eto ih idu!!! Eto ih bolan trče preko livade!!!
I onda je nastupio pakao...


Istrčali smo svi u tranše i rasporedili se na svkih 2 do 2,5 metra. Pogledao sam preko grudobrana i isprva nisam mogao da vjerujem svojim očima: Trojica četnika počeli da pretrčavaju brisani prostor, trče uzbrdo i gube mi se iz vidika u rastinju ispod našeg donjeg bunkera na antenama. Iza njih trči sljedeća grupa. Ne mogu da ustanovim odakle niču na sred poljane. Iz naše tranšeje grmi. Imamo ih sa boka na prostoru od nekih 150-200 metara, koliko moraju preći livade i brisanog prostora, do prvog rastinja, gdje ih je gotovo nemoguće vidjeti golim okom. Ovu drugu grupu neutrališemo na pola njihovog puta, što tromblonima, što minama iz RPG-ja, što pješadijskim naoružanjem. No, iza te izlazi sljedeća grupa... Pa sljedeća... Pa sljedeća... Jedni padaju a drugi iskaču iz ničega u sred poljane i trče preko poginulih prema našim bunkerima po obodu Debelog brda... Prošao sam mnoga ratišta tokom rata i nagledao se i akcija i napada i odbrana, ali moram priznati tim četama da su stvarno imali jaja, jer izviriti tada glavu iz zemlje i pokušati pretrčati tih 150-200 metara uzbrdice, pod punom borbenom spremom, bio je poduhvat vrijedan klimoglava...

Ubrzo nastaje haos. Uključuju se i četnička praga, koja iz pozadine mlati vreće kojima smo štitili tranšeju na mjestima na kojima kamenito tlo nije dopuštalo da se kopa dublje od 40-ak cm. Vreće su letjele okolo kao da su punjene perjem, pa je komunikacija tranšejom na nekoliko mjesta postala ravna samoubistvu. Desetci granata se pretvaralo u stotine a stotine u hiljade... Prštalo je na sve strane. Onda eksplozija na gornjem bunkeru odmah ispod antena. Poznat zvuk eksplozije ručne bombe u zatvorenom prostoru. Pokušavamo induktorskim telefonom uspostaviti vezu sa gornjim bunkerom. Uzaluno. Veza je negdje prekinuta. Dvojica momaka idu da pokušaju naći prekid na kablu, slijedeći ga prema gornjem bunkeru... Skrpili su kabl koji je bio pokidan gelerima na nekoliko mjesta, ali zbog raznesenih vreća na pojedinim mjestima, nisu mogli doprijeti do gornjeg bunkera. Pozivali smo gornji bunker, no nismo već par sati odozgo imali bilo kakav znak da su ljudi uopšte živi. Onda na gornji bunker uputismo našeg Rokija, dečka koji se za tu misiju dobrovoljno prijavio. Trebalo se pod svaku cijenu dokopati gornjeg bunkera i provjeriti stanje, odnosno, ima li gore iko da je živ? Nakon nekog vremena Roki se vraća. Izraz njegovog lica govorio nam je više nego riječi. U gornjem bunkeru nije bilo preživjelih. Ubrzo se iz tog bunkera oglasila naša M-84-ka. Ali tukla je po našoj strani. Imala nas je manje više na dlanu, jer nismo skrivali svoje tranšeje od svojih bunkera. U to mi se već javljaju momci, ponestaje nam municije i tromblona. Probijam se do IKM-a, smještenog u jednoj kući dole niže niz ulicu i kratko izvještavam komandira čete o stanju gore na liniji, te se natovarim municijom i trčeći se vraćam na liniju. Prvim pogledom obuhvatim prostor gdje je maloprije iza bunkera od vreća sa zemljom, stajao neki momak i tresao iz PM-a. Molio me i njemu da iznesem koji okvir. Tamo nema momka, nema vreća, samo mu noge vire ispod kamare svega i svačega. I sve se dimi. Onda blijesak i eksplozija u tranšeji. Vriska... Tom prilikom, na licu mjesta, život gubi rahmetli Haris, miran, lijepo odgojen plavi momčić iz bataljonskog IDV-a. Tom prilikom biva ranjen moj veliki prijatelj i drug N.Č. Vidim, vuku ga niz tranšeju prema našem bunkeru, iz njega krv u mlazevima šišti kao na tuš. Pokušavaju ga previti u plitkoj i uskoj tranšeji, četvorica ih se zabavila ranjenikom i svi se skupa s njime nabili u 2 metra prostora. A onaj gore, četo koji je zaposjeo naš gornji bunker ispod antena, našom M-84-kom rafala po nama i vraća zemlju sa grudobrana nazad u tranšeju... Pritrčim nekako i uhvatim N.Č. za tregere jurišnog prsluka koji se kopčao između nogu a drugi kolega ga uhvati za kragnu i nekako polusagnuti, potrčimo niz tranše. Išlo je nekako sve dok su nam vreće pružale kakav takav zaklon. Onda smo došli na sasvim plitki dio tranšeje odakle više nije bilo smisla pokušavati u tom stavu kretati se naprijed. Vratio sam kolegu na liniju a podvukao sam se ispod N.Č. i tako puzajući ga vukao naniže, ka pripremi. Ubrzo smo obojica ličili na zombije sa svom tom njegovom krvi prosutoj po nama. Onaj odozgo opet vraća zemlju po nama. N.Č. mi odozgo šapuće da ga ostavim tu, da je dobro, da se spasavam kako znam i umijem. Ne može tako bratac, kažem mu. Onda se nekako izvučem ispod njega i ispuzam niz tranše još par metara i vidim da nakon 20-ak metara jedne čistine, iza neke garaže, stoji naš lik i ispucava tromblone gore prema našem bunkeru kojeg je zaposjeo četo. Zovem ga da mi pomogne prenijeti N.Č. preko čistine do ćoška garaže. Lik se pravi da me ne čuje. Onda skočim, pretrčim livadicu i natjeram lika s puškom da ide ispred mene da izvučemo N.Č. Tako dotrčimo do njega, uhvatimo ga ko je gdje stigao, pa nazad ka garaži. N.Č. već gubi svijest i nekako ga prebacujemo do IKM-a gdje je već čekalo vozilo koje ga je transportovalo u bolnicu. Kasnije doznajemo da je N.Č. stabilan ali izrešetan ko sir. Izgubio bruku krvi ali sreća, nije geler zakačio niti jedan vitalan organ. Evo ga danas, u vrijeme kada ovo pišem, dripac veći i jači od mene, hahaha. Nego da se vratim na priču toga dana... Nakon što sam dole izvukao N.Č., ponovo kupim municiju, bombe i tromblone i trčim nazad na liniju. Gore i dalje vlada haos. Artiljerija UBI. Praga UBI. Četo iz gornjeg bunkera – UBI... Ne možeš glave podići. Ali ipak i dalje kosimo po livadi po kojoj su još uvijek, sada pojedinačno i u nepravilnim intervalima, pokušavali da se probiju četnici do bunkera na obodu Debelog brda. Jedan padne, drugi trči. Nevjerovatno. Potvrdit će svi oni koji su taj dan bili na Debelom brdu. Znamo koliko je važno odsjeći im put ka prvom rastinju, jer odatle lako mogu da se probiju do naših bunkera poprilično neopaženo. Dolazi naređenje da se pom svaku cijenu neutrališe četnik u našem gornjem bunkeru. Pokušavali smo na sve moguće načine. Pokušavali smo svim i svačim, jednostavno nam nije polazilo za rukom da minu RB-a ili RPG-a ubacimo pravom putanjom na pravo mjesto. Ili je smetala grana, ili konfiguracija terena, ili nas je lik odozgo jednostavno tako «zakucavao», da mu nikako nismo mogli prići. Ubrzo smo potrošili ono što smo imali od protivoklopnih sredstava i javili smo to u IKM. Onda su oni zvali brigadu a brigada Korpus. I onda su u Korpusu odlučili da će gađati taj bunker sa brda Hum – Maljutkom. Tako je i bilo. Povukli smo se malo a zrakom je zazvrčala svojim karakterističnim zvukom prva – i promašila je cilj. Druga je bila tačna. Četo je ostao ležati preko vreća od polusrušenog bunkera... Kako se bližila noć, tako je vatra polako jenjavala. Došla nam je smjena. Momci iz bataljona. Mi se polako povlačimo ka IKM-u a odatle u kasarnu. Gledam se u ogledalu. Uniforma mi kompletna krvava. Tražimo od komandira da nas pusti kući. Kaže nema šanse. Dolaze nam Silajdžić i Predsjednik. Nakon sat vremena, stvarno nam dođoše u posjetu Silajdžić i Predsjednik. Dovukli nam dva kombija puna svega. Predsjednik nam tada reče: Dragi momci, došao sam samo da uživo vidim kako izgledaju ti heroji koji su ovo danas izdržali... Kasnije čujemo - nadrapala jedinica Bijeli vuk...Eto, tako je iz moje perspektive izgledao ovaj dan na Debelom brdu... Ako ovo čita još neko ko je bio direktan sudionik događaja, neka se javi sa komentarom.

I samo još da dodam... Ozdravio kasnije N.Č. vidimo se po nekad ovako u prolazu. Kažem mu nekad onako iz zalebancije: Uhhhh, trebao sam te onaj dan samo dokusuriti, hahaha. Kaže, trebao si... I kasnije mi bio obećao da će mi srediti da preko neke engleske firme dođem sa njim raditi u Libiju, gdje je uzimao cifru već godinama. I ja mu povjerovao. I delegat me izradio... I ti sad vidi kome ćeš živote spašavati... hahahaha

LP

tempuser wrote: Evo ga. Ima jedan interesantan detalj. Ako sam u pravu, na gasenje pozara dolaze oni UN dobroboljni vatrrogasci koje je vodio Joe Jordan (bili su smjesteni u posl. prostorima ispred Vranicinih nebodera)i da jedan od njih u panciru i sa nekakvom puskicom (prvo bez sljema, pa sa sljenom) puzi kroz travu i zauzima neki polozaj. Otkud njima puske?

Jao šta sam piva popio sa Džordanom... iznosio ih iz zgrade UN-a,dobar čovo bio,ljudina od 2 metra i nekih 120 kg,plav,zapuštene brade i brkova...ko da ga sad gledam.Koliko je taj čovjek donio pomoći i opreme u Sarajevo...niko da mu ni hvala kaže.

