Price, pjesme, intervjui...

[_ad.hoc na drugu_]

The drum of the realization of the promise is beating,
we are sweeping the road to the sky. Your joy is here today, what remains for tomorrow?
The armies of the day have chased the army of the night,
Heaven and earth are filled with purity and light.
Oh! joy for he who has escaped from this world of perfumes and color!
For beyond these colors and these perfumes, these are other colors in the heart and the soul.
Oh! joy for this soul and this heart who have escaped
the earth of water and clay,
Although this water and this clay contain the hearth of the
philosophical stone.

(RUMI;Mystic Odes 473)

[_ad.hoc na drugu_]

Many of the faults you see in others,
are your own nature reflected in them.
As the Prophet said,
'The faithful are mirrors to one another'.

[_ad.hoc na drugu_]

(RUMI)

You are in love with me, I shall make you perplexed.

Do not build much,
for I intend to have you in ruins.
If you build two hundred houses in a manner that the bees do;
I shall make you as homeless as a fly.
If you are the mount Qaf in stability.
I shall make you whirl like a millstone.

[_ad.hoc na drugu_]

Let go of your worries

and be completely clear-hearted,

like the face of a mirror

that contains no images.

If you want a clear mirror,

behold yourself

and see the shameless truth,

which the mirror reflects.

If metal can be polished

to a mirror-like finish,

what polishing might the mirror

of the heart require?

Between the mirror and the heart

is this single difference:

the heart conceals secrets,

while the mirror does not.

( The Divani Shamsi Tabriz, XIII)

[danas]

Features > October 20, 2005 > Web Only
The Subject Supposed to Loot and Rape
Reality and fantasy in New Orleans
By Slavoj Zizek


According to a well-known anecdote, anthropologists studying “primitives” who supposedly held certain superstitious beliefs (that they descend from a fish or from a bird, for example) asked them directly whether they “really” believed such things. They answered: “Of course not—we ‘re not stupid! But I was told that some of our ancestors actually did believe that.” In short, they transferred their belief onto another.

We do the same thing with our children by going through the ritual of Santa Claus. Since our children (are supposed to) believe in him and we do not want to disappoint them, they pretend to believe so as not to disappoint us by puncturing our belief in their naivety (and to get the presents, of course). Isn’t this also the usual excuse of the mythical crooked politician who turns honest? “I cannot disappoint the ordinary people who believe in me.” Furthermore, this need to find another who “really believes” is also what propels us to stigmatize the Other as a (religious or ethnic) “fundamentalist.” In an uncanny way, some beliefs always seem to function “at a distance.” In order for the belief to function, there has to be some ultimate guarantor of it, and yet this guarantor is always deferred, displaced, never present in persona. The point, of course, is that this other subject who directly believes does not need to actually exist for the belief to be operative: It is enough precisely to presuppose his existence, i.e. to believe in it, either in the guise of the primitive Other or in the guise of the impersonal “one” (“one believes…”).

The events in New Orleans after Hurricane Katrina struck the city provide a new addition to this series of “subjects supposed to…”—the subject supposed to loot and rape. We all remember the reports on the disintegration of public order, the explosion of black violence, rape and looting. However, later inquiries demonstrated that, in the large majority of cases, these alleged orgies of violence did not occur: Non-verified rumors were simply reported as facts by the media. For example, on September 3, the Superintendent of the New Orleans Police Department told the New York Times about conditions at the Convention Center: “The tourists are walking around there, and as soon as these individuals see them, they ‘re being preyed upon. They are beating, they are raping them in the streets.” In an interview just weeks later, he conceded that some of his most shocking statements turned out to be untrue: “We have no official reports to document any murder. Not one official report of rape or sexual assault.”

The reality of poor blacks, abandoned and left without means to survive, was thus transformed into the specter of blacks exploding violently, of tourists robbed and killed on streets that had slid into anarchy, of the Superdome ruled by gangs that were raping women and children. These reports were not merely words, they were words that had precise material effects: They generated fears that caused some police officers to quit and led the authorities to change troop deployments, delay medical evacuations and ground helicopters. Acadian Ambulance Company, for example, locked down its cars after word came that armed robbers had looted all of the water from a firehouse in Covington—a report that proved totally untrue.

Of course, the sense of menace had been ignited by genuine disorder and violence: Looting, ranging from base thievery to foraging for the necessities of life, did occur after the storm passed over New Orleans. However, the (limited) reality of crimes in no way exonerates “reports” on the total breakdown of law and order—not because these reports were “exaggerated,” but for a much more radical reason. Jacques Lacan claimed that, even if the patient’s wife is really sleeping around with other men, the patient ‘s jealousy is still to be treated as a pathological condition. In a homologous way, even if rich Jews in early 1930s Germany “really” had exploited German workers, seduced their daughters and dominated the popular press, the Nazis ’ anti-Semitism would still have been an emphatically “untrue,” pathological ideological condition. Why? Because the causes of all social antagonisms were projected onto the “Jew”—an object of perverted love-hatred, a spectral figure of mixed fascination and disgust.

And exactly the same goes for the looting in New Orleans: Even if all the reports on violence and rapes had proven to be factually true, the stories circulating about them would still be “pathological” and racist, since what motivated these stories were not facts, but racist prejudices, the satisfaction felt by those who would be able to say: “You see, Blacks really are like that, violent barbarians under the thin layer of civilization!” In other words, we would be dealing with what could be called lying in the guise of truth: Even if what I am saying is factually true, the motives that make me say it are false.

Of course, we never openly admit these motives. But from time to time, they nonetheless pop up in our public space in a censored form, in the guise of denegation: Once evoked as an option, they are then immediately discarded. Recall the recent comments by William Bennett, the compulsive gambler and author of The Book of Virtues, on his call-in program “Morning in America”: “But I do know that it ‘s true that if you wanted to reduce crime, you could, if that were your sole purpose, you could abort every black baby in this country, and your crime rate would go down. That would be an impossibly ridiculous and morally reprehensible thing to do, but your crime rate would go down.” The White House spokesman immediately reacted: “The president believes the comments were not appropriate.” Two days later, Bennett qualified his statement: “I was putting a hypothetical proposition … and then said about it, it was morally reprehensible to recommend abortion of an entire group of people. But this is what happens when you argue that ends can justify the means.” This is exactly what Freud meant when he wrote that the Unconscious knows no negation: The official (Christian, democratic … ) discourse is accompanied and sustained by a whole nest of obscene, brutal racist and sexist fantasies, which can only be admitted in a censored form.

But we are not dealing here only with good old racism. Something more is at stake, a fundamental feature of the emerging “global” society. On September 11, 2001, the Twin Towers were hit. Twelve years earlier, on November 9, 1989, the Berlin Wall fell. November 9 announced the “happy ’90s,” the Francis Fukuyama dream of the “end of history”: the belief that liberal democracy had, in principle, won, that the search is over, that the advent of a global, liberal world community lurks just around the corner, that the obstacles to this ultra-Hollywood happy ending are merely empirical and contingent (local pockets of resistance where the leaders did not yet grasp that their time is over). In contrast, 9/11 is the main symbol of the end of the Clintonite happy ’90s, of the forthcoming era in which new walls are emerging everywhere, between Israel and the West Bank, around the European Union, on the U.S.-Mexico border. The rise of the populist New Right is just the most prominent example of the urge to raise new walls.

A couple of years ago, an ominous decision of the European Union passed almost unnoticed: a plan to establish an all-European border police force to secure the isolation of the Union territory, so as to prevent the influx of the immigrants. This is the truth of globalization: the construction of new walls safeguarding the prosperous Europe from a flood of immigrants. One is tempted to resuscitate here the old Marxist “humanist” opposition of “relations between things” and “relations between persons”: In the much celebrated free circulation opened up by the global capitalism, it is “things” (commodities) which freely circulate, while the circulation of “persons” is more and more controlled. We are thus not dealing with “globalization as an unfinished project,” but with a true “dialectics of globalization.” The segregation of the people is the reality of economic globalization. This new racism of the developed world is in a way much more brutal than the previous one: Its implicit legitimization is neither naturalist (the “natural” superiority of the developed West) nor culturalist (we in the West also want to preserve our cultural identity). Rather, it ‘s an unabashed economic egotism—the fundamental divide is the one between those included into the sphere of (relative) economic prosperity and those excluded from it.

In the beginning of October 2005, the Spanish police, who have dealt with the problem of desperate African migrants trying to penetrate the small Spanish territory across Gibraltar with lethal force, displayed their plans to build a wall between the Spanish and Moroccan border. The images presented—a complex structure with all the latest electronic equipment—bore an uncanny resemblance to those of the Berlin Wall, only with the opposite motive, designed to prevent people from coming in, not getting out. The cruel irony is that it is the government of Zapatero, arguably the most anti-racist and tolerant in Europe, that is forced to adopt these measures of segregation—a clear sign of the limits of the multiculturalist “tolerant” approach which preaches open borders and acceptance of Others. It is thus becoming clear that the solution is not “tear down the walls and let them all in,” the easy, empty demand often put forth by soft-hearted liberal “radicals.” Rather, the real solution is to tear down the true wall, not the police one, but the social-economic one: To change society so that people will no longer desperately try to escape their own world.

This brings us back to rumours and “reports” about “subjects supposed to loot and rape:” New Orleans is one of those cities within the United States most heavily marked by the internal wall that separates the affluent from ghettoized blacks. And it is about those on the other side of the wall that we fantasize: More and more, they live in another world, in a blank zone that offers itself as a screen for the projection of our fears, anxieties and secret desires. The “subject supposed to loot and rape” is on the other side of the Wall—this is the subject about whom Bennett can afford to make his slips of the tongue and confess in a censored mode his murderous dreams. More than anything else, the rumors and fake reports from the aftermath of Katrina bear witness to the deep class division of American society.

Slavoj Žižek, a philosopher and psychoanalyst, is a senior researcher at the Institute for Advanced Study in the Humanities, in Essen, Germany. He is the author of, among many other books, The Fragile Absolute and Did Somebody Say Totalitarianism?

[black]

ZNAMENJA, SJEMENA
María Zambrano


Svjetlucaju u noći bića, kroz svjetlo svijesti koje tu noć ne rastjeruje, znamenja, znamenja iz carstva matematike, kao i figure iz drugih carstava, iz carstva svetoga ili onoga što tome poglavito teži. Prizivlju, prijeteći da će se pretvoriti u opsesije, ištu da budu protumačena; nameću se kao postaje kroz koje treba proći, kao koraci koje treba izvan ili onkraj puta napraviti onaj tko ga je unaprijed ocrtao, samo svojim nejakim umom. Kruže i prevrću se ta znamenja u figurama umjetnosti i u onim figurama koje vidi onaj tko ima vizije. Mnoge su od njih sablasti nečega - bića ili događaja realno promatranoga u svakodnevlju - promatrane realno, ali ne i istinito. I njihova vizionarska slika tako proganja kao neprimijećena istina, kao um ostavljen lebdjeti u zraku.

Znamenja, figure, izgledaju kao klice uma koji se skriva kako bio dao znamenja života, kako bi privlačio; razlozi života koji, prije nego što polože račune, što mi obično držimo jedinom zadaćom svakoga razumijevanja, pa i samog uma, i prije nego što pruže neki oslonac objašnjenjima za ono što se dogodilo i ono što nije, ištu da se podigne pogled prema onome prvome, stvaralačkome umu koji u čovjekovu životu skromno - prikladno - mora biti um oploditelj.

