Bošnjakluk Joze Čavara
Kad je ovaj rat izbio i novine donijele miris baruta čak tamo do Crvenice, bilo je obično, tiho poslije podne, lišće je drhtalo dosadno kao i uvijek, a Jozo Čavar imao je na sebi ugaravljenu košulju i sive "gazalice". Još toga jutra pričalo se u birtiji Marijanovoj o politici i neko je iza pune dece zovnuo Juru Antinog.
– Jure!
– A-a!
– Šta ti misliš?
– Šta?
– Pa, to, 'oče l' bi' rata?
– Kog rata?
– Pa rata po svitu?
– Kom svitu?
– Ama, pobogu brate, rata između država.
– Koji' država? – istrajao je Jure sa beskrajnom svesvejednošću na licu i ne pokrećući se.
– Ama, br'te Jure, 'oće l' past' krv u Jevropi, to te pitam. A ti ni 'abera, k'o da ništa i ne misliš.
– A što da mislim? Ko mene za šta pita, de? Da pane taman krv do kolina, Jevropi je svejedno šta Jure Antin misli.
I razgovor je polako okrenuo od Jevrope na Salihovo kukuruzište.
A već oko podne znalo se da Juru Antinog zaista nije niko pitao, nego da su se i bez njegove privole "tamo nigdi" zaratili da narod gine. Govorim ja to Jozi Čavaru, a on, pružen po travi, smješka se i sve bi mi kao nešto imao da kaže, a čeka dok svršim.
– Jah, tako ti je to, moj Jozo.
– Oće, oće, jakako, znam ja Švabu, moj dragi. Podig'o je on bio i mene kad ono planu ćetrn'este pa sam ja onda vidio šta je rat. Veli "flaflukter Bošnjak, bukova glava, marš na vront!" pa nas diže jedno sedam stotina od prve iz našeg sreza i sve sa đendarima u kasarne. E, moj gospodine, kad bi'ja tebi prič'o sve što je ova moja tikva vidila...
Namjestio se Jozo, zamišljeno zgnječio obada što mu je pao na razdrljena prsa, i pogledao u me.
– Ne'š se osanisat', da ti doprićam...
– De ti, de, Jozo.
Podiglo ga jedne noći iza sna pa kroz mrak, sa ostalim, poljeralo u neizvjesnost.
– I vjeruj mi, ućo, nije mi tol'ko što me vode k'o ovna pa ne znam đe ću omrknut' a đe osvanut', đe ćeš se odmorit', đe jest' a đe kosti ostavit' nije to tol'ko kolko mi je muka što svagdi đe god nas prime jal' pridaju, ćujemo samo tuđe riči, sovku i pogrdu; "flaflukter, bukova glava, mir i šut"! Ja l' neko nekom naredi, veli: "Vodi ovu stoku tu i tu!"
E, huja me ufati, ne'š mi virovat, šćah puknut. Mislim seja u sebi: "Kad sam bukva, baš nek sam, čekaj ti samo", pa stiskoh zube i ušutih. U tom nas i rastaviše, pa kud koji, i ja se najoh u nikom logoru.
Šume vodenice negdje u potoku, pod nama dolje stisli se krovovi jedan uz drugi pa čame, a Jozo skuplja svoja kvrgava seljačka sjećanja.
– Mnim ja, neću ti, vala Švabo, za tvoj ćeif ratovat, pa makar crk'o, a ginut' mi je svakako. U tom dođe i komandir pa mene zovnu po imenu, a ja se i ne okrenuh. Viknu od dva-tri put, pa kad ja ni ne mrdnuh, uhvati me nekakav kaplarčina za rame, pa me protrese iz temelja, veli: "Okreni se, vole, lajtnant te zove". A ja, vo i bukva bosanska, buljim u kaplara k'o što 'no ima rič, tele u šarena vrata, i ne biserim ni jedne. Skont'o ja da ne govorim, napraviću se nim, pa nek bude što će bit'.
Sjaju oči Jozine pod tamnim sjenkama šljiva i tiho je.
– Pa, štabi?
– Ništa. Oni oko mene, tamo-amo: "Govori, što se praviš, nisi bio nim, a sad te zort ufatio, prolaj, marvo, kako ti je ime", a ja samo zin'o pa se ne avizam i kobajagi ne čujem. A oni ne vjeruju i ljute se.
Nagonili, tako, Jozu svakako da se oda, da progovori, budili ga iznenada, prijetili, tukli, a on odolijevao i odolio.
– Muka ti je, moj sinko, neškolovanu ćojku izić' na kraj š njima, ama se ja nadurah. Po svu noć nejmam sna, na oprezi sam i prezam, jerbo se svaki ćas navraćaju, pa in dreka stane nada mnom, ne bi l'ja čuo pa iznenada, nako bunovan, skočio i prokaz'o se. Pošnjak im nji'ov, k'o da sam ja bio na vronti pa me saletili i nakastili da me skrše. Ama seja ne dadoh. Kad pođem spavat', a ja glavu privežem za krevet pa sve, i kad bi šćeo ustati, ja l' okrenuti glavu, ne mogu, moram se razbudit', a onda me niko ne privari. Jednom mi jope, bacilo nekakvu kantu za mnom niz basamake, a drugi put puklo iz livora baš iza mojih leđa, a ja ni 'abera.
Jozo Čavar, nečujan i miran seljak s Crvenice, što mu je žao krticu ubiti, uspravio se sad preda mnom u gazalicama i košulji golem i čvrst kao pećina.
– Otiraše me na vront – ništa. Ja kako počeo nako ću, mišljah, i svršit'. A vidim i da će se oni mene brzo okanit', samo da izduram. I dođe, dragi si moj, jednoć cuksfirer, veli: "Nek ti i ti kopaju dekunge". A tamo prid nama puca li – puca, dragi Bože, k'o da minama raznose sto brda. Utrpali meni lopatu pa ja k'o i drugi poćeh kopat'. Radimo mi, a nješto se oko mene uzmuvali oficiri, sumnjam ja biće vrilo. I naperio se ja, svejedno, k'o top. • A komandir će mome cuksfireru, veli: "Što će nam ovaj Nimac vođe, da ga vratimo kući. A kad je zanimio?" upita. Cuksfirer se sve smiška pa poče naglas da ga i ja dobro čujem: "Nije on, veli, nim, već se pravi, ubio ćojka, pa sad 'oče da zatre trag. Kad su in vodili iz sela, on u noći po mraku hekn'o nožem nikakvog regruta, ko zna zašto, pa onog ujutru našli mrtvog, a Jozo otada nijem, a zna ovaj kaplar naš da nije prije bio nijem, nego 'oće sad da odbaci sumnju sa sebe. Ama mi ćemo njemu sudit' zbog ubistva, imamo svidoka, pa kad ga pođemo striljat', valja da će progovorit'!"
Laže onaj cuksfirer i izmišlja k'o sotona, a ja se pravim da ne ćujem, a sve me srklet poduzima, a volijo bi' mu onom lopatom žvalje zavezat', nego Isusa vidit', ama ne smim. Znam – laže, i 'oće da me natira da planem, ama jope bojim se, tu je svit, Švabi svejedno za me, ubiće me na pravdi Boga, a nejma me ko branit', ako se sam ne odbranim. A u drugu ruku, ako prozborim – ne gine mi robija. E, neću vala, pa neka rade što 'oće.
A ono bome poćelo ozbilje. Najprin me izvedoše prid njekav ko đoja sud, pa me prozivaju, pa pitaju šta znam o onome što sam ga ubio (a jok, nit'je ćojk pogin'o ni ništa samo se u vitar nadlaguju) pa ispituju, a ja ko da se ne snalazim, buljim u njiha i šutim k'o grob. A oni ti, moj si ga brte, poslin jedno dva-tri sata ispita odoše njegdi u sobu, pa evo ti in odma i dodaše njakvo ćage onom cuksfireru, vele: "Vodi ga i striljaj!" Obli mene znoj k'o ledenice. Vidio sam da ne rade po propisu, nisu mi ni osudu ćitali, nejma starijih oficira među njima, znam i ja nješto malo zakon, ama brte kad rekoše: "Striljaj ga", meni bi zima oko srca, kakve su budale i ucmekaće me, a šta će mi žena i mati (bila mi je živa) kod kuće, samo'rane. A jope 's k'o nadam, vidićemo rekoh u sebi, i pojoh. A ono sa mnom pravo pa na jednu livadu.
– E tad mi je bilo najteže. Kad onda nisam pisn'o, neću nikad. Stali oni prida me k'o aždaje, a onaj narednik dig*o ruku, samo da pane komanda i ja gotov, oo-ho! A ja raširio oći k'o vindane a iskrivio lice, pa od sve muke mučem k'o krava, kobajagi pitam hin šta je to, a mislim: "E neću ti sad progovorit' pa ako je ginut' – ginut'". Tako stojim, a oni čekaju.
– Pa?
– Pa, eto, ništa, pustili me, vidiš da sam živ. Veli on: "Govori, Josipe, umrićeš", a ja blen'o. "Govori, bolan pogin'o si", kaže on, a u meni se baš nekako propeo njekakav pasjaluk, ne bi me vas svit poteg'o za jezik. Tamo-amo, vidiše da se je zalud sa mnom progonit', pa me odvezaše. A za tri dana ja ubih dadu k'o nesposoban. Šutio sam kod kuće još tri godine, boj'o se, ima pogana iksana, potkazaće, pa svak mislio da sam nim. A ja ponekad u šumu, pa se tu nasamu dobro izgovori, da ne bi zaboravio. I prozborili i propivah kad pade Švabo.
Bruji dubok glas kraj mene kao da iz brda našeg izvire.
– Kad sam Bošnjo – nek sam Bošnjo, pa eto! I baš mi sad milo što pokazah onim šuckorima staje flaflukter bosanski! Eto...
"Bošnjakluk Joze Čavara"
Zija Dizdarević, Prosanjane jeseni