Evo i priče iz knjige ruskog dobrovoljca :
Sa lokalnim Srbima, upoznao sam dosta brzo, nakon što je prije dolaska u Aleksića, stupio na oprezu. Pozicije četiri Aleksić je trajao dvije stotine metara pravu liniju. U podnožju Stout Burdo stajao oronuo dva kata zgrade vojarne "Bosut" iz koje je neprijatelj bio u uskim asfaltnim putem, gdje su Srbi imali dva "bunker", "Bosut - ja" i "Bosut - II", izgrađena na uglovima vojarni. Oni su temeljito izgrađena. Jedan od njih je djelomično pokriven rov koji su doveli do dvije kuće, od kojih je živio lokalni Srbin "Rocko" sa svojom obitelji, a druga je bila blagovaonica. Ovi "Silos" bili su vrlo važna za obranu, u slučaju zarobljavanja od strane neprijatelja, cijelo područje Židovskog groblja će pasti u njihove ruke. Sjedište par, komunikacijski centar, soba u kojoj su živjeli volonteri (koje su naselili i ja), bilo je samo 10-15 metara od blagovaonice. Ispunjavanjem neprijatelja, da bi ga odmah presjekli put na Vraca. Pravo iz sela su već počeli Petrovič, koji je iza pokriva samo "bunker", bilo je lokalni "voda linija", gdje proširena šumarak i voćnjaci. Organizira obranu bilo nigdje i nitko, jer je većina živih Srba je mnogo niže osoblje četiri.
Druga važna tema je ulaz u tunel, što je za 7-8 metara od kasarne na strani debeo Burdo. Ulaz je zatvoren bara, ključeve od kojih su na Aleksića. Morao sam ići u tunelu. Aleksić je poslao za dizel goriva šesnaest-Man "Sven" i ja sam otišao s njim. To je bila impresivna zgrada, jedinica JNA veza je tako duboko usađena u zemlju da je čak i zaštićen od nuklearne eksplozije. Pomiče tunel su visine od 2-3 metra i širok kao što protezao stotinama metara, završava negdje oko Zlatishte. Svi potezi su blokirani teškim oklopnim vratima. Postojao je još jedan način da se ona muslimanske padinu Burdo "punija", a neprijatelj je bio u stanju ući u njega, ali su Srbi zauzeli veliki dio toga, a to je sigurno zaključano.
"Rašidov šanac" - je naziv naše pozicije, sastojala se od dva "Silos", koji su zajednički sa strane katu privatne kuće nalazi dijagonalno u srpskoj obrani. Pravo "bunker" sastojala se od rova pokriven sa mitraljesko gnijezdo, što je malo naprijed. U lijevom "bunker" mitraljesko gnijezdo iskopana je iza ugla kuće, a na teret toliko kutije s pijeskom koji u ovoj zgradi je okrenula malu opskrbe sobu gdje je telefon, a može primiti 6-7 osoba.
Duž mitraljeskom gnijezdu bio je visok i dugačak zid kutije ispunjen pijeskom, što je dobra meta za bacača granata. U oba bunkera smo imali na mitraljeza, jedan poznati M -84 i drugi jugoslavenski M -53 7,92 (nastao na temelju njemačkog MG) je dobra, ali lako zaprlja. Očistite oružje ili koji nisu voljeli, pa nepotrebno, iz naše "Garon" (kako smo zvali M -53), odlučio da ne puca. Ljudi u drugom bunkeru da se pojavljuju samo kada napada neprijatelja, pokrenite mu nije bilo teško, jer je bio deset metara. Za njega je zakopa u jarku uz kameni zid, a kuća je bila visina od 5-6 metara. Na moje iznenađenje, na jednom od prozora kuće s vremena na vrijeme stara žena, čini se polka nacionalnost.
Naše bunker je dovoljno zaštićena, istraživanje je veliko, tako da se na najmanji "gesti" prema neprijatelju, naše M -84 odjekivao dugačak red.
Lijevo od nas, desetak metara, bio je visok dva kata kuće, kraj koje je bilo u skladu s našim bunkeru. Između spremniku i dom asfaltnim putem koji se izvršavao u pravcu neprijatelja. Sa neprijateljem nas podijelili u daljini od 100 metara, a njegova defanzivna linija išao je usporedo s našim. Sa lijeve strane puta je izgrađen s privatnim kućama, ali već postoji zona odgovornosti počelo četiri Stanić. Naravno, čvrsta linija obrane nije bio tamo. Po mom mišljenju, bilo bi mudro da se stvori bunker u kući lijevo od nas, to bi dodati nekoliko mitraljeska gnijezda, osmatračnici spojiti sve rovove. Kao rezultat toga, dobili bismo zaklona, u obliku slova "G", koja će nam dati mogućnost za manevriranje, otvaraju vatru na neprijatelja, ne samo u čelo, ali i sa strane, blokira njegovu sposobnost prenijeti na padinama debeo Burdo. Za brisanje moju savjest, predložio sam ovaj plan, ali nitko ne želi da kopa rov nije bilo, a ja nisam inzistirao, jer ljudi čuvaju obranu ovdje za više od godinu dana. Do tada, par je već ubio više. Muslimani su priče lokalnih momaka su ponekad u stanju da se probije u srpskom položaje. U jednom takvom trenutku, tu je i slučaj iz zajedničkog muslimana pronaći kuću mlada žena počela je siluje, nakon poziva na telefonu, pozivajući Srbe da sluša sve.
Srbi su, u oktobru 1992, također je pokušao napasti položaje neprijatelja na master, odvojen od nas kliringu. Predvodio skupinu od 15 ljudi je Aleksić. Oni su otišli u poziciju neprijatelja, ali nije dobio podršku, tako da gubitak pretrpjela nekoliko rane. Aleksić, također, se ozlijedio i jedva izašao iz svoje grupe.
Dan prije mog dolaska, muslimani ponovo otišao u napadu, kao i uvijek, kao što je bio njegov običaj, na čelo srpske obrane iu dobroj vidljivosti. Srbi su, naravno, oni su postavili, pa je morao proseta, vukući svoje ranjene i mrtve. Ovom prilikom, oblast židovske grobliu, posjetio je veliki broj stranih i domaćih novinara. Sa jednim od njih sam upoznao. To je Auggie M, Auggie March redovan gost Aleksić. Među njima je bio japanski novinar, koji je došao u pratnji zaposlenika u lokalnoj sigurnosti Momira Tsirniaka. Japanski, za razliku od većine drugih zapadnih predstavnicima medija, čvrsto-opremljen u pancirima, zar ne, pa čak i počeo hodati u prvoj liniji obrane, na rizik od dobivanja udarac, što je izazvalo određene simpatije mnogih Srba.
Do vremena kada je organizacija obrane je organiziran na sljedeći način. Chet
Aleksić se sastojao od tri pješačke voda i vod potpore. Ovaj drugi je imao kvarova s pištoljem 0,20-milimetarski automatski top, dva 82 mm žbuke, višestruke lansere raketa M -57 (lokalna jugoslovenski bacač granata 44 mm) i "Vasp" (90 milimetara), par snajpera, 7.92 mm, strojnica kalibra 12,7 mm "Brovinger." Osim toga, pored stožer para, gdje je živio sa suprugom Verom Aleksić, bio je bataljon centar veze. Svaki pešadijski vod bio je odgovoran za jednu od "tri" kanti u kojoj smo bili na dužnosti za 4-5 sati u 4-5 osoba, sa odstoji 12 sati. Često, zbog tih razlika nastala na dužnosti, ali su većina borci bili disciplinirani 50-60 godina, zbog ove komandne pariteta oduprijeti uklanjanje iz operativnih zapisa u ovoj kategoriji. Oni su dobro pogodna za te dužnosti, što je u suštini nije velika stvar. Neprijateljska vatra povremeno rijetke, a Srbi vole ga ne uznemiravamo uzalud. Privatni domovi su često počelo deset metara od položaja, a 50 metara od praznih kuća je gotovo ne postoji, tako da nitko nije htio pucati, jer mogu povrijediti nečiju obitelj. Slobodno vrijeme provedeno često Srbe za cigaretom i šalicom kave, pripremljenog u turskom jeziku, pio, najčešće u obvezne razgovorima, koji su Srbi bili veliki majstori.
Mnogi su se pitali o Rusiji, koja se zalaže za, po njihovim riječima, oni su bili. Tipično, psovali Gorbačov, Jeljcin su sugerirali da je Hrvat. Na zapadu, čiji je utjecaj u lokalnoj sredini je vrlo izražena, po njihovim riječima, ne osjeća simpatiju. Nervira govori o intervenciji od strane Zapada u "jugoslavenskog slučaja" i žali posebno njenu ekonomsku i vojnu pomoć Hrvatima i Muslimanima. Neki su se nadali da će Rusija pomoći da izađe iz njihovog sukoba. Nisam htjela da ih razočaram i otišli oko ovog pitanja diplomatskim putem. Moja posjeta je bilo ugodno za njih, kao i mnoge od njihovih prijatelja i rođaka bili u neprijateljskoj strani "u BALI", dok su drugi otišli u Srbiji, Crnoj Gori, pa čak i na Zapadu, tako da nemam nikakvih problema ni s kim ne javljaju. I ako nisam želio tomu-da, ona se manifestira sasvim bezopasan u odnosu na takvoj sredini, odakle sam. Iskreno, mnogo pažnje na osobu ne volim, više sam mislio da ne zaslužuje takav tretman.
U srpskim medijima, otišao sam u stvari i zbog toga, da bi se bolje razumjeli Srbe, da se upoznaju sa svojim životom. Sjetila sam se "Khokhol" koji je ostao među Srbima nešto više od dva mjeseca, i tvrdili su da se bore, jer se plaća na mjesečnoj razini 200-300 maraka. Ja uglavnom djelovali na živce neke od naših veterana i svi nezadovoljni, kao da su došli iz Pariza, New Yorka, ne pokriva opće krize u zemlji, u kojoj nije previše potrebna vojnu heroje, a ljudi su umirali na ulicama nego u cijeloj jugoslovenskog Rat za isto vrijeme. Ja ne idealizujemo Srbe, već da ih je bilo moguće razumjeti. Uostalom, ja sam bio za njih stranac, i, samim tim, nepodobnim za sve njihove spletke, što je ne zanima. Kao Napoleon sam htio se, ali neke stvari mi nisu odgovarala na početku. Onda sam pokušao više pažljivo pogledate u lokalnoj sredini, a moji prijatelji su bili prvi Srbi, s kojim sam bio rame uz rame.
Među njima su bili: Vlado Knežević, čovjek srednjeg rasta, zdepast build, više od četrdeset godina, čija je kuća bila je na stotine metara od našeg bunkera na našoj strani, Rade Barišić, visok bradati tip, trideset godina, nitko ne zna koliko ensnared po Aleksić, gdje nešto iz Krajine, nedel'ku Marković, čovjek od oko četrdeset, s ožiljkom na licu i ruku, koja je ostala nakon ozljede listopada na želji da se muslimanskih položaja. Prije rata, nedel'ku bio ravan i prodavaonica u centru Sarajeva, gdje je jedva uspio pobjeći sa suprugom i sinom, naselio na svom imanju kod Sokoca. Među njima je bio i Zlatko Novković, zvani "Zak", Srbin, rođen u New Yorku, sin srpskog imigranata, mlad momak, malo stariji od mene. Zek je za mene bilo interesantno figura. On mi je rekao da je iz redova srpske emigracije u ovom ratu dolaze pored njega samo jedan Srbin. Prilično sam dobar tada rekao na srpskom i......
Spavanje mjesto gdje sam u kući preko puta. Stavili su me u četrdeset i pet godina, kao dobrovoljac, u ime kampa, koji je otac ili majka pripadala Romima. Kod kuće, on je rijetko, gotovo sve vrijeme provedeno na ulici Beogradskoi svojih prijatelja. Jednog dana, on je donio veliki željezni križ tridtsatisantimetrovi, više kao katolik, a svečano ga podigao na vratu.
Pored njegove par imao dva volontera, "Kikinda", kovrčava momak iz negdje u Vojvodini i Milana, zdrav jak dječak, angažirani u judou u Srbiji prije rata radio negdje, i Zapadna Njemačka. U Milanu imam dobar odnos, i on je ostavio me je njegova kućna adresa i broj telefona, međutim, pokazati da su netočne.
Naš "sanatorij" život je prekinut neprijateljskog napada. Ona je počela noć naglim pukne, i naše, i muslimanska. Cijela linija fronta neprijateljska vatra je počela govoriti, a Srbi odmah odgovorio. Počeo padati tromblon i rudnika. Oba bunker bio zauzet i ja počeo pucati iz bunkera oko kuta. Na padini Stout Burdo, vidio sam bljesak vatre, odmah sam shvatio da neprijatelj nije mnogo ostalo da se preko "Bunker" Bosut. Okliknuv neko od naših, čini nedel'ku, ja sam s njim počela pucati na brdu. Opasnost je bila ozbiljna, jer je neprijatelj odozgo, ne košta ništa da odbace "Bosut" ručnim granatama i zgrabite ga.
U ovom trenutku, mi smo se pridružili guvernera i nekoliko ljudi koji su došli iz stožera. Vojvoda je izazvalo podršku minobacačke baterije, i podržava nas Girbovitsi Pragu i cijela operacija je bila vrlo brzo, i što je najvažnije - bez gubitka. Da je bilo protivnik brzo i dobili Bosut, onda možemo očekivati velike gubitke.
Sljedeće noći par je došao u stožer dva momaka iz voda podršku lidera Mladena Savića, zvani "Arkan" i Ranko SA. Donijeli su tvorničke push protupješačkih mina i improviziranih mina, koji se sastojao od kutije napunjena eksplozivom i sve vrste komada željeza. Veče je u redu kišu, oni, zajedno sa zapovjednikom i nedel'ku, oko 10-11 popisan na svojim stomacima postaviti mine. Improvizovane mine su vezane iza osigurača tanku žicu, kraju koji je bio u bunkeru "Bosut". Oni su morali djelovati na prvi ozbiljan napad, kao udaljenim fragmentacijom mina. Sudbina ovih mina je tužan, jer je krajem prosinca 1993, šezdeset godina "deda" Machaut Tushevliak je na dužnosti, on je odlučio da prođe vrijeme u "bunkeru", koji je počeo da se napravi metlu za kućanstva. Očigledno pokušava pronaći pravu žicu, on je skrenuo pozornost na postojeće žice u bunkeru, i ne znajući svoju svrhu, samo stao nju. U tome se primjenjuje tri ili četiri domaća rudnici su bili uznemireni i Srbima i neprijatelj.