Sjemena su dakle ta znamenja i figure jedne spoznaje koja zahtijeva i koja biću što ih promatra obećava da će se njegov život nastavljati i odvijati. U okviru su naše racionalističke tradicije već stoici zborili o "logos spermatikosu", "seminalnom umu", što je izražaj koji nam sada izgleda tako rječit. Jer riječ je um puno izgubila, puno se potrošila kada se pretvorila u apstraktnu riječ da bi postala vjerni prijevod za "logos". Isto se zbiva i s terminima "sjeme", "klica", jer se danas odnose samo na biologijsku stranu, i ništa više.

Pozornost posvećena neljudskim znamenjima kod povijesnoga čovjeka zarobljena je u pozornosti koja se posvećuje okolnostima, a da se i ne zamjećuje kako okolnosti mogu ponuditi stanovito otkriće u svezi elemenata što ga oblikuju i od nas ištu "da ih spasimo", kako kaže Ortega y Gasset, koji ih je "otkrio" kao čuvare uma kojega treba spasiti od skrivenoga logosa.

I tako treba zateći sebe sama u čuđenju pred bjelodanošću prirodnoga znamenja: figura utisnuta u krila leptira, u list biljke, u krilca insekta, pa čak i u kožu onoga nečeg što gmiže između svih bića i života, jer sve što ovdje živi na neki način puzi, vuče se, ili ga život vuče. To su znamenja koja ne mogu činiti oznake, niti upozorenja. I obratimo li se tom upozorenju čistog osjećaja koje u svakom čovjeku živi obavijeno zaboravom, pokazuju nam se kao figure ili kao znamenja utisnuta iz velike daljine, i iz velike blizine, znamenja univerzuma.

[black]

Nostalgija migranta, nostalgija sjećanja
Alan Pejković



Nostalgija je uvijek satkana od filigranskih detalja. Selektivno sjećanje tek za trenutak obezglavljeno nekim nenadanim pucnjem iz prošlosti se daje u bijeg. Žustro napušta kapije naše neoprezne ličnosti i pravi male ornamente onog što je bilo. Nekoliko kapi bitter lemona koje naprasno odlučimo popiti da bismo našli slike koje ne žele biti nađene. Kad ih nađemo, postajemo njihovi taoci kojima je čak i prijatno u njihovom društvu. Baš kao štokholmski sindrom. Otmičar i žrtva se zbližavaju. Par domina koje popadaju bez nekog reda povlačeći, tek znatno kasnije, šablone koji nešto znače u Velikoj shemi stvari. Koncept nostalgije, te subverzije duše, nastao je 1678. godine kada je švicarski ljekar Johannes Hofer spojio grčke riječi nostos (povratak kući) i algia (čežnja, bol) da bi dijagnosticirao pacijente koji su patili od čežnje za domom i njihove fizičke simptome kao što su astma i razni oblici depresije koji su se činili usko povezani sa ovom čudnom i jakom čežnjom (Dames 29). Do kraja devetnaestog stoljeća nostalgija je izašla iz okvira medicinskog diskursa i ušetala u popularnu kulturu, književnost i druge oblasti ljudskog života. Posebno migrantskog života.
Kao teoretska pojava, kulturološki koncept od značaja, nostalgija postavlja bitna i neizbježna pitanja o ulogama prošlosti i sadašnjosti, o osjećaju pripadnosti, o kontinuitetu i prekidima u kolektivnoj i osobnoj povijesti. Dakle, nostalgija po svojoj definiciji ne može biti jednostavna. Ako bismo i uspjeli da je definiramo jednostavno, u par suhih akademskih riječi, ostaju brojne neizbrisive i kompleksne dodirne tačke sa konceptima sjećanja, emocija, medijske reprezentacije ili zaborava. Bila definisana kao društvena bolest (Susan Stewart), ili kao napuštanje sjećanja (Christopher Lasch), nostalgija dobija ambivalentnu vrijednost i u kolektivnom i u osobnom smislu. Migrant ima nostalgiju u molekulama tijela. Ponekad i u samim atomima. Elektroni se ponekad prestanu kretati. Takozvana nostalgična blokada.
Nostalgija se uvijek zasniva na gubitku. Dubokom gubitku, traumi jednog nestajanja, prekidu ličnosti u vremenu i prostoru. Kao kad neko ugasi svjetlo u sobi pa onda neočekivano istrgne prekidač iz zida. Gubitak nekog područja koje avetinjski ostaje da prebiva u našim sjećanjima stvara povoljan geografski okvir za bujajuću nostalgiju. Spektralna prošlost diže glavu. Topografska bol. Gubitak rodnog mjesta kao značajnog elementa u izgradnji identiteta stvara i diskontinuitet u tom procesu stvaranja našeg identiteta koji se proteže kroz čitav život. Gubitak uvijek definira ono prije i ovo poslije. Ostavljajući iza sebe poznatu hranu, muziku koja je obilježila mladost, društvene običaje na koje smo se navikli makar ih i ne voljeli, materijalne stvari koje smo voljeli i kojima pripisujemo mitsku vrijednost, jezik koji je ekstremno bitan ingredijens identiteta, susrećemo se u novoj zemlji sa novim začinima, jelima koja nam se pomalo gade, novim političkim konceptima koji nas ne privlače ili nas čak i malkice odbijaju, jezikom koji nikako ne leži u ustima i čak bježi iz njih, ponekad čak i vizualno neprivlačnim pejzažima. Ili skandinavskom klimom. Gubitak mladosti dodaje temporalnu dimenziju. Može biti povezan sa prostornom nostalgijom a može djelovati i sasvim izolovano. Teško je izbjeći ovog demona kad nam ruke prekriju staračke pjege i kad te iste ruke drhte pri svakom pokretu. Nektar mladosti. Poznato iz Balaševićevih tekstova, ali uvijek pali. Posebno iza par čaša vina.
Postoji u nostalgiji i određena funkcionalnost. Njena retroaktivnost, njen hod unatrag, lako stvara utopijski pejzaž. Obično odbacimo sve distopijske elemente i ostaje sreća koju smo zaboravili u kolijevci prošlosti. Koncentrat koji smo trebali ponijeti sa sobom u život. I odista, ako već možemo zamisliti bolju prošlost koja ima ili nema veze sa realnošću, možemo stvoriti i bolju budućnost. Makar u mislima. Svaka mistifikacija je tu nadohvat ruke. Kao u prodavnici igračaka. Plaćamo količinom mašte. Platežno sredstvo koje se brzo troši. Separacija od zemlje u kojoj smo rasli pojačava vezanost za predmete koji dolaze iz te zemlje i tog vremena. Čak i one najsitnije. Znamo svi šta nekom sa Balkana znače Kiki i Bronhi bombone, 505 s crtom, Vegeta, čokoladne bananice. Sve minijaturni spomenici nostalgiji. Sjaje se u mraku. Baš kao i neki davni kafići povezani s još davnijim velikim ljubavima za koje smo se zarekli da ih nikad nećemo napustiti, kuće u kojima smo proveli specijalne trenutke ili bar sanjali neke specijalne snove, brda kojih se inače nikad ne bismo sjetili jer smo pobogu odrasli u gradovima. Nostalgija pretvara čitavu našu prošlost u jedan specijalan trenutak, u kino predstavu u čije platno rado ulazimo. Umotavamo se čak u isto platno. Bijelina nas vuče.

[Sedef]

Het goede boek

Het goede boek - je kunt het zomaar kopen
Je neemt het mee, je zet het in een kast
Het zal je nimmer voor de voeten lopen
Maar legt, zodra je wilt, een wereld open
En daarin ben je dan zijn eregast.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

uit de gedichten van Drs. Heinz Polzer (1919)



Hajd' da se usudim prevesti sa holandskog !


Dobra knjiga

Dobru knjigu mozes lako kupiti.
Uzmes je i ostavis na policu.
Ona ti nikad nece smetati
Ali ce ,cim zazelis ,citav svijet za tebe otvoriti
I unutra ces biti njen pocasni gost .

[repeater]

Dubravka Ugresic
Ministarstvo boli
odlomak iz engleskog prevoda

The first time I entered the classroom I could tell what made them our people. Our people had an invisible slap on their faces. They had that sideways, rabbitlike look, that special tension in body, that animal instinct of sniffing in the air to tell which direction danger is coming from. The ourness came through in a certain stained melancholy in their features, a slight cloud on their brows, a barely visible, almost internal stoop.
...
The manner in which they moved and the places where they came together betrayed their loss of personal space: the bench in front of the house, where they could watch the world pass by, or on the waterfront, where they could see what ships came in and who came down the gangplank; the town square, where they could walk with their friends, the café, where they could sit at their table and have their drink. In the cities of Europe they vainly sought the coordinates of space they had left behind them, their spatial coordinates.

[repeater]

INTERVIEW

Dubravka Ugrešić - književna zvijezda u amsterdamskom egzilu. Autorica nagrađivanih romana i napadanih članaka, slobodna književnica sa stalnim boravkom u Amsterdamu i predavačica na američkim sveučilištima govori o svojem novom romanu 'Ministarstvo boli' koji će predstaviti u Hrvatskoj, odnosu prema ratu i Jugoslaviji, odbijenoj nagradi 'Katarina Frankopan', polemici o Stephenu Kingu te sudbini knjige na slobodnom tržištu



NACIONAL: Prije točno godinu dana odbili ste primiti nagradu “Katarina Frankopan” za “Zabranjeno čitanje” jer je u žiriju sjedio Slaven Letica. Znate li što se s nagradom dogodilo?
– Zbog negativnog publiciteta pretpostavljam da nisu htjeli da uručenje bude u novinama, ali ljudi su dobili nagrade. Mene je netko zvao u ime darodavca, vjerojatno tajnica, i pitala me bih li imala što protiv da novac koji sam odbila nekome daju. Ja sam rekla da je super ako to oni hoće, no ne mogu određivati kome kad sam ga već odbila. Ona je rekla da će pogledati kome bi to najviše trebalo i mislim da je našla nešto za djecu oboljelu od AIDS-a, tako nešto. I tako je to otišlo u dobrotvorne svrhe, barem se nadam.

NACIONAL: Nije li perverzno da vam Letica daje nagradu deset godina nakon što vas je onako brutalno napao?
– Letičin čin treba čitati u kontekstu općeg nedostatka ozbiljne artikulacije hrvatske kulturne i političke scene, drugim riječima izostaje napor da se ustanovi što se sve zapravo dogodilo i što se nije dogodilo. Nedostaje promišljanje svega, ali isti taj izostanak karakterizira mnoge sredine, poput Srbije ili Bosne. Uglavnom se radi o malim sredinama, promiskuitetnima, gdje se ljudi drže zajedno i ne vole zamjerati jedni drugima. Zato nema ni prave kritike, a umjesto novinske polemike imamo novinske makljaže. Nedostaje i ozbiljno promišljanje i bivše Jugoslavije, i života u njoj, i rata. Kao da je sve nekako odrezano, kao kod kineskog cara Shi Huang Tija koji je spalio sve knjige da bi povijest počela s njim. To je i Tuđman htio i to mu se dogodilo. On je postigao svoje. A mi smo, čini se, izgubili. Zastrašujuće je kako je sve to nestalo. Srećem mlade ljude iz Srbije koji ne znaju tko je Makavejev, eto da spomenem samo jednog od tih koji su nestali.

