Esad BAJTAL
Osmanagić kopanjem dokazuje
kako Piramida postoji, a
stručnjaci to negiraju i traže od vlasti
da zaustave dalja iskopavanja.
«Start», br. 194.
S obzirom na gornji citat, cijelu priču o jednom potpuno legitimnom, ali metodološki neprincipijelnom sporu oko Bosanske piramide sunca, valja započeti neizbježnim logičkim pitanjem:
Zašto protivnici Piramide, ako su zaista uvjereni
da je nema, traže zabranu njenog iskopavanja?
Čega se boje?
Njima bi, ukoliko su u pravu, ne zabrana, nego upravo iskopavanje trebalo ići u prilog. Jer, ne može se iskopati ono čega nema. I obrnuto: iskopati nešto moguće je samo ako «to nešto» – već postoji. Ali, zbilja svijeta je, u svojoj nedokučivoj kompleksnosti, uvijek nešto više i nešto manje od onoga što je kodificirano logikom i jezikom «zdravog razuma». Na tragu rečenog evo jedne kratke, zanimljive i istinite priče:
«Ljeta gospodnjeg 1432. razvila se među braćom redovnicima
žestoka diskusija oko pitanja o broju zuba u ustima konja. Punih
trinaest dana bjesnila je diskusija bez prestanka. Sve stare knjige i
kronike bile su izvučene, i pri tom se ispoljila jedna takva divna i
dubokoumna erudicija kao nikada na tome području.
Na početku četrnaestog dana jedan mladi redovnik uglednog
porijekla zamoli svoje učene starješine za dozvolu da i on rekne
koju riječ i – na veliko zaprepaštenje diskutanata, čija duboka
mudrost bijaše veoma uznemirena – on ih zamoli da riješe stvar na
jedan vulgaran i nečuven način: naime, da otvore usta jednog
konja, prebroje zube i nađu rješenje svoga problema.
Na to ostali, osjećajući se duboko povrijeđeni u svom dostojanstvu,
uz veliku buku i galamu navališe na nj, izudaraju ga i izbace (van).
Jer, rekli su oni, sigurno je sam sotona ponukao ovoga žutokljunca
da spomene taj nečuven i bezbožan put za pronalaženje istine, koji
je u suprotnosti s čitavim učenjem crkvenih otaca.
Poslije još mnogo dana divlje svađe i diskusije golub se mira
spustio na naš skup, i oni, svi kao jedan, proglase da će taj problem
ostati vječna tajna zbog žalosnog nedostatka historijskih i teoloških
podataka o tome, te narede da se isto zabilježi».
Nažalost, i punih 600 godina poslije tog događaja, nama se ovdje zbivaju strukturalno identične stvari.
Tako, npr., prof. Blagoje Govedarica, čak iz Njemačke, poručuje da treba «... prekinuti sa iskopavanjima i raženjem dokaza kojih nema» (Dani, br. 466), iako bi puno logičnije bilo da traži baš kopanje jer samo tako može pokazati da nema (ako nema) dokaza postojanja Piramide. Princpijelno-metodološki prof. Govedarica ima sasvim legitimno znanstveno i ljudsko pravo njenog poricanja. I to nije sporno. Međutim, sporno je što se u njegovom slučaju suočavamo sa problemom ne samo metodološke nego i principijelno-etičke nedosljednosti.
Naime, samo nekoliko dana nakon izjave u Danima, sada u jednom prilogu TV PINK (25.05.2006) na pitanje novinarke da li je bio na piramidi? prof. Govedarica sasvim nekonzekventno odgovara da «nije bio i ne želi ići», sve «dok mu se ne pruži više dokaza o njenom postojanju». Dakle, paradoksalno, ali prof. Govedarica, traži dvije logički sasvim inkompatibilne stvari: 1.) «više dokaza»; i istovremeno, 2.) «zabranu kopanja» (koje jedino može pružiti tražene dokaze). Prevedeno na jezik gore navedene priče, prof. Govedarica skolastički dosljedno traži da mu se kaže koliko konj ima zuba, istovremeno zabranjujući bilo kome da konju otvori usta i prebroji zube.
