Tajne niti duše

[Zoya]

.

[dječak sa šibicama]

Stojim na kraju brda, i osluskujem govor noci. Sve je zamrlo, izgleda da spavaju i planine, i ljudi i zrak da spava. Samo je voda budna.... glagolji. Hvata me obamrlost i neka cudna sjeta. Misli se roje, preplavljuju glavu tiho i neumitno..


cuo sam se s njom prije kojih sat vremena. Smijala se i rekla je da je super da su mi brat i nevjesta otisli na selo i da cemo moc` ucit matematiku. Ustvari ona ce mi pomoc u matematici jer sam ja tudum za taj prokleti predmet iz kojeg imam asa. Njoj to ide ko po loju a ja se mucim. Zauzvrat cu ja njoj napisati jednu pjesmu koju istresem iz rukava dok si rekao keks.. nju to raznjezi a ja se smijem. Meni su te rijeci malo blesave.. izmisljam ih i slazem bez napora...njoj je to divno i topi se...

stojim na balkonu i cekam. S njega se vidi cijeli put koji ona treba preci.. od autobusne stanice do zgrade. To nikad ne propustam. Pogledam na sat.. naravno da je vec trebala doci. Dobro onaj prosli autobus je bio na knap ali ovaj vec... masa ljudi izlazi, ja izvijam vrat, ali to je hrpa zena s kesama u rukama koje grabe plocnikom a za njima se valjaju ljudi s aktovkama u rukama i par curica koje komentiraju naglas svoje gluposti tako glasno da ih cujem svaku rijec. Njih naravno nije briga. Vesele su i neobazrive

a nista.. zapalicu jos jednu....

ispusim cigaretu.. odlazim do WC-a reda radi, vracam se i opazam da je stigao novi bus. Primjecujem je odmah medju masom ljudi, imam nepogresivi senzor. Svako osjetilo je prepoznaje. Ona se izdvaja iz mase i koraca niz strminu koja vodi s vrha Pujanki. Upijam svaki korak i svaki mi se cini drugacijim i ljepsim od onog predhodnog. Njise se lagano dok koraca samouvjereno, ponosito ali s mjerom. Uzivam u njenim pokretima.. Volim je gledati dok dolazi, htio bih da to traje satima. Zar nije najveca ljepota u iscekivanju. Ona polako prilazi vec blize... zna da je gledam, podize glavu i mahne mi rukom.. smije se. Ja otpozdravljam, ona promice pokraj zgrade, sad ce vec do ulaza. Frknem opusak preko balkona... upucujem se prema portafonu. Dvaput kratko zvoni. Dizem slusalicu ...


Zivac me poteze za jaketu..

- eejjj...oces jest..ponio sam narezak..

nisam ni primjetio kad mi je prisao..trgnem se..

- necu..nisam gladan...jedi ti..

on uvijek moze jest. Taj je uvijek gladan..

- a dobro...ja cu malo zvaknut..

otvara konzervu vadi kruh iz ranca i mljacka.. ja mu prilazim.. i pitam..

- Zivac..vjerujes li ti u ljubav?..

prestaje zvakat i gleda me zblenuto

- sta?..

- ono znas...muskarac i zena..i to..

ustaje se, vadi malu maglite bateriju i svijetli mi u facu, ozbiljan je, sara mi ocima po licu..

- jesi dobro?..

zaklanjam oci od svijetla..

- skloni to jebote.. dobro sam.. zasto pitas?..

gasi bateriju..ponovo sjeda, gleda me i dalje ozbiljan..

- nista... 'nako..

[Gothic princess]

Zahvalan sam sto sam te uopce nasao..
Mogli smo projuriti jedno pokraj drugoga kao dva zrnca svemirske prasine. Bog, svemir, ili ma kako odlucili nazvati te velike sustave harmonije i reda, ne priznaju zemaljsko vrijeme. Za svemir se cetiri dana nimalo ne razikuju od cetiri miljarde svijetlosnih godina.
Nastojim to uvijek imati na umu.
Ipak sam samo covjek. A sva ta filozovska racionaliziranja koja mogu smisliti ne sprecavaju me da Te zelim svakog dana, svakog trenutka, kao sto ne mogu sprijeciti ni nemilosrdni vapaj vremena, vremena koje ne mogu provesti s Tobom, u svojoj glavi...