NACIONAL: Jedna komentatorica prije deset godina nazvala vas je dinosaurom koji se nije prilagodio promjeni klime pa je osuđen na izumiranje.
– Mi imamo užasno zanimljivo iskustvo, jedinstveno i teško, iskustvo rata i raspada zemlje, spajanja i odvajanja, ali nedostaje artikulacije tog iskustva. Kao da se sve to nije ni dogodilo. Zasićenje, umor, apatija, opće su obilježje hrvatske sredine, kao i drugih. U tom smislu je Tuđman pobijedio. Hrvatska povijest kao da je zaista počela s njim. I svi su to apsolutno popušili, čak i pametni ljudi. U javni govor uvukla se fraza: to se dogodilo davnih ‘90-ih. Kad kažete da nešto pripada u ‘90. godine prošlog stoljeća to znači da nema nikakve veze s nama, prema tome mi smo novi ljudi koji počinju ispočetka. A zapravo smo zombiji. Ako ljudi nemaju bogatije i preciznije kulturno sjećanje, sve je dopušteno. Možemo slobodno reći da smo izmislili vilicu i ne znajući da je vilica izmišljena prije 700 godina. To daje osjećaj nevjerojatne slobode. To je sloboda neznanja. To je način da čovjek ostane mlad, da se postavi kao čovjek novog vremena, da se ne petljate previše u ono što je bilo jučer i da nema odnosa prema tome. Jer to jučer jako je komplicirano, zar ne. To je vrlo zgodan način da se stvari preskoče i da se život zaista počne ispočetka.

NACIONAL: Je li “Ministarstvo boli” roman o egzilu?
– Inače postoji roman Grahama Greena “Ministarstvo straha”, a “Ministarstvo boli” je pornografski naslov jer se sado-mazo klubovi nerijetko zovu tim imenom. Postoji i death metal grupa toga imena. Roman je pisan iz perspektive pripovjedačice koja se zove Tanja Lucić. Ona je profesorica jezika i književnosti i predaje jednoj grupi studenata. Svi ti studenti su odrasli mladi ljudi i izbjeglice u jednoj zapadnoeuropskoj zemlji. Neki od njih rade u jednom šnajderaju gdje izrađuju odjeću za porno industriju. Među sobom vole reći da rade u ministarstvu.

NACIONAL: Rushdie kaže da je egzil zapravo san o slavnom povratku. Sanjate li vi uopće o povratku u Hrvatsku?
– Rushdie je napisao i malu knjigu “Čarobnjak iz Oza” u kojem roman Franka L. Bauma i film interpretira kao priču o egzilu. Ispostavlja se da je egzil zanimljivi dio Dorothyna života. Uostalom, taj dio filma je u boji. U tom smislu rečenica “Nijedno mjesto nije kao dom” neka je vrsta lažne i utješne Dorothyne izjave. Danas blijede kategorije doma i onoga što je vani, zvalo se to egzil ili ostanak u nekoj drugoj zemlji. Opozicija gubi smisao. Tako se i osjećaju mnogi ljudi. Nema više one tragične dimenzije kao kod ruskih disidenata koji se nisu mogli vratiti ili brojnih jadnih žrtava globalnog traffickinga za koje je egzil ropstvo. Ljudi se mogu vratiti, otići negdje drugdje, stvari su puno fleksibilnije. Dom i inozemstvo sve u svemu nemaju više ni jak ni isti značenjski naboj.

NACIONAL: Od čega živite vani?
– Otkad sam otišla i ostavila posao na Filozofskom fakultetu živim kao free lancer. Živim od pisanja, povremeno predajem, uglavnom u Americi, uvijek nakratko. Bila sam jedan semestar na Harvardu prije dvije godine, prije toga u Los Angelesu na UCLA, prije toga u University of North Carolina, Chapel Hill, predavala sam i na sveučilištu u Amsterdamu. Sve je to bilo i lijepo i zanimljivo, ali i stresno. Što da se radi, takav je život.

NACIONAL: Jednom ste rekli da u Nizozemskoj vidite svoje knjige u knjižarama i članke u novinama, ali da vam je biblioteka u Zagrebu.
– Kao pisac osjećate se doma tamo gdje vas vole. Nedavno sam se tako osjećala u Poljskoj jer se pokazalo da ljudi strašno čitaju moje knjige i da ih vole. Imala sam 120 ili 150 ljudi na književnim večerima i ljudi su kupovali te knjige. U svijetu zatrpanom informacijama, smećem, medijskim industrijom knjiga, filmova i muzike postoji intelektualna mreža, poznavanje i komuniciranje. I tako računam na svoje čitatelje ma gdje bili. U Harvard book storeu plaćala sam knjigu karticom, a prodavač je rekao: “Bože, pa to ste vi!” Ispostavilo se da je mladi prodavač moj strastveni čitatelj, a nije ni profesor ni student. Čitatelji se nalaze svugdje.

NACIONAL: Ispada da je Letica imao pravo kad se hvalio da je zapravo on zaslužan za vaš uspjeh vani.
– Letica prije svega usluge čini sebi, i to cijelo vrijeme. S obzirom na to da je Letica hrvatska medijska ličnost, njegova proizvodnja laži postaje istinom. A sad ga još štiti i saborski imunitet.

NACIONAL: Koliko pratite stanje u Hrvatskoj?
– Uvijek sam dolazila na kratko vrijeme i ostajala u uskom krugu svoje obitelji. Stvari sam saznavala preko novina i televizije. No prvi put za ovih deset godina, boraveći u Zagrebu prije mjesec dana, osjetila sam u zraku olakšanje. Nakon dugo vremena ponovno sam se familijarizirala s prostorom, učinilo mi se da sam Zagreb obula kao staru cipelu. Učinilo mi se da su ljudi puno vedriji, ponovno sam čula tipični zagrebački humor. Na primjer, dok sam ulazila u tramvaj, dva dečka iza mene su rekla: “Ma uđite gospođo, ne morate skidati cipele.”
Meni su kao i mnogima uvijek test taksisti, političke promjene mjerim prema njima. I dan-danas radim istu grešku, kažem da me vozi na Trg republike, a onda taksist kaže: “Mislite, na Trg bana Jelačića”, i razgovor krene o politici. Sada, nakon dugo vremena, taksisti ne govore o politici. Ljudi su se čini se okrenuli više sebi i svojim životima. Nitko ne spominje više političare i to čini atmosferu ugodnijom.

NACIONAL: Unatoč optimizmu izgleda da nećemo ući u Europsku uniju prije 2010.
– Hrvatska će ući u Uniju puno prije, preko reda, brže nego što se misli. Hrvatska ima lijepo more, koje je blizu. Stranci su pokupovali nekretnine, a njih treba učiniti zakonski sigurnima. I na kraju, kapital je uvijek gladan novih tržišta.

NACIONAL: U “Kulturi laži” napisali ste kako je baš glavni zagrebački trg lakmus balkanske svijesti muškarci u šetnji i žene s vrećicama na tržnici?
– U tom eseju je i anegdota o satu seksualnog odgoja u osnovnoj školi. Kad je učiteljica na ploči nacrtala žensku i mušku figuru sa stiliziranim seksualnim oznakama i objašnjavala djeci razliku u spolovima, jedno je dijete pitalo: “A gdje su mami vrećice?” U tom sam eseju malo nagazila, možda i pretjerala, i vjerujem da je sada situacija drukčija, barem među mladim ljudima. Zbog rata mi se sve učinilo jako mučnim i taj je esej rezultat tog ogorčenja.

NACIONAL: Jedna od davnih optužbi na vaš račun bila je i da ste feministica.
– Moć je još uvijek i svugdje u muškim rukama. No dogodila se komercijalizacija feminizma, trivijalna popularizacija, a rezultat toga je smeće kakvo je “Seks i grad” ili “Vaginini monolozi”. Kad cijeli svijet popuši “Vagine monologe” kao jako subverzivan ili oslobađajući tekst, onda se pitate odakle toliki nedostatak znanja i pamćenja. A to radi tržište, tržište radi na zaboravu. Tržište ne može izmisliti uvijek nešto novo, nego vas uvjerava da je nešto novo.

NACIONAL: Je li i stanje u hrvatskoj kulturi optimistično kao i u politici?
– Hrvatskoj se kulturi dogodila ta nagla dinamizacija i prihvaćanje zapadnjačkih tržišnih normi. Radi se o glamuriziranju javnog života, pa tako i kulture, ali što ispod toga stoji, zaista ne znam. Kad čitate hrvatske novine, onda je sve prepuno svakakvih događanja, ljudi stalno objavljuju knjige i to u hiljadama i hiljadama primjeraka, stalno se događaju nekakve kazališne predstave, stalno nešto nekud ide. Sve u svemu, čini se da je izdavaštvo živnulo, knjižare su očito bogatije, prevodi se ono što i vani svi prevode.

NACIONAL: Gdje vidite sebe i svoje knjige u svemu tome?
– Čini se da postoji prešutno ignoriranje, a možda se radi i o stvarnom nedostatku interesa, to ne mogu znati. Došle su nove generacije koje imaju svoje interese. Budući da je svijet zasićen informacijama, vremena za ozbiljniju reviziju novije povijesti i za kulturno prevrednovanje nema. A tu je i tržište koje stalno otkriva toplu vodu. Isti taj efekt dogodio se i u ostalim tranzicijskim zemljama. Radi se o kulturnom zaboravu. Ali to se ne može spriječiti jer je cijeli svijet postao velika tržnica koja ima svoju dinamiku.

NACIONAL: Pratite li još uvijek rusku književnost?
– Avangarda, ali i staljinizam, doživjeli su površnu i trivijalnu komercijalizaciju. Možete kupiti šalice s Malevičevim fragmentom i majicu sa Staljinovim sloganom. Što se suvremene kulture tiče, stvaraju se zvijezde kao svugdje na tržištu. Izabrani imaju medijski prostor, velike naklade i honorare, a ostali tonu u poluanonimnost i bore se da uđu u zvjezdani vrh.

NACIONAL: U Americi ste se upleli u polemiku oko toga što je nagrada NBA uručena Stephenu Kingu.
– “Zabranjeno čitanje” objavljeno je u Americi i dobilo je posvuda vrlo lijepe kritike. Netko je pročitao moj esej u kojem kažem da bi King, da je živio u Staljinovo vrijeme, dobio Staljinovu nagradu. I King je zaista dobio američku nagradu pa me novinar zvao. Radi se o tome da je američka književnost uvijek, za razliku od europske, imala svijest o tržištu. Dok su američki pisci radili za tržište, hijerarhija vrednovanja ipak se uspostavljala unutar američke akademske sredine. Znalo se tko je prva liga, a tko su komercijalni pisci. Sada je ta granica izbrisana. Ako je sve slobodno tržište, i ako ovisi o proizvođaču – što je laž, onda je konzekventno tome moja kolegica Madonna koja je napisala knjigu za djecu i Britney Spears koja je napisala autobiografiju. Kad je Madonna nedavno bila u Nizozemskoj na promotivnoj turneji za svoju malu slikovnicu “English Roses”, ljudi su čekali u dugačkim redovima, a Nobelovu nagradu uručenu u isto to vrijeme Coetzeeu malo tko je primijetio, iako je Coetzee daleki južnoafrički Nizozemac.