Također, Govedaricin TV iskaz: «najstarije građevine koje mi poznajemo...» s aspekta naučne otvorenosti – ne znači ništa. Tim iskazom on i njegovi istomišljenici a limine odbacuju znanja drugih, i ponašaju se kao da od nekoga (koga?) imaju unaprijed zagarantovan monopol na Znanje i Istinu; tj., kao da je, sa Njihovim Znanjem, konačno stavljena tačka na svako moguće znanje. I kao da nema više nigdje, i više ništa, što bi moglo (ili trebalo), da se traži, istraži i sazna. U analogiji: «kraj povijesti» (Fukujama), bio bi samo logički nastavak ovakvog, nekritičkom samodovoljnošću postuliranog «kraja znanja».
Dakle, ta egocentričkom frustracijom posredovana inat-epistemologija, Osmanagićevih gnoseološki neimaginativnih oponenata, dozvoljava da postoji samo ono što Oni znaju da postoji. Sve drugo je samo reklamerstvo, «izvrtanje činjenica», «šuplja priča» (S. Mesihović), «mešetarenje»; «priča s političkom podlogom» (Z.K. Vejzagić) itd. itd. U svemu tome nije teško prepoznati metodološki promašaj, znak izmicanja i elementarnog nerazumijevanja funkcije i smisla nauke kao primarno istraživačke djelatnosti. Jer, osnovni metodološki postulat i temeljni zadatak nauke nije bdijuće istrajavanje na poznatom, nego upravo obrnuto: neumorno «istraživanje nepoznatog», imajući, pri tome, na umu da – čak ni ono «nama poznato» – još uvijek do kraja nije s-poznato. Svi koji se bave naukom dobro to znaju. Znaju to i protivnici Piramide.
Otuda jedan od najvažnijih zadataka naučnog metoda jeste stalno provjeravanje (verifikacija), i beskonačno insistiranje na opovrgljivosti (Popper) svih, pa i aktualno važećih istina. Uključujući i onu oponentsku tvrdnju («istinu») da je Visičica «obično prirodno brdo». Naravno, neporecivo je pravo Osmanagićevih kritičara da i tako nešto tvrde, ali samo kopanje spada u arheološki legitiman način provjere materijalne istinitosti te «istine». I, ona samo kopanjem, može biti definitivno potvrđena ili odbačena.
Otuda pitanje: čemu strah od kopanja ukoliko nam je stalo do stvarne istine arheološke i povijesne zbilje naših prostora. Istina traži jasne materijalne dokaze i protudokaze. U tom smislu valja podsjetiti da naučne teorije
nisu izvodi iz posmatranja, već su otkrića – nagađanja hrabro
stavljena na probu, s tim da se odbace ukoliko se sukobljavaju sa
posmatranjima; sa posmatranjima koja su rijetko kad slučajna, već
se po pravilu poduzimaju sa određenom namjerom da se neka
teorija provjeri postizanjem, ukoliko je to mogućno, odlučnog
pobijanja (R.K. Popper).
Međutim, dominantna karakteristika podanika tzv. «zatvorenih društava» (tj. društava oktroiranih istina), je snažan instinktivni otpor prema svemu novom i nepoznatom. O veličini i snazi tog otpora najbolje svjedoči činjenica da, nerijetko, čak ni formalna pripadnost akademskoj zajednici, (diplome, institucije certifikati...), sama po sebi, psihološki nije dovoljna da se pojedinac uspješno odupre ovom instinktivno vrlo neugodnom strahu od nepoznatog. U tom kontekstu univerzitetska diploma se nerijetko pokazuje kao «formalno pokriće za status u malograđanskom društvu» (I. Mandić), i nema uvijek neophodnu i predpostavljenu intelektualnu težinu tj., «znanje» koje bi trebala da garantuje.