Krajem lipnja, guverner Aleksić, okupili u blagovaonici našeg nekoliko desetaka ljudi. Osim zapovjednika vodova i njegov najbliži pratnje, bilo je predstaviti mladi momci 0,20-25 godina, koji su formirali neku vrstu interventnuiu grupe je odlučio koristiti u ovoj operaciji. Po svemu sudeći, izgleda da se nešto ozbiljno bilo tjedna. Vojvoda svečano priopćio da počinje osvojiti veliki dio naselju Trnovo, i postavljen je za zapovjednika konsolidiranog jedinice našeg 3. bataljona (iako je on kasnije u stvari komandovao sažetak djelovanje svih naših ekipa u ovoj operaciji.) Da li je pročitao popis uključene u ovu akciju. Osim guvernera je uključen Gorana "Klen" major Vucetich i vjeru kao medicinska sestra. Da li su i svi ruski i srpski dobrovoljci. Komunikacija Radnici nas je otišao u Milan, čovjek od dvadeset, "Panda", nizak čovjek, oko dvadeset šest, i Biljana, djevojka od dvadeset, ali koji je pogođen u bedro.
Svi koji su ostali u paru, morao se na borbene dužnosti, a ako je potrebno da budu spremni pošalje pojačanje.
Optužbe su bile kratkog daha. Ja onda ohladi koristan "grudnjak", koju sam zašio je lokalna krojača. Ona je dovedena iz maskirnoj jakni, zakopčan ispred, poput redovitog jakne, na lijevoj i desnoj strani su dva uspravna džep za jednu automatsku pušku. Ipak, jedan takav džepu, imao sam za lijevo i desno rame. Na leđima je veliki džep, koja je zamijenila ruksak, koji nije ništa drugo nego streljivo nije bilo. Naprijed "grudnjak", bilo je tri ručne granate džepovi za pričvršćeni. Kasnije sam bio samo malo adaptaciju zatvarači koje su zamijenile gumbe, pošto Čičak od prašine oslabljena. Kožni pojas je dva kožna futrola za ručnim granatama i dugo bajonet iz "mauzer", što mi je dao iz sobe nedel'ku opskrbe. Dakle, bio sam dobro opremljena. Istina, bilo je teško, ali strah od ostaju bez streljiva i bombi, bio je jači. Štoviše, u slučaju potrebe, kao što su pristup istraživanju ili neočekivane neprijateljskog napada, uvijek sam mogao učiniti bez "grudnjak" - dupli rog u automat i dvije ručne bombe, naravno, da nije morao boriti dugu bitku.
Sljedećeg jutra, gradimo koloniju na dva, i krenuo u štab bataljona, koji je bio u selu Milevich. Parlament ispred kolone bio je crna zastava, koji je oslikao lubanju i prekriženim kostima. Ako se tome doda i Rada crnom bradom i crvenim šalom vezanim oko glave, ljubazno bi imao impresivno. Također smo podsjetili Valera je "Pirate južnih mora." Vrsta guvernera, koji je bio u blizini šetnju, sa još potpuno crna brada, crni visoki Shubarev, bilo manje živopisna. Mnogi od lokalne omladine, "pali pod utjecajem Zapada," imao dugu kosu do ramena, pa pogled bio u "Zvezdi" i Ljubiša, a jasno je da je rez zahtijevati da budu beskorisni. Neki su imali naušnicu. Miro Chamur plavi šal omotan oko glave, a "gospodin Jacques", bio je u svoje rukavice, naočale i dva mitraljeza - ". Pikavtsem" rumunjski kalašnjikov i jugoslavenska verzija Schmeiser (MP -40), koji se zove ovdje On je takav dojam kao da je upravo iz američkog aviona padobranom. "Kikinda" i Milan su se postavili na glave kape srpskog naroda, "shaikachi", vrsta krmnog kapama sa širokim vrhu. Nedel'ku također obukao nekakav zavoj na glavi, tako da je cijela naša kolona, imao izgled prilično žustar.
U štabu bataljona, dogovorili smo se s najmanje četiri borci osujetivši Papić i četiri Vukoti. Papić, visok plav čovjek u svojim tridesetim godinama, nosio crni šešir širokog oboda s lubanjom i prekriženim kostima.

Mnogi od njegovih vojnika, također, su sve vrste šalovi, kape, trake za ruke, nitko nije htio da u jedni drugima u različitim vanjske boje. Među njima sam sreo mog prijatelja "Mirgovi."
Posebna skupina održala sedam ili osam vojnika srpske omladine unije "Sokol", u organizaciji prije rata, sada su uključeni u par Vukoti. U par Papić je dio grupe lokalnih volontera, "Bijeli Anže" (Bijeli anđeo), od kojih je jedan, Miro Karabatak bio komandir voda u Papić, a druga dva, a Aco Mladzho Sheshliia su neke od inteligencije našeg slobodnog interventnog nogometaša. Osim vjere i Biljanu među nama su bile dvije žene. Jedna je bila mlada plavuša snajperist, bila je sa Papićem, a druga sestra Svetlana Treći bataljon, čije ime u lokalnim "Tsets." (Ceca) Zapamtite sve odjednom bilo teško, pa sam prestao obraća pozornost na druge i počeli čekati za kamione koji su došli vrlo brzo. Smješten u njima, našem veselom tvrtka i odletio pravo preko Vraca, na svakoj mašini sorte sjajnih srpskih nacionalnih mašu zastavama. Nakon asfalta, a uskoro se premaz potpuno protriasshis, mi smo stigli na početni položaj. Ovdje se odvezao do dodatnu količinu streljiva - streljivo, bombe, tromblon. Bilo je i rt, deke, hrana. Posebna Stir oko municije nisam video. Naš guverner je za naš četiri konja na kojima smo postavili deke, hrana, municija i žbuka sa dva min ladicama.
Valera Hog nije, ostavljajući svoju torbicu s četiri roga i dva tromblon, ali poticane Boris, koji je visio sa tromblon desetine i on izgledao, zbog bijele plastike krila tromblon, egzotična leptira.
U odred je bio jedan M -84 mitraljez, koji je nosio "Kikinda" i jedan M -57 bacač granata, koji su morali nositi Milan, na kojoj i od "serbiiantsem" Lokalni Srbi ismijavao. Težina ovog oružja bila je pristojna, i spreman preuzeti štafetu nije, i Milan je super mi je žao što sam ga uzeo, posebno s marš-dodatno bacanje. Mi smo napravili zastoj, netko je odlučio da ugrize nekoga da legne da se odmori. Valeri legao na leđa s rukama na prsima, i Vera šali pjevali opijelo nad njim, "Gospode, pomiluj." Šala nije bila prihvaćena, i odmah skočio Valera, glasno zarugalsia, što je izazvalo mnogo smijeha Srbe.
Konačno, on je došao kod nas iz sjedišta delegacije, koji je bio zapovjednik brigade Stojanović, ne sjećam se bilo koji od njih je bio zapovjednik korpusa Miloševiću, jer sam znao malo našeg "generala" i izrekao tradicionalni govor. Zvanično, naša operacija zvala "Lukavac-93." Njegov značaj je pogoršano blizini Sarajeva, a nije slučajno što je dovelo do nje osobno, general Mladić, zapovjednik svih oružja za masovno uništenje. Naš prvi zadatak je bio da se zauzme naselje Velikom Trnovu i odnosa između Srbije i Srpska Sarajeva Hercegovine. Prvi dio rada - uzimajući Tarnovo provodi ukratko nekoliko timova i hercegovačkih naša tijela, kao i Gardijske brigade načelnik štaba VRS-a, koja je formirana na temelju univerzalnih conscription osamnaestogodišnji vojnika pozvan za godinu dana. U drugoj fazi operacije bio je osvojiti Igmanu, a zatim ušao u ring sarajevskog aerodroma, muslimansko naselje Hrasnicu, koja je bila posljednja muslimansko Sarajevo opskrbu kanal prolazi kroz podzemni tunel jednom aerodromu. U slučaju uspjeha operacije, neprijatelj bi bio osuđen na propast.
Zapovjednici završio prezentaciju, a mi više kolona sa zastavama ispred, otišao u planine.
Moja nesigurnost zbog povreda u nogu, brzo prošlo. Sport, borbeno iskustvo i snaga volje nije bilo dozvoljeno da se opustite, više računati na pomoć nečiju, nisam.
Ožujak je odmah otkrio da su moji "planinski narod" bili nespremni za rat. Osim toga, oni su utjecali ljubav cigarete i alkohol. Svejedno, iako sa zastoja, ali su ljudi bili, a posebna navala nama potreban. Mi Valera preuzeo vodstvo i pridružio Skauti Mladzho i Ace, ne iz želje da se dokaže nešto da samo biti lakše prvo sazna gdje neprijatelj nego čuti zvuk
granate ne znajući njihov izvor. Na neki način sam upala krvnih žila u oku, ali to nije mnogo problema isporučiti. Najzad smo stigli padinu, pod kojima je šuma. Ovdje smo se smjestili, postavljena duž staze. Ja sam, Valera i Borisa ostao na vrhu hotela nalazi se i guverner, vjeru, Goran, "Klen" i Vucetich. Na kraju sam odlučio da ne dobijete u šatoru, a kopaju se barem manje sklonište u zemlju, iz koje se puca i ležeći. Mi, Valera i Borisa uspjeli ipak, bez snajpera lopatica, grade skloništa, da ga maskiraju pod smrče i parapet kamena.
U nastavku smo vidjeli vatru, Valera je rekao da je zabranjeno zakonom. Kasnije smo saznali da su Srbi kave, bez kojih se ne može uraditi bez "akciju". Neprijatelj je živjela pod istim zakonima kao daljini smo vidjeli stupove dima, ali nitko nije ni pomislio pucaju jedni druge. Ali kava je potrebna za vodu to nije bilo dovoljno, bili smo spasili od konja, na koji je Skupština donijela neke gumene iz kontejnera izvorske vode. Nakon ispijanja kave, najviše naselili na spavanje. Lubo je još uvijek podešen za svoju poziciju udaljene mina "mrud" (poput Sovjetskog Pon -50). Imao sam sukob s Borisom Kikindi, ali je brzo ugašen guvernera, ukorio Kikinda.
Zapovjednici su bili pored nas, a mi smo morali biti na dužnosti naizmjenično, više da je naš stav bio dobar pregled neprijatelja. Nekoliko dana kasnije, u koloni po jedan, preselili smo se niz brdo, polako dolazi u gustoj šumi. Udaljenost između nas je 5-6 metara, ona postupno povećava, konj ne stvaraju buku, posebno pošto je začelju.
Mi smo stigli su šumskim putem. Vojvoda me je poslao s Mirom Chamurom naprijed.
Image

