Sila - odgovor na nasilje
Piše: Emir Imamović
Da se, evo sada, u recimo Konjicu, potuku navijači domaćeg Tavla kluba Ta-ko i simpatizeri gostujućih tavlaša iz Mostara, za pola sata bi svi redom bili modri i svezani, privedeni i saslušani. Vijest o bizarnoj tuči ljubitelja nerazumljive igre, ukoliko bi uopće bila objavljena, završila bi negdje na marginama ili, ako baš ne bi bilo ničega o mačkama koje mijauču Mozzarta ili svemirskom brodu viđenom iznad Kalesije, u rubrici Vjerovali li ne. A da se, evo sada, u Konjicu sukobe fudbalski navijači, policiji bi iz neobjašnjivog razloga trebalo barem pola sata da dođe, pa još sat i pol da ih smiri, večeras bi TV-dnevnik započeo dramatičnim naprđivanjem o huliganima i neredima, voditeljica bi, blijeda kao krpa, najavila gostovanje psihologa, gospodina tog i tog, koji će objasniti dubinske uzroke nasilja koje se sa sportskih borilišta seli na ulice i... Bla, bla, truć, truć, ser, ser. Kao stotinu puta do sada i kao što će biti još dvije stotine puta, sve dok jednom neko, slučajno, ne nađe najjednostavnije rješenje za stadionsko nasilje i prateće manifestacije kolektivnog mlaćenja.
Nejasno je i, zapravo, neobjašnjivo, kako su i iz kojeg razloga fudbalski navijači postali privilegirani. Navijanje je, naime, hobi, jednak skupljanju značaka i salveta, pravljenju Eiffelovih tornjeva od šibica ili uzgajanju maćuhica u soliteru. Dobrovoljna djelatnost za one što imaju višak vremena. Treba, naime, biti baš dokon, pa u sred radne sedmice otići iz Sarajeva u Orašje ili Široki, izgubiti cijeli dan u putu, kako bi se podržalo jedanaest svojih amatera u igri protiv istih takvih tuđih amatera. No, to navijanje, življenje za klub, kako znaju reći oni što ne mogu naći nikakav racionalan razlog za ono što rade, postalo je zasebna društvena djelatnost, a navijači zaštićeni kao bijeli medvjedi. Kada se tuku međusobno, kada njih trideset cipelari dvojicu, kada razbijaju izloge, kamenuju tramvaje, njima se bave novine i televizija, sociolozi i psiholozi, nakon što glasnogovornik MUP-a izjavi kako je od tri stotine aktera marisane, privedeno dvoje. I pušteno, normalno.
Pripadnici navijačke skupine Torcida iz Splita, tužili su, ima tome i dvije godine, Antu Tomića, pisca, novinara i scenarista, jer je jednostavno dokazao kako je problem sa fudbalskim navijačima u fudbalskim navijačima, odnosno da je jedini efikasan način da se spriječi stadionsko nasilje – u policijskom nasilju. Zapitao se Tomić, a Torcida naljutila, sjećali se iko da je nekada, negdje, interventna policija razdvajala ljubitelje savremenog i klasičnog teatra, da su marice odvozile razgoropađene gledatelje koncerta simfonijskog orkestra, da je otvaranje izložbe portreta u ulju odgođeno zbog bakljade posjetitelja, da su po kino-sali letjele kamenice... Nisu, jednako, ni kod nas niti drugdje, pucale lobanje i prevrtani automobili zbog karatea, odbojke, ženske košarke, rukometa, ma ni onoga udaranja svim i svačim, što se, iz nekoga razloga, vodi kao sport: tajlandski, kik, cik, pik boks. Zabilježeno nije niti da su redari bježali od navijača što su upali na tartan stazu u sred atletskog mitinga, ljuti k'o puške zato što je skakačica u dalj iz Ukrajine bolja od domaće cure sklone prestupima.
