Duka Dizel wrote:Ricken wrote:...
"Šališ se? Bosanski jezik ne samo da postoji, nego su od njega nastali i hrvatski i srpski."
Ovakva izjava obično privuče tri stvari - pažnju, glasne proteste i zahtjeve da obrazložim svoj stav. Što ja, s merakom, i učinim.
Krenimo, prvo, sa srpskim jezikom. Njega je, početkom XIX stoljeća, standardizirao Vuk Karadžić. Ters iz Tršića je jednostavno, putujući po južnoslavenskim prostorima, odabrao jezik istočne Hercegovine, Bosne i, dijelom, Crne Gore i proglasio ga za 'standardni srpski jezik', preuzimajući time odrednice bosanskog govora (sve sa ijekavicom) i uvodeći ga kao književni jezik za srpski narod. On nije otišao u Pirot ili Negotinsku krajinu, nije čak uzeo ni govor svoga rodnoga kraja, nego je otišao tamo gdje je smatrao da se govori najčišći narodni jezik u Južnih Slavena i, sasvim ispravno, poslužio se njime.
Neko može, dakako, reći da je i to srpski jezik, jer njime govore Srbi iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Tačno, ali je taj govor određen regionalno, a ne etnički, jer isto tako, ili veoma slično, govore i nesrbi, druge etničke skupine iz tog područja, a i Crnogorci. Helem, Vuk je Karadžić Srbima srpski jezik donio iz Bosne i tako je srpski nastao od bosanskog.
...
Dobro je...video sam na kraju nečiji potpis.
Već sam se uplašio da si sve sam pisao.
Nije bilo zaista potrebe, jer kao što sam već rekao...besmisleno mi je negirati nekom pravo da svoj jezik naziva kako hoće.
Samo sam se pitao zašto Bošnjaci insistiraju na nazivu "bosanski jezik"?
Poznati su meni i ovi radikalni odgovori Bošnjaka da je srpski jezik nastao od bosanskog.
Naravno da je u pitanju besmislica.
Vuk Kardžić nije baš putovao po svim južnoslovenskim zemljama. Inače bi se baš namučio da nadje neki standard.
Obišao je malo svoj kraj i istočnohercegovačke čobane. I to je proglasio za standard.
Ijekavica odande i potiče. Ne iz Bosne. U Bosni se pričalo pretežno ikavicom.
Jeste li se ikad zapitali zašto Hrvati i Bošnjaci većinom ne razlikuju č i ć pri izgovoru?
Ili zašto kažu, a često i pišu "je" umesto "ije"?
A nisu radikalni stavovi, i još veća besmislica da je bosanski ustvari srpski jezik, ali ga eto bošnjaci zovu bosanskim iz hira.
Dobio si mislim razuman odgovor zašto je naziv jezika bosanski, a ne bošnjački. Jezici južnih slavena nisu etničko - vjerska odrednica. Današnji jezik koji svi mi razumjemo je najsličniji jeziku ljudi iz Bosne, a imaš ispod i listu onih koji su ga u srednjem vijeku nazivali bosanskim, jasno ga razlikujući od jezika koji se govorio recimo u Srbiji. To su fakti, mada ja nesumnjam da će i dalje komšije da negiraju Bosnu, bosanski jezik i Bošnjake, jer u tome nalaze inspiraciju i opravdanje za sve ono što su uradili u periodu 92-95a, i hranu za ono što nam spremaju u budućnosti, kad zato dođe vrijeme, zaboravljajući isto tako fakte iz svojih izvora kao recimo citate iz "Načertanija" (na srpskom jeziku tog doba, nacrti, mislim da mali Bane iz Leskovca ne bi mogao razumjeti ovu riječ svojih predaka):
Citati o Bosni:
"Kad mi površinu i geografsko položenje ovi zemalja, ratni duh njihovi žitelja, i ono mnenije i način mišljenja njihov u bliže rasmotrenije uzmemo, mi ćemo lako na tu misao doći da je ovo ona čast turskog carstva, na koju Srbija najveći upliv imati može. Stalno opredjeljenje i uređenje ovoga upliva čini nam se da je za sad (1844) glavni zadatak srbske politike u Turskoj.
1. Kad dva susedna naroda medu sobom uži i tešnji sojuz zaključiti žele to se pre svega granica koliko je bolje moguće otvoriti mora, da bi se neprestano saobraćanje što je više možno olakšalo i živim učinilo. No Srbija se od ovih svojih sunarodnika u Turskoj kao nekim kineskim zidom odelila, i saobraštenija je na toliko samo malo mesta dozvolila, da ima kuća u većim varošima, koje više vrata imaju za ulazak i izlazak ne želi knjaževstvo
srbsko. Zato neka straže na granicama istina ne umale, no da se mesta sastanaka, izlaska i ulaska na srpskoj granici umnoži sprama Bosne. A zašto ne i Bugarske? Uvedeni sastav odjeljenja mogao je u svoje vreme polezan biti; no tu sistemu i sad još zadržati značilo bi toliko koliko Srbiju usamljivati i zatvarati, a to je njenoj budućnosti i njenom napretku sa svim protivno.
2. Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspjehom ova politika sledovati.
Srbije je dužnost da glavne osnove ove politike oba dvema častima naroda ondašnjih predloži, jer ona u ovom djelu može sa važnošću postupati, koje ona po pravu diplomatičeski priznati i po mnogogodišnjem iskustvu činiti je dužna. Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode. Ovo načelo moraće svima hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim muhamedancima dopasti se i zadovoljiće ih.
No kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjaževsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojinstvu ne može se stalan i postojani državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti.
Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog
požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio. Iz ovih osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak. - Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam što ona jedina može tu stvar priugotovljavati i dužna je neprestano negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo Srbija će na tome raditi. Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko
dostojinstvo preporučivati. U takom slučaju neka bi se medu tim izbirali najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvjestno vreme, koji bi kao neki sovjet obrazovali. Sa ovakvom makar provincijalnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren put za napredak; lako bi se onda Srbija u svoje vreme sa Bosnom tješnje sojuziti i skopčati mogla, jer onda ostaće ovaj sojuz mogućan i vjerojatan.
Treće osnovno načelo ove politike jest: jedinstvo narodnosti, kojeg diplomatičeski zastupnik treba da je pravlenije knjaževstva Srbije. K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate i kod ovog treba zaštitu i svaku pomoć da nadu kad god se o tom radilo bude ovog načela vrednost pokazati. Srbija u ovom smotreniju mora će o tom uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju turski Slavena i da ćedu samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i čini. Ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća."
Ako imaš problema sa razumjevanjem nepotpuno reformisanog Srpskog (jer je konačno Vukovo izdanje izašlo nekih 8 godina kasnije), prevešćemo ti mi na bosanski, nije problem, samo da ne bude nesporazuma.
Međutim, da prestanemo sa kakafonijom, jer potpuno abstraktna za trenutno stanje u kojima se nalaze Srbija i Bosna u okvirima geopolitike, možemo reći da jedini pravi put, rješavanje svih spronih pitanja između Srba i Bošnjaka. Upravo ovo je ključ stabilnosti kičme južnih slavena na balkanu, a taj cilj se svakako neće postići negiranjem i nerazumjevanjem, ma koliko suštinski među nama stvarne razlike bile na fonu Frojdovog fenomena narcisodinih malih razlika, politike koje definirao SANU, na čelu sa Dobricom Čosićem, će stvoriti u budućnosti vrlo čvrste i nepremostive barijere sa kataklizmičkim posljedicama za južne slavene.
Da nije bilo Durmitorskih budaletina i aspiracija istočnih komšija, ko zna kakav bi danas moćan ekonomsko politički savez mogle da čine ex yu zemlje. Ali to sigurno mi i naši savremenici nećemo saznati.