[Kinaski]

ja ovaj nacin izrazavam svoje emocije .... jebiga

[no_crnjak]

Vraćam ti se opet, Bože moj,
da pokažeš mi put,
jer si jedini što zna,
da stjeran sam u kut...

[Lucazode]

Vraćam ti se opet, Bože moj,
da pokažeš mi put,
jer si jedini što zna,
da stjeran sam u kut...

PRENESITE JOJ DA JE VOLIM


Nebo plavo, ponizno te molim,
prenesi joj koliko je volim.
I reci joj, ne moraš to kriti,
da sa njom ja želim vječno biti.

Sunce krasno, neka svjetlost tvoja,
zagrli je kao ljubav moja.
Neka tvoje sjajne zrake,
mome zlatu čuvaju korake.

Vjetre blagi poljupce joj nosi,
i moje dodire ti po njenoj kosi.
S usana joj poljubac ukradi,
pa ga mojim usnama ti vrati.

[open the pendzer]

Ove pretanke ruke dobila sam od njega

Volim se ponekad i dobro napiti
Kao prava kćer šefa hotelske sale
Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu
Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena
Čokoladom iz duty free shopa koja je u Vukovar
Stigla prekasno
Kao i međunarodni crveni križ
Kao i ljudskost
Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni
U ovaj dio svijeta
Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Nije mi krivo zbog mene
Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga tukli.

[TGwDT]

Ove pretanke ruke dobila sam od njega

Volim se ponekad i dobro napiti
Kao prava kćer šefa hotelske sale
Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu
Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena
Čokoladom iz duty free shopa koja je u Vukovar
Stigla prekasno
Kao i međunarodni crveni križ
Kao i ljudskost
Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni
U ovaj dio svijeta
Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Nije mi krivo zbog mene
Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga tukli.

[no_crnjak]

...jutro kada sam bio streljan,ja sam bio s tobom...

[Zovem se Zelena]

Zbrka u glavi. Roje se misli kao pčele oko cvijeta... Ali ništa u toj metafori nije tako lijepo. Ni pčelice ni cvijeće. Toliko je ljudi oko mene, svi nešto pričaju, a ja nikoga ne čujem. Samo klimam glavom.
Danas sam već izgovorila sljedeću rečenicu, nekoliko puta, osjećam se kao Crvenkapica izgubljena u šumi. Ali, ne plašim se vuka, plašim se sama sebe...
Opet brujanje u glavi, misli potiskuju jedna drugu. Rodi se jedna, u milisekundi potisne je druga, treća, bujica! Toliko pitanja, nigdje odgovora. Toliko toga, a nigdje ništa! Pregorit će mi žica u glavi od svega, a onda će mi otpasti uši
Ne volim ljude, ustvari, volim njih ne volim sebe jer se brzo vežem. A onda očekujem... Poslije, slijedi razočarenje, uvijek. Tu sam barem podvukla crtu, učim život iznova i iznova! I kao da uvijek na istoj lekciji padam. Onda se dignem, otresem prašinu, pogledam u oči one koji se smiju mom padu, ponosno okrenem leđa i nastavim dalje. Kamo? Ne znam! Pustim noge da one odluče jer srcu i glavi odavno ne vjerujem.

Nedjelja je... Znam da negdje neko uživa u popodnevnom suncu, na izletu. Neko radi, neko spava... Neko uživa u nedjeljnom ručku sa porodicom, negdje neko možda slavi i rođendan! Sretan im bio!
Evo ih, misli su se pretočile u suze. Samo to čekam, nakon njih sve je lakše. Slika je bistrija, boje su življe. I prevarim se tada na tren da će sve biti jasnije. Nasmijem se suncu, obujem tene za šetnju i idem... Daleko, daleko... Znam da bježim od svega, ali lažem se i dalje, ponosno, ženski, to samo šetam u susret životu!

[Mr. Brightside]

tesko nalazim rijeci za sve sto ti zelim reci...