I upravo tu nastaju problemi. Ako «znanje mijenja svog nosioca» (Hegel) u pravcu više intelektualne otvorenosti spram još neotkrivenih mogućnosti Svijeta, onda, izostanak te mijene, baca hegelovski lošu sjenku na njegov znanstveno-istraživački kredibilitet. Zato bez radikalne transformacije intelektualnog i uskofachovski dizajniranog habitusa formalnih vlasnika diploma, tj., bez mentalne tranzicije zatvorenog (nekritičkog) u otvoreni (kritički) um, nema ni istraživanja ni nauke, a, u našem slučaju – ni Piramide.
Ukratko, moraju se imati argumenti i za «ima-», i za – «nema Piramide». Postojeća povijesna i arheološka znanja na koja se nes(p)retno pozivaju Osmanagićevi oponenti, sama po sebi nisu dovoljna za sprečavanje (zabranu) njegovih terenskih istraživanja i poricanje postojanja Piramide. Čak, i ako je – nema!
U pitanju je abeceda neizrecivog, najbolje izražena kroz univerzalno metaforičku misao Alberta Einsteina koja jasno govori o vječito spornom odnosu nauke i stvarnosti:
U mjeri u kojoj se zakoni matematike odnose na stvarnost nisu
sigurni; u mjeri u kojoj su sigurni ne odnose se na stvarnost, kaže
Einstein.
U prevodu na aktualni piramidalni spor parafraza gornje misli mogla bi da glasi otprilike ovako:
U mjeri u kojoj se odnosi na piramidu, bh arheologija – nije realna. I
obrnuto, u mjeri u kojoj je realna – ne odnosi se na Piramidu.
Međutim, sav problem je u tome što je cijeli spor oko Piramide očigledno napustio naučne okvire i poprimio obrise vannaučnog incidenta rukovođenog nekim drugim, ponekad i potpuno ne-naučnim interesima (vidi tekst: Bosanske piramide, Dani, 475, str. 67; ili
http://www.bhdani.com).
Ništa novo.
Svojevremeno, Tesla je vodio mučnu, tešku i neravnopravnu bitku; bitku za dokazivanje elementarne istine koju danas zna i osrednji bh srednjoškolac.
Međutim, u to vrijeme, stvari oko naizmjenične struje najširoj javnosti nisu bile tako jasne i jednostavne kao danas. Koristeći taj spoznajni vakuum gomile, Teslini protivnici, Edison et consortes, išli su tako daleko da su tvrdili kako je naizmjenična struja dobra jedino – za ubijanje. Svoju tvrdnju su ilustrirali ogavno primitivnom demonstracijom svakodnevnog, javno-uličnog usmrćivanja mnoštva nedužnih mačaka i pasa lutalica. Konačno, u svrhu što efikasnije diskreditacije njegovog pronalaska isposlovali su da, za izvršenje prve naredne smrtne kazne u zloglasnom zatvoru Sing Sing, bude upotrijebljena upravo naizmjenična struja.
Tako se i dogodilo.
William Kemler bio je prvi čovjek u povijesti smaknut na električnoj stolici.
Ali, da se vratimo Piramidi.
Jedan od protivnika Bosanske piramide sunca, piše da nije upitno «kako neko može obično prirodno brdo proglasiti za piramidu», nego «kako je moguće da neko u to povjeruje». A zatim igrajući na «zdravorazumsku» nekritičnost čitalaca dnevne novine, patetično uzvikuje: «zar smo baš toliko naivni da u jednom običnom prirodnom brdu vidimo piramidu...» (Cf. Salmedin Mesihović: Marš sila pseudonauke, Oslobođenje, 12.11.2005.).
Time autor ovog patetičnog pitanja, bolje poznavaoce povijesti znanosti asocijativno uzorno podsjeća na strukturalno identičan, i spoznajno porazan događaj odigran na zbrkanom polju evropske astronomije XVIII stoljeća.
