muha_sa wrote:Pustite onaj vakat kad smo u diktaturi živjeli. Titovi borci po kontejnerima rovili--nikakav status u društvu imali nisu--nisi smjeo kazat da si partizan bio--dok u ovaj novi demokratski vakat--rahatluk-borci uživaju li uživaju--odmarališta im se grade-da imaju ljudi gdje odmorit poslije ove gradske gužve--naravno i stanbeno obezbjeđeni a o mjestu u društvu da ne govorimo--penzioneri obilaze turist-biroe i biraju destinaciju za odmor-valja svijet obić poslije napornog radnog vijeka-mogu jer im vize nisu potrebne dok je onaj crveni pasoš bio samo onako--parće papira-bez veze brate dragi.
1993. Juni. Prelazimo hrvatsko-madjarsku granicu na putu za Svedsku i pasose nam kontrolise jedan mladi Madjar. Miran jer sam napokon napustio nase slavne prostore, dajem mu svoj pasos i kontam - to je samo formalnost. Moj pasos ko ispod cekica a godina izdavanja 1984. Prevrce ga mladi carinik, zagleda se u njega, gleda u mene i mrmlja nesto..
Ja se pomalo uzvrpoljio ali kontam, kad oni u "mojim" zemljama nisu nista cudno nasli (a nisu imali sta da nadju!) sta onda ovaj toliko zagleda?
Uneka poce on da lista stranicu po stranicu i poce da ih broji. Naglas i na nasem (istina dosta slabom) jeziku. Dosao do kraja i ustanovio da je sve OK. Ponovo ga gleda pa gleda mene.
Na kraju me upita nesto u smislu kako to da za 9 godina nisam nigdje putovao (nije vidio nikakve pecate unutra)
Velim ja njemu: "Pa eto, nisam..."
Pa kako pita on?
Cuj kako...
Pa NISAM!
Ali ti si mogao putovati kud si htio.
Velim ja njemu da znam to i bolje od njega.
Pa sto nisi, pita on?
Pa valjda zato sto sam mogao, rekoh mu i zamolih ga da mi vrati pasos!
On se pokunji, vrati mi ga i ode dalje.
Vrlo cesto sam poslije razmisljao o tom dogadjaju na madarskoj granici i dosao do jos jednog razloga da zalim i za onom zemljom i za onim vremenima.
Sa svojih (do tada) 32 godine dozivio sam svasta i vidio jako puno. Imalo se i ekonomski dovoljno da se ode i van Juge ali ja jednostavno nikad nisam imao potrebu da to uradim.
Imao sam u svojoj zemlji sve.
BAS SVE!
Danas gledam Svedjane kako oni putuju.
Da bi se osuncali, sate i sate provode u avionu na putu za Tajland, Spaniju i slicne zemlje...
Da bi se skijali, provode isto tako jako puno vremena prevozeci se u Austriju, Italiju, Svicu i druge skijaske centre..
Da bi uzivali u ljepotama prirode, brdima, poljima, mirisima ljeta i jeseni, opet na avion ili u auto i put daleki pod noge...
Meni je sve to bilo nadohvat ruke...
U miru i blagostanju, u slobodi i sigurnosti, uzivao sam u
svojoj zemlji i sve to uzimao zdravo za gotovo.
Tek danas, kad i ja moram "put pod noge" da bih okusio barem djelic svog nekadasnjeg svakodnevnog zivota, postajem duboko svjestan svega onoga sto sam izgubio i svega onoga sto moji sinovi nikada nece dozivjeti!
Znam da sve ovo ima vrlo malo sa samim Brozom, ali posto je njegovo "zivotno djelo" bila upravo ona Jugoslavija, ne mogu a da je ne posmatram u kontekstu i njega samog.
Hvala mu za mojih predivnih 32 godine ispunjenih radoscu, veseljem, mukotrpnim radom, ali i vjerom u bolje sutra! Hvala mu za zivot dostojan covjeka koji mi je obezbijedio i prokleti bili svi oni koji, u bilo kojem od onih politicara koji su ga naslijedili, vide pozitivan pomak naprijed za narode bivse nam zajednicke zemlje!