Forum Klix.ba

zanimljiva sličica

koja lijepo opisuje moj pristup konzumaciji muzike.. jako sam izbirljiv.. od sto preslušanih pjesama, svidjeće mi se jedna ili nijedna, pa mi je traženje nove muzike naporno.. ne radim to mahsuz.. ipak, desi se da mi internet sam nanese nešto nepoznato a dobro.. tad se osjećam ko da sam dobio na lutriji.. zadnji put sam se tako osjećao kad mi je pod kursor došlo ovo:

https://video-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t42 ... e=5C672514

dakle jeza me prosla... od glave do pete

Slušam ovu genijalnu pjesmu Buldožera i čini mi se sasvim izvjesnim da se Buldožer, te 1983. godine, podtekstom narugao idealima komunističkih društava. Ni izbor jezika "slobode, jednakosti i bratstva" za pjesmu nije slučajan, naravno.

Međutim, nešto drugo mi okupira misli. Danas, nakon skoro 30 godina, nakon svega što smo proživjeli, ova pjesma skoro da ima jugonostalgičan prizvuk. Štaviše, gotovo sam siguran da je to inicijalna impresija onih koji je danas čuju po prvi put. Historija joj je promijenila značenje. Ili, preciznije, recepciju.

Slična misao mi naumpadne svaki put kada prođem kraj spomenika žrtvama rata i Hladnog rata kraj Historijskog muzeja u Sarajevu. Tekst na engleskom koristi određeni član the ispred imenice war: "Monument to the Victims of the War and Cold War". Što će reći, umjetnik je imao konkretan rat na umu - Drugi svjetski rat.

Međutim, historija je uplela svoje prste u interpretaciju, pa bi neupućenom prolazniku moglo ostati njeasno da li se poštovanje iskazuje žrtvama posljednjeg rata, ili Drugog svjetskog rata.

Ono što želim reći jeste da sile historije imaju snagu pomjeriti umjetnikovu viziju, pa i narugati se istoj.

ExNihilo wrote:

Slušam ovu genijalnu pjesmu Buldožera i čini mi se sasvim izvjesnim da se Buldožer, te 1983. godine, podtekstom narugao idealima komunističkih društava. Ni izbor jezika "slobode, jednakosti i bratstva" za pjesmu nije slučajan, naravno.

Međutim, nešto drugo mi okupira misli. Danas, nakon skoro 30 godina, nakon svega što smo proživjeli, ova pjesma skoro da ima jugonostalgičan prizvuk. Štaviše, gotovo sam siguran da je to inicijalna impresija onih koji je danas čuju po prvi put. Historija joj je promijenila značenje. Ili, preciznije, recepciju.

Slična misao mi naumpadne svaki put kada prođem kraj spomenika žrtvama rata i Hladnog rata kraj Historijskog muzeja u Sarajevu. Tekst na engleskom koristi određeni član the ispred imenice war: "Monument to the Victims of the War and Cold War". Što će reći, umjetnik je imao konkretan rat na umu - Drugi svjetski rat.

Međutim, historija je uplela svoje prste u interpretaciju, pa bi neupućenom prolazniku moglo ostati njeasno da li se poštovanje iskazuje žrtvama posljednjeg rata, ili Drugog svjetskog rata.

Ono što želim reći jeste da sile historije imaju snagu pomjeriti umjetnikovu viziju, pa i narugati se istoj.

Da, posebno kada se umjetnost bavi konkretnim stvarima.

Podsjeti me to na nešto što nije, bar ne usko, vezano za temu: autorov predgovor romana Johnny got his gun...

Prvi svetski rat je započeo kao letnja svetkovina - sav u lepršavim suknjama i zlatnim epoletama. Milioni i milioni klicali su sa trotoara dok su perjanicama zakićena carska visočanstva, svetle glave, feldmaršali i drugi slični klipani paradirali kroz prestonice Evrope na čelu svojih blistavih legija.

Bilo je doba širokogrudosti; vreme za razmetanja, orkestre, pesme, nevine molitve. Bio je avgust, treperav i zadihan od predbračnih noći mlade gospode oficira i devojaka što će ih ovi zauvek ostaviti za sobom. Jedan škotski puk je iz svojih rovova pošao u prvu bitku za četrdesetoricom gajdaša u kiltovima, koji su duvali u gajde iz petnih žila - na mitraljeze. Posle devet miliona leševa, otkako su orkestri prestali da sviraju, a svetle glave počele da beže, jauk gajdi nikada više neće zazvučati baš sasvim isto. Bio je to poslednji romantičarski rat; tako je i Džoni je krenuo u rat verovatno bio poslednji američki roman o njemu napisan, pre no što će se zahuktati jedno potpuno drugačije zbivanje, zvano Drugi svetski rat.