Pređe put i nisu pronašli ništa sumnjivo, zvali smo ostali, odred nastavio kretanje. Ja ne znam gdje su drugi timovi, mi smo vjerojatno da će ići prvi, ali su živci bili zategnuti, a ekstra gužva samo će prestati. Više puta se desilo da su jedinice iste vojske, ne shvaćajući, pucali jedni na druge, ili još gore, kada je vojska greškom je suprotstavljenih strana da jedni druge kao prijateljski. Kasnije, u Sarajevu je rekla kako Leonid podjela HVO letio srpske specijalne policije odreda prilikom napada na Igmanu, s katastrofalnim posljedicama za sebe, jer su zatvorenici ne stoje na ceremoniji ovdje.
Odredite koja strana naišao u šumi pripada vojsci bilo teško, i hodanje kroz šumu s pištoljem je dovoljno teško, neophodno je da se nauči. To je posebno važno unutarnje jedinstvo odreda, kao iu parovima, trojke, kao i sve u cjelini. Ljudi smo imali različite fizičke sposobnosti i nije znao kako da se ponašaju u borbi. Neki su bili vrlo pažljivo, korak od pete do pete, bez cijeđenje, držeći mašinu na jednoj ili obje ruke. Drugi, prevareni od strane lažne sigurnosti koji su osjećali s prednje šetnju čovjeka, počeo se opušta, visi na pojas strojevima, nisu saginjanjem, razbijajući sve na svom putu. Za mene je bilo sigurnije da ide ispred sebe, jer sam mogao čuti što se događa oko mene, bez ometanja od strane razgovora, ostavljajući mnogo intuicije. Naša grupa je zajedničko školovanje nije prošao, ali svejedno je bilo usmjereni borci.
Sljedeća stanica je mjesto prilično brzo. Mi Valera i Boris su bili na našem desnom krilu prema maloj čistini.
U početku nismo vidjeli nikoga, ali onda kao da nas je oko grupe srpskih vojnika Kasindolskog bataljona. Oni su lokalni običaj majke planine, sunce, dana u tjednu, a ne sjećam se što još. Od šetnje kroz šumu, bili su umorni, a onda je jedan od njih stao na nagaznih mina Push PMA -2 ("pašteta", lokalni), koji srećom radili. "Kasindoltsi" jedan je blizu nas. Također smo počeli podmiriti, Valera sam stavio na desnom rubu kliringa dvije ručne bombe na banner između dva drveta, donosi mi pomoću ljepljive trake. Opremili smo našu poziciju u sredini šume u osam metara od čišćenja, koja je jasno vidljiva na nas. Mi se nalaze lijevo od momaka iz Bosuta, pridružio i Zach. Spavali smo u vrlo neudobnim uvjetima. Noću je počela padati kiša, i kiša pala na šator-nama, polili vodom. Za druge situacija nije bila bolja mogle čuti psovke, netko pokvario, umotan svoj ogrtač, a ja sam samo sjeo ispod drveta.
Nekako smo čekali osvane, kiša prestala, a mnogi od nas su bili u stanju da spava. Prosohnuv, odlučio sam da prošetam duž položaja. Doručak je bio skroman, koja se sastoji od


konzervirane hrane, "Ikarus", koja sadrže vrlo ukusno meso, očito napravljen od talijanske mafije za pse. Zato ja ne svarim posebno preopterećen, i čeka na hranu se skrasi, to nije bilo potrebno.
Na pozicije naših vojnika i isušuje je izložio požari ovdje i tamo. Nisam našao guvernera, ali je otišao u Lubo za vijesti. Ljubo završio školu prije rata i rušenje sapper služio u JNA, kao jedan od najboljih stručnjaka u našoj grupi. On je povratio svijest nakon noćnog izlaska, ali ništa posebno da se kaže, ali nije mogao. Uzeo sam minski problem, i da će ići pred nama da li su inženjeri, na što je on odgovorio negativno. Međutim, njegov odgovor je bio da nije previše iznenađen, jer deminiranje jedinica u jedinici ili bar časnika korpusa inženjera, ja nisam vidio. Na topništva znao ništa. Na avijacije Nisam pitao, jer Rezolucija UN zabranio Srbi koriste avion. Sve u svemu, mi smo bili pješaštvo i imao taj način i da se ide naprijed, moli da ne silazi u rudnik, tako da nismo dobro puca iz svojih tenkova ili neprijateljskih bunkera koja, na kraju, nismo imali artiljeriju ničiju pokriven. Ukratko, bilo je neophodno da bude "na oprezu."
Vraćajući se Valera i Borisa, saznao sam da u mom odsustvu su imali vremena da se upoznaju s poljskim volonterom pušten iz jedne od jedinica brigade Srpske "Garda". Međutim, kao Poljak, iznenada pojavio i odjednom nestao. Još jednom, kako je došao, a mi smo opet u koloni jedan po jedan otišli dalje. Ispred mene su bili ljudi Papić, od kojih se sjećam na kacigi s bijelom trakom. I tada, kao i većina ljudi je ne nosi, posebno bez njen pogled je bio bolji, a bilo je lijepo čuti. Ove kacige su bile kao stari Sovjetski metala od kojih vrat počinje boljeti. Nismo tada su, i tijelo oklop. Ne znam koliko je vremena prošlo, on nije mogao da se otmem dojmu da dobijete kada hoda u stalnoj napetosti, ali sam čuo naredbu da se okrene lancu. Teren na kome smo izašli bila glatka, samo tu i tamo su male depresije. Pronalaženje nijedan neprijatelj nije mogao identificirati, a pred nama je bio cilj - zadržati liniju unaprijed. Da je bilo protivnik pred nama, mi smo nehotice otrčala do njega. Prirodno je da ljudi koji ne znaju da je većina sela, srušena i počeli putovati u malim grupama. Naša skupina od 10 do 15 ljudi je izgubilo. Puta, nitko nije znao, i idite planine nisu tako jednostavne, počeo tvrdeći gdje da idem. Odjednom, prije nego što smo došli od pucnjave i ja predložio ide ka pucnjave, jer ipak smo otišli u leđa kao našim trupama. Došli smo do male čistine, kroz koje postoji makadamski put u pravcu neprijatelja. Bilo je naša, kako se ispostavilo, imali vremena nositi prve gubitke. Grupa Kasindolskog bataljona ušao neprijatelja, pucanje itd. nasumično. Neprijatelj je pucao na njih, što je rezultiralo smrću jednog srpskog vojnika. Žrtva je ostao na teritoriji neprijatelja, onda tijelo nije u stanju uzeti, ali neprijatelj ne dirajte i ne čak uzeo pištolj. Da preuzme tijelo pokojnika, bili smo u stanju samo dva dana.
Vojvoda je iznerviralo što se ne izvrši njegova naređenja, a najavio ga svima. Uzimajući mene i Milanu, guverner je otišao naprijed na putu. Nakon otprilike dvije stotine metara, sreli smo Naši izviđači, oni naišli na neprijateljsku vatru, a Mladzho jedva uspio pobjeći od vatre. Prema tome, neprijatelj je bio blizu, ona nas odvaja od grubog šuma. Bili smo na rubu Orlovats platoa visine. Desno od nas počeo strma litica, pod kojima je nekoliko metara od nas je bio na putu za Trnovo, u kojima je bilo blizu. Po Orel je glavnu liniju obrane neprijatelja Trnovu.