NACIONAL: No i vi ste zanimljivi medijima zbog raznih drugih razloga, a ne samo književnih.
– Loše je da radite intervju sa mnom, bolje napravite razgovor s Davidom Beckhamom. On je dobio British Book Award za najprodavaniju knjigu, koju nije ni napisao, što nije važno jer je čovjek industrija. Izdavači proizvedu do deset zvijezda godišnje, ne više, osim stalnih koji se dobro prodaju kao King ili Grishom, tržište izmisli još 2-3 mlade zvijezde, i na njih se baca sva zvjezdana prašina, sav novac. Njihova imena obiđu sve izdavače, sve zemlje i na kraju, najčešće, padnu u zaborav. Nitko više ne govori o književnosti, nego o knjigama. Knjiga je tržišni produkt, a da produkt izazove pažnju na tržištu nije uvijek nužna i kvaliteta.

NACIONAL: Je li vas strah prije hrvatske turneje?
– Ne. S turnejom ili bez nje na kraju ostaje književnost, a nju je uvijek čitalo malo ljudi.

NACIONAL: Biste li se vratili u Hrvatsku?
– Sve je otvoreno. Svijet se promijenio, ne postoje bolji ili gori svjetovi. Ako imate dobar kompjuter i Internet, može vam biti svejedno gdje živite.

DUBRAVKA UGREŠIĆ
Biografija
ROĐENA U KUTINI 1949.

Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
1978. ‘Poza za prozu’
1981. ’Štefica Cvek u raljama života’
1983. ’Život je bajka’
1988. ‘Forsiranje romana-reke’, nagrada ‘Meša Selimović’ i ‘Ksaver Šandor Gjalski’
1989. Nagrada Grada Zagreba i NIN-ova nagrada za roman
1992. zbog članka ‘Čisti hrvatski zrak’ u Die Zeitu napadnuta
od 1993. živi u inozemstvu; ‘Američki fikcionar’
1995. ‘Kultura laži’
1996. nagrada za eseje ‘Prix Europeen de l’ Essai Charles Veillon’
1997. nizozemska nagrada Versetsprijs
1998. Sud-West-Funk Bestenliste Literaturpreis
1999. Osterreichischer Staatspreis fur Europaische Literatur
2000. nagrada ‘Heinrich Mann’
2001. ‘Zabranjeno čitanje’, ‘Muzej bezuvjetne predaje’
2002. Priznanje PEN centra BiH; odbila nagradu ‘Katarina Frankopan’
2004. ‘Ministarstvo boli’

NACIONAL, 04.05.2004

[Orhanowski]

Boris Dežulović


Kroatizmi


Velika se frka nadigla ovih dana zato što je Glas Istre objavio intervju s Lepom Brenom. Nije, istinabog, Ceca osamdesetih rekla ništa skandalozno: skandalozno je ispalo samo što je to ništa skandalozno Brena rekla, a Glas Istre objavio na - srpskom.


Feral, recimo, već petnaest godina sve što Srbi za taj list kažu ili napišu uredno objavljuje na jeziku kojim Srbi govore, pa nikom ništa. Dobro, nije baš nikom ništa, bilo je bogami i svakome svašta, ali redarstvenici s predziđa hrvatstva odavno su od Ferala digli ruke. Njima je valjda i prirodno da četnici u tom tjednom memorandumu SANU pišu na četničkom jeziku. Sada, međutim, eto srpskog jezika izvan Ferala, slobodnog poput krvoločne zvijeri puštene iz kaveza, i vreba iz trafika nedužne hrvatske čitatelje.

Pitanja ima stotinu, ali kako god okreneš stvar je razarajuće apsurdna. Načelno, hrvatski i srpski dva su različita jezika, i s tim se svi slažu. Načelno, dakle, kad izvorni govornik srpskog jezika daje intervju hrvatskim novinama, valjalo bi ga prevesti na hrvatski, i s tim se svi slažu. Problem je, međutim, što hrvatski čitatelj i načelno i u principu bez poteškoća čita intervju Lepe Brene na srpskom, i razumije svaku riječ. On bi, doduše, volio da ne razumije, on gnjevan može reći da ne razumije, ali svi znamo da je razumio i da laže, jer bi radije bio budala nego poliglot.

To je vječna hrvatska frustracija i Hrvati je liječe kako znaju. Izmišljaju nove riječi, rastavljaju "neću" u "ne ću", titluju srpske filmove, lektoriraju Krležu, traže od haaških tužitelja da im optužnice sa hrvatsko-srpsko-bosanskog prevedu na hrvatski i prave se da ne razumiju kad Lepa Brena kaže "Brioni su za mene svetsko čudo". Iznenadili biste se, međutim, koliko bi Hrvata razumjelo da je Lepa Brena rekla "Brioni su za mene srpska ostrva".

Jer Srbi su nas, reći će oni, svih ovih stoljeća terorizirali velikosrpskim književnim standardom jednako kao oružjem, svaka je srpska riječ ovdje odjekivala poput topovskog projektila, i mnogi je nevini hrvatski čitaoc (bum!) i gledaoc (bum!) stradao čitajući štampu (bum!) ili gledajući direktne (bum!) prenose (bum!!) fudbalskih (kabum!!!) utakmica. A zdravo se tkivo hrvatskog nacionalnog korpusa i danas, kao nekoć, razara metastazirajućim srpskim turbo-folkom, srpskim filmovima, srpskim televizijskim serijama, srpskim knjigama, srpskim humorom i intervjuima sa srpskim zvijezdama na srpskom jeziku.

Da Hrvati, međutim, nisu tako autistični u svom malom, tijesnom bunkeru, i da barem ponekad zavire kroz puškarnicu na drugu stranu, lakše bi podnijeli taj kulturni teror. Utješila bi ih možda u njihovoj paranoji, ali i nahranila posrnuli domoljubni ponos, spoznaja da i ta čudna bića neobična jezika s druge strane predziđa more - jednaki problemi.

U isto vrijeme, gotovo istog dana kad je intervju Lijepe Brijene u Glasu Istre pokrenuo novu jezičnu Oluju, a domobrani i pozadinci u najboljoj hrvatskoj vojnoj tradiciji krenuli iza akademika i jezikoslovaca "čistiti" oslobođeni kulturni prostor od sumnjivih riječi i glagolskih oblika, na suprotnoj strani fronta drugi je jedan Glas, ovoga puta banjolučki Glas Srpske, objavio uznemirujući tekst o aveti agresivne hrvatske uljudbe i pogubnom utjecaju hrvatskih medija na srpski nacionalni identitet.

"Za razliku od programa hrvatskih televizijskih kuća, u Republici Srpskoj, a naročito u njenom zapadnom dijelu, evidentan je nedostatak redovnog programa televizija iz Srbije. I dok građani Republike Srpske čekaju na program RTS-a i drugih TV kuća iz Srbije, stručnjaci upozoravaju da je - zbog uticaja hrvatskih televizija - u govoru mladih, ali i starijih građana naše Republike prisutno sve više kroatizama", kaže se u dramatičnom komentaru Glasa Srpske.

Niste, eto, ni znali da postoji ta riječ, kroatizam. Znamo da postoje turcizmi, germanizmi, talijanizmi, anglizmi i ostali sitni, opasni insekti što poput virusa ebole iznutra izjedaju naš materinji jezik, na čelu s najopasnijim od svih, strašnim, nakaznim srbizmima što se halapljivo hrane našim hrvatskim infinitivom, vršeći nezapamćeni genitiv nad posvojnim pridjevima čiji je jedini grijeh bio to što su pripadali hrvatskom rječniku. U tom halucinacionalnom ustanku nismo nikad ni pomislili da bi moglo postojati nešto što se zove kroatizam, da bi i hrvatske riječi mogle nekome biti tuđice, da bi jednom mogle napraviti ono što hrvatsko oružje nikad nije - prijeći Drinu.

Internetski forumi, ali i ozbiljni znanstveni skupovi, novinski komentatori, akademske i političke elite u Republici Srpskoj i Republici Srbiji već duže se vrijeme bave tako fenomenom "hrvatskog kulturnog imperijalizma". Ovdje se o tome, naravno, ne zna ništa, ali priča je fascinantno ista.

"Srpska politika, za razliku od hrvatske, nikada nije umjela da cijeni značaj jezika za očuvanje nacionalnog identiteta", kaže u Glasu Srpske banjolučki intelektualac Predrag Gugo Lazarević: "Srpski intelektualci su jezički otvoreni prema hrvatskim leksemima, pa danas veliki broj Srba govori 'dojam' umjesto 'utisak'."

Zvuči poznato? Pa nas ovdje već petnaest godina istim dramatičnim glasom upozoravaju da hrvatska politika, za razliku od srpske, nikad nije znala cijeniti značaj jezika za očuvanje nacionalnog identiteta, da su hrvatski intelektualci sluganski otvoreni prema srpskim leksemima i da danas veliki broj Hrvata govori, šta ja znam, 'utisak' umjesto 'dojam'!

I da frustrirani Hrvati, kažem, pomole guzicu iz rovova - koje su iskopali da horde do zuba naoružanih srbočetničkih reči ne izađu na istočne granice Velike Srbije i zauzmu liniju prijedlog-prilog-rečenica - vidjeli bi kako su u međuvremenu stotine hrabrih hrvatskih riječi prodrle duboko u neprijateljsku pozadinu. Marširaju preko Drine brojka, tečaj, učinak, uređaj, vozilo, zdravstvo, drvored, pouzeće, ishod, strahovlada, mučnina, upala, prehlada, posuda, smeće, navodno, ples, konobar - sve strašne hrvatske riječi koje je nedavno na frontu svojim ušima čuo ratni reporter beogradskih Večernjih novosti.

Stupaju tako ponosni kroatizmi jedan uz drugoga, udario gordi hrvatski infinitiv na srpski gedžovanski genitiv, a srpski babići i brozovići u panici traže sinonime što su se razbježali Srbijom, za uši izvlače dezertere iz rečnika Matice srpske i privode pobegulje iz niskotiražnih ćiriličnih načertanija, dok vazduhoslovstvo i proturiječna odbrana spašavaju što se spasiti dade, uspijevajući tek nadljudskim naporima ekavizirati "redosled" ili "testeninu".

Paradoksalno, hrvatska se uljudba u svom jurišu na istok koristi istim koridorima kao i svojedobno srpska. Onako kako su nas hrvatski paranoici godinama uvjeravali da je Hrvatska strateški srbizirana humorističkim serijama s Čkaljom i Mijom Aleksićem, socijalističkim sapunicama, "Boljim životom", plitkim filmskim komedijama, srpskom lektirom, novokomponovanim narodnjacima, ali i pop i rock muzikom - tako danas srpski paranoici upozoravaju da iz srpskih kafića i taksija, sa splavova i iz kafana odjekuju Oliver, Grašo i Gibonni, a sa srpskih televizora - Hrvatska televizija. Igor Mandić dočekuje se u Beogradu kao pop zvijezda, a srpske televizijske kuće spremno otkupljuju svaku Huljićevu sapunicu: "Vila Marija" je već i reprizirana, "Obični ljudi" zauzeli su najvišu kotu srpskog utjecaja, TV Pink, a serija "U zaleđu", na užas srpskih patriota, nije čak ni prevedena, pa se zloglasna ustaška riječ "zaleđe" našla duboko u srpskom ofsajdu.