Ova knjiga ima čudan politički istorijat. Napisana 1938., kada je pacifizam bio anatemisana reč kod američke levice i većeg dela centra, u štampu je otišla u proleće 1939., a objavljena je trećeg septembra - deset dana nakon nastanka nacističko-sovjetskog pakta, dva dana nakon početka Drugog svetskog rata.

Nedugo potom, po preporuci g. Džozefa Vortona Lipinkota (koji je procenio da bi to podstaklo prodaju), prava na feljton prodata su Dejli vorkeru iz Njujorka. U narednim mesecima ova knjiga je postala zajednička tačka svih levičara.

Posle Perl Harbora njena tema je delovala neprimereno vremenu isto koliko i piska gajdi. Gospodin Pol Blanšard, govoreći u Pravu na čitanje (1955) o vojnoj cenzuri, kaže: „Zabranili su izvestan broj proosovinskih časopisa na stranim jezicima, kao i tri knjige, među kojima je bio pacifistički roman Džoni, kreni u rat Daltona Tramba, stvoren u vreme Hitler-Staljinovog pakta.“

Pošto g. Blanšard zapada u grešku, nesvesnu, nadam se, i u pogledu vremena „stvaranja“ knjige i u pogledu naslova pod kojim je „stvorena“, ne mogu preterano verovati u njegovu priču o njenom zabranjivanju. Ja u svakom slučaju o tome nisam bio obavešten; primio sam podosta pisama od vojnika preko okeana koji su je čitali zahvaljujući vojnim bibliotekama; i sam sam u Okinavi naleteo na jedan primerak 1945, dok su borbe još trajale. Da je, međutim, i bila zabranjena i da sam za to znao, sumnjam da bih se posebno grlato bunio. Ima trenutaka kada je možda neophodno da izvesna lična prava ustupe prednost zahtevima opštije koristi po narod. Znam da je takva misao opasna i ne bih voleo da je previše primenjujem, ali Drugi svetski rat nije bio romantičarski rat.

Kada su se sukobi produbili, a Džoni sasvim prestao da se štampa, njegova nedostupnost postala je za ekstremnu američku desnicu pitanje građanskih sloboda. Mirovne organizacije i grupe raznih „Majki“ širom zemlje zasipale su me žestoko saosećajnim pismima gde su opanjkavale Jevreje, komuniste, zagovornike Nju dila i međunarodne bankare kao ljude koji potiskuju moj roman kako bi zaplašili milione pravih Amerikanaca što zahtevaju da se odmah pregovorima postigne mir.

Moji korespondenti, od kojih su se mnogi poslužili otmenim priborom za pisma i dičili se adresama na Istočnoj obali, održavali su mrežu komunikacije koja je sezala sve do logora za pronacističke internirce. Knjizi su nagurali cenu na više od šest dolara po polovnom primerku, što mi se nije dopadalo iz više razloga, pa i iz fiskalnog. Predlagali su da se čitava zemlja udruži u zahtevu da odmah bude sklopljen mir i da im ja budem glavna podrška; obećali su (i ostvarili) kampanju pismima kako bi izvršili pritisak na izdavača da objavi novi tiraž.

Ništa me nije moglo brže ubediti da je Džoni upravo od onih knjiga kakve ne bi trebalo ponovo štampati sve dok se rat ne završi. Izdavači su bili saglasni sa mnom. Na uporni nagovor nekih prijatelja kojima se činilo da bi delovanje mojih korespondenata moglo
negativno uticati na ratna pregnuća, nepromišljeno sam prijavio njihove aktivnosti Ef-Bi-Aju. Ali kada su mi na prag banula dva predivno uparena istražitelja, nisu ih zanimala pisma, već ja. Imam utisak da ih još zanimam, a tako mi i treba.

