SamoVasGledam"]4
3.
De navedi mi koji to priznati učenjak tvrdi da su upravo navedeni ljudi zapravo i autori Jevanđelja
.
Vanjski argumenti za autorstvo evanđelja i Djela apostolskih
Vanjski argumenti jednoglasno svjedoče: autori evanđelja i Djela apostolskih doista su: Matej, apostol Kristov i samim time neposredni očevidac (prvo evanđelje), zatim Marko, sljedbenik Petra, Kristova apostola, koji je samo zapisao Petrove riječi (drugo evanđelje), potom Luka, sljedbenik apostola Pavla, koji je informacije doznao od neposrednih svjedoka događaja (treće evanđelje i Djela apostolska), te konačno Ivan, Kristov apostol i samim time opet neposredni očevidac (četvrto evanđelje). Vanjskih argumenata ima puno, pa ćemo radi kratkoće ovdje iznijeti samo one najstarije i najznačajnije.
(1) Papija, biskup u Hijerapolisu1, živio je na prijelazu iz 1. u 2. stoljeće; radi se, dakle, o čovjeku najdavnije kršćanske starine. Iako zapisano početkom 2. stoljeća, njegovo svjedočanstvo po svojoj naravi spada u 1. stoljeće, jer Papija bijaše učenik sv. Ivana apostola i prijatelj sv. Polikarpa, još jednog od ranokršćanskih mučenika iz 1. stoljeća; stoga njegovo svjedočanstvo predstavlja odraz još starije tradicije. U knjizi Tumačenje govora Gospodnjih, Papija je zapisao i retke koji se odnose na Matejevo i Markovo evanđelje: “Matej je hebrejskim jezikom zapisao Gospodinove riječi, a njih je tumačio svatko kako je mogao.”; “Govorio je onaj prezbiter (Ivan!) da je Marko, Petrov tumač, Kristove riječi i djela, kojih god se sjećao, pomno zapisao, no ne po redu… Slijedio je Petra, koji je prema potrebi slušača predavao nauku, ali nikako nije imao namjeru da bi božanski red govora potpuno sastavio.”
(2) Sveti Justin mučenik, pišući oko godine 150., navodi tekstove evanđelja te kaže izričito da su ova evanđelja napisali apostoli i njihovi učenici (Prva apologija 66-67; Dijalog s Trifunom 100-103).
(3) Tacijan Sirski, učenik sv. Justina (kasnije heretik), izdao je oko godine 170. Diatessaron ili harmoniju četiriju evanđelja, u kojoj je tekstove četiriju evanđelja iskombinirao u jedinstvenu pripovijest.
(4) Muratorijev fragment, nastao oko godine 170. spominje točno četiri evanđelja. Nazivi prvih dvaju u fragmentu nedostaju, no tekst se nastavlja ovako: “Treća je knjiga evanđelja po Luki. Luka, onaj liječnik, iza uzašašća Kristova, koga je Pavao uzeo za pratioca na svojim putovanjima, napisao je u svoje ime redom kako se je mogao obavijestiti… Na četvrtom mjestu je evanđelje po Ivanu, jednom od učenika.” Posve je očito da dijelovi koji nedostaju govore o prvom i drugom evanđelju, kad se u ovom sačuvanom dijelu govori o trećem i četvrtom.
(5) Sveti Irenej u svojoj knjizi Adversus haereses (pisanoj između 174. i 189.) daje osobito snažno svjedočanstvo o sva četiri evanđelja: “Matej je kod Hebreja napisao njihovim jezikom evanđelje, dok su Petar i Pavao propovijedali u Rimu. Iza njihove smrti, Marko, učenik i tumač Petrov, i sam je ono što je Petar naviještao nama pismeno predao. I Luka, pratilac Pavlov, složio je u knjigu evanđelje što ga je on propovijedao. Zatim Ivan, učenik Gospodinov, koji je počivao na prsima njegovim, sam je napisao evanđelje boraveći u Efezu u Aziji”. Irenejevo svjedočanstvo je tim značajnije što je bio pravi erudita, a osim toga u srdačnim odnosima s Polikarpom, Ivanovim učenikom i ostalim neposrednim učenicima apostola. Značajno je i to što je rođen u Aziji, boravio u Rimu, a bio biskup u Lyonu, te je tako postao poznavaocem i svjedokom života čitave Crkve.