Kao rezultat svega, jedan mi se ugledni hrvatski Srbin požalio nedavno kako ga mladi Beograđani pozdravljaju sa - "bok"! Gde je nestao lepi srpski "ćao", zavapio je neki jezikoslovni genije na jednom tamošnjem internetskom forumu, na kojemu se mrtvo ozbiljno objašnjavalo kako su "downloadirati" i "bluetoothirati" hrvatske riječi, dok se na srpskom kaže "daunloadovati" i "blututovati".

Bokče, pravde - rekao bi stoga hrvatski intelektualac, samo kad bi pomolio nosom preko vreća pijeska složenih između naslonjača i televizora.

Paranoje nacionalnih higijeničara razotkrivaju tako njihovu najgoru noćnu moru. Dokazujući da su različiti, hrvatski i srpski nacional-shizofrenici pokazuju koliko su zapravo isti. Razlika je možda tek u tome što se u Hrvatskoj stječe takav utisak, a u Srbiji - dojam.

[talijan]

jerzy kosinski

Jednog sam dana cuo kako svecenik objasnjava nekom starcu da onaj tko je izmolio odredjene molitve dobiva od boga stotinu do tri stotine dana oprosta. Buduci da seljak nije shvatio znacenje tih rijeci, svecenik se upustio u opsirna objasnjenja. Iz svega toga shvatio sam da onaj koji izmoli vise molitava zasluzuje vise dana oprosta i da to navodno ima trenutacno djelovanje i na njegov zivot; u stvari, veci broj prikazanih molitava omogucuje covjeku ljepsi zivot, a manji broj znaci da covjek mora pretrpjeti vise nevolja i muka.
Odjednom su mi se vladajuci obrasci svijeta otkrili u predivnoj jasnoci. Shvatio sam zasto su neki ljudi jaki a drugi slabi, jedni slobodni a drugi porobljeni, neki bogati a neki siromasni, neki zdravi a drugi bolesni. Onaj prethodni jednostavno je prvi shvatio potrebu molitve i skupljanja najveceg moguceg broja dana oprosta. Negdje daleko gore, sve te molitve sto dolaze sa zemlje uredno se svrstavaju, tako da svaki covjek ima svoj pretinac, u koji su uskladisteni njegovi dani oprosta.
U svom duhu vidio sam beskonacne nebeske pasnjake, pune pretinaca, od kojih su jedni bili veliki i ispupceni od dana oprosta, a drugi mali i gotovo prazni. Posvuda sam vidio neiskoristene pretince, da budu na raspologanju onima koji poput mene, zasada jos nisu otkrili vrijednost molitve.
Prestao sam kriviti druge; krivnja je bila samo na meni, mislio sam. Bio sam preglup da otkrijem vladajuce nacelo svijeta ljudi, zivotinja i dogadjaja. Ali sada je u ljudskom svijetu nastupio red, a i pravda. Trebalo je samo moliti, usredotocujuci se na one molitve koje donose najveci broj dana oprosta. Tada ce jedan od bozjih pomocnika odmah zapisati novog clana vjernika i odrediti mu mjesto na kojemu ce se njegovi dani oprosta poceti skupljati kao vrece psenice, nakamarane u vrijeme zetve. Vjerovao sam u svoju snagu. Vjerovao sam da cu za kratko vrijeme skupiti vise dana oprosta od drugih ljudi, da ce se moj pretinac brzo ispuniti i da ce mi nebo morati dodijeliti jedan jos veci, tako velik kao sto je sama crkva.
Zatajivsi pravi razlog svog zanimanja, zamolio sam svecenika da mi pokaze molitvenik. Brzo sam uocio molitve oznacene najvecim brojem dana oprosta i zamolio ga da me nauci te molitve. Malo ga je iznenadilo moje zanimanje za neke molitve i potpuna ravnodusnost za druge, ali je pristao i citao mi ih nekoliko puta. Naprezao sam se da usredotocim sve snage duha i tijela na to da ih upamtim. Ubrzo sam ih savrseno dobro znao. Bio sam spreman za pocetak novog zivota. Imao sam sve sto je potrebno i vrijedno znati, pa da dani kaznjavanja i ponizenja ubrzo prodju. Sve do sada bio sam obicna mala bubica koju je svatko mogao zgnjeciti. Odsada ce skromna buba postati nedostizan bik.
Mrmljao sam molitve neprestano, od zore do mraka, izgubivsi racun o danima oprosta koje sam zasluzio, ali kao da sam vidio kako njihova hrpa stalno raste sve dok neki od svetaca, zastavsi u svom lunjanju nebeskim pasnjacima, ne pogleda sa zadovoljstvom jata molitava sto se dizu sa zemlje kao vrapci – dolazeci sve odreda od jednog malog djecaka sa crnom kosom i crnim ocima. Zamisljao sam kako se moje ime spominje na saboru andjela, pa onda na saboru nekih manjih svetaca i tako sve blize prema nebeskom prijestolju.

[danas]

prevedoh brzopotezno, u letu… ne zamjerite…

Izvinjenje

Ne bih da se hvalisem, ali kad me je Volodja zveknuo u uho i pljunuo mi u celo, zgabio sam ga tako da to podugo nece zaboraviti. Tek kasnije sam ga isprebijao Primusovom pecnicom, a bilo je vec vece kad sam ga izudarao peglom. Stoga, njegova smrt nije niposto bila iznenadna. To sto sam mu odsjekao nogu dok je jos bio dan nije nikakav dokaz. Tad je jos bio ziv. A Andrusu sam ubio iz ciste inercije, i ne mogu sam sebe kriviti za to. Mislim, zasto su mi se Andrusa i Jelisaveta Antonovna nasli na putu? Nisu imali nikakvog razloga da iskacu iza vrata. Optuzen sam da sam krvolocan. Kazu da pijem krv. Pa dakako da sam polizao krvave fleke – ali to je samo prirodna ljudska teznja da unisti tragove svoga zlocina, ma kako beznacajan on bio. I kad smo vec kod toga, nisam silovao Jelizavetu Antonovnu. Kao prvo, ona uopste nije ni bila djevica, i kao drugo, ja sam se samo pozabavio sa njenim lesom, tako da ona nema nikakvog razloga za kuknjavu. Pa sta ako je ona bila pred porodom? Zar nisam izvadio dijete iz nje? A nije moja krivica sto mu ovaj svijet nije bio namjenjen. I nisam mu ja otfikario glavu – ovo je bilo uzrokovano njegovim tankim vraticem. On prosto nije bio napravljen za ovog svijeta. Ali tacno je da sam razmazao njihovo pasce po podu cizmom. Ali ipak, nije li nadasve cinicno optuziti me za ubistvo psa kad, da tako kazem, tri ljudska zivota su unistena? Pa, dobro, dobro: u svemu ovome (slazem se) da se primijetiti odredjena okrutnost sa moje strane. Ali tvrditi da je zlocin to sto sam cucnuo i ispraznio se na moje zrtve – pa to je, oprosticete mi, ipak apsurdno. Sranje je prirodna potreba, i prema tome ne moze nikako biti zlocin. Razumijem snebivanje moje odbrane, ali se i dalje nadam potpuno oslobadjajucoj presudi.

Danilo Harms, biljeska od 10-og Juna 1941, objevljena u “Danas nisam nista napisao” kolekciji. Preuzeto iz Harper’s Magazine, Sept. 2007.

[talijan]

jerzy kosinski

Pokusavao sam sebi docarati sve moguce nacine kako to zli dusi djeluju. Ljudske misli i duse stvorene su prema tome za te sile kao uzorano polje, i upravo takvim poljima zlodusi neprestano siju svoje sjeme. Ako njihove sjeme proklija, ako osjete da su prihvaceni, oni nude svaku pomoc koja se samo moze pozeljeti, uz uvjet da se koristi u sebicne svrhe i obavezno na stetu drugih. Od onog trenutka kad covjek sklopi savez sa djavlom, koliko vise zla, nevolje, nepravde i gorcine nanese svojim bliznjima, moze od njega ocekivati to vecu pomoc. Ako se ustrucava drugima nanositi zlo, ako se prepusti osjecaju ljubavi, prijateljstva i suosjecanja, odmah ce onemocati i sve one patnje i nevolje kojih je druge zelio postedjeti, oborit ce se na njegov vlastiti zivot.
Ta bica sto se nastanjuju u covjekovoj dusi budno motre ne samo na svaki njegov cin nego cak i na njegove porive i osjecaje. Vazno je samo to da takav covjek svjesno siri zlo, da nalazi zadovoljstvo u tome sto drugima nanosi stetu, da opake moci kojima su ga obdarili zlodusi njeguje i iskoristava tako da oko sebe stvara sto vise nevolja i patnji.
Cini mi se da oni koji imaju u sebi dovoljno snazne strasti za mrznju, gramzivost, osvetu ili mucenje, da bi postigli neki cilj, mogu sklopiti valjanu pogodbu sa silama zla. A oni drugi zbunjeni, neuvjereni u svoj cilj, oni koji se kolebaju izmedju psovke i molitve, krcme i crkve, probijaju se kroz zivot sami, ne primajuci pomoc ni od boga, ni od vraga.
Ja sam dosad bio jedan od njih. Ljutio sam se sam na sebe sto prije nisam shvatio sto zapravo pokrece svijet. Ti zlodusi zacijelo odabiru samo one koji su vec pokazali dovoljnu kolicinu skrovite zlobe i zlonamjernosti.
Covjek koji se prodao zlodusima ostat ce u njihovoj vlasti citavog zivota. S vremenom ce morati pokazati sve vise zlodjela. Ali njegovi naredbodavci ne ocjenjuju sve njegove zloce podjednako. Zlo djelo koje naudi samo jednom covjeku bez sumnje vrijedi manje nego ono koje steti mnogima. Vazne su i posljedice pocinjenog zlog djela. Nema sumnje da mnogo vise vrijedi unistiti zivot nekog mladog covjeka, nego uciniti to isto kakvom starijem covjeku, koji ionako ne bi vise dugo zivio. Nadalje, nepravda nanesena nekom covjeku, koja na njega djeluje toliko da mu promjeni znacaj i to tako da ga privede zlu kao nacinu zivota, zasluzuje jos i dodatnu nagradu. Prema tome, jednostavno istuci nekog neduznog covjeka vrijedi manje nego potaknuti ga da mrzi druge. Ali netrpeljivost prema velikim grupama ljudi bez ikakve dvojbe vrijedi vise nego ista drugo. Ne mogu ni zamisliti cijenu koju zavredjuje osoba koja uspije navesti sve plavokose i plavooke ljude na dugotrajnu mrznju prema tamnoputima.
I ja sam mrzio mnogo ljudi. Koliko li sam samo puta sanjario o vremenu kad budem dovoljno jak da se vratim, da potpalim njihove nastambe, potrujem njihovu djecu i stoku, da ih namamim u smrtonosne mocvare. U odredjenom smislu, mene su zle sile vec zavrbovale i sklopio sam s njima dogovor. Sada sam od njih trebao pomoc za vrsenje zla. Konacno, ja sam jos uvijek mlad; zlodusi imaju razloga za vjerovanje da im moram prepustiti svoju buducnost, da ce moja mrznja i moja teznja za zlim bujati kao stetan korov sto siri svoje sjeme preko mnogih polja.
Nisam smio gubiti vrijeme. Moram u sebi sazdati sposobnost za mrznju koja ce me pokrenuti na djelovanje i privuci na sebe paznju zloduha. Ako oni stvarno postoje, ne vjerujem da ce si dopustiti da propuste priliku da me iskoriste.