[Lucazode]

Oči

U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.
Primetiš to po igrama koje polako počinju da se sapliću.
Primetiš to po iskraćalom odelu, koje ostavljaš mlađem bratu.
Primetiš i po bajkama, koje smo do sad tako lepo izmišljali.
Primetiš kako nam i bajke sve manje veruju.
Ustvari, velika je to varka. Baš kao što je i svet sa one strane svoga oka.
Onome koga posmatraš u ogledalu s nadom, Ti si nada koju on gleda iz svog sveta.
Ne veruj ničemu što se može primetiti samo sa jedne strane vida.
Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti.
Retki su oni koji shvataju granicu slobode.
Još ređi oni koji shvataju slobodu granice.
''Ne zidaj vrata veća od kuće'' kažu Eskimi.
To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.
Stvarno videti, znači: umeti videti kišu kako pada uvis.
Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina.
Ovako sam to čuo: ''Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću''
Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.
I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: ''Niko me na svetu nije pokorio sem mene''
Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.

I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
I snove valja videti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se,
baš kao što i ove reči ćutanja, tuđe i moje, tonu noćas,
a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

M.M.A

[Mannequin]

Oči

U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.
Primetiš to po igrama koje polako počinju da se sapliću.
Primetiš to po iskraćalom odelu, koje ostavljaš mlađem bratu.
Primetiš i po bajkama, koje smo do sad tako lepo izmišljali.
Primetiš kako nam i bajke sve manje veruju.
Ustvari, velika je to varka. Baš kao što je i svet sa one strane svoga oka.
Onome koga posmatraš u ogledalu s nadom, Ti si nada koju on gleda iz svog sveta.
Ne veruj ničemu što se može primetiti samo sa jedne strane vida.
Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti.
Retki su oni koji shvataju granicu slobode.
Još ređi oni koji shvataju slobodu granice.
''Ne zidaj vrata veća od kuće'' kažu Eskimi.
To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.
Stvarno videti, znači: umeti videti kišu kako pada uvis.
Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina.
Ovako sam to čuo: ''Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću''
Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.
I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: ''Niko me na svetu nije pokorio sem mene''
Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.

I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
I snove valja videti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se,
baš kao što i ove reči ćutanja, tuđe i moje, tonu noćas,
a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

M.M.A

[VeriBizi]

Ne priznajem rastanke
i nikad neću.
Suviše boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek niče;
kada na samom početku priče
vreme zatreperi i stane,
baš kada bleda,
još prazna zora
mesečevo srebro ućuti;
i kada zamre let povetarca
što dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane...
Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora,
da s tobom dišem i da te volim
i vatrom noći i zore sjajem.
I zato ne dam, i zato neću,
i zato rastanke ne priznajem.
Želim da živim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim,
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima,
dok postojim.
Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi;
da razvejano seme maslačka
tvoj vetar nosi
i sipa u šarene misli neke,
u žute duge na modrom tlu.
Zato ne dam i zato neću.
Zato moj odraz još vešto krije
istih osmeha tajne daleke.
Zato ću uvek biti sa tobom,
u dašku misli ili u snu.
Još uvek naš cvet negde niče,
još uvek naše tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri sleću.
Svi su rastanci tužne priče,
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad neću.

[idealnolosa]

Ne znači mi previše taj prašnjavi, stari, bučni kolodvor. Ne znači mi gotovo ništa. Od njega sam bježala i njemu sam se vraćala.
Uvijek sam voljela lutati, izgubiti se od svih onih koji me ne pokušavaju razumjeti, biti bliže sebi. Znaš to. Znao si to.

Mogla bih napisati kako je to bio još jedan poseban dan, dan poput onoga kada si prvi put otišao. Oči su ti se punile tugom. I moje su.
Mogla bih napisati kako se još uvijek bojim naglas reći da te nikada više ne želim sresti. Barem ne u ovom nesavršenom svijetu koji su drugi izgradili za nas.
Mogla bih napisati kako je prava istina da te želim sresti još samo jednom na tom istom prašnjavom, bučnom, starom kolodvoru.
Mogla bih napisati kako se svakoga dana sjetim tebe i onih tvojih riječi koje nisu bile ni najtužnije ni najljepše, no bile su tvoje.