Kada smo se vratili s guvernerom, Papić uz nečiju pomoć počela postavljanje minobacača, a ne bez rasprave, kao Valera je bio čovjek u Transnistriju minobacač. Valera ponosno strutted u američkim oblaka pancirke, čije je zdravstveno stanje nije dobro i marševe prisiljeni teško u tome. U logoru sam odlučio testirati snagu pancirima i više puta ga uperi nožem, ali Valera, ogorčeni, brzo je uklonjen. Srbi su se okupili ovdje, među kojima je bio i Zak, postrojeni njegov pancir pročitati natpis o mogućnostima prsluku. Odlučio sam da ga napravi ponovno, i ovaj put napravili rupu u njemu. Zabavlja, Valeri je počeo se ismijavati američkom opremom. Nakon ovog incidenta, Valera nosiš "Bronicas."
Zabavite se, naravno, ne kao povod je pancir ne škodi. Ukoliko je došlo do bitke u rovovima, drugi zajedno s kacigom, na neki način može zaštititi od eksplozije ručne bombe. S druge strane, bilo je neophodno da se zadrži balans između sigurnosti i mobilnosti. Po mom mišljenju, mobilnost i tiho pruža veću zaštitu. Sa puškama i mitraljezima, pancirke zaštićena siromašne, posebno u bliskoj borbi. Posebno, forelocks bi obasjana verziju prsluku. Dajte isti par rogova, nekoliko ručnih bombi i nekoliko pakiranja od spremnika u korist pancirima, ne želim. Da sam bio siguran da smo uvijek iza sanduka municije, bilo bi drugačije postupio. Napadači su u ovim uvjetima je uvijek mana, a ne brani. Uostalom, ako je obrana, pa čak i da se ojača sa dobrim pogledom, točno bledunjav na meti, napadač puca na bilo šuštanje da im ne dozvoli protivniku da podigne glavu iz ogradi i da se na licu mjesta ili baci bombu. Torbica sa četiri roga u ovoj borbi da se teško spasiti, pa uzmi jaknu Flak nisam, mada je kasnije zažalio.
Sasvim neočekivano, rekli su nam vijesti. Prvo, naše selo je Kijevo, drugi, među braniteljima su egipatski mudžahida. Tada sam mislio da nas čeka u Trnovo jak otpor, posebno zbog Kijevu pao odjednom. Međutim, razlog se ne isplati, morali ste se na spavanje, mnogi Srbi su vreće za spavanje jugoslovensku produkciju, vrlo je zgodan za korištenje. U razrušena zemlja, oni su smješteni u slobodno-trakama, ušivenim u donji dio vojne ruksak. Ne bi mi smetalo da takvu torbu, ali ja to, naravno, nitko nije ponudio. Prije odlaska u krevet slijedi tradicionalne kave ili na srpskom "kave", a u muslimanskom "Kahf." Ne bez muke. Ovaj put se to dogodilo između Chuboi i borac četiri Vukoti, Trisha, čiji tim od deset ljudi ima još "chetnicheski" izgled nego naše. Razlozi Ne sjećam se, ali bilo je strašno urlik. Ipak, Triša i Cubu čuva svoje drugove, a završilo se bez muke.
Do trenutka kada sam se navikavam na takve incidente, pogotovo što su se pojavili na sve vrste sitnica, često završava borbe.
Ujutro smo se probudili naše rezervoare grmljavina. Neki od njih su se odvezli do rotacije puta, gdje su izviđačkog i počeo pucati na neprijatelja. Tenkovi su bili naši, sovjetski T -55 pritužbi protiv njih nikada nisam čuo.
Tako smo otišli uz potporu sovjetskih tenkova, naoružan uglavnom sovjetske dizajnima oružje protiv neprijatelja, naoružana na isti način.
Naša grupa je otišao u vrlo desnog krila i preselio stranica između litice i maršira zajedno s njima na zemljani put. Evo nas, poput naših susjeda koji su dati, pretvorio u lanac. Nisam odustati: "Samo ne do mene." Invaliditet me je uplašilo više od smrti, ali nije bio neprijatelj minsko polje, a mi smo izašli u maloj kotlini, uze najbližu padinu, koja je otišla s litice na put. Koliko je daleko na neprijatelja, nitko nije znao, ali to nije bilo, nema sumnje. Paljba čula jasnije. Vojvoda, nakon kraće pauze, naredio svima da otvori vatru u isto vrijeme, a zatim počinju pjevati pjesme chetnicheskie. Kada pjesma izblijedjela, Boris vikao nešto na ruskom. Odgovor: Ne sjećam se protivnika, ali vatra nije trebalo dugo. Pucaj automatsku pušku, Miro, ja i jedan od dječaka, bacili nekoliko bombi na neprijatelja, zatim Goran Moro i nedel'ku, koji su bili na samoj ivici litice, dolje ispod njegove usne, a prolazeći dvorišta 5-6 pored počele su da dostižu pozicije neprijatelj. Spreman sam da idem s momcima iza njih, ali kako je došao da se povuče, jer je morao otvoriti vatra tenkove. Čekajući Goran i nedel'ku, preselili smo se na 20 do 30 metara.
Vraćajući se, vidio sam je guverner i pored njega Aco Petrović, pozdravio ih, bio sam započeti razgovor, ali ne mogu jer spremnik da stane rame uz rame sa nama, i počeli tuku iz svog pištolja. On se pridružio nekoliko tenkovskih granata. Da li je takav urlik koji nije do razgovora. Ja Na samoj litici, gdje je gledao na put u Trnovu. Evo, momci vidjeli da ovaj put ide dvadesetak Muslimana automobila i nekoliko uvala, oni su polako išli u pravcu Igmana. Očito je da je Trnovo na rubu pada.
Spremnici je siguran završio za sat vremena, s Borisom Valera pokušali u isto vrijeme da se oslobodi kroz jednu rupu u drveću 2-3 tromblon prema neprijatelju, a oni su letjeli uspravno. U vršenju vatre nisam bio siguran, ali je dozvoljeno da zadrži neprijatelja pritisne na zemlju. Vijest da nas je dostigao ključni stav koji "Tsirni virhe" koji nije mogao, i ovjeren je dva dana prije nego što su ljudi prvi Romaniiskoi momčadi. Konačno, došao je novi poredak na putu naprijed. Kada smo poduzeli početne pozicije nedel'ku došao i rekao da je napustio momci sa Girbovitsi postoje ranio neprijatelja "Sols." Mi nedel'ku ovaj put je zauzeo poziciju na rubu litice, a spreman sam ići naprijed. Svi su mislili da je gotovo, mi smo samo uzeti u rovove neprijatelja. Mnogi su se šalili i da je na isti način.
U ovom trenutku, mi smo popisali u logoru, koji je nosio Veru dobio od medicinske torbi kaki, ali s bijelim krugom i crvenim križem na njoj. Stan onda morao biti smješten u stražnjem dijelu i sa kojim ciljem je došao ovdje, nisam ga prepoznao. Mi nedel'ku ležao na zemlji, oslanjajući se na laktove. Stanovanje sjedili na zemlji, odmara na grudima medicinske torbu, i naslonjen na malog drveta. On je okrenuo lice prema neprijatelju. Mi smo razmijenili nekoliko riječi, pogledao sam gore i vidio da je vrh drveta, koji se oslanjao na kampu, klateći se, to će vjerojatno primijetili i neprijatelj. Nisam ni imao vremena da se bilo što, i odjednom osjetio nož u leđa, nakon čega sam pao na zemlju kao kvadriplegičara. Osjetio sam bol, ali sve plivao pred očima, a ja sam počeo gušiti. Na pola metra ispred njega, vidio sam mlinovi, leže na zemlji s krvlju spattered lica, ispostavilo se da je moja krv. Stan graknu, "Ja sam ranjen", ali su mu oči već valjanje. Osjećao sam da me zafrkava nedel'ku zglob. Iznad njegove glave, vidio sam nekoliko momaka udario mitraljeza u pravcu neprijatelja, neko udario koljeno. Dvadeset metara Izvukao nedel'ku, "Zvezda", i Ljubiša i netko drugi na rtu-šatora. Onda su me stavili na zemlju i šumu, plivala kao ja. Bljesnuo sam misao da vizija mogu reći zbogom. Guverner je došao, počeo sam reći nešto, a zatim više puta me je ošamario, pokušavajući me vrate u svijest. Iz daljine, čuo sam da ću biti ubijen. Pošto sam uklonio "grudnjak" i uz pomoć medicinske sestre Tsetsi vozač, i uredno, staviti na nosilima licem prema dolje. Osjećaj je bio kao što su da li je zrak iz zadnjeg pucanja, što mi je nedostajalo. Auto se tresao, bio sam majka svih i svega, ali se njihov glas ne čuje. Činjenica da sam ja majka, mi je kasnije rekao sestru. Odveli su me u bolnicu na Palama. Sjećam se nejasno da odvode u operacijsku salu. Anestezija se još uvijek ne radi, a kirurg je izvršio pritisak na rebrima, a iako nisam mogao se krećem, ali je skoro skočio s kreveta, a onda se onesvijestio. Probudio sam se u šok sobi. Od desno i lijevo moje grudi ispružio Gumeno crijevo povezan sa boca stoji iznad kreveta. Medicinska sestra, koji je sjedio u blizini, bilo mi je drago vidjeti da sam se osvijestio. Rekao mi je da kada me je vidjela, ona je mislila da je "ruski spreman", a on je, znate, ostao živ.
Na današnji dan, o događajima koji se dešavaju u Trnovu, nisam čuo ništa, ali sljedećeg dana donio još dva ranjena, a prozori reanimacija, čuo sam pozdrav u čast zauzimanja Trnova. Zatim pečenje svih oružja. Nije da kažem da sam bio sretan, a ljut na sebe zbog nepažnje me je koštao drugi ranu.
U bolnici sam posjetio "Sheila", naš zamjenik za pozadinu, Vera, s guvernerom Vuchetich i "Chuboi." Oni su nam rekli da je naš bataljon u Trnovu je došao prvi, ali je u tisku, zašto se pripisuje zasluga "Garda". Neprijatelj je otišao preko Igmana. Srbi, iz nepoznatih razloga, nije ga nastavi, iako se može pokriti artiljeriju. Sa lijeve Trnovu i građanska. Naš bataljon dobio je zahvaljujući generala Mladića, ali poslije toga je bilo okršaj zbog brade guvernera. General je naredio da se obrije joj šta guverner odbio, Mladić je naredio da ga stavi u zatvor, koji, uzgred, nije učinjeno, tako da guverner i bradom ostao na mjestu. Nakon odlaska guvernera, posjetio sam Valera s Borisom, i uz njihovu pomoć sam obnovio cijelu sliku bitke.
Ispostavlja se da smo bili u 10-15 metara od neprijateljskih položaja koji su bili na terenu i da su dobro opremljeni. To je bilo čudo da su bacali bombe na nas. Stan vjerojatno primijetili Crvenog križa, kada je otpuzao do nas. Neprijatelj borac iz rova malo naprijed i dao zaokret u našem smjeru. Mi nedel'ku metak prošao ranije, a ja ću dobiti metak u grlu, metak me je uhvatio za nos, od kojih je krv na licu logora. Drugi metak me je pogodio u samu ivicu automatsku pušku, koja se nalazila iza mog lijevog ramena, bez tog roga, metak završio je pravo u srce. Taj metak je prštala ne samo znajući tvornicu, domaći, s urezanim sekcije glavu. Hit sirenu, ona me je ubo kao ljubitelj fragmenata. Jednom su me poslali u zadnjem dijelu, sve je počelo da se napravi kavu. Sljedećeg jutra, ponovno je došao u ofanzivi momci u rovovima sunašli mnogo krvi, kutija konzervirane hrane, vreće za spavanje i neke čak i odijelo, napravljen u Njemačkoj. Sve je to ubrzo srediti. Naš ušao Trnovo i jedini zatvorenik bio šef lokalne policije, koji se vratio za neke papire. Doveden je u Mladiću, vrsta bio je uplašen, jer je u 1992 imajući Tarnovo, u pratnji ubojstva i požara. Lokalna crkva je spaljena od strane muslimana, a svećenik je ubijen. U zatvoru, Muslimani, onda je stric Mladića, Mihailo čovjek od pedeset. Zatvorenik je bio poslan u zatvor, a kasnije razmijenjeni sa muslimanima.
Što se tiče sukoba Mladića i guvernera, ja vnutriserbskih teško razumjeti odnos, mada ne isključuju strani izazivanje. Ja znam jedan slučaj gdje je opći vikao na jednom od naših momaka i poderao mu šešir s bedž chetnicheskoi, iako je bio njegov nećak.
Valera s Borisom to nisu razumjeli, a Mladić saznali da je taj ruski dobrovoljci im je naredio da daju dvije boce vina.
U bolnici, nije bilo zabavno. U odjelu sa mnom leži još tri, dva ranjena u Trnovu i šezdeset-godišnja žena koja je živjela kao izbjeglica na Jahorini, zima Mountain Resort. Ranjen je zalutali metak tijekom sukoba sa suprugom susjedi, koji su u početku bilo ozlijeđenog ženom, ili ju je ubio, a zatim pucao sebi.
Bio sam zainteresiran za vojnim događajima. Srpska televizija izvijestila ništa ali pobjeda tirada. Izvješća o uzimanju Tarnovo ne objašnjavaju snimaš. Jedini izvor informacija za mene da je ranjen. Zapamtite jedan momak iz negdje u Bosanskoj Krajini. Njegova grupa je na Igmane ispaljena iz neprijateljske "Brovingera" kalibra 12,7 mm metak je pogodio ga u nogu, samo je poderao. Nastavak donijeti ranjenika, kao jedan tim, koji je došao na Igmanu, negdje u Krajini, odmah nakon pražnjenja je došao pod minobacačkom vatrom neprijatelja i izgubio više od dva tuceta ljudi je poginulo i ranjeno. Ne samo naša bolnica, "Kuran", ali iu bolnicama Kasindola i Sokolac bile pune ranjenih. Čak iu Beograd - Vojnomedicinska akademija, a ranjene su uzeti. U bolnici, upoznao sam Hrvat iz HVO-a, lechivshegosia pošto je ranjen u borbi s muslimanima. Čak i tada, Hrvati su počeli rat sa muslimanima, a stavljeni su pod Sokolac Hrvata koji su izbjegli srpski teritorij od svojih bivših "saveznika" muslimana.
Brzo sam se oporavio, a kada je došao do mene, "Šila", onda smo otišli na groblje, gdje proslavljeni spomen logora. Naš par u to vrijeme bio na Igmane, ali je pretrpio gubitak, kao neprijatelja, uglavnom radi. Međutim, jednom ili dva puta je pao pod naš granatiranja, ali sve se završilo dobro. Konačno, srpski trupe i naš tim je gotovo bez borbe je na Igmanu. Musliman Hrasnica je već prije pada, a odatle počeli bježati. Panika je počela u Sarajevu. Srpska ofanziva nastavljena, naša grupa je bio da se povežu s vojnicima korpusa, koji je hodao po Igmanu. Naša grupa je u to vrijeme promijenio sastav nekoliko. Umjesto mrtvih došla nova promjena, uključujući i Mladena Savića, "Arkan" i Dragiša Nikić. Dragiša, kratka mladić s crnom bradom, živahnog i pričljivi, kako se ispostavilo, bio je u sastavu srpskih dobrovoljaca koji su živjeli i Okolishte kamp pod Visehrad.
Aleksić došao do još jednog dobrovoljca iz Beograda po imenu Dragan, ako se ne varam. On je stigao u svojim Mercedes sa svojom suprugom i odmah pao u grupi koja je trajala kao završetak našeg kluba na Igman. Međutim, naš tim poslije klasa hotel Igman djelovao dugo.
Na maršu, kada ljudi su raspoređene u kolonijama jedan po jedan, išli su ispred guvernera, Dragiša Nikić i volonteri iz Beograda. Oni su zatim pobjegli u muslimanima. Pucnjava počela, tijekom koje guverner je ranjen u butinu, a dva volontera dobio metak u nogu. Oni su uspjeli da se izvuku, mada "Shubarev" guverner ostavili da leži na zemlji. Muslimanska televizija je pokazala, hvalio da je Armija Bosne i Hercegovine je ubio chetnicheskogo guvernera. Na današnji dan, volonteri iz Beograda je najbolji rođendanski poklon za njega, mislim, bio očuvanje života.
Već sam bio otpušten iz bolnice i morao sam ići kod ranjenika u našu Kosindolsku bolnicu . Oni su se dobro osjećali, iako guverner nije mogao ni hodati, ali Dragiša isti tempo, unatoč rani na nozi. Moje stanje se pogoršalo, pa sam bio prisiljen otići u bolnicu, gdje sam se sastao s lokalnim čuvarom Momir Šipovac (Shipovites), u odnosu na naše forelocks. Prije rata, Momir je živio s ocem, majkom i dvije sestre u židovskoj groblju. Od početka rata, on je došao u Palati bio je star dvadeset osam godina, ali za vojnu službu, on nije bio sposoban. Čak i prije rata, skokom sa odskočne daske, on je slomio kuk. Momir me je pozvao u posjetu, i postali smo prijatelji. Od njega sam naučio o životu u Palači gdje, unatoč ofanzive mnogih vojnih i sposobni ljudi kriju od služenja vojnog roka pod različitim mogućim razlozima. U ovom svijetu, nisam se osjećao ugodno, bio sam bolji u našoj bazi, gdje sam imao obaveze i prava.
Kasnije je Momir mobiliziran i poslan 1994 u sastav Trebevickog bataljona 1. Romanijske brigade. Godine 1995, dodijeljen je u konsolidirane grupe, čiji je cilj bio planina Majevica , teško je ranjen gelerima od minobacačke granate. Onda sam ga posjetio na Pomorskoj akademiji i nadao se da će on ozdraviti, ali tokom moje sljedeće posjete, medicinska sestra je rekla da je Momir Sipovac umro.
U bolnici sam bio ozbiljno angažiran na srpskom jeziku, koristeći gramatiku, predstavila Valery Bikov, koji mi je u posjetu iz Prachi. Došao da me posjeti i naše druge momke. Na prvom prilikom sam odlučio da ih posjetim previše. Predmet je vrlo brzo, unatoč Auggie Mihajloviča, koji je prije rata radio kao novinar u Sarajevu i već je sebe smatrao lojalne četnike da je Sarajevo bilo neobično. I on sam je nabrojao "letichevtsam" (navijači) pokojnog Dmitri pilot kojeg je bilo neobično čak i za cijelu teritoriju Republike Srpske, kao Letichev bio vođa srpske nacionalnog pokreta "Zborov" tijekom Drugog svjetskog rata, koji podržava Vlada Milana Nedića formirala pod pritiskom Nijemci u Srbiji. Međutim, poslije rata brzo Auggie bio urednik novina u Šešelja. Na jednom od njegovih posjeta njegovog prijatelja Girbovitsu guverner Auggie došao pod snajperskom vatrom i kamena odlomci je počešao nogu, šta onda Auggie je vrlo ponosan i rekao svima u Palais.
To Auggie je bio jedan od rijetkih autora izvještaja o ruskim dobrovoljcima, kao televizijskih rukovodilaca zbog nekih razloga blokirati informacije u prisustvu ruskih srpski redova. Već sam bio impresioniran srpskim televiziju. Musliman televizija, sam video snimanja bitke, međutim, po pravilu, to je napravljen od pogubljenog srpsko-deset mrtvih "serbochetnikov" i pet ruskih dobrovoljaca Ozrenskoi pretvorila u nekoliko stotina ruskih plaćenika. Srpski isti televizor, izvještavanje s lica mjesta pokazali vrlo rijetko tuče, dajući dojam da rat nije bio uopće, a tu su i neki mali provokacija "banditi Izetbetovicha" da je srpska vojska neminovno pada. I tako je činjenica da izvještaj o 2. RDO došao na zaslonu, to je nevjerojatno.
Sve je počelo s činjenicom da sam govorio Auggie me do policijskog automobila i završio u Prača šalju televizijsku skupinu od tri. Mi smo onda uhvatili posljednje dane redoslijedu Pracha. Međutim, dva CTA nekoliko puta išao u akcije. Ruski dobrovoljci na dužnost Srbi nisu bili potrebni, au jedinici tada počeo tvrdeći tko bi trebao biti zapovjednik.
Novi ljudi nije bilo, osim Vlad K.iz Moskvi, a stari dobrovoljci počeli se raziđu kućama. Ali Auggie ih uhvatio vratio u punoj snazi. Glavna tema Auggie izabrao crno-žuto-bijela zastava 2 RDO, a Valera bikova u srpskoj istaknuo povijest zastave. Također je pokazala veliku Misha Trofimov Valera s komentarima, zatim uklonjen je lokalni svećenik od dobrih stvari ruskih dobrovoljaca. Nije bez spomena Kozacima, koji pričvršćenu Peter Kozak kapu, a kamera je pokazala nekoliko setova zarobljenih američkih uniformi s grbovima muslimanske Bosne i Hercegovine (plavi štit sa zlatnim ljiljanima tri), tako da izvješće ispalo dobro. Većina momaka su se skrivali od televizora, a zatim deponirana posljednje Video za ovu priču. Neki borci 2. RDO dolazili na naše baze, a za jednu od njih, bilo je gotovo posjete bolnici, ali je moglo biti i gore. To se desilo ovako, Valeri G, zadržao na našoj bazi podataka, proslavljao dolazak u društvu Borisa i "pereca" je odgođena, zbog velike količine alkohola. Valera i Boris usred zabave odlučili izaći na istragu. "Pretzel" je podržati tvrtka više nije u stanju. Oni su sami otišli na ulici Beogradskuiu i medvjeda Jovanović, kome su mnogi Srbi ne znaju mjesto stavki. Gubi među istim nagomilanih visokim zgrada, garaža, kiosci, zidova vreća s pijeskom, spalili vozila nije bilo teško. Ko ih zaista pokazao neprijateljski stav je nepoznat, ali su duboko ušli u neprijateljski teritorij oko dvadeset metara. Do trenutka alkohola razjeda i, shvaćajući gdje se, počeo se vraća. Iznenada, iz kuće se čuo mitraljezom vatru, metak probio Boris ruku, a on je sjeo. Potrčali ka njemu neprijateljskog borca. Srećom za Valera povukao daleko od Borisa i ne primijetio. Valera dao mjesto na neprijatelja, on je riješen, a onda su radili pod vatrom, ušao u poziciju. Valera još malo ogrebe glavu, uopće, obje su Kasindolskuiu u bolnicu, gdje sam ih posjetila. Konkretno, oni nisu preživjeli, Boris je uspio se upoznaju sa lokalnom omladinom, provodio noći pod spomenik junacima gerile, u različitim zabavama, uključujući i prilično intimna s lokalnim djevojkama. Vojvoda je bio nezadovoljan ovim incidentom, ali se ništa ne promijeni bilo nemoguće. I taj broj nije bilo dovoljno. Jedan Srbin pripit, izgubljeni, moram Muslimanima koji su željeli ga prvo puca, ali vidim da je okidač za svoje stroja može se otvori samo pješice, a to je bilo nemoguće pucati, poslao ga je na tri godine zatvora.
Krajem jula operacija na Igmane završio vrlo naglo, ne samo za mene, nego za većinu lokalnih Srba. Mladić je čak iznenađen ovim razvojem događaja. On je već uspio letjeti helikopter sa suprugom preko Igmanom kada Karadžić i Milošević tražio da povuče srpske snage sa Igmana i pozicioniranje ruku pripadnika mirovnih snaga UN.
Čak i lutke, bilo je jasno da su ove planine kao Igman, Treskavica Belashnitsu i nije bio pod kontrolom snage dva ili tri bataljona mirovnih snaga, koje su, također, eksplicitno tolerira muslimane.
Unatoč svim prosvjedima, operacija je zaustavljen i Igman mirovnjaci došao prvi, a zatim muslimani. Srbi su izgubili u ovoj operaciji, nekoliko desetaka ljudi je ubijeno i mnogo više ranjenih.
Tako je završio rad Tarnovo Igman. Ipak, uzimajući Trnovo je osnovno sredstvo u Republici Srpskoj, jer je njena veza na jugu, a preostala srpska Trnovo i nakon potpisivanja Dejtonskog mira ....