[black]

Školice
Hulio Kortasar

Dok lutam kejom de Selestin, gazim suho lišće; kada podignem list i pažljivo ga zagledam, vidim da je pun prašine starog zlata a odozdo ima neku duboku zemlju kao miris mahovine koji mi se lijepi za ruku. Stoga donosim suho lišće u sobu i pričvršćujem ga za abažur. Dolazi Osip, ostaje dva sata, a lampu čak i ne opaža.Sutradan dolazi Etjen, s beretkom u ruci, Dis donc, c'est epatant ca! diže lampu, proučava lišće, oduševljava se, Direr, nervature itd.
Jedna ista situacija i dvije verzije... Zamislim se nad svakim listom koji neću vidjeti ja, skupljač lišća, zamislim se nad tolikim stvarima koje će biti u vazduhu a koje ove oči ne vide, jadni slijepi miševi iz romana, bioskopa i sasušenog cvjeća.

[lady midnight]

Bertolt Brecht, Fragen eines lesenden Arbeiters

Wer baute das siebentorige Theben
In den Büchern stehen die Namen von Königen.
Haben die Könige die Felsbrocken herbeigeschleppt?
Und das mehrmals zerstörte Babylon,
Wer baute es so viele Male auf? In welchen Häusern
Des goldstrahlenden Lima wohnten die Bauleute?
Wohin gingen an dem Abend, wo die chinesische Mauer fertig war,
Die Maurer? Das große Rom
Ist voll von Triumphbögen. Über wen
Triumphierten die Cäsaren? Hatte das vielbesungene Byzanz
Nur Paläste für seine Bewohner? Selbst in dem sagenhaften Atlantis
Brüllten doch in der Nacht, wo das Meer es verschlang,
Die Ersaufenden nach ihren Sklaven.

Der junge Alexander eroberte Indien.
Er allein?
Cäsar schlug die Gallier.
Hatte er nicht wenigstens einen Koch bei sich?

Philipp von Spanien weinte, als seine Flotte
Untergegangen war. Weinte sonst niemand?
Friedrich der Zweite siegte im Siebenjährigen Krieg. Wer
Siegte außer ihm?

Jede Seite ein Sieg.
Wer kochte den Siegesschmaus?
Alle zehn Jahre ein großer Mann.
Wer bezahlte die Spesen?

So viele Berichte,

So viele Fragen.

.................................................................

Brecht, Questions From a Worker Who Reads

Who built Thebes of the seven gates?
In the books you will find the names of kings.
Did the kings haul up the lumps of rock?
And Babylon, many times demolished
Who raised it up so many times? In what houses
of gold-glittering Lima did the builders live?
Where, the evening that the Wall of China was finished
Did the masons go? Great Rome
Is full of triumphal arches. Who erected them? Over whom
Did the Caesars triumph? Had Byzantium, much praised in song
Only palaces for its inhabitants? Even in fabled Atlantis
The night the ocean engulfed it
The drowning still bawled for their slaves.

The young Alexander conquered India.
Was he alone?
Caesar beat the Gauls.
Did he not have even a cook with him?

Philip of Spain wept when his armada
Went down. Was he the only one to weep?
Frederick the Second won the Seven Year's War. Who
Else won it?

Every page a victory.
Who cooked the feast for the victors?
Every ten years a great man?
Who paid the bill?

So many reports.

So many questions.

[Raskosna plavusa]

Mak Dizdar
(1917-1971)


Putevi


Ali to nije sve
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smejući se i plačuci
Pred sobom
Sve čistis
i ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do uboge mene
Veoma sigurna i casna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa severa
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuda
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru razi
Iz korjena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjace
Može
Mora
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon kruznog toka
Između svetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Jer najmanje znaš da u svom biću
Najteza rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Izmađu mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namjenila i
Dala)
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađes istinski put
Do mene
Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jucer
Do dalekog sutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.

[rikardoreis]

Školice
Hulio Kortasar

Dok lutam kejom de Selestin, gazim suho lišće; kada podignem list i pažljivo ga zagledam, vidim da je pun prašine starog zlata a odozdo ima neku duboku zemlju kao miris mahovine koji mi se lijepi za ruku. Stoga donosim suho lišće u sobu i pričvršćujem ga za abažur. Dolazi Osip, ostaje dva sata, a lampu čak i ne opaža.Sutradan dolazi Etjen, s beretkom u ruci, Dis donc, c'est epatant ca! diže lampu, proučava lišće, oduševljava se, Direr, nervature itd.
Jedna ista situacija i dvije verzije... Zamislim se nad svakim listom koji neću vidjeti ja, skupljač lišća, zamislim se nad tolikim stvarima koje će biti u vazduhu a koje ove oči ne vide, jadni slijepi miševi iz romana, bioskopa i sasušenog cvjeća.

ovaj roman cu morati opet nekad procitati..prvi put sam bio premlad...
i preglup

[black]

Oluja
Halil Dzubran


”Molim vas da mi oprostite sto vas ovako uznemiravam.Oluja me zatece daleko od kuce.”On,namrstivsi se rece:”U ovoj divljini ima mnogo pecina u kojima ste mogli da nadjete utociste.”Medjutim,nije zatvorio vrata;i u iscekivanju,moje srce poce jace da udara,jer je ostvarenje moje velike zelje bilo blizu.Bio sam iznenadjen dvema oprecnim osobinama koje videh u tom coveku-milosrdjem i,u isto vreme,okrutnoscu.Postadosmo svesni napregnute tisine.Vredjalo ga je moje prisustvo,a ja sam zeleo da ostanem.

Izgleda da je pogodio moju misao,jer je podigao pogled i rekao:”Oluja je cista,ona odbija da jede kiselo meso.Zasto zelite da pobegnete od nje?”Odgovorih blago podsmesljivo:”Bura mozda ne zeli usoljene i kisele stvari,ali hoce da rashladi i omeksa sve,pa ce me,bez sumnje,sa uzivanjem jesti ako me ponovo scepa.”Izraz mu je bio strog kad je brzo uzvratio:”Kad bi vas progutala,oluja bi vam darovala veliku cast koje niste vredni:”Slozih se:”Da,gospodine,pobegao sam od oluje kako mi ne bi pripala cast koju ne zasluzujem.”On okrenu pogled na drugu stranu u naporu da ugusi smeh,a zatim ispruzi ruku prema drvenoj klupi pored kamina i pozva da se odmorim i osusim odecu.Jedva prikrih svoje ushicenje.

On ozbiljno pogleda u mene i rece:”Moja je zelja da covek pokaze instink ptice,a moja zelja je i da oluja ljudima polomi krila.Jer,covek je sklon strahu i kukavicluku,pa kad oseti budjenje oluje,upuzava u pukotine i pecine zemlje,i krije se:”

Cilj mi je bio da izvucem ovu pricu iz njenog samoprogonstva,pa ga izazvah:”Da ptice poseduju ponos i hrabrost koje covek ne poseduje…Covek zivi u senci zakona i obicaja koje je napravio i oblikovao za sebe,ali ptice zive u skladu sa istim onim slobodnim Vecnim zakonom po kojem i Zemlja ide svojom mocnom putanjom oko Sunca.”Njegove oci i lice se razvedrise kao da je u meni nasao sledbenika kojig a razume,i on uzviknu:”Dobro receno!Ako veru smestis u sopstvene reci,treba da napustis civilizaciju i njene pokvarene zakone i tradicije,i da zivis kao ptica,na mestu na kojem nema nicega osim velicanstvenog zakona neba i Zemlje.Verovanje je lepa stvar,ali ostvarivanje tih verovanja predstavlja ispit snage.Mnogo je onih ciji je govor kao urlik mora,ali su im zivoti plitki i ustajali kao mocvara puna trulezi.Mnogo je onih koji dizu glave iznad planina,ali njihov duh ostaje uspavan u mraku pecina.

Nevino upitah:”Jeste li odavno dosli ovde?”On mi,ne gledajuci me,mirno odgovori:”Dosao sam ovde kad je Zemlja bila prazna i bez oblicja;tama bese na licu dubine.A Duh bozji premesti se na lice vode.”

Nakon trenutka cutnje ispunjenog razmisljanjem,on odsutno rece:”Mogao sam da se predam Bogu i dok sam ziveo medju Njegovim stvorenjima,jer predavanje ne iziskuje osamu.Ja nisam napustio ljude da bih video Boga,jer sam ga uvek vidjao u domu moga oca i moje majke.Napustio sam ljude jer njihova prijroda nije bila uskladjena sa mojom,a njihovi snovi se nisu slagali sa mojim snovima…Napustio sam ljude jer sa shvatio da se tockovi moje duse okrecu u jednom pravcu i da grubo skripe u dodiru sa tockovima drugih dusa koji su se okretali u suprotnom pravcu.Napustio sam civilizaciju jer sam shvatio da je ona jedno staro iskvareno drvo,snazno i uzasno,cije je korijenje zarobljeno u mraku zemlje i cije grane dosezu preko oblaka;ali cvast tog drveta su od pohlepe i zlocina,a plodovi su mu od jada i straha.Krstasi su pokusali da u njega usade dobro i da mu promene prirodu,ali nisu uspeli u svojoj misiji.Umrli su razocarani,prognani i razjedinjeni.”

Krenuo je prema vratima gledajuci u dubine tame kao da se sprema da se obrati oluji.Ali onda progovori treperavim glasom:”To je budjenje u duhu;onaj ko ga poznaje nije u stanju da ga iskaze recima,a onaj ko ga ne poznaje nikad nece razmisljati o podsticajnoj i divnoj zagonetki postojanja.”

[Sedef]

Ma , nemam ja ''nasih'' knjiga pa zato citam ove ''njihove'' , stranjske.
Evo , slucajno mi dodje pod ruku knjiga TRI KLJUCA od Helene Roerich koja se nekako poklapa sa mojim gledanjem na svijet .
Iako nemam mnogo istomisljenik ,a i nikako mi ne uspijeva da bas sve primjenim u svom zivotu , smatram da je vrijedno da to i drugi procitaju .
Nije cilj da propagiram SLOGU , MIR I LJUBAV vec ,jednostavno, to je za mene jedan nacin zivota .
Uz svo moje ne znanje probao sam da prevedem jedan dio texta koji sam nasao i na internetu.

HELEN ROERICH _DRIE SLUTELS ( LIEFDE ,SCHOONHEID en KENNIS )



Deze drie belangrijke sleutels zijn nergens anders opgeslagen, niet op andere planeten, noch in de andere hemelrijken, maar in ons innerlijk. Maar door deze sleutels in bezit te nemen zul je iets verwerven wat je alleen maar kunt vergelijken met deze andere werelden. Lijkt het zinvol deze sleutels te weigeren? Zeker niet. Daarom zullen we geen tijd verspillen en ermee aan de slag gaan. Uit naam van mijn liefde voor jou zal ik je de paden in herinnering brengen die leiden tot het beheersen van deze sleutels. Hun namen luiden LIEFDE, SCHOONHEID en KENNIS. Herinner je deze paden, maak ze je eigen en onthul ze aan anderen.

*Toon flexibiliteit, liefde en wijs beleid bij iedere daad die je verricht. .

*Kies goede vrienden die je goede eigenschappen versterken. Je kunt dit doen door samen goede boeken te lezen, ze te bespreken en conclusies te formuleren. Probeer je dan het beste te herinneren en pas het toe in je leven.

*Ontwikkel in jezelf plannen en manieren om een mooi, wilskrachtig en zinvol leven te creëren, gevuld met werk en harmonie in relatie met de wereld om je heen.