Tomić se nije bavio, a mogao je, situacijama u kojima je, normalno kod nas, dokazano kako manjak policijske sile uzrokuje višak navijačkih sloboda. Sjećate se, valjda, da je jednom, davno, nekoj budali palo na pamet da na Koševu organizira prijateljsku fudbalsku utakmicu između Bosne i Hercegovine i Srbije. Rezultat je bio – jedno izbijeno oko, više razbijenih glava i ko zna koliko neregistriranih lakših tjelesnih povreda. Malo kasnije, godinu najviše, na istom tom Koševu su se zvanično susrele reprezentacije Bosne i Hercegovine i Srbije. Rezultat je bio nula – nula. Stadionu su nije moglo prići sa upaljačem i mobitelom, pretresen je svako ko je prošao i blizu, grupa gostujućih navijača je uvedena, barem, sat nakon domaćih, ograđena i opkoljena, a na prvo uzvikivanje imena Radovana Karadžića, krenuli su pendreci u rebra. Muzički repertoar juga na kojem su bili smješteni navijači sa Pala i Sokoca je promijenjen u roku – odmah.
Organizirano navijanje u bivšoj Jugoslaviji bilo je rijetko i, uglavnom, civilizirano. Koliko to već navijanje uopće može biti. Krajem osamdesetih, grupno manifestiranje dominantno političkih stavova i etničke pripadnosti je sa jedne strane glorificirano, a sa druge osuđivano. Osude su, naravno, o čemu piše antropolog Ivan Čolović u knjizi Za njima smo išli pevajući, bile rezervirane za druge, po pripadnosti klubu i, još više, naciji. Kako je, dakle, verbalno nasilje „naših“ postajalo prihvatljivo, tako je i fizičko prihvaćano u ime odbrane državnih/nacionalnih interesa. U najkraćem, prošlost je od hobista učinila junake, da bi se njihovi nasljednici realizirali na istoj matrici, iako sa njom, osim usađenih sjećanja, niti šta imaju, niti je razumiju. Primijetio je to jedan nogometaš mostarskog Zrinjskog nakon što su navijači tog kluba pokušali linčovati igrače Veleža, kazavši da probleme izazivaju djeca koja su u ratno doba bili u pampersicama.
Iako jeste izazovno, naizgled intelektualno, dakle mudrosersko, analiziranje navijačkih nereda u kontekstu ukupne bosanske političke zbilje, ono predstavlja najefikasniji način da se problem ne svede na razumnu mjeru. A ona je prosta: da su navijači Sarajeva kontrolirani prije puta u Široki, Vedran Puljić bi bio živ, da je dvadesetak Banjalučana policija poslala na intenzivnu nakon što su pokušali doći do gostiju iz Sarajeva, tifozi Zrinjskog ne bi ni probali ući u teren i povješati nogometaše Veleža, da je ono Ultrasa što je ganjalo „Rođene“ namlaćeno i zaključano, pa zaboravljeno, ne bi Torcida provalila na Grbavicu, da je prvom koji je mimo redao pošao u Dolinu ćupova palica legla k'o budali šamar, ne bi onaj nesretnik iz Splita zamotan ležao u bolnici...
Ograničene policijske ovlasti privilegija su onih što se ne izlaze iz okvira civiliziranog ponašanja. Izvan tog okvira je sve dopušteno. Potvrđuju to dnevnici svako malo, intervjuirajući psihologe i sociologe, nakon kadrova u kojima pucaju lobanje onih što su, kao, pošli na utakmicu. Da bi opet, kao što smo navikli, isti ti TV-dnevnici i nakon fudbalskih susreta visokog rizika počinjali vijestima o političkoj krizi, potrebno je samo malo: pustiti policiju na navijače, a navijačima, da se ne iznenade, reći i u praksi pokazati da je nova policijska himna, parafraza narodne pjesme iz vremena prije socijalističke revolucije: udri drote, nek' palica ječi...
Sila je, sve u svemu, jedini adekvatan odgovor na nasilje. Represivni aparat, između ostalog, plaćamo da nam život ne bi zagorčavali oni što se tuku iz hobija. A navijanje je, da ponovim hobi. I ništa više. Baš kao što policija služi da je se boje oni što pređu granicu zakona. Zbog fudbala ili bilo čega drugog.
Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail:
[email protected]