PM72 wrote:

tempuser wrote: Evo ga. Ima jedan interesantan detalj. Ako sam u pravu, na gasenje pozara dolaze oni UN dobroboljni vatrrogasci koje je vodio Joe Jordan (bili su smjesteni u posl. prostorima ispred Vranicinih nebodera)i da jedan od njih u panciru i sa nekakvom puskicom (prvo bez sljema, pa sa sljenom) puzi kroz travu i zauzima neki polozaj. Otkud njima puske?

Jao šta sam piva popio sa Džordanom... iznosio ih iz zgrade UN-a,dobar čovo bio,ljudina od 2 metra i nekih 120 kg,plav,zapuštene brade i brkova...ko da ga sad gledam.Koliko je taj čovjek donio pomoći i opreme u Sarajevo...niko da mu ni hvala kaže.

Znam sve, ali ne kontam, ako su to njegovi vatrogasaci, otkud im puska?

ove bajke sa slavice ne piju vode, napisano po diktatu DB, sem par koje odudaraju od price koda je sastav za literalnu knjizevnost...

Nekako s proljeća wrote:Evo jedan opis iz prve ruke - maj 1995. - Debelo brdo (Antene)

Već neko vrijeme prije događaja na Debelom brdu, kojeg ću ovdje opisati, redovno smo, kao interventna jedinica, preuzimali liniju na antenama (vrh Debelog brda) u noćnim satima, jer su četnici, korištenjem radnog voda, kopanjem tranšeje prema našem bunkeru na vrhu Debelog brda, pokušavali da nas potisnu sa te pozicije. Naime, tu smo imali dva bunkera, jedan odmah ispod antena, odakle smo mogli da pratimo putnu komunikaciju Lukavica – Pale, i jedan odmah 20-ak metara ispod njega, koji je služio da zaštiti izvlačenje posade iz gornjeg bunkera ili da spriječi napredovanje neprijatelja prema njemu, u slučaju snažnijeg napada. Zvuci krampi i lopata su se svakim novim danom mogli čuti sve bliže našim bunkerima. Sve je bilo dobro dok udaljenost između te nove četničke tranšeje i naših bunkera na antenama nije postala suviše mala. Borci iz bataljona u čijoj zoni odgovornosti se ovo dešavalo su nerado provodili noći u tim gornjim bunkerima, jer je bilo samo pitanje trenutka kada će se četnici odlučiti za napad. Zbog toga je tokom noćnih sati na taj položaj izlazila naša interventna jedinica, tadašnji POČ 115. brigade (sastavljen najvećim dijelom od pripadnika nekadašnje jurišne čete 10. bbr). Vrijeme je odmicalo i moralo se nešto učiniti...

Prvo je jednu noć došla ekipa inženjeraca i razbacali smo tokom noći protivpješadijske mine oko gornjeg bunkera.
Nakon par dana je na tom dijelu linije prebjegao na našu stranu cio radni vod, koji je kopao spomenutu tranšeju u pravcu našeg bunkera na antenama. Svi su sprovedeni bezbjednjaku i svi su u svojim izjavama spominjali četnički napad na koji su se četnici pripremali i zbog kojega su i bili prinuđeni da kopaju tranšeju. Znači, četnici su planirali da se privuku našem bunkeru na što manju udaljenost (tranšeja je već dospjela na 20-ak metara od našeg bunkera), te da na taj način izbjegnu prebacivanje preko dobro pokrivenog prostora (preko igrališta u dnu Debelog brda)... Odlično... Sada smo znali da spremaju napad i imali smo za to i dokaz ali nismo znali ni kada ni kojim snagama namjeravaju napasti...

Par dana nakon toga se iz čista mira zapucalo na suprotnoj strani grada, na Špicastoj stijeni. Nakon samo par minuta «Špica» je već solidno proradila i mogli su se čuti jasno i protivoklopi i pješadijska vatra i četnička artiljerija. Nama u kasarni svira uzbuna... Dok se užurbano okupljamo i opremamo, nagađamo o tome na koju stranu će nas okrenuti... Jevrejsko? Debelo? Ablakovina? Zelengorska? Ili u ispomoć na drugu stranu odakle se čula grmljavina koja je nagovještavala belaj? Za samo par minuta smo već bili u kombiju i penjali se prema Soukbunaru. Svi smo na neki način osjetili olakšanje jer makar idemo na dio linije koji maltene svi poznajemo dobro kao svoj džep. Nismo puno pričali i atmosfera u kombiju je bila napeta kako to obično biva kada su u pitanju takve situacije. Samo je poneko, tu i tamo, kakvom nesuvislom šalom pokušavao da otkloni nelagodu koja nas je ispunjavala.