Posle 1945. pojavila su se ta dva-tri nova izdanja koja su stekla naklonost levice uopšteno, a očigledno su prošla neprimećeno kod drugih, čak i kod svih onih ostrašćenih ratnih majki. Ponovo je štampana za vreme Korejskog rata, a u to vreme sam i otkupio njene stereotipske ploče, pošto mi je to bilo draže nego da dozvolim da ih prodaju vladi radi pretapanja u municiju. I tu se priča završava, ili pak počinje.

Pošto sam je još jednom pročitao posle tolikih godina, morao sam da se oduprem neurotičnom porivu da je tu doteram, tamo promenim, da je dojasnim, ispravim, razradim, skratim. Uostalom, ta knjiga je dvadeset godina mlađa od mene; ja sam se mnogo
promenio, a ona nije. Ili ipak jeste?

Je li moguće da se išta odupre promeni, pa makar to bio i običan predmet koji se može kupiti, zakopati, zabraniti, osuditi, hvaliti ili ignorisati iz nekih potpuno naopakih razloga? Verovatno nije. Džoni je imao različita značenja u tri različita rata. Njegovo trenutno značenje je onakvo kakvim ga svaki čitalac doživljava, a svaki čitalac je divotno drugačiji od svakog drugog čitaoca, i svaki od njih se ujedno i menja.

Ostavio sam ga zato takvog kakav jeste da bismo videli šta je on.

cuh u prolazu refren pjesme koje dugo nisam cuo,refren je remember me,od prije 15-tak godine otprilike je pjesma,ne mogu skontati koja je pjesma u pitanju,moze li pomoc?

kakavdanakneiskustvu wrote:cuh u prolazu refren pjesme koje dugo nisam cuo,refren je remember me,od prije 15-tak godine otprilike je pjesma,ne mogu skontati koja je pjesma u pitanju,moze li pomoc?

Ova?

e ta,hvala

Zoya wrote:

kakavdanakneiskustvu wrote:cuh u prolazu refren pjesme koje dugo nisam cuo,refren je remember me,od prije 15-tak godine otprilike je pjesma,ne mogu skontati koja je pjesma u pitanju,moze li pomoc?

Ova?

Neprejebivo!

Better Man wrote:Legenda alternativne muzičke scene J Mascis ima odličan novi album. Kad ne snima s sa svojom grupom Dinosaur Jr, tad snima solo albume. Ovo mu je treći solo album, a ima i dva kad je bio privremeno raspustio Dinosaur Jr i okupio novu grupu, a riječ je o projektu J Mascis And The Fog.

U momentu me podsjeti na...

https://youtu.be/TwWQYg7aS5o

ovdje nisam zasla, ne pamtim...

Novi album Dream Theatera je vani. Kritika veli da je riječ o njihovom najboljem releaseu barem zadnjih 10 godina. Meni je inicijalno bio po-meh-ast, ali ga sa svakim slušanjem cijenim više.

Nakon 6 slušanja, čini mi se da je najveći problem to što su sve pjesme solidne, ali nijedna izvanredna. Album je izuzetno technical, čak i za DT standarde, što se dalo naslutiti iz samog naslova Distance Over Time, jer Distance/Time = Speed

Dosta je kondenzovan za DT pojmove, oko 70 minuta, što je, ako se ne varam, njihov najkraći album. U tom smislu, riječ je o svojevrsnoj antitezi prethodnom albumu koji je hladno išao preko 2h. Ali je i muzička antiteza jer su se vratili svom prepoznatljivom zvuku, pa ponešto mu i dodali.

Izdvojio bih neke snippetse i detalje:

- Untethered Angel sadrži instrumental koji se, u jednom trenutku, prelomi na simpatičan 8bit Petruccijev solo. Od 3:44 instrumental, a 8bitish part od 4:26.



- Ako je DT ikada išta znao, to je napraviti dobru baladu. Fall Into The Light se ne stidi svojih prethodnika, a baladni pasaž na 3:18 je jedan od najljepših instrumentala na albumu. Čini mi se da među DT baladama ova ima najžešći zvuk. Nije ni čudo uzevši u obzir da je The Astonishing faktički bio 2 sata balada.



- Barstool Warrior vrijedi spomenuti kao odu protraćenim životima.

- S2N je technical wankery i samim tim zauzima počasno mjesto na albumu. S druge strane, tekst sublimira sve probleme koje DT ima u pisanju, po mom skromnom mišljenju. Suviše često se opredjeljuju za nekakve nabrajalice asocijacija i motiva umjesto smislenih stihova.

