nađoh prije dan-dva ovaj intervju...zanimljiv za temu o kojoj se diskutuje...ali ga ne postirah jer je predug i na slovenačkom.otvara niz zanimljivih pitanja. intervju je sa Susan Brownmiller, jednom od poznatijih svjetskih feministica i kreatorkom izjave da je ukrućeni penis glavni krivac za nasilje nad ženama bez bilo kakve društvene ili emotivne vrijednosti., pa ako se kome da da čita slovenački evo linka:
http://www.mladina.si/tednik/200301/clanek/brownmiller/
ja ću prevesti ovaj dio koji mi se čini prilično zanimljivim(ako koja riječ bude loše prevedena ili falila, ne zamjerite):
...kad smo započele podrobnije izučavati silovanje, došle smo do zaključka da se radi o glavnoj metodi kojom muškarci zastrašuju žene, onemogućuju im djelovanje i pristup javnom prostoru.žene zbog straha pred spolnim napadom nisu u javnom prostoru mogle raditi mnoge stvari. u isti mah, su zagovarali stajalište (valjda muškarci???) da se silovanje nijednoj ženi ne može desiti,odnosno da mu se moguće oduprijeti.
gdje se stvara takav strah?otkud izvire?
radi se o priznavanju realnosti, koja je prikrivena, neartikulirana. Ljudi o tome većinom nisu govorili naglas. Postojao je neki opšti konsenzus da su silovatelji tamo negdje vani i osjećaj da su to ludi ljudi koji ne mogu kontrolisati svoju želju.silovanje se razumijevalo kao zločin iz strasti, kojeg čine muškarci s duševnim smetnjama ili oni koji drugačije ne mogu imati spolne odnose.freudovci su definisali silovanje kao otklon.nisu mislili na obične, normalne muškarce, posebno ne one mlade koji koriste fizičko nasilje nad ženama da bi dokazali premoć. to nisu bili potencijalni silovatelji.prve smo odvojile silovanje od spolne želje i pokazale da se radi o uobičajenom i čestom načinu izražavanja prevlasti i mržnje prema ženama.
Proglašavanjem silovanja političnim otvorila se mogućnost da neki vaše tvrdnje pretvore u tezu da feminizam viktimizira sve žene, da na njih projicira poziciju žrtve i da je tako reći "kriv" za neke postmoderne probleme s autoritetom. Po tome feminizam ne bi bio legitimni politički pokret, već štetna sekta:
ta optužba je došla nekoliko godina kasnije ,ne tada, kada smo govorile o silovanju, i od onih kojim nije odgovaralo naše usmjerenje. A to još ni izdaleka nije bilo naše stajalište. Radilo se o posljedici medijskih predstava, načina na koji so djelovali mediji - od nas su neprestano zahtijevali, da im tražimo i kažemo žrtve, da ih uputimo na televiziju, da govore o sebi kao o žrtvama. Najprije se radilo o silovanju, nekoliko godina kasnije o nasilju u porodici i, posebno u SAD, o nasilju nad djecom. istina je pak, da smo upozoravale na to, da su prostitutke žrtve i da prostitucija viktimizira sve žene. To je bila naša pozicija. A posebno nam se činilo mnogo važnije 'pogledati' muškarce kao počinioce, napadače, ako upotrebim policijski žargon, koji su počinili zločin silovanja, a ne govoriti o žrtvama. To je bio veliki problem za muškarce. Mnogo bolje su se osjećali kad smo govorile o ženama kao žrtvama, potom se nije trebalo suočiti s muškom psihologijom i svojim vlastitim djelima.
...Imala sam dokaze da je bilo mnogo silovanja na relaciji muški-muški, posebno u zatvorima. Iskazalo se , da su muškarci - počinioci silovanja tim činom pretvorili muškarce - žrtve silovanja u žene. I tako ih preko te vrste nasilja feminizirali i dehumanizirali.
Šta je s nedavnim raspravama o silovanjima u ratu koje su se odvijale prije svega u vezi s konfliktom na području bivše jugoslavije?O tome ste imali različito mišljenje od Alexandre Stiglmeyer …
Apsolutno! Mislila sam, da su htjeli Hrvati u ime Bošnjaka, koji su tada radi srpskoga osvajanja gubili teritorije, prevesti američko javno mnijenje na bosansku stranu tako, da su sve Srbe označavali kao silovatelje. To mi se činilo slabim političkim potezom, jer nikada ne siluju cijeli narodi, nego samo muškarci s pobjedničke strane. O tome sam napisala članak za Newsweek. Taj članak je Alexandra Stiglmeyer htjela iskoristiti za početak svoje antologije o silovanjima kao nekakav tematski uvod. Potom joj je sinulo da se moje tvrdnje ne slažu s njenim . Moju agenticu je upitala da li bih ja bila spremna promijeniti nekoliko riječi . Agentica nije dobro razmislila i rekla je: "Sigurno , pitat ću Susan." To sam naravno odbila. Potom je još s nekim ljudima počela širiti glasine da sem prosrpski usmerjena. Iako nisu znali zašto, ja sam jednostavno zagovarala svoju političku filozofiju o tome, ko u ratovima siluje - uvijek pobjednička strana . Ona ima mogućnosti za to, neprijateljeve žene ima pred nosom. Poraženi za takvo nešto nemaju vremena, jer se moraju sklanjati.
) :
.. ako ne znas argumentovati nego ides sa karakternim atentatom i citanjem misli... 