Ali neću. Tako je lakše.

Napisat ću kako sam poželjela da nikada više ne ugledam tvoje oči u kojima sam nekoć tražila utjehu.
Napisat ću kako si od mog šarenog i bezbrižnog života napravio grobnicu u kojoj sam živa zakopana i u kojoj gubim želju za borbom.
Napisat ću kako sam na sve to zaboravila kad sam te ugledala tog jutra. Promatrala sam te sekundu ili dvije. Nisi se nimalo promijenio.
Nervozno si prebacivao ključeve iz jedne ruke u drugu.
Odmah sam poletjela prema tebi.
Nasmiješim se. I ti se nasmiješiš. I počinje.

Oči mi se pune suzama. U tvojim očima više ne vidim onaj stari sjaj. Mislila sam te samo pozdraviti na brzinu i krenuti dalje, pokušati zaboraviti
da si se ponovno pojavio u mom životu iz kojeg su te izgurale neke nove uspomene, neka nova lica, neki novi ljudi.
Želja mi se ostvarila, vratio si se samo na trenutak. Zbog mene, nadam se.

Kako četiri godine života strpati u ova dva sata? Samo sam o tome razmišljala.

Pričaš o njoj. Pričaš o njoj s nekim neviđenim žarom u očima. Ne želim sad slušati o njoj koja je promijenila sve što je postojalo između nas,
o njoj koja je srušila sve moje kule od karata kako bi izgradila svoje, o njoj koja je sada sve ono što sam ti nekoć bila ja. I više.
Toga sam se i bojala. U tvojim očima čitam da sada ona svojim osmjesima uljepšava tvoja bolna, pusta jutra i umiruje tvoje olujne noći.

Odjednom nastade tišina. Oboje se samo sramežljivo pogledavamo. Oboje smo se promijenili. Gdje je nestala sva ta naša ljubav?
Čekam njegov poziv, poziv koji će prekinuti naše poglede. Pitat će me gdje sam, no ne želim mu reći da sam s tobom, da s tobom ponovno postajem bespomoćna i plašljiva.
I taj bučni kolodvor postaje pozornica na kojoj smo samo ti i ja, dvoje vrhunskih glumaca koje publika promatra bez treptaja pokušavajući nas razumjeti, približiti nam se na trenutak.
Na jedan jedini trenutak. Na isti onaj trenutak na koji se ja tebi želim približiti. Zagrliti te. Pustiti pokoju suzu na tvom ramenu, u tvojim sigurnim rukama,
reći ti koliko mi nedostaješ i koliko mi trebaš. Ne želim ti priznati da se zbog tebe više nikome ne usuđujem približiti, ne mogu to.
U tvojim očima vidim sve one boje koje si mi ti pokazao, ali koje su i nestale s tobom.

I pozdravljamo se. Ovoga puta ja odlazim, odlazim prije nego što u tvojim očima pročitam neki znak da samo ja nedostajem u tvom životu, da si prazan bez mene.
Odlazim nadajući se da će ovaj trenutak trajati vječno. Ti i ja zagrljeni, moje suze zalijevaju tvoju krvavo crvenu majicu. Tako se i osjećam. Kao da krvarim, kao da nešto svoje ostavljam u tebi. Izgubljena sam i sigurna u tvojim rukama, ranjena i zaliječena. Dok nas njiše vjetar mog nemira.

Ponovno se gubim u tvojim očima, govoriš mi nešto svojim grubim glasom koji je postao moja najsvetija melodija.
Pružio si mi ruku i pomogao mi stvoriti moj svijet. U njemu sam sigurna, u njemu nema tebe, tebe koji me razbijaš poput stakla.

Istrgnula sam svoju ruku iz tvoje, no kao da je nešto moje ostalo u njoj, ostao je ogroman dio mene.
Napokon odlazim, govorim nešto besmisleno, promatraš me krajičkom oka, pognute glave i govoriš mi da ćemo se ponovno vidjeti, ali kao da ni sam u to ne vjeruješ.