Prije dvjesto godina Francuska akademija nauka, formira specijalnu komisiju da ispita brojne i neobične priče o padanju meteorita. Nakon silnih razgovora, Komisija pod predsjedništvom «velikog Lavoazijea», dolazi do zaključka da «kamenje ne može padati s neba pošto ga tamo nema». I poput S. Mesihovića, sva u čudu, pita «kako je moguće da u našem prosvijećenom vijeku još uvijek ima toliko praznovjernih ljudi da vjeruju kako kamenje pada s neba». Tako je jedan fizički opipljiv i praktično provjerljiv fenomen, sa objektivne, svjesno ili ne, prebačen na subjektivno-psihološku ravan, postajući fantom-problem oko koga se, tobože, spore oni «koji vjeruju» i oni koji «ne vjeruju» u njegovo postojanje.
Danas, međutim, gornji promašaj Francuske akademije nauka, zapadna znanost navodi kao «još jedan primjer o periodičnom trijmumfu neznanja čak i u jednom 'prosvijećenom vijeku'» (E. Tomas, New York, 1973.). A, ruska literatura uzima ga kao slikovito poučan primjer koji je «za desetine godina usporio razvitak nauke o meteoritima» (V. N. Puškin, Moskva,1976.).
Kako razumjeti navedeni slučaj kardinalnog promašaja grupe francuskih akademika?
Psihološki govoreći, na djelu je nedostatak one samokritičnosti kojoj nas uče antički filozof Sokrat («znam da ništa ne znam!») i stari kineski mudrac Lao-Ce («ko zna da ne zna, najviši je!»). Dakle, tragom te sokratovsko-lao-ceovski prosvijetljene samokritičnosti (interpretirane kao epistemološki imperativ i praktično-istraživački regulativ svijesti koja je dokučila neprijatnu istinu nesavršenstva ljudskog znanja), valja nam stalno učiti, tragati, istraživati; i, istovremeno, već dostignuta znanja uvijek iznova, popperovski nemilosrdno, stavljati na probu opovrgljivosti.
A to, u našem slučaju, znači: da se knjige pišu na terenu; povijesne i arheološke prije svih drugih. U kabinetima se samo čitaju, e da bi – i ono u njima pročitano, na nekom drugom terenu, bilo podvrgnuto nekoj novoj i još rigoroznijoj provjeri. I opet tako: Od «istine» do Istine, koja će vremenom i sama postati samo «istina». Najkraće govoreći, put ozbiljne spoznaje svijeta podrazumijeva nesiguran hod rizičnom spiralnom putanjom, na kojoj, pridržavajući se jednom rukom za hipotezu novih mogućnosti, a drugom za skute trenutno važećih istina, jedva održavamo krhku ravnotežu između nedostignute Istine, s jedne, i erotski privlačne Zablude, s druge strane.
Drugog puta u nauci nema.
Dakle, ono što danas znamo iz povijesti i arheologije, nije sve ono što u povijesti i arheologiji može da se zna. I ima još puno toga ne(s)poznatog što kopanjem i radom tek treba da se s(po)azna. Bez stalnog iskušavanja opovrgljivosti trenutno važećih spoznaja, egocentrički uspavana znanost se dogmatizira i neosjetno klizi u svoju suprotnost.
Jedini spasonosno smislen odgovor na tu vrstu realne opasnosti, podrazumijeva uvođenje «u igru» principa moralne dosljednosti i intelektualne odgovornosti. Jer, «kao što je čovjek općenito odgovoran i za svoje neodgovornosti, tako je i intelektualni uljez odgovoran za svoju plitkoumnost i duhovnu perverziju». (K. Prohić). Prema tome, sve one grupne peticije potpisivane protiv Piramide (vidi «Start», br. 194) samo su neprincipijelni način izbjegavanja upravo te odgovornosti. Još tačnije: peticija, kao grupni čin, je neetički i u znanstvenom smislu nevješto prikrivan vid intelektualne neodgovornosti i krajnje amoralan pokušaj njenog društvenog razvodnjavanja u jeftinoj podjeli s drugima.