*Wees je ervan bewust dat je met iedere negatieve gedachte, woord of daad de heilige rechten schendt waarmee jij en iedere andere schepping door de natuur zo edelmoedig bent beloond.

*Ontwikkel standvastigheid en doorzettingsvermogen en neem je werk ernstig. Slaag er dan in het geduldig tot een einde te brengen.

*Probeer je spreken te zuiveren van lege en holle woorden, laat je spreken helder zijn, accuraat en kort.

*Verlaat plaatsen die gevuld zijn met ijdele praat, woede en haat, waar strijd heerst en sprake is van bedenkelijk amusement en domheid.

*Overhaast je niet. Ban leugens uit je leven. Wees eerlijk en vriendelijk. Ontwikkel een gevoel van edelmoedigheid en vriendelijk en wees eenvoudig in je communicatie met anderen.

*Behoud je evenwicht temidden van plezier en lijden, in vreugde en verdriet. Wees altijd bereid te vergeven en beantwoord haat met liefde. Alleen op de manier zul je kwaadwillendheid kunnen verslaan.

*Je gedachten zijn je kinderen. Je zou elk van hen kunnen verfijnen. Iedere gedachte zou een scheppende kracht moeten worden die erop gericht is goed te doen. Wees je er altijd van bewust dat de kracht van je gedachten heel groot is en ben bereid deze voor het welzijn van de wereld aan te wenden.

.*Het leven zou met volle kracht en in al zijn schittering door je heen moeten stromen. Sta niet toe dat onbelangrijke dingen je ophouden terwijl je je doel nastreeft.

*Liefde is een machtige kracht die het bestaan van alles in het universum ondersteunt. Liefde is een kracht die de wereld regeert. Alles wat je in haar belang doet, bevestigt de macht van de Universele wet. Alleen met onvoorwaardelijke liefde kun je het kwaad verslaan. Breng liefde overal waar je gaat. Je zult snel begrijpen hoe dit je op al je reizen zal helpen.

*Wees puur en laat liefde uit je stromen zoals een bloem haar geur verspreidt.

*Wees een vreugdestraal voor anderen. Vind diamanten in je ziel die je in de schatkist ten behoeve van het algemeen welzijn van allen zou kunnen leggen.

*Als je meer kennis bezit dan sommige van je vrienden, loop er dan niet mee te koop. Doe niet of je meer bent dan een ander, maar deel je kennis met hen, als het passend is op dat moment.

*Weet dat iedere minuut van je leven een doel heeft, wees in staat dat in te zien. Als je het moeilijk vindt een baan of een beroep te kiezen, raadpleeg dan je oudere vrienden.

*Vermijd lege minuten. Deze kunnen ervoor zorgen dat luiheid vat op je krijgt. Lege minuten kunnen uren en dagen vullen en de taak van een oprecht mens is groot. Het leven bestaat ontegenzeglijk uit vele facetten en is boeiend. Van de minuten die je op de juiste wijze doorbrengt kun je een zuivere en mooie bekleding voor je ziel weven. Probeer daarom iedere minuut van je leven te vullen met werk, kennis of zuivere gedachten.

*De natuur vloeit over van heilige en zuivere gaven en is op zoek naar voertuigen. Laat je ziel sprankelen en kristalhelder zijn opdat je deze geschenken kunt ontvangen. Word een lichtstraal, verlaat de wereld van ijdele dromen en benut je energie om steeds hoger te klimmen.

*Laat je ziel altijd licht en gelukzaligheid uitstralen, warmte en mededogen plus de kracht en het verlangen je naaste te helpen. Dan zul je ervaren hoe zware taken hun gewicht verliezen en hoe de sombere gewaden waarin het lijden zich hult, worden getransformeerd tot de sneeuwwitte sluiers van pure, sprankelende vreugde.

*Wees voorzichtig en terughoudend wanneer je een oordeel velt over anderen want je bent zelf ook verre van volmaakt. Maar wees streng voor jezelf en werk onvermoeibaar aan het corrigeren van je eigen zwakheden. * Geloof in jezelf.

*Laat de moed niet zakken wanneer je een keer mocht falen.

*Tnsformeer ieder mislukking en bittere ervaring tot een zeer waardevolle les waar je inspiratie uit kunt putten voor de toekomst.

*Er is een gezegde dat luidt. Hoe donkerder de nacht, hoe stralender de sterren. Op deze manier zul je de drager zijn van licht, liefde en kennis temidden van de menselijke duisternis en aardse beslommeringen. Hoe meer licht je bezit des temeer duisternis zul je verdrijven.

*Breid je waarneming van schoonheid uit door je te verdiepen in de schone kunsten. Verdiep je in het kleurenspel. Houd van muziek en schilderijen. Scherp je waarneming van geluiden aan. Toon voor alles meer interesse terwijl je je je inleeft in de geest van de scheppers van schoonheid. Wees niet eenzijdig of star bij het kiezen van een beroep voor jezelf.

*Wees zoals de zon die kwistig licht en energie om zich heen strooit.

* Benader mensen vanuit liefde, kennis en schoonheid. Verenig hen. Bouw samen met hen een leven op wat vol is van licht, kracht, onvermoeibaar werken en vreugde. In dit grote creatieve avontuur zul je onuitputtelijke nieuwe bronnen van kracht en kennis vergaren.

*Wees in staat deze sleutels te leren gebruiken.



PREVOD sa holandskog TRI KLJUCA - Helena Roerish : LJUBAV, LJEPOTA i ZNANJE



Ova tri vazna kljuca nisu nigdje ostavljena ; ne na drugoj planeti niti u nebeskom carstvu .Oni sa nalaze u nama samim .Uzimajuci ove kljuceve u svoje vlasnistvo steci ces nesto sto se moze porediti sa drugom planetom ili nebeskim carstvom .
Cinili ti se da ima smisla ove kljuceve odbiti ?
Svakako ne !
Zato necemo gubiti vrijeme i krecemo odmah na posao . U ime moje ljubavi prema tebi ja cu te podsjetiti na puteve koji vode do osvajanja ovih kljuceva .
To su : ljubav , ljepota i znanje .

Misli na ove kljuceve i ucini da oni budu tvoje vlasnistvo .

*pokazi flexibilnost , ljubav i mudrost kod svakog svog djela .

*biraj dobre prijatelje .zajedno snjima citaj knjige , raspravljaj o njima i izvlaci zakljucke .najljepse primjeni u svom zivotu .

*planiraj i realizuj jedan osmisljen i lijep zivot ispunjen radom i harmonijom sa svijetom oko sebe .

*budi svjestan da svaka negativna misao , rijec ili djelo ostecuje suverenitet nekog drugog koju ste i ti i svi drugi dobili od prirode na dar .

*razvijaj u sebi istrajnost i upornost a svaki posao shvati ozbiljno .budi strpljiv do kraja .

*kloni se mjesta koji su ispunjeni beskorisnim pricama , bijesom i mrznjom.

*probaj svoj govor ocistiti od praznih i supljih prica .pricaj jasno i kratko .

*ne zuri .izbaci lazi iz svog zivota .budi posten i prijateljski raspolozen.razvijaj osjecaj plemenitosti i budi jednostavan u komuniciranju s drugima .

*cuvaj svoj mir u dobru i zlu , u radosti i u tuzi .

*budi spreman da uvijek oprostis a na mrznju odgovaraj ljubavlju .samo na taj nacin mozes savladati zlo .

*tvoje misli su tvoja djeca .svaka tvoja misao bi trebala da ima za cilj nesto dobro .budi svjestan daje moc tvojih misli velika .tek onda ce zivot poteci kroz tebe u punoj snazi i sjaju .ne dozvoli da te ne vazne stvari ometaju u tome .

*ljubav je mocna snaga sto pomaze odrzavanju svega u

univerzumu .ljubav je snaga sto upravlja svijetom .sve sto cinis, cini u ime ljubavi jer to pojacava i ucvrscuje zakone univerzuma .samo bezuslovnom ljubavlju mozes da savladas zlo .

*nosi ljubav sa sobom svuda kud god se kreces.brzo ces shvatiti koliko ti to pomaze u svakoj situaciji .

*budi cist u dusi i pusti da se ljubav oko tebe siri kao sto cvijet siri svoj miris .

*ako imas vise znanja nego drugi nemoj se hvalisati .ne pravi se da si vazniji od drugih nego dijeli svoje znanje sa drugima kada se za to ukaze prilika .

*znaj da svaka minuta tvoga zivota ima cilj i budi u stanju da to uocis.

*izbjegavaj prazne minute jer ce ti donijeti ljenost .prazne minute pune sate i dane .od minuta koje na pravi nacin provedes tkas lijep i cist veo za svoju dusu i svoje misli .

*neka tvoje srce zraci uvijek dobrotom , samiloscu i toplotom i pomazi onome kome si potreban .tad sec osjetiti kako i najteze situacije gube svoju tezinu i kako se tuzne misli pretvaraju u radost .

*budi oprezan kad moras drugog osuditi jer i sam nisi savrsen .ali prema samom sebi budi strog i popravljaj svoje propuste .

*vjeruj sam u sebe i u svoju snagu .

*nemog gubiti hrabrost ako nekad pogrijesis .

*preobrazi svaki promasaj i gorko iskustvo u skolu iz koje ces crpiti znaje.

* ima jedna uzrecica koja kaze: sto je noc mracnija,zvijezde su sjajnije .budi zvijezda sto nosi svjetlost , ljubav i znanje u sred ljudske tame .sto budes imao vise svjetlosti mrak ce biti manji .

* prosiri ljepotu upoznavajuci umjetnost , igru boja , slike , muziku , knjizevnost ...

*budi kao Sunce sto zraci svoju svjetlost i toplotu oko sebe .

*obracaj se ljudima sa ljubavlju , znanjem i ljepotom .ujedini ih i gradi sa njima zajednicki svijet .

*BUDI U STANJU DA KORISTIS OVA TRI KLJUCA : LJUBAV , LJEPOTA I ZNANJE .

[Orhanowski]

Danilo Kis

S JESENI, KADA POČNU VETROVI


S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao što padaju zvezde - vrtoglavo. Onda udari o tle s tupim krikom. Ne rađa se kao ptica iz jajeta, postepeno, nego se odjed­nom rasprsne dlakava ljuštura, iznutra beličastoplava, a iz nje iskaču vragolasti, ta­mni melezi, zacakljenih obraza, kao jago­dice nasmejanog crnca. U nekoj se mahuni nalaze blizanci; ipak bi ih ljudi mogli razli­kovati: jedan ima na čelu belegu, kao konj. Majka će, dakle, uvek moći da ga prepozna - po zvezdi na čelu.

Dečak kupi divlje kestenove koji su se sakrili u rupe na travnjaku i stavlja ih pod obraze. Usta su mu puna neke lepljive gorčine. Dečak se smeška. Trebalo bi se popeti na granu, izabrati jedan grozd i čekati. Ne dati anđelu sna da te prevari. Trebalo bi bar tri dana i tri noći, bez jela i pića, bez sna i počinka, gledati plod. Kao kada se gleda mala kazaljka na satu. Bodlje su se stvrdle i pri vrhu malo potamnele. Ako ih dirneš nevešto, na prstu će ti napraviti rupicu, pa će da poteče tvoja lepa, crvena krv. Moraćeš onda da sišeš svoj prljavi prst kojim si malopre pravio grudve od blata i fuškije. A može da nastupi i trovanje krvi. Kada se to dogodi, onda deca umiru. Stave ih u male pozlaćene sanduke i nose ih na groblje, među ruže. Na čelu povorke nose krst, a za sandukom idu dečakova mama i tata i, naravno, njegova sestra, ako je imao sestru. Majka je sva u crnini, ne vidi joj se lice. Samo tamo gde su oči, crna je svila vlažna od suza.