Da, odlazim od tebe, patim, zaboravljam, volim zbog sebe... na tom bučnom, prašnjavom, starom kolodvoru.

[oh teddy...]

Vrlo malo si kao pjesma

Goustave Flaubert piše Louisi Colet Croisset

Govoriš mi vrlo nježne stvari, draga Muzo. Eh bien, za­uzvrat primi sve ono još nježnije no što bi mogla zami­sliti. Tvoja ljubav prodire u mene poput mlake kiše, i ja osjećam kako me nataplja do same srži moga srca.

Ne imaš li ti sve što mi je potrebno da bih te ljubio – tijelo, um, nježnost? Proste si duše i tvrde glave, vrlo malo si kao pjesma, ali krajnje pjesnička; u tebi nema do dobrote, i sva si poput svojih grudi, sva bijela i meka na dodir.

One koje sam poznavao, nisu se mogle mjeriti s tobom, i dvojim da se one za kojima sam žudio mogu mjeriti s tobom. Ponekad pokušavam zamisliti kako će izgledati tvoje lice u starosti, a meni se čini da ću te vo­ljeti kao što te danas volim, a možda i više.

[Plavi Zeko]

Proci ce i ona prije nje i ona prije tebe, proci ce i ona poslije tebe i ona poslije nje, proci ce i prva i posljednja.
Ostat cemo mi negdje izmedju nas. Srest cemo se sigurno jos mnogo puta, tisina ce govoriti, ali mi necemo cuti nista.
I kao sto Arsen Dedic jednom odpjeva " kako se poruše sni, a isto smo sanjali sad te se samo rijetko sjetim..."
tako i ja nocas tebe se sjetih.

Laku noc jedina moja...

[Vrteska]

Ove pretanke ruke dobila sam od njega

Volim se ponekad i dobro napiti
Kao prava kćer šefa hotelske sale
Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu
Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena
Čokoladom iz duty free shopa koja je u Vukovar
Stigla prekasno
Kao i međunarodni crveni križ
Kao i ljudskost
Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni
U ovaj dio svijeta
Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Nije mi krivo zbog mene
Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga tukli.

tako tužno i divno u isto vrijeme...

[simpozijum delirijum]

volis curu ?
napravi nesto lijepo
i glupo naivnno ..

[Lucazode]

That's life, that's what all the people say.
You're riding high in April,
Shot down in May
But I know I'm gonna change that tune,
When I'm back on top, back on top in June.

I said that's life, and as funny as it may seem
Some people get their kicks,
Stompin' on a dream
But I don't let it, let it get me down,
'Cause this fine ol' world it keeps spinning around

I've been a puppet, a pauper, a pirate,
A poet, a pawn and a king.
I've been up and down and over and out
And I know one thing:
Each time I find myself, flat on my face,
I pick myself up and get back in the race.

That's life
I tell ya, I can't deny it,
I thought of quitting baby,
But my heart just ain't gonna buy it.
And if I didn't think it was worth one single try,
I'd jump right on a big bird and then I'd fly

I've been a puppet, a pauper, a pirate,
A poet, a pawn and a king.
I've been up and down and over and out
And I know one thing:
Each time I find myself laying flat on my face,
I just pick myself up and get back in the race

That's life
That's life and I can't deny it
Many times I thought of cutting out
But my heart won't buy it
But if there's nothing shakin' come this here july
I'm gonna roll myself up in a big ball and die
My, My

[Ma.Le.Na]

Bila je ovo teska godina..nije kraj...al nekako danas..preispitujem tanke granice izdrzljivosti..
Koliko jos do ivice..koliko jos do zadnje niti koja drzi sve na svome mjestu
Kao da je blizu...vuces i povlacis...ne puca jos...a kao da je blizu..
Bila je ovo teska godina..nije kraj...jos nije kraj..

