Forum Klix.ba

...Kako samo odlaze
Kako samo odlaze oni za koje si mislio da nikad neće doći
Dani kao ovaj
Kao tvoj tadašnji dan
Možda kiša pada po prozoru, pokušava da se probije
Do tebe?
Šta vidiš danas?
Šta je to?
Gdje se nalaziš?
Najbolji dani su ponekad oni prvi, ponekad oni srednji,
A nekad čak i oni poslednji ...

Ovo je ruka
sto je nekad dodirivala
tvoju kosu.

Haiku - Borhes

Who's loving you

...

don't you know
I
sit around
with with my head
hanging down
and I wander
who's
loving you

...

Kad se ubio
pricaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inace iza portala docaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pricaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pricaju
tog jutra sve radnike u kazalisnom bifeu
zadnjim picem pocastio
i sa smijeskom u podrume teatra otisao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ruzama i oruzjem
gdje je vecinu dana provodio
sto je zadnje pomislio kad se ubio
pricaju da je tog jutra
svu rekvizitu za vecernju predstavu na mjesta slozio
i sitne dugove uredno platio
i jos se
tako pricaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoocnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ozujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kisu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se nicem radovao
kad se ubio
uvijek je sutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu zenu njegovao
s nikakvom placom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra zivot zivio
i nikog ni za što nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog nista nije molio
kad se ubio
samo je
tako pricaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
Raznio

-R. Serbedzija

idem
od jedne ruke do druge
gdje si

zagrlio bih te

grlim tvoju odsutnost
poljubio bih ti glas
cujem smijeh daljina
usne mi latice rastrgle

iz presahlih dlanova
blistava mi se pojavi
htio bih da te vidim
pa oci zaklapam

idem
od jedne sljepocnice do druge

gdje si ?

I have come curiously close to the end, down
Beneath my self indulgent pitiful hole. Defeated I
Concede and move closer. I may find comfort here
I may find peace within the emptiness. How pitiful.

It's calling me
...

And in my darkest moment, fetal and weeping.
The moon tells me a secret. My confidant.
'As full and bright as I am, this light is not my own
A million light reflections pass over me'
It's source is bright and endless.
She resuscitates the hopeless
Without her we are lifeless satellites drifting.

And as I pull my head out
I am without one doubt
Don't want to be down here
Soothing my narcissism I
Must crucify the ego
Before it's far too late
I pray the light lifts me out

Before I pine away.
...

So crucify the ego
Before it's far too late
To leave behind this place so
Negative and blind and cynical

And you will come to find
That we are all one mind
Capable of all that's
Imagined and all conceivable

Just let the light touch you
And let the words spill through
Just let them pass right through,
Bringing out our hope and reason.

Before we pine away.
...

Stari most u Mostaru je bio lijep uvijek na drugaciji nacin. Ako bih u jednom danu dolazio nekoliko puta da ga gledam, cak s istog mjesta, uvijek je bio nekako nesaglediv u svojoj ljepoti. On i sada titra njezan pred mojim ocima i zapravo neuhvatljiv, iako imam mnogo njegovih fotografija, nekoliko puta sam ga crtao, pa sam ga i tako pamtio, bezbroj puta sam vidio platna razlicifih slikara s motivom Starog mosta u Mostaru, ali zacudo i protiv moje volje najjasnije vidim kako se pogodjen granatama survava u vode Neretve. To je strasna rana, samo ne znam gdje bih je smjestio: na fon neba, u sjecanje, ranjavanje sjecanja? To ne znam, ali nedvosmisleno pamtim da je bio pogodjen u mojim prsima, ako je tu dusa, onda u mojoj dusi se survavao i pao u Neretvu. Ali da sam njegovo rusenje dozivio kao najdublju, posvemasnju uvredu to mi je odmah bilo jasno, a jasno mi je i sada. Ja nisam, dakle, mogao upamtiti i jasno uociti nijednu njegovu ljepotu, svaki put sve skupa samo naslutiti, on je, dok je stajao, bio uvijek na drugaciji nacin ziv i cudesno lijep, neodoljivo primamljiv ljudskom pogledu. Nemoguce je da nije, takav kakav jeste, pripadao svim ljudima na svijetu, koji su ga makar samo jednom vidjeli. Ali sta je to sruseno i ubijeno njegovim rusenjem? Kako to sebi objasniti, ima li tu kakva pouka? Sta to zapravo znaci? A uvreda, moze li se ona sprati? Hoce li ta bolna uvreda, isceznuti vremenom. Kako su se oni koji su ga srusili tome mogli radovati?

N.Ibrasimovic - POGODJEN U MOJIM PRSIMA

http://www.youtube.com/watch?v=sODQHhkj_YQ

Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao djevojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželjeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćeš misliti da je zauvijek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina poslije naše, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad uđeš s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam "Snježanu" i "Crvenkapicu"
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!