Jedna beloputna gospođica u crnoj kecelji gimnazijalke sedi u nekoj kristalnoj svetlosti što dolazi kroz poluspuštene žalu­zine. Sunce crta na ljubičastim bocama s kolonjskom vodom zvezdice od zlata.

E, pa, evo tajne mirisa ljubičica: gospo­đica koja prodaje sličice leptirova i divljih zveri, kao i parfeme, od svih mirisa najviše voli miris ljubičica, i stavlja ga svuda štedro: na dlanove, na bujnu riđu kosu (mada bi riđoj kosi, po, svoj prilici, bolje pristajao neki drugi miris)

Trebalo bi komponovati fugu za orke­star i jorgovan. Iznositi na podijum u mračnoj sali ljubičaste bočice oplemenjenih mirisa.

One koji bi tiho, bez krika, izgubili svest, iznosili bi u drugu salu, gde bi lebdeo detinjasti, lekoviti miris lipe i kamilice.




(Infra je, pretpostavljam, na odmoru. Bice brisanja kad se vrati s odmora )

[rikardoreis]

Vladan Desnica - Proljeca Ivana Galeba

-A, molim te, sta to znaci, u tvojim ustima, „ realno postojati“? Treba li to da znaci postojati kao fizicka stvar? Ako je tako, lako cemo se sporazumjeti: kao takav, bog doduse ne postoji. Ali na taj nacin ne postoji ni „radost“, ni „bol“, ni „ljepota“, ni „dozivljaj ljepote“, ni „izivljavanje“, ni „osjecanje zivota“, „svezivota“, ni „moji zivotni sadrzaji“, ni toliko drugih lijepih i hvalevrijednih stvari na koje se ti i tebi srodni svaki cas pozivate. No, ako sve te stvari ipak na neki drugi nacin postoje, zaista ne znam sta bi te prijecilo da neiscrpnom nizu tih lijepih stvari skromno nadodas i moga boga.

-Ne smijete se, oce, pozivati na te moje djetinjske mudrolije!...Uostalom, nisam ja niposto tako apsolutni, beskompromisni negator kao sto vi zamisljate.

Na starcevom licu kao da se rodio tracak nade.
-A kako onda glasi tvoj odgovor na to pitanje?

-Za nekoga ko me pozna kao vi, moj oce, mislim da se moj odgovor da lako predvidjeti: boga u isti mah i ima i nema. I dobro je sto je tako. Ne bi li, i tu kao i u svemu drugome, bila izgubljena polovica citave stvari kad bi boga ili samo bilo ili samo ne bilo? Zar i vjerovajne u dobro ili zlo, u ljepotu ili rugobu zivota, u njegovo bogatstvo smisla i punocu sadrzaja ili u njegovu pustotu i besciljnost, i tako dalje,i tako dalje, nisu samo dijalekticki momenti nase zive licnosti? I ne lezimo li mi citavom svojom tezinom podjednako i u jednima i u drugima od tih suprotnih afirmacija? Nismo li ovi isti mi koji jesmo i kakvi jesmo ujedno i dobri i zli, i podli i plemeniti, i cinicni i sentimentalni, i nevini i razvratni? Pa tako je i s nasim vjerovanjima. Ne vjerujemo li, ovi isti mi, bilo svjesno ili nesvjesno, sad u jedno, sad u sasvim suprotno, ne nosimo li, ovi isti mi, prema istim stvarima kroz nepostojanu i nejednaku vjeru? A oni koji drze da stalno i postojano, i uvijek jednako cvrsto u nesto vjeruju, samo podlijezu, moj oce, jednoj lakoj obmani: oni dosljedno i postojano tek misle svoje vjerovanje, daleko od toga da bi ga dosljedno i postojano vjerovali.
Vjerovanje je spontana stvar. Uvjerenje je jedan osjecaj. A na podrucju osjecaja, tih spontainh iracionalnih fakata, ko zna od cega sve zavisnih i ko zna kakvim sve psihickim, fizioloskim, meteoroloskim i nebrojenim drugim momentima influensiranih, modificiranih, upravljanih,-potpuno je besmisleno govoriti o dosljednosti, o postojanosti.
I zato, kad neko kaze da je ustrajan u svome vjerovanju, to stvarno znaci samo da je ustrajan u svojoj odluci da ce vjerovati, ili, u najboljem slucaju, u svojoj obmani da doista vjeruje.
Ni smrt drage osobe nece nam u raznim momentima uzrokovati potpuno isti osjecaj bola. Mozda to zvuci ruzno, mozda to zvuci cinicno. Ali to nije in lijepo, ni ruzno, ni cinicno, ni necinicno: to je naprosto istinito; ako hocete, na zalost istinito, i nista vise. Jedna duboka i sasvim jednostavna istina o ljudima, koja kao takva, ne moze biti ni lijepa ni ruzna. Nasi osjecaji ljubavi, svih mogucih vrsta, nasi osjecaji privrzenosti, odanosti, zahvalnosti, udivljenja, i tako dalje i tako dalje, daleko od toga da bi bili uvijek konstantni, u svakom su momentu, naprotiv, raznoliki, nejednako duboki, nejednako intenzivni, nejednako korjeniti, razlicito obojeni.
Ako je, dakle, tu nesto konstantno, konstantna je samo nasa hvalevrijedna volja da nasa osjecanja i nasa uvjerenja budu uvijek dosljedno jednaka, nas moralni sud da to treba tako da bude, i, eventualno, nasa obmana da to doista i jest tako.
A ako ovakvo gledanje izgleda nemoralno, tad toboznju moralnost onih drugih sacinjava iskljucivo njihova „bona fides“, s kojom podlijezu toj obmani. Jer u samoj sustini, izmedji jnih i onih nemoralnih nema nikakive razlike. A ono sto omogucuje tu obmanu, to nasa slaba analiticka moc i nasa jos nerazvijena vjestina analize na podrucju osjecaja, kao i odsustvo utvrdjenih kriterija i prakticnih pomagala za mjerenje. O, kad bi ta pomagala i ti kriteriji postojali, vidjeli biste vi, moj oce, nad cime bi se sve svijet imao da zgrane!...

-Sta govoris, sinko, sta govoris!...Ja te samo slusam i pitam se u sebi: kako mozes tako neozbiljno raspravljati o tim stvarima, tako olako udarati u same temelje na kojima pociva ljudsko drustvo! Na mjesto bilo koje zakonitosti, dosljednosti, etickog nacela, ti postavljas proizvoljnost, puku proizvoljnost!...

-Imate sasvim pravo, oce. Nije red tako neozbiljno govoriti o necemu sto je za dugi niz milenija bilo alfa i omega u njihovom muckom pentranju, u njihovom crvljem koprcanju pod hladnim bescutnim svodom. Ali, ako hocete da kazem ozbiljnije, a ujedno iskrenije, moju misao, stari bog je mrtav, bespovratno mrtav. A, sto je najgore, izgleda da jos nista nije uspjelo da ga koliko-toliko efikasno zamijeni. I vjerovatno ga jos za dogledno vrijeme nece zamijeniti.
Sve sto su ljudi, bar dosad, pokusavali izmisliti i postaviti na njegovo mjesto - “drustvo”, “covjecanstvo”, “beskonacnost svemira”, “besmrtnost vrste” i tome slicno – pokazalo se daleko premaleno i nepasinantno da bi ga moglo nadomjestiti. Jer on je, pored ostalih svojih nedostataka, imao i onaj najglavniji, koji je ujedno bio i njegov najjaci adut: sto nije postojao, sto je bio izmisljen. I bas odatle je crpio i svoju nenadmasnu prednost pred svime sto bi moglo pretendirati da ga zamijeniti: velicinu i cudesnost kakvu mogu da imaju samo produkti fantazije...

[victory]

Dušan Matić

***

Ne lupaj na vrata stare kuće.
Kuće više nema.
Nema više ko da dočeka tvoje kucanje na vratima.
Samo tišina iza koje opet samo je tišina.
Ni na dovratnik se ne nasloni.
Ni dovratnika nema.
Ali klupa je ostala iz detinjstva.
Sedi.

[repeater]

KASNI JEZIK

Kasni jezik! Rijec smrt kasni
za smrcu, rijec zivot je pismo
generala u dzepu mrtvog vojnika -
tamo se moli njegovo izuzece sa fronta.

O cemu ces mi pricati kad
kazes da grobari umjesto
slova S na nisane stave
obrnute petice, pa kao da je usred
imena ostar srp ili kosa.

Ne masi rukama vec reci sta hoces
da kazes za dvoje staraca
koji pehlivaneci niz strmi nasip
ne vide da pred njima leprsa jedan leptir.

Sta ima u tom da pozuris sa ovog
mjesta na ono drugo, ili naprotiv,
da usporis. Najradije da se ukopas.

Koliko jezik kasni tamo gdje citav
zivot stane izmedu: "Nije dosao,
mora da je pogoden!" i "Gle! Ziv je!"

I sta hocu da kazem (dok jezik kasni
kao voz iz proslog vijeka)
da kazem kad kazem da te volim.

Damir Uzunovic

[talijan]

jerzy kosinski

Naposljetku je, poslije dugotrajnog samoispitivanja, izabrao najjacu pticu, zavezao je za zapesce i pripremio smrdljive boje razlicitih tonova koje je smijesao od mnogih razlicitih sastojaka. Kad je bio zadovoljan bojom, Lech je poceo okretati pticu i bojiti joj krila, glavu i prsa u svim duginim bojama, sve dok nije postala sarenija i zivopisnija od strucka poljskog cvijeca.
A onda smo krenuli duboko u sumu. Tamo je Lech izvadio obojenu pticu i nalozio mi da je drzim u ruci i blago je stiscem. Ptica ce se uscvrkutati i tako privuci jato ptica iste vrste koje ce uznemireno oblijetati oko nasih glava. Nasa ce se zarobljenica, kad ih zacuje, upinjati prema njima, curlicuci sve glasnije, a njezino ce malo srce, zatvoreno u svjeze obojenim grudima, zestoko udarati.
Kad se nad nasim glavama prikupio dovoljan broj ptica, Lech mi dade znak da zarobljenicu oslobodim. Vinula se u zrak sretna i slobodna, kao krpica duge na zaslonu oblaka, a onda zaroni u smedje jato koje ju je ocekivalo. Ptice su na trenutak ostale zbunjene. Obojene je ptica kruzila s jednog kraja jata na drugi, uzalud pokusavajuci uvjeriti svoje srodnike da je jedna od njihovih. Ali one su, zbunjene njezinim sjajnim bojama, neuvjerene, leprsale oko nje. I dok je obojena ptica gorljivo pokusavala uci u redove jata, ono ju je tjeralo sve dalje i dalje. Nedugo zatim vidjeli smo kako se ptice jedna za drugom sunovracuju u zestok napad. I ubrzo je viseslojni oblik izgubio svoje mjesto na nebu i pao na zemlju. Kad smo napokon pronasli obojenu pticu, bila je mrtva.