Shocking truth, climate change
Floods and fires, hurricanes
Overdose, suicide
Innocent die
Fear and race, endless lies
Sex and faith, terrorize
Drugs and guns taking lives
Innocent die

- At Wit's End ima jedan od onih outra, tipičnih za DT, koji počnu da se razvijaju 'vako 5 minuta prije kraja pjesme i progresivno postaju epičniji sve dok se ne uhvatiš kako lomiš čaše u delirijumu dok pjesma završava.

- Pale Blue Dot je epic albuma. Koliko sam vidio, kritiku je najviše dojmila.

Joj Nihilo sto ti mene mozes jebat progresivom, ne moze niko.

Ode i Mark Hollis

Da, čitam kako iz sve više izvora dolazi ta vijest i ne mogu da vjerujem. Sve se nadam da je hoax. Osjećam se isto kao kada
su Bowie, Prince i Cohen preminuli.

Teško je opisati riječima koliko mi muzika Mark Hollisa i Talk Talka znači. Ja nikada nisam bio religiozna ili duhovna osoba, ali slušanje
Spirit Of Eden, Laughing Stock i Mark Hollisovog istoimenog albuma je nešto najbliže što sam iskusio da je blizu tome. Navukao sam se
na njih (vjerovatno kao i većina) sa maestralnim The Colour Of Spring albumom, koji je bio vrhunac njihovog dotadašnjeg pop pravca.
Kao što je i slučaj sa Prefab Sproutovim Steve McQueen albumom ili Cocteau Twinsima to je bilo nešto što je došlo kao preporuka od
oca koji je imao ove albume dok je bio strastveni kolekcionar 80-tih, što daje još jedan dodatan sloj mojoj ljubavi prema ovome bendu.
Međutim ništa ne može čovjeka pripremiti na zvučni preokret i šok albuma kao što su Spirit Of Eden i Laughing Stock, koji su svojim
impovizovanim načinom komponovanja i sviranja, koji je inkorporirao razne muzičke stilove od jazza, folka pa do avant garde i musique concrete, totalno odudarao od bilo čega drugoga što se tada sviralo. To je i razlog zašto su ti albumi ostali neshvaćeni u vrijeme u koje su izašli, ali i razlog
zašto su kasnije doživjeli renesansu i ostavili ogroman trag na generacije i generacije slušalaca i bendova. Uvijek sam imao nadu da će se
Mark makar još jednom oglasiti i počastiti nas sa novom muzikom iako se krajem 90-tih definitivno povukao u miran porodični život i anonimnost.
Navodno ljudi koji su ga znali i koji su radili sa njime na muzici kao i ljudi iz diskografskih kuća sa kojima je sarađivao na upite o novoj muzici
je uvijek kratko odgovarao riječima da je rekao sve što je trebao na ovim albumima kojima je snimio. I teško se sa time ne složiti jer muzika
koju je snimio sa Talk Talkom i solo je jedan unikatan i sjajno zaokruženi muzički rad koji garantuje besmrtnost.

Zbogom Mark i da vječno hodaš pašnjacima Edena.

Umjetnik muzičar u pravom smislu te riječi.
Rekao ono što je imao reći, posvetio se porodici, gledao da djecu izvede na pravi put.
Počivao u miru.

Ommadawn wrote:Umjetnik muzičar u pravom smislu te riječi.
Rekao ono što je imao reći, posvetio se porodici, gledao da djecu izvede na pravi put.
Počivao u miru.

Da, jedan od one, danas više ne tako česte, sorte umjetnika/muzičara sa besprijekornim ličnim integritetom.

Vratio se car, sah, padisah !

Zvuči ko' Jinxi. Što nije ništa loše naravno.

ma gdje nije, teška pop konfekcija. mi no lajki

šta je ovaj umislio, da je domaći brian wilson

Meni zvuči dobro.
Za jebačine dušu dalo.

zomri wrote:ma gdje nije, teška pop konfekcija. mi no lajki

šta je ovaj umislio, da je domaći brian wilson

Mislio sam da nije nužno loše što zvuči ko' Jinxi, ali sama pjesma nije ništa posebno. Pop je bio nekada poznat po zvuku koji je više naginjao
na fuziju koliko se sjećam.

Novi Teeth Of The Sea je sjajan.

I ovo mi je isto jebeno dobro. Ko' neformalni garažni susret Mark E Smitha i LCD Soundsystema.