NA SVE SPREMNA BUDI - Izet Sarajlic

Oh, not because happiness exists
that too-hasty profit snatched
from approaching loss

But because truly beeing here
is so much
because everything here apparently needs us,
this fleeting world,
which in some strange way keeps calling to us.
Us, the most fleeting
of all

Ako se vratim kuci,
Jednoga dana,
Ako se vratim kuci,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
dugo da spavam, moja draga.

Zatvori prozor draga,
Zakljucaj vrata,
Utisaj zvono draga, staroga sata,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga.

Skini mi kaput draga,
I samo suti,
Sjedni kraj mene draga,
Doso sam kuci.
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga.

Ako me pitas draga,
Ja necu znati,
Suzama tvojim draga,
Ja necu dati,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga.

Ako se vratim kuci,
Jednoga dana,
Ako se vratim kuci,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam,
Moja draga.

http://www.youtube.com/watch?v=B2LcJTqwVug

Kažu, vrijeme rane nam liječi
i preboljet mogu sve........

Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da neznam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

Da se ne lazemo
nije to bio neki most od onih
podignutih da bi se u njih gledalo
ne, pre je bio od onih podignutih
da bi se sa njih gledalo
i pod njima prvi put poljubilo
Ali, ponekad ga je ona prelazila
svojim uobrazenim
kadetskim korakom
a mesecina se kao deverika
lovila u mrezu njene kose
po tome cu ga, eto, pamtiti

Kad otvoriš oči
Nemoj da se čudiš
Što svijet će da blista
Od Tvoje ljepote

Izet Z.P.

Umiru jeleni, i sad u meni tamo gde si bila slomilo se jutro,
Ko ti je rekao da snovi tamne, nikad necu znati,
Jer bicu samo trag coveka, bicu vodja skitnica.

Nek bude dan, kad divlje ptice krenu, preko istog mosta ja cu preci,
Ako me tamo ceka tvoja senka, nista necu reci,
Jer bicu samo trag coveka, i bicu vodja skitnica.

Ne brini, ne brini, jeleni umiru sami.
Na brini, ne brini, jeleni umiru sami.

Žeđ

I da se vratim s tisuće rana,
na prag kućni kad stanem,
ne nosi vode,
ni zavoja -
tijelom mi povij rane.



http://www.youtube.com/watch?v=tn1d5DmdMqY

Pred zoru je sa njine strane obično muk...
Pod velom magle zvecka osmi kozački puk...
I svu noć mi inje kamuflira šinjel uz polegli brest...
U inat ću i ovo pismo poslati... Znam: "ime i adresa nisu poznati"...
Dok tikvan-poštar ne skonta ko to čeka sa fronta... Kakvu dobru vest...

I tek da znaš... Ovo na slici je naoko pitomi pejsaž Galicije...
Al mira ni čas... Sve živo pali na nas...
Fotograf jedini metkove špara...
Oberst kao lud olovo rasipa, fotograf jedva katkad okine sa nasipa...
Na nadošloj Visli se soldati stisli... I svima su nam pomisli... Daleko...

U sumrak je sa njine strane obično žal...
Zatuži ađinokaja ko ranjeni ždral...
Al postane krotka kad drmne je votka... Onako "na belo"...
Pod mojom šapkom lavovi se baškare...
U snu mi pleteš beli šal za maškare...
Sva se pobrka pređa kad te obgrlim s leđa... Kao violončelo...

I tek da znaš... Mesec u žici je... Zvone na večernje zvona Galicije...
I neka mi to ne uzme nebo za zlo...
Al ti si jedino čemu se molim...
Brinuću već ja... Nemoj ti brinuti... Ma, da sam 'teo već sam stoput mogo ginuti...
Dok otiče Visla... Natraške, van smisla... I kreću jata pokisla... Daleko...

some feel the rain while others just get wet.

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak
i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to
i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna
dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo
će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću
sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto
užas. Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao
je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko
kalem i papir predamnom. Šutnja i čama. Koga Si,
noćas, otrgnuo gradu? Čije ćemo ime spominjati
jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba
biti mudar, neka se strava čekanja na licu
ne očituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Širi se
ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro,

toliko sam svikao na samoću. Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena
kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli
ko korov. A malo je zdravih u gradu duša. I pravo
je što je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je,
al otkuda zdravlje? Je li, Bože, zbilja,
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca
uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te
skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već
tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas.

A.S.

K. our friendship will definitly last for a long time. Be strong. Don't give up easily. You must be happy forever. X

Vrijeme sutnje je isteklo. Moram otic' negdje drugo, jer pozelim da govorim...