Prođosmo lijevo pored rezervoara na Soukbunaru i tek nam je malo nedostajalo da izađemo gore na zaravan, kad tačno na raskrsnicu gore ispred nas, dvadesetak metara od kombija, pade minobacačka granata. Božje davanje, sreća ili sudbina – svi smo živi i svi OK. U sljedećih deset sekundi smo već parkirani iznad kratera u asfaltu i istrčavamo iz kombija u onu malu pećinu u stijeni odmah naspram raskrsnice. Komandir POČ-a (H.H.) odmah po ulasku u pećinu traži da se preraspodjelimo po odjeljenjima pa 1. odjeljenju 1. vod-a POČ-a (kojim sam komandovao), izdaje naređenje da se odmah uputimo na dio linije u podnožju Debelog brda i da pojačamo 4 stražarska mjesta sa našim ljudima. Trčećim korakom, pod duplim borbenim kompletima i svom silom tromblona, ručnih bombi i mina za RPG, spuštamo se na taj dio linije i pojačavamo 4 stražarska mjesta sa po 2 čovjeka iz POČ-a. Na ovome dijelu linije sve je još uvijek mirno. Svi nas gledaju upitno, ne slutivši šta nam se svima sprema. Tada nekada dolazi i naredba da našim ljudima pojačamo i dva spomenuta bunkera ispod antena. Jedan pripadnik naše jedinice odlazi u gornji bunker a jedan u onaj donji. Još uvijek je sablasno mirno... A onda počinje lagana uvertira... Četo, iz bunkera kojeg sam mogao da lijepo gledam u puškarnicu, počne lagano da nam štema betonsku puškarnicu a sa te udaljenosti od 100-injak metara M84-ka je u toj raboti bila više nego učinkovita. Kod svakog rafala meci su ulijetali u naš bunker ili krnjili puškarnicu, pršteći tako u bunkeru komade naše puškarnice od betona, koja je svako malo bivala sve veća. U bunkeru nas dvojica iz POČ-a i dvojica starijih ljudi koji su tu davali stražu. Uspjeli smo nekako da poliježemo jedni preko drugih, kako bi se sklonili od direktnog pogotka ili od krhotina betona... Trajalo je to možda sve skupa nekih 5 minuta. Onda tišina. I onda moj drug Nerćo koji uskače u bunker naglvačke i panično traži RB ili RPG i vrišti: Ljudi, šta vam je?!!! Eto ih idu!!! Eto ih bolan trče preko livade!!!
I onda je nastupio pakao...


Istrčali smo svi u tranše i rasporedili se na svkih 2 do 2,5 metra. Pogledao sam preko grudobrana i isprva nisam mogao da vjerujem svojim očima: Trojica četnika počeli da pretrčavaju brisani prostor, trče uzbrdo i gube mi se iz vidika u rastinju ispod našeg donjeg bunkera na antenama. Iza njih trči sljedeća grupa. Ne mogu da ustanovim odakle niču na sred poljane. Iz naše tranšeje grmi. Imamo ih sa boka na prostoru od nekih 150-200 metara, koliko moraju preći livade i brisanog prostora, do prvog rastinja, gdje ih je gotovo nemoguće vidjeti golim okom. Ovu drugu grupu neutrališemo na pola njihovog puta, što tromblonima, što minama iz RPG-ja, što pješadijskim naoružanjem. No, iza te izlazi sljedeća grupa... Pa sljedeća... Pa sljedeća... Jedni padaju a drugi iskaču iz ničega u sred poljane i trče preko poginulih prema našim bunkerima po obodu Debelog brda... Prošao sam mnoga ratišta tokom rata i nagledao se i akcija i napada i odbrana, ali moram priznati tim četama da su stvarno imali jaja, jer izviriti tada glavu iz zemlje i pokušati pretrčati tih 150-200 metara uzbrdice, pod punom borbenom spremom, bio je poduhvat vrijedan klimoglava...

Ubrzo nastaje haos. Uključuju se i četnička praga, koja iz pozadine mlati vreće kojima smo štitili tranšeju na mjestima na kojima kamenito tlo nije dopuštalo da se kopa dublje od 40-ak cm. Vreće su letjele okolo kao da su punjene perjem, pa je komunikacija tranšejom na nekoliko mjesta postala ravna samoubistvu. Desetci granata se pretvaralo u stotine a stotine u hiljade... Prštalo je na sve strane. Onda eksplozija na gornjem bunkeru odmah ispod antena. Poznat zvuk eksplozije ručne bombe u zatvorenom prostoru. Pokušavamo induktorskim telefonom uspostaviti vezu sa gornjim bunkerom. Uzaluno. Veza je negdje prekinuta. Dvojica momaka idu da pokušaju naći prekid na kablu, slijedeći ga prema gornjem bunkeru... Skrpili su kabl koji je bio pokidan gelerima na nekoliko mjesta, ali zbog raznesenih vreća na pojedinim mjestima, nisu mogli doprijeti do gornjeg bunkera. Pozivali smo gornji bunker, no nismo već par sati odozgo imali bilo kakav znak da su ljudi uopšte živi. Onda na gornji bunker uputismo našeg Rokija, dečka koji se za tu misiju dobrovoljno prijavio. Trebalo se pod svaku cijenu dokopati gornjeg bunkera i provjeriti stanje, odnosno, ima li gore iko da je živ? Nakon nekog vremena Roki se vraća. Izraz njegovog lica govorio nam je više nego riječi. U gornjem bunkeru nije bilo preživjelih. Ubrzo se iz tog bunkera oglasila naša M-84-ka. Ali tukla je po našoj strani. Imala nas je manje više na dlanu, jer nismo skrivali svoje tranšeje od svojih bunkera. U to mi se već javljaju momci, ponestaje nam municije i tromblona. Probijam se do IKM-a, smještenog u jednoj kući dole niže niz ulicu i kratko izvještavam komandira čete o stanju gore na liniji, te se natovarim municijom i trčeći se vraćam na liniju. Prvim pogledom obuhvatim prostor gdje je maloprije iza bunkera od vreća sa zemljom, stajao neki momak i tresao iz PM-a. Molio me i njemu da iznesem koji okvir. Tamo nema momka, nema vreća, samo mu noge vire ispod kamare svega i svačega. I sve se dimi. Onda blijesak i eksplozija u tranšeji. Vriska... Tom prilikom, na licu mjesta, život gubi rahmetli Haris, miran, lijepo odgojen plavi momčić iz bataljonskog IDV-a. Tom prilikom biva ranjen moj veliki prijatelj i drug N.Č. Vidim, vuku ga niz tranšeju prema našem bunkeru, iz njega krv u mlazevima šišti kao na tuš. Pokušavaju ga previti u plitkoj i uskoj tranšeji, četvorica ih se zabavila ranjenikom i svi se skupa s njime nabili u 2 metra prostora. A onaj gore, četo koji je zaposjeo naš gornji bunker ispod antena, našom M-84-kom rafala po nama i vraća zemlju sa grudobrana nazad u tranšeju... Pritrčim nekako i uhvatim N.Č. za tregere jurišnog prsluka koji se kopčao između nogu a drugi kolega ga uhvati za kragnu i nekako polusagnuti, potrčimo niz tranše. Išlo je nekako sve dok su nam vreće pružale kakav takav zaklon. Onda smo došli na sasvim plitki dio tranšeje odakle više nije bilo smisla pokušavati u tom stavu kretati se naprijed. Vratio sam kolegu na liniju a podvukao sam se ispod N.Č. i tako puzajući ga vukao naniže, ka pripremi. Ubrzo smo obojica ličili na zombije sa svom tom njegovom krvi prosutoj po nama. Onaj odozgo opet vraća zemlju po nama. N.Č. mi odozgo šapuće da ga ostavim tu, da je dobro, da se spasavam kako znam i umijem. Ne može tako bratac, kažem mu. Onda se nekako izvučem ispod njega i ispuzam niz tranše još par metara i vidim da nakon 20-ak metara jedne čistine, iza neke garaže, stoji naš lik i ispucava tromblone gore prema našem bunkeru kojeg je zaposjeo četo. Zovem ga da mi pomogne prenijeti N.Č. preko čistine do ćoška garaže. Lik se pravi da me ne čuje. Onda skočim, pretrčim livadicu i natjeram lika s puškom da ide ispred mene da izvučemo N.Č. Tako dotrčimo do njega, uhvatimo ga ko je gdje stigao, pa nazad ka garaži. N.Č. već gubi svijest i nekako ga prebacujemo do IKM-a gdje je već čekalo vozilo koje ga je transportovalo u bolnicu. Kasnije doznajemo da je N.Č. stabilan ali izrešetan ko sir. Izgubio bruku krvi ali sreća, nije geler zakačio niti jedan vitalan organ. Evo ga danas, u vrijeme kada ovo pišem, dripac veći i jači od mene, hahaha. Nego da se vratim na priču toga dana... Nakon što sam dole izvukao N.Č., ponovo kupim municiju, bombe i tromblone i trčim nazad na liniju. Gore i dalje vlada haos. Artiljerija UBI. Praga UBI. Četo iz gornjeg bunkera – UBI... Ne možeš glave podići. Ali ipak i dalje kosimo po livadi po kojoj su još uvijek, sada pojedinačno i u nepravilnim intervalima, pokušavali da se probiju četnici do bunkera na obodu Debelog brda. Jedan padne, drugi trči. Nevjerovatno. Potvrdit će svi oni koji su taj dan bili na Debelom brdu. Znamo koliko je važno odsjeći im put ka prvom rastinju, jer odatle lako mogu da se probiju do naših bunkera poprilično neopaženo. Dolazi naređenje da se pom svaku cijenu neutrališe četnik u našem gornjem bunkeru. Pokušavali smo na sve moguće načine. Pokušavali smo svim i svačim, jednostavno nam nije polazilo za rukom da minu RB-a ili RPG-a ubacimo pravom putanjom na pravo mjesto. Ili je smetala grana, ili konfiguracija terena, ili nas je lik odozgo jednostavno tako «zakucavao», da mu nikako nismo mogli prići. Ubrzo smo potrošili ono što smo imali od protivoklopnih sredstava i javili smo to u IKM. Onda su oni zvali brigadu a brigada Korpus. I onda su u Korpusu odlučili da će gađati taj bunker sa brda Hum – Maljutkom. Tako je i bilo. Povukli smo se malo a zrakom je zazvrčala svojim karakterističnim zvukom prva – i promašila je cilj. Druga je bila tačna. Četo je ostao ležati preko vreća od polusrušenog bunkera... Kako se bližila noć, tako je vatra polako jenjavala. Došla nam je smjena. Momci iz bataljona. Mi se polako povlačimo ka IKM-u a odatle u kasarnu. Gledam se u ogledalu. Uniforma mi kompletna krvava. Tražimo od komandira da nas pusti kući. Kaže nema šanse. Dolaze nam Silajdžić i Predsjednik. Nakon sat vremena, stvarno nam dođoše u posjetu Silajdžić i Predsjednik. Dovukli nam dva kombija puna svega. Predsjednik nam tada reče: Dragi momci, došao sam samo da uživo vidim kako izgledaju ti heroji koji su ovo danas izdržali... Kasnije čujemo - nadrapala jedinica Bijeli vuk...Eto, tako je iz moje perspektive izgledao ovaj dan na Debelom brdu... Ako ovo čita još neko ko je bio direktan sudionik događaja, neka se javi sa komentarom.

I samo još da dodam... Ozdravio kasnije N.Č. vidimo se po nekad ovako u prolazu. Kažem mu nekad onako iz zalebancije: Uhhhh, trebao sam te onaj dan samo dokusuriti, hahaha. Kaže, trebao si... I kasnije mi bio obećao da će mi srediti da preko neke engleske firme dođem sa njim raditi u Libiju, gdje je uzimao cifru već godinama. I ja mu povjerovao. I delegat me izradio... I ti sad vidi kome ćeš živote spašavati... hahahaha

LP

Šešelj je navodno rekao na radiju da je na Debelom brdu poginulo 25 četnika.Da li neko zna išta o tome,da li je istina?