Preciznije govoreći, intelektualna neodgovornost, skrivena iza grupno-peticijskog mišljenja, predstavlja proziran napor da se jedna ideja, time što iza nje stoje «i drugi» (potpisnici peticije), psihološki, projektuje i sugerira kao – jedina istina. Ali, peticijska «istina» može biti samo istina te grupe, a ne nikakva opšta istina. Jer, ono što nekoj ideji osigurava sanjanu istinitost (tačnije: istinolikost), nije broj onih koji je zastupaju, nego kvalitet argumenata i validnost činjenica koje, podupirući je, čvrsto iza nje stoje.
Zamislimo sljedeću sliku:
Svi stanovnici nekog grada od svog rođenja nose zelene naočari. I svi sve vide isto: zeleno. I svi tvrde da je stvarnost zelena. Međutim, uprkos tog horskog konsenzusa, njihova (i naša) stvarnost nije zelena, nego je njihove zelene naočari – boje u zeleno (F.D. Peat).
Naravno, problem Piramide je, ljudski i civilizacijski gledano, nešto mnogo kompleksniji i, semantički čitan, u etičkoj ravni znanosti (profesionalna etika), projicira se kao vrlo složen i racionalno višedimenzionalan:
Znanstveni problem je
što svi ti kritičari ne nude nikakve ozbiljne dokaze za svoje tvrdnje.
Moralni problem je
što Osmanagićevi oponenti ne smiju, ili ne žele da izađu na teren.
Intelektualni problem je
što odbijaju svako argumentirano suočavanje sa već postojećim
materijalnim dokazima na terenu.
Licemjerni problem je
to što traženjem zabrane kopanja, sprečavaju Osmanagića da
traga za novim (konačnim) dokazima.
Istovremeno, sami oponenti i bez ikakvih konkretnih protudokaza traže od javnosti da im bezuslovno i «na bijelo», vjeruje. A «vjerovati» i «znati», nije isto. Jer, Vjera i Nauka nisu i nikad neće biti isto.
I upravo zato, na osnovu onoga što je već sada evidentno (što se dā vidjeti na terenu) – Piramide ima! I biće je sve dotle dok dosad viđeno (evidentirano), ne bude opovrgnuto znanstveno relevantnim argumentima. Na tragu te evidencije, ja sam «za» Piramidu, ali isto tako (da ne bude nikakve zabune) za puno ljudsko, i znanstveno-legitimno, pravo njenih protivnika da budu – «protiv» Piramide. Uz samo jedan uslov: da svoje «protiv» potvrđuju deiktički (kopanjem i materijalnim dokazima «da je nema»), a ne demagoški (zbunjivanjem javnosti napadnim traženjem zabrane kopanja i istraživanja).
Zapravo, sve ovo što se zbiva na polemičkoj liniji «ima – nema» Piramide, podsjeća na onu šizofrenu situaciju u paradoksalnom dijalogu književnika Ivana Dončevića koji odslikava tugu ugljene krize izazvane upravo viškom, a ne nedostakom ugljena (kako bi se to «zdravorazumski» očekivalo):
Majko, zašto je hladno u našoj sobi?
Jer nema ugljena, sine.
A zašto nema ugljena?
Jer tata nema posla.
A zašto tata nema posla?
Jer ima previše ugljena, sine.
Sa malicioznošću u spor već injektiranog apriorizma Osmanagićevih oponenata, Dončevićev dijalog, (pro)piramidalno čitan, mogao bi (bez ikakve obaveze), da glasi i ovako:
Majko, zašto nema Piramide?
Jer, nema dokaza, sine.
A zašto nema dokaza?
Jer neki zabranjuju da se kopa!.
A zašto neki zabranjuju da se kopa?
Jer, ima previše dokaza, sine.
mal si prolupo 
nego da vidis kolko je trebalo da bi se nasla grobnica!! degen jedan... ccc.. prvo procitaj kak treba
ba 