[idealnolosa]

Nema te u sobi,bolno to osjecam! Ostao miris tvoj,za mene miris proljeca!
Ako zatvorim oci,sjetim se kose tvoje,da je jos jednom pomilujem,da te poljubim,
puste su to zelje moje!
Gdje su sada ruke koje me vole,razumiju koje me njezno uzimaju!?
Boze,pa da,drugoj pripadaju!
Nema te u mog zivota proljecu,a jos mi bolovi zbog tebe oko srca slijecu..
Htjela bi nasa budjenja,kafe
zajednicka kuhanja,
raspjevana pospremanja..
Za mene izgubljen kao dio tjela,za negdje nekoj Bogom dan i pronadjen..
Saljem pisma na postu za nikad ne vracene,tamo gdje isto ostavljaju takva sve djevojke napacene!
A sve je uzalud,
tako uzalud,sto ode
vise ti ne pripada,
sav taj trud,nece te vratit,nikada!
Nikada!
*
cudan je Mjesec,krvari crveno,oblaci mute,pa se razidju,nocas je tuga tolika kao nebo,a sutra ce jutro ublaziti sve..
Sanjat cu opet da si kraj mene,sanjati,al na javi cu te morati zaista pustiti..
Zore ce biti,znam..bolne,nakon nocne more.
Zašto boli nesto sto nema podlogu lijepu?
Ima nesto u nama ljudima,da neznamo zivjeti za srecu!
Jednog ce dana,sve ovo biti pisma strana,cudit cu se svemu,bas kao veceras Mjesecu na nebu!
Takvi mi dani slijede,bjezanje od sebe,a noci teske koje dozivaju izgubljenog tebe!
*
izgubljen,u nedoumici mojih snova,netko tko je vezan,a pusten,nezaboravljen jer je nesudjen..
Izgubljen,ti si za mene izgubljen..
Sa tobom zadnji treptaj srca,moga tjela zadnji odjek strasti..da,zadnji si ljubljen od srca,do sagorjevanja,do kraja dubine duse,do ponora uma..
Mozda me zato cekas negdje na kraju,jer osjecam da smo nedovrseni..crna i bjela polutka yinga i yanga,spoje li se ikada?
Znao si da cu poslije tebe za svagda zivjeti na sto muka..
Samokaznjavanje me pratilo tada,kada sam te ostavljala,gurala od sebe..ti se kao Sizif,vracao nizbrdo..jer dugo si,dugo pokusavao odrzati dio naseg svemira,trudio se ne dati oblacima da nase sazvjezdje pokriju..
Smjesno,mjenjao si sve oko nas,za nas spas,samo nisi mjenjao sebe i cinjenicu da se ljubav u alkoholu utopi i da je kasno ju spasiti!
"nitko nikad,nitko nikada nije pio da bi pio,nego da bi svoju bol ubio.i ja nebih nikada ni jednu kap popio da sam samo jedan tebi bio"-to je zadnja pjesma koju smo odslusali,zagrljeni u suzama..
Nazdravljajuci izgubljenima nama,za zauvjek..grleci se kao ocajnici sto tonu u dno mora..Polupijani,oko nas iza oblaka dima,ljudi koji se vesele počecima,a ti i ja sahranjujemo ljubav..
Izgubljen,odavno si izgubljen..a godine su prosle,jos drhtim na pomisao o tebi..jos katkad sanjam stotine snova o nasem susretu..jos se sjetim nasih dana,jos uvjek..
Kako je moguce onda da si izgubljen?
Ne,u mom sjecanju-nikada!
"copy-paste"

[Mr. Brightside]

da si tu, da te zagrlim i cestitam ti
da se nasalimo i nasmijemo kao nekad, kad smo znacili nesto
jebi se, i ti i tvoja uvjerenja, glupe ideje i tuđa misljenja.
ali opet, kao da sam ja bolji, kreten koji ne shvata, i ne pokusava da shvati...
izvini, brate

[kuharica]

Često mi dođe da te spomenem u društvu.
Nešto me iz njihove priče asocira i ja krenem,
ali riječi stanu u grlu.
Ne mogu van.

I onda prešutim.
Svaki put te prešutim.

[fontanela]

Da bismo nekoga dolično voljeli, treba ga tako voljeti kao da će
sutra umrijeti.
Arapska

e da to bar shvatiš?!