(6) Klement Aleksandrijski (150. – 211.) u svojim Stromatima navodi imena četiriju evanđelista te razlikuje njihove knjige od apokrifnih knjiga koje su se pojavile u njegovo vrijeme.
(7) Tertulijan (150. – 226.) u djelu Adversus Marcionem (pisanom vjerojatno oko 200. godine) smatra izvan diskusije da su, počevši od apostola, u Crkvi prihvaćena četiri evanđelja koja i danas poznajemo.
(8) Origen (185. – 253.) tvrdi da su u Crkvi samo četiri evanđelja i da je samo njih Crkva odobrila. Ova je tvrdnja značajna i zbog toga što su u Origenovo vrijeme već postojala mnoga apokrifna evanđelja, no Crkva ih je odbacila kao bezvrijedna. Mada Origen znatnim dijelom svoga života spada u prvu polovicu 3. stoljeća, njegovo svjedočanstvo o evanđeljima proteže se na svoj način do u 2. stoljeće. On, naime, ne iznosi svoje mišljenje kao novost, nego ga navodi kao već općenito ranije prihvaćenu tradiciju.
Kasniji navodi (nakon 3. stoljeća) su toliko obilni da ih nema smisla ni nabrajati. Sami očuvani kodeksi starih rukopisa evanđelja – njih preko 4000 – između 4. i 9. stoljeća, nose oznake “po Mateju”, “po Marku”, “po Luki”, “po Ivanu” i jednodušni su u tome što tekstove, bez i jedne jedine iznimke, pripisuju tim četirima autorima. Ako znademo da ti kodeksi potječu iz najrazličitijih krajeva tadašnjeg Rimskog Carstva, iz različitih kultura i različitih jezika (latinski, koptski, sirijski,…), znat ćemo cijeniti jednodušnost ovog svjedočanstva. Da je postojala ikakva dvojba o autorstvu evanđelja u ta najstarija vremena, ovakva jednodušnost bila bi nemoguća.
Među vanjske argumente spadaju i citati evanđelja u djelima drugih, još starijih pisaca, koji zalaze u samo 1. stoljeće. Ti citati, iako ne navode izričito tko su autori evanđelja, potvrđuju da su evanđelja bila neupitno prihvaćena od najranijeg vremena, te da su već tada bila smatrana najvećim autoritetom, budući da se već tada citiraju kao neprikosnoveni argumenti:
(1) Sv. Ignacije Antiohijski, mučenik (76. – 107.), posuđuje više rečenica iz Matejeva i Ivanova evanđelja, te kršćane koji su se prepirali o tekstu evanđelja, upozorava na tradiciju.
(2) Ranokršćanski spis Didache (ili Nauk dvanaestorice apostola), napisana između 80. i 110. godine, izričito citira riječi uzete iz evanđelja po Mateju i Luki.
(3) U poslanici koja se pripisuje sv. Barnabi, oko 100. godine, citiraju se riječi evanđelja po Mateju (Barnaba 4,14 = Mt 22,14), Marku i Luki (Barnaba 5,9 = Mk 2,17; Lk 5,32).
(4) Sv. Herma, za kojega Muratorijev fragment navodi da je bio brat pape sv. Pija I (koji je vladao između 140. i 155.) navodi u svom Pastiru također četiri evanđelja i zalazi, sasvim vjerojatno, svojim svjedočanstvom u 1. stoljeće.
(5) Sv. Polikarp (rođen oko 69. ili 70.) također navodi četiri evanđelja.
(6) Sv. Klement, papa, u Prvoj poslanici Korinćanima, pisanoj oko 95. godine citira šest tekstova koji se nalaze u sinopticima (tj. prvim trima evanđeljima), ne doduše doslovce, ali po smislu, što dokazuje da su ta evanđelja bila već u upotrebi.
Konačno, u