Mark Tven wrote:duminjo wrote:Eh da mi Imamo to sto hrvati imaju, a zbog čega ih ti ne gotivis, rijetko koje Veliko takmicenje bi nas promasilo.
Ljudi se maksimalno naloze prije i za vrijeme utakmice. Vole svoju drzavu. Ne jebu zivu silu i protiv koga god igraju, (belgija, brazil, engleska, njemacka) postavi se, ako nista u ravan s njima i ide Borba. To je pravi duh i i tako treba da se igra zä svoje. Drugima možda nije lijepo i simpatično ali njima i njihovim navijacima sigurno jest. Možda i najbitnije. Zato Veliki plus.
Ma u redu je i nacionalni zanos, navijački rekviziti, i ceo usputni sadržaj kod ovakvih globalnih spektakala. Ono na šta sam se osvrnuo i što sam mislio, a moj je subjektivni doživljaj, jeste jedna nota bezobrazluka i potcenjivanja, te vlastitog precenjivanja (iako, paradoksalno, znaju biti nekad i surovo samokritični, al ne znam baš kolko je od toga konstruktivnog). Jedno je pokazati zube i pozitivnu drskost, a drugo biti pomalo deluzivan i preponosan. Imaju mi tu samodopadnu iritantnost. Ali u redu, svako od nas na svoj način to procesuira.
Imaju samokritičnost tek nakon ispadanja i to je taj žestoki problem. Ono sinoć protiv Nigerije nije bilo toliko dobro odigrano, mada jeste bilo strašno rutinski, ja ne pamtim nijednu pravu šansu za Nigerijce, a to je možda i bitnije nego da su Hrvati ciljali stvaranje nekih 10 zicera.
Ali evo bilo je i ovdje postova u stilu kao, ma ja, vi fol kritikujete, a mi pobjeđujemo. To je taj problem mentaliteta, najčešće balkanskog, gdje je rezultat bitniji od stila, čak i ako vidiš da je rezultat nazor ostvaren, pa onda kad pukne, a najčešće baš pukne, ispliva hiljadu problema.
Bosna i Hercegovina još otkad je Ćiro Blažević preuzeo igrala je dosta ofanzivan fudbal, vrhunac je došao pod vodstvom Sušića, a onda je došao Meša Baždarević i promjena cijele paradigme. Igramo sa Velsom, utakmica koja nam je biti ili ne biti, moramo ostvariti pobjedu. Ulazi dva metra visoki Milan Đurić, nabijamo loptu na njega. Prvi put poslije skoro deset godina, mi smo odlučili isključivo nabijati loptu.
Čovjek nam postaje heroj, daje i namješta gol, a mi nastavljamo nabijati loptu na Đurića, na Džeku, na svakog ko igra u napadu. Rezultati se nekako ostvaruju, igra je nikakva, a kritičari bivaju ućutkani da veze nemaju, jer rezultati očito pokazuju da je Meša u pravu.
Dolazi onda baraž sa Irskom, nabijaš loptu protiv ekipe koja je doktorirala nabijanje lopte, naravno riješe te rutinski. Ostaje Meša i naredni ciklus, dolazi gostovanje u Grčkoj, dominiramo, ubijamo ih, uvodimo Đurića pred kraj i nabijamo loptu na njeg. Završava 1:1. U Zenici ne želimo da se nadigravamo sa Grčkom, nabijamo loptu ponovo, tučemo se sa Grcima, hoćemo da budemo bolji od Grka u njihovom stilu igre. Njihova zaštitna lica su Papadopoulosi i Karagounisi, naša Džeko i Pjanić. I mi nećemo fudbal, nego tuču sa njima.
Na kraju, bolno otriježnjenje na Kipru, nešto što nije valjalo tokom cijelog mandata na naplatu je došlo na tom gostovanju, Kipar te razbije kao da je Barcelona. Meša nema ni rezultate, a ni igru. Samim tim ni opravdanja, ali oni koji su ga cijeli mandat branili sad su odjednom protiv njega.
To je meni neshvatljivo.
Vaša smjena Slavoljuba Muslina mi je recimo totalno pametan potez i jako opravdan, ali samo pod uslovom da nije smijenjen radi talova, jer stvarno niste odabrali neko ekstra rješenje. Mada, zaslužio je smjenu stilom igre bez obzira na sve, kao i činjenicom da Milinković-Savića nije htio zvati.