bullmastiff wrote:Ricken wrote:bullmastiff wrote:je li period od tri godine zastare za medjusobna potrazivanja osnova ukoliko zelimo da otpisemo obavezu prema dobavljacu bez njegove saglasnosti?
tnx
Da u kupo-prodajnim transakcijama. Međutim, obligaciono pravo poznaje i institut neosnovanog bogaćenja, gdje je rok zastare 5 godina. Tako da potraživanje staro preko tri godine ne znači da je ne naplativo i da se uvijek možeš pozvati na zastaru. Također, postoje radnje kojim se prekida zastara, a možda povjerioc ima dokaze da ste nekom radnjom priznali obavezu i obnovili period zastare, tako da se samo protek vremena, ne bi mogao uzeti kao osnova za otpis.
a ukoliko povjerioc nema dokaz za obnavljanje perioda zastare, i ako ne postoje radnje kojima se prekida zastara, onda bismo mogli otpisati bez saglasnoasti dobavljača?
I zna li neko, može li se kompenzacija jednostrano uraditi? Ako su stara potrazivanja i obaveze, moze li jedna firma staviti pečat na kompenzaciju i jednostrano je proknjziti?
Evo šta kaže zakon:
U skladu sa članovima 344 i 345 Zakona o obligacionim odnosima, Dužnik može kompenzirati potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela. Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno strana izjavi drugoj da vrši prebijanje. Poslije izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uslovi za to. Izjava o vršenju kompenzacije ne podrazumjeva traženej saglasnosti od druge strane, jer ako su ispunjeni uvjeti iz zakona, takva saglasnost nije ni potrebna.
Član 347 Zakona o obligacionim odnosima definira pitanja zastarjelosti potraživanja:
1. Dug se može prebiti sa zastarjelim potraživanjem samo ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uslovi za prebijanje.
2. Ako su uslovi za prebijanje nastali pošto je jedno od potraživanja zastarjelo, prebijanje ne nastaje ako je dužnik zastarjelog potraživanja istakao prigovor zastarjelosti.
Član 349 Zakona o obligacionim odnosima definira situacije u kojima se potraživanja nemogu kompenzirati:
1. koje se ne može zaplijeniti;
2. stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku bile date na čuvanje, ili na posudu, ili koje je dužnik uzeo bespravno, ili ih bespravno zadržao;
3. nastalo namjernim prouzrokovanjem štete;
4. naknade štete pričinjene oštećenjem zdravlja ili prouzrokovanjem smrti;
5. koje potiče iz zakonske obaveze izdržavanja.
U skladu sa članom 350 Zakona o obligacionim odnosima, dužnik ne može vršiti prebijanje ako je njegovo potraživanje dospjelo tek pošto je neko treći stavio zabranu na povjeriočevo potraživanje prema njemu.
Što se tiče otpisa obaveze, ja bih ovako definirao zakonski odnosno MRS okvir:
Vama za otpis obaveze generalno netreba saglasnost dobavljača. Saglasnost je dokaz da dobavljač neće poduzeti radnje da naplati to potraživanje. Sam protek roka od tri godine nije dovoljan dokaz. A uprava je dužna obezbjediti dokaze nekoj trećoj zainteresiranoj strani na osnovu čega pravi procjenu da obaveza neće biti izmirena. MRS 39, (koji je još uvijek okvir, ukioliko društvo nije ranije usvojilo MSFI 9) definira uvjete za prestanak priznavanja finansijskog instrumenta.
MRS 39:
Subjekt će prestati priznavati financijsku imovinu, samo, i isključivo ako:
(a) ugovorna prava na novčane tokove od financijske imovine isteknu, ili
(b) subjekt prenese financijsku imovinu sukladno točkama 18. i 19. i prijenos
udovoljava zahtjevima prestanka priznavanja u skladu s točkom 20.
(Vidi točku 38. vezano za redovnu kupnju financijske imovine.)
Subjekt prenosi financijsku imovinu, samo, i isključivo ako:
a) prenese ugovorna prava na primitak novčanih tokova od financijske imovine,
ili
(b) zadrži ugovorna prova na primitak novčanih tokova od financijske imovine,
ali preuzme ugovornu obvezu isplate novčanih tokova jednom ili više
primatelja unutar ugovora koji udovoljavaju uvjetima iz točke 19.
Ako subjekt prenosi financijsku imovinu (vidi točku 18), subjekt treba procijeniti
obujam u kojem zadržava rizike i povrate vlasništva te financijske imovine. U tom
slučaju:
(a) ako subjekt prenese suštinski sve rizike i povrate od vlasništva financijske
imovine, subjekt će prestati priznavati financijsku imovinu i priznati odvojeno
kao imovinu ili obveze sva prava ili obveze nastale ili zadržane tijekom
prijenosa;
(b) ako subjekt zadrži suštinski sve rizike i povrate od vlasništva financijske
imovine, subjekt će nastaviti priznavati financijsku imovinu;
(c) ako subjekt ne prenese niti zadrži suštinski sve rizike i povrate od vlasništva
financijske imovine, subjekt će utvrditi je li zadržao kontrolu nad financijskom
imovinom. U tom slučaju:
(i) ako nije zadržao kontrolu, subjekt će prestati priznavati financijsku
imovinu i priznat će odvojeno kao imovinu ili obveze sva prava i obveze
nastale ili zadržane tijekom prijenosa,
(ii) ako je zadržao kontrolu, subjekt će nastaviti priznavati financijsku
imovinu u obujmu u kojem nastavlja kontinuirano sudjelovati u toj
financijskoj imovini (vidi točku 30).
Drugim riječima, vama treba pravno mišljenje vezano za stepen rizika da će te nekim pravnim radnjama dobavljača biti u konačnici u obavezi isplatiti taj iznos. Pravno mišljenje može biti dovoljno pouzdana osnova za Upravu kod procjene da li ima elemenata za prestanak priznavanja finansijske obaveze.
Nadam se da je sada jasnije šta sam htio reći, i zašto mislim da sam protek roka od 3 godine možda i nije dovoljan uvjet.