Dozer wrote:

SA-71000 wrote: Čekam da mi odgovoriš na pitanja.Pričaćeš o svemu ali nećeš odgovoriti na pitanja.

Odgovorio sam ti klonu. Nisam ja kriv sto ti ne kontas odgovor.

Nisi mi odgovorio na pitanja zato što nemaš muda da odgovoriš. Otiđi porodicama zaklanih vojnika koje su zaklali Beli vukovi i pogledaj ih u oči i reci im u lice kako se diviš Belim vukovima,pa da vidimo šta će ti reći.Šta misliš šta bi ti rekli?Nije te briga kada je nečiji drugi sin ili brat zaklan,a da su zaklali tvoga oca ili brata kukao bi i ne bi ti palo na pamet da hvališ Bele vukove.Pljunuo si na grobove ovih ubijenih vojnika.Nemaš nikakvog respekta za njih i njihove porodice.Podebljao sam ti pitanja da ti je jednostavnije da opet ne "zaboraviš" odgovoriti.

Da su ti Beli vukovi zaklali oca da li bi ih mrzio ili bi i dalje podržavao PM ove postove u kojima hvali Bele Vukove. Da li bi rekao “Zaklaše mi oca ali svaka im čast časno su se borili”. Da li bi otišao porodicama zaklanih vojnika koje su zaklali Beli vukovi i da li bi im čitao postove PM a u kojima on hvali Bele Vukove?

CPT wrote:

Dozer wrote:Hoces odgovor? Ni u cemu. Sve su to pojedinacni idioti, i jedni i drugi i treci. Razlika je sto su za tebe jedni heroji, a drugi nisu. Isto tako na sve gleda i neko na onoj strani, identicno.

Navijacka nastrojenost u ovim pricama nikad nije dobra. Ako nisi sposoban shvatiti napisano onako kako je napisano, bez umetanja nekakvih svojih zakljucaka koji nemaju veze s onim sto je napisano, onda je bolje sutiti.

To je ta slavna relativizacija. Razlika je sto je Caco bio problematican pojedinac. Ovi drugi su svojom voljom sisli u grad da "svete Turcima". Oni prvi su sistematski dolazili u BiH. Mogli su oni ostati kod kuce (Rusiji, Srbiji ili jednostavno otici). Oni su najboljem slucaju dosli uzeti nesto sto nije njihove a u najgorem bili su dio genocidno projekta. A Caco je slucajno zalutao u rat i tu opciju nije imao. U svakom slucaju nije bio agresije ili genocida. Pogotovo po vlastitoj volji.

Ako vec poredis onda bi (uslovno) mogao porediti sa mudzahedinima. Cak i to poredjenje bas i nije na mjestu jer muzahedini nisu dosli da se "svete" pravoslavcima.

pici wrote:ove bajke sa slavice ne piju vode, napisano po diktatu DB, sem par koje odudaraju od price koda je sastav za literalnu knjizevnost...

Ako si mislio na dvije priče koje se odnose na Debelo brdo , nisu sa drugih sajtova, već sa teme o Grbavici. Ponavljam, rijedak primjer aktera tog događaja , ozbiljnog napada na naše položaje sa tog dijela sarajevskog ratišta. Mislio sam obrisati onaj zasebni post od ruskog dobrovoljca, ali hajde, neka ga jer ima korisnih informacija o mjestu i ulozi položaja VRS u okviru tog kompleksa Bosut, koji je bio izgrađen da izdrži haman nuklearni udar, bio povezan sistemom tunela od Jevrejskog groblja do Trebevića. Objavljivao sam na temi o Starom Gradu jedan od ulaza-izlaza tog tunela na području Trebevića. Naš akter je i taj segment opisao, tipa '' odjednom izlaze iz zemlje'' ...to je to, izlaze iz jednog od tih tunela i idu ka našim položajima. U knjizi o Belim vukovima su priznali gubitak od jednog poginulog i 17 ranjenih.

SA-71000 wrote:

Dozer wrote:

SA-71000 wrote: Čekam da mi odgovoriš na pitanja.Pričaćeš o svemu ali nećeš odgovoriti na pitanja.

Odgovorio sam ti klonu. Nisam ja kriv sto ti ne kontas odgovor.

Nisi mi odgovorio na pitanja zato što nemaš muda da odgovoriš. Otiđi porodicama zaklanih vojnika koje su zaklali Beli vukovi i pogledaj ih u oči i reci im u lice kako se diviš Belim vukovima,pa da vidimo šta će ti reći.Šta misliš šta bi ti rekli?Nije te briga kada je nečiji drugi sin ili brat zaklan,a da su zaklali tvoga oca ili brata kukao bi i ne bi ti palo na pamet da hvališ Bele vukove.Pljunuo si na grobove ovih ubijenih vojnika.Nemaš nikakvog respekta za njih i njihove porodice.Podebljao sam ti pitanja da ti je jednostavnije da opet ne "zaboraviš" odgovoriti.

Da su ti Beli vukovi zaklali oca da li bi ih mrzio ili bi i dalje podržavao PM ove postove u kojima hvali Bele Vukove. Da li bi rekao “Zaklaše mi oca ali svaka im čast časno su se borili”. Da li bi otišao porodicama zaklanih vojnika koje su zaklali Beli vukovi i da li bi im čitao postove PM a u kojima on hvali Bele Vukove?

Koliko ti mozes srat to je nevidjeno! Vidi se da rovu i bunkeru, bas kao i onaj dezelski isprdak, prisao nisi!

Čemu predrasude i vrijeđanje, svaki forumaš ima pravo na mišljenje i obavezu poštivanja pravila foruma.

tempuser wrote:

PM72 wrote:

tempuser wrote: Evo ga. Ima jedan interesantan detalj. Ako sam u pravu, na gasenje pozara dolaze oni UN dobroboljni vatrrogasci koje je vodio Joe Jordan (bili su smjesteni u posl. prostorima ispred Vranicinih nebodera)i da jedan od njih u panciru i sa nekakvom puskicom (prvo bez sljema, pa sa sljenom) puzi kroz travu i zauzima neki polozaj. Otkud njima puske?

Jao šta sam piva popio sa Džordanom... iznosio ih iz zgrade UN-a,dobar čovo bio,ljudina od 2 metra i nekih 120 kg,plav,zapuštene brade i brkova...ko da ga sad gledam.Koliko je taj čovjek donio pomoći i opreme u Sarajevo...niko da mu ni hvala kaže.

Znam sve, ali ne kontam, ako su to njegovi vatrogasaci, otkud im puska?

Vidio sam snimak i fakat se neko šunja po travi sa ,čini mi se,karabinom ili pumparicom...sjećam se dobro Džona znam da je nosio pištoljčinu a puške mu nisam vidio.Pošto je to bilo na Debelom brdu,linija blizu a u toku napad četnika ...što ne bi i vatrogasci imali puške da se odbrane (imaju benificiran staž ko policija ).Da su četnici uspjeli zauzeti taj dio -sumnjam da bi poštedjeli i ćumez a kamoli vatrogasce.

Nekako s proljeća wrote:Čemu predrasude i vrijeđanje, svaki forumaš ima pravo na mišljenje i obavezu poštivanja pravila foruma.

Slažem se ali si to trebao napisati i prije,kad je bilo psovanje,vrijeđanje,vršenje nužde sagovorniku u usta pa trpanja nogom...ja vidim da je Čmoljo banovan a Sarajmen na službenom putu.

Možemo svi fino diskutovati,bez uvreda,psovki,vrijeđanja...ako se ne slažemo u mišljenjima ne trebaš sagovorniku reći da je lud , izdajnik,ovakav ili onakav nego pokušati argumentovano pobiti njegove navode.Ako ne mogu da dokažem da recimo nije istina to što je neko napisao - odakle mi pravo da ga nazivam lažovom?

PM72 wrote:

Nekako s proljeća wrote:Čemu predrasude i vrijeđanje, svaki forumaš ima pravo na mišljenje i obavezu poštivanja pravila foruma.

Slažem se ali si to trebao napisati i prije,kad je bilo psovanje,vrijeđanje,vršenje nužde sagovorniku u usta pa trpanja nogom...ja vidim da je Čmoljo banovan a Sarajmen na službenom putu.

Možemo svi fino diskutovati,bez uvreda,psovki,vrijeđanja...ako se ne slažemo u mišljenjima ne trebaš sagovorniku reći da je lud , izdajnik,ovakav ili onakav nego pokušati argumentovano pobiti njegove navode.Ako ne mogu da dokažem da recimo nije istina to što je neko napisao - odakle mi pravo da ga nazivam lažovom?

Ha? gdje, na kojoj temi? to moram vidjeti...

Nekako s proljeća wrote:

strucnjakdemagog wrote:

Nekako s proljeća wrote:
Jesi l' ti znao da su oni, koje bi ti volio da se opet vrate u Sarajevo, predhodno prodali ili zamijenili svoju imovinu. Tako da ne budalešeš drugi put kada ti padne na pamet takva budalaština. Mog'o bi dobit odgovor da ih vodiš sebi kući, pa dokle dobaciš sa brojkom.

Mogao bi i ti Arape povesti sebi kući, da se ne valjaju po parkovima oko hotela na Ilidži.

Pakaš, sveži tu jezičinu malo i ne generalizuj tu priču o Arapima, jer je dosta primjera kao što su dr Hadzir, Nane, komandant Zakir.... koji su u svakom slučaju pojam ljudskosti i patriotizma u odnosu na takve kao ti.

Prvo sebe dovedi u red.

Nema covjeka na svijetu kojem ja ne smijem pogledati u oci nakon svega sto sam prozivio i bez obzira na to sta sam rekao/napisao.
Svi koji smo bili pod oruzjem smo bili na listi cekanja da odemo bogu na istinu i samo igrom sudbine, voljom boga, manitua i krisne nismo.
Lijepo je neko napisao, vodeci se tom lavor logkom, ko smije velicati ARBiH, pa na nize instance, I korpus ili X bbr. pa pogledati u oci Avdi Hebibu (njega pominjem ne zato sto je buo funkcija nego sto samo njega znam) i svim roditeljima vojnika ARBiH (da ne pominjem civile) koje je Caco zaklao i izmasakrirao prije i u toku akcije hapsenja, a 10 hiljada ljudi mu je doslo na dzenazu koja je kopana medju postenim i casnim borcima??? Ko meni moze pogleati u oci sto je pomraceni um i zlocinac ukopan na istom mjestu gdje i moj prijatelj, heroj i Zlatni ljiljan Igor Pavlovic???? Ne moze to metalni sklop koji rata omiri'so nije, a diskutuje o njemu, to razumjeti da 3 zivota prozivi!

PM72 wrote:

tempuser wrote:
Znam sve, ali ne kontam, ako su to njegovi vatrogasaci, otkud im puska?

Vidio sam snimak i fakat se neko šunja po travi sa ,čini mi se,karabinom ili pumparicom...sjećam se dobro Džona znam da je nosio pištoljčinu a puške mu nisam vidio.Pošto je to bilo na Debelom brdu,linija blizu a u toku napad četnika ...što ne bi i vatrogasci imali puške da se odbrane (imaju benificiran staž ko policija ).Da su četnici uspjeli zauzeti taj dio -sumnjam da bi poštedjeli i ćumez a kamoli vatrogasce.

Napravio sam par screen shotova, na prvom se vidi oznaka EMS na Blazeru i govore engleski, sto znaci da su 100% americki UN vatrogasci, na drugom krupan lik svjetle kose (nije Jordan) zalego sa karabinom i na trecem vjerovatno isti lik, ali sad sa sljemom se sa karabinom sunja kroz travu i psuje na engleskom.
E sad, ja iskreno ne znam nijedan slucaj da su vatrogasci bili naorizani, pogotovo dugim cijevima, al mozda su ovim formalno imali status UN vojnika.