AA CA wrote:Timotije wrote:
Ja samo malo karikiram i zezam se ali u biti se slazem u potpunosti s tobom. sve je malo i slozenije kad zivis vani, nema rodbine, komsiluka, prijatelja da ulete kad zatreba, ritam zivota je veoma brz i stresan, tako da se to neminovno odrazi i na djecu.
Trudis se da djecu vaspitavas otprilike onako kako si i sam vaspitan ( izbacujes ono sto mislis da je bilo lose i nepedagoski u radu tvojih roditelja), pa sta ispadne. Djeca ionako vise vremena provode sa pedagozima (i sa drugim jezikom) nego s tobom, pa je velika lutrija kako ce to sve na kraju ispasti iako se kao roditelj nadas najboljem.
Naravno da ih ne tucemo, ali da nekad bude galame i svadje, deset puta dnevno!
P.S. Je li mlada bila cemu?
Možda bih i ja bila pristalica malog "puc, puc" za opomenu.
Ali mi je prvih godinu dana pomagala majka, pa sam skontala kako se to dijete i odrasli "dogovore" na obostrano zadovoljstvo.
Moja svekrva je pedagog po profesiji i insistirala je na odgoju djece bez batina. To su dvije žene koje ja jako volim, cijenim i poštujem.
Sestrina djeca su malo drugačija, malđi su i malkice življi pa i sistem dogovora ide malo teže, ali ima efekta.
I dan danas dok god na dječija pitanja odgovaram sa "molim..." pitanja je bezbroj i sve je OK, prvi put kad kažem "Šta je... Šta treba..." nema više pitanja i odmah svi znaju gdje je kašika, čaša .... gdje je džemper....gdje su flomasteri..."
Ponekad povisim ton,
jer je to način da ukažem na veliku grešku koja se ne bi smjela više ponoviti.
Ima tu i nekoliko nepisanih pravila kao što je i ono:
Nervozni i nezadovoljni roditelji = nervozno i "zločesto" dijete
Zaposli ti dijete (spram uzrasta i interesovanja) da ono nebi zaposlilo tebe (odnosno iz dosade napravilo glupost), to je ono kad nana pravi pitu pa djetetu da malkice jufke da i ono pravi i onda to zajedno pojedu kad se ispeče.
Kažu da je odgoj djeteta ravan kopanju bunara pomoću igle. Tu su definitivno u pravu. Strpljenja i mudrosti nikad dosta kad su djeca u pitanju. I svaki "problemčić" je priča za sebe.
A mlada k'o avion, i dan danas.
Nasi su dobro, ali bas dobro zivi i "nevaspitani" (za one koji smatraju da djeca treba da sjede u cosku ko`fikus). Zena je zivac i vristi s njima po cijeli dan, ja sam malo smireniji, pokusavam sve rijesiti, kao sto ti kazes pricom, objasnjavanjem i dugotrajno pregovaram o ama bas svemu i svacemu.
Razlika je u tome sto na njenu vrisku ne reaguju (jer je to manje-vise po njima mamina normala), dok ja kad vrisnem (porijetko) ustuknu i malo se prepadnu (automatski u mojim ocima traze nadu da se ja to ipak samo salim kao i obicno, kad je ne vide onda se malo primire).
Zaposljavam ja njih cijelo vrijeme ali zbog njihovog malog uzrasta (<2 i <4), sve ih drzi vrlo kratko. I to je normalna faza odrastanja, promijenice se i to.
Samo da mi u "pameti" ostanemo!
P.S. Svakog ljeta smo kod moje mame u Sarajevu i komsiluk poslije nas (i to sa svih strana), uvijek staru pita sta je s njima jesu li oni uvijek onako bucni?
P.P.S. Bas mi drago za mladu!
Nadam se da ću umjeti održati do sada postignuti balans mojih i njihovih želja. 
