CIONISTIČKA KONKVISTA OPSJEDA SARAJEVO Latić: Jesu li na redu Bosanski Muslimani?
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nakon jugonostalgičnih praznika koji se u Sarajevu obilježavaju kao dan državnosti Bosne i Hercegovine, 25. novembar, kada se na taj datum održali prvo od tri zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH), odnosno 29. novembar, kada se obilježavao dan Jugoslavije,kao dan kada je na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) utemeljena ova država, u njemačkom listu “Die Zeit” objavljen je tekst pod naslovom “Sarajevo postaje muslimanski grad”.
“JUGOSLOVENSKO SLOMLJENO SRCE”
U svom članku za magazin ZEIT Geschichte tsedmičnika “Die Zeit”, povjesničarka Marie-Janine Calic zaključuje kako se Sarajevo oprašta od svoje multireligijske tradicije koja će ostati prepoznatljiva samo po spomenicima.
U tekstu naslovljenom „Jugoslavensko slomljeno srce”, pri čemu se misli na Sarajevo, Calic, između ostalog ukazuje i na položaj islama u Jugoslaviji.
„U Jugoslaviji je vladala vjerska sloboda, međutim, prekrivanje žena –kao i u Turskoj – bilo je zabranjeno. Sve dok se islamska zajednica ponašala lojalno prema državi, smjela se, kao i sve druge vjerske zajednice, slobodno razvijati”, navodi se u članku.
Povijesni rez u tom smislu je, kako se nadalje navodi, donio rat u devedesetima ali se ukazuje i na postojanja proislamskih političkih tendencija i prije izbijanja rata te aktivizma pojedinaca koji su djelovali u tom smjeru.
„Jedan od njih, pravnik Alija Izetbegović, sastavio je 1970. godine tajnu ‚Islamsku deklaraciju”‘ u kojoj je tražio središnje vođenu panislamsku državu ‘od Maroka do Indonezije, od Afrike do Srednje Azije’. U njoj bi trebali vladati ‘islamski poredak i način života’.
Sud ga je 1983., zajedno s njegovim suradnicima, osudio na višegodišnju kaznu zatvora. Suci su zahtjeve za uvođenjem šerijata, pokrivanjem žena i zabranom vjerskih ‘mješovitih brakova’ ocijenili kao napad na načelo „bratstva i jedinstva“.
Osim toga, Izetbegović je održavao kontakte s iranskim režimom ajatolaha Homeinija”.
Ovo bi bile krucijalne teze na kojima je autorica iznijela vrlo teške optužbe na račun Bosanskih Muslimaan. Stoga je nužno postaviti nekoliko pitanja i iznijeti nekoliko veoma bitnih činjenica kako o samoj autorici tako i o glasilu koje je objavilo tekst, da bismo razumjeli eventualnu pozadinu I motiv pisanja teksta. Dakle, treba imati u vidu kada je tekst objavljen i gdje.
CIONISTIČKA ZMIJA SIKČE NA SRED SARAJEVA
Do sada su neki mediji samo uočili da je autorica bila savjetnica Yasushi Akashija, specijalnog predstavnika glavnog sekretara Ujedinjenih naroda (UN) za bivšu Jugoslaviju, tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995), što je vrlo indikativno ako se uzme u obzir da u svijetu vlada opće uvjerenje da je ova osoba bila krivicar da su UN postali saučesnici u genocidu zbog svog pristranog ponašanja u vrijeme dešavanja pokolja civilnog stanovništva u Srebrenici od strane srpske zločinačke armade.
Potom, u vrijeme genocida nad Palestincima u Gazim kojeg su počinile cionističke falange, mnogi njemački mediji su razobličeni kao procionistički, a jedan od takvih je i “Die Zeit”.
Navodno je njegov osnivač (1946) bio cinista i navodno je isti medij tako izvještavao u vrijeme izraelsko-arapskih ratova. Za njih je egiptaski predsjednik Gamal Naser bio “Hitler sa Nila”.
Takvi mediji su danas u službi islamofobne desnice u Evropi iza koje stoji kršćansko-cionistički MAGA pokret koji je Donalda Trumpa doveo na vlast. Iako ovakvi islamofobni tekstovi nisu novi, niti su bili rijetki, datiraju još iz komunističkog perioda sa identičnim narativom kojeg danas koristi evropska desnica, ipak je uočljivo da su se tom narativu priklonili srpski i hrvatski lobisti u Americi koje su angažirali Milorad Dodik i Dragan Čović.
Čak je sam Dodik pribjegao tom narativu odmah nakon skidanja američkih sankcija, tvrdeći da je on kao “kršćanski lider” žrtva montiranog procesa i političkog progona od strane “islamskih fundamentalist iz Sarajeva”, dakle isti onih kakvim ih opisala i etiketirala autorica teksta u njemačkom listu.
Ovakvi tekstovi su iznenađenje samo za naivne, a takvi su svi odreda stranački lideri u Sarajevu. I nije problem u propagandi, ma kakav bila i ma od koga dolazila, već je problem što naivni muslimanski prvaci u Sarajevu nisu ništa poduzimali destljećima da otklone svaki povod i argument za to. Kako god Alija Izetbegović, kao provoptuženi u spomenutom tekstu, nije ništa poduzeo da demantira sve inakriminacije o navodnoj islamizaciji Bosne i Hercegovine, dakle nije dozvolio obnovu montiranog procesa protiv njega i drugih islamskih intelektualaca iz 1983. godine, niti je dozvoli lustraciju, što se očekivalo i zahtjevalo od njega kao nacionalnog lidera, tako ništa po tom pitanju nisu učinili ni njegovi nasljednici, Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović. Najveći pokušaj deislamizacije SDA je učinio Tihić da je dozvolio stranačkim funkcionerima da “piju pivu” jer je i sam konzumirao alkohol, šta danas zvuči dosta trivijalno u odnosu na optužbe koje su iznesene na Bosanske Muslimane.
Još gore su se ponijela ulema i vrhuška Islamske zajednice u postkomunističkom periodu, jer se nikad sušitnski nije odredila prema selefizmu kao novom radiklanom religijskom trendu koji vrlo subverzivno djeluje u odnosu na tradicionalne islamskevrijednosti, dok je istovremeno rehabilitirala kolaboracioniste sa komunizmom. Tako je nedavno odata najveća počast Hamdiji Čemerliću (tezkiretnama), koju su iskazala dvojica ideologa IZ-e, HilmoNeimarlija i Enes Karić, za njegov doprinos razvoju zajednice.
Gle paradoksa da se na Čemerlića poziva autorica spomenutog teksta kad kaže da je u Jugoslaviji bilo zabranjeno nošenje mahrame muslimankama. Autorica je u pravu, jer je taj zakon/ukaz, potpisao upravo Čemerlić kao ministar pravde. Da bi paradoks bio veći treba napomenuti da je Čemerlić bio ministar samo jedan dan, dakle samo onoliko koliko je bilo potrebno da potpiše taj zakon. Nikad niko neće saznati niti iskazati kakvo je nasilje počinjeno nad muslimankam u vrijeme prisilne komunističke emancipacije.
Bezbroj je ovakvih kontroverznih i pardoksalnih zakona i presuda na montiranim procesima doneseno u modernoj historiji Bosanskih Muslimana, zbog kojih su mnogi intelektualci završavali tragično. To je naravno rezultat vremena kad su bili podjarmljeni pod tuđe režime i ideologije. Ali ni nakon što su se oslobodili tih režima muslimanska inteligencija nije smogla snage da rahabilitira svoju “proskribiranu povijest” i na taj način postavi bar elementarne temelje na kojima želi graditi svoje društvo i svoju državu. To bi svakako bili sekularni temelji kakve poznaju i na kakvima se život Bosanskih Muslimana odvije već više od jednog stoljeća. Stoga ogromna većina ovog naroda, sigurno preko 90%, želi živjeti isključivo u sekularnoj državi gdje bi (samo!) bili ravnopravni sa pripadnicima drugih religija i nacija. Stoga se takav narod ne može načuditi takvim tekstovima jedne njemačkepovjesničarke.
Kao što se ne može načudito kad bošnjački političari (Zlatko Lagumdžija) ili intelektualaci (akademik Esad Duraković) sumnjiče lidera najveće bošnjačke nacionalne stranke (SDA) Bakira Izetbegovića, da potajno želi “treći entitet”, odnosno “bošnjakistan”, pa se pitaju kako je moguće da to nisu raspravili u “četiri oka” itd.
U takvom se političkom, ideološkom i vjerskom bunilu Bosanski Muslimani već desetljećima bude, dok im, evo, cionistička zmija nije zasiktala na sred Šehera. Hoće li ih opametiti ovaj tekst?!
, a ne da se dijelimo po etničkim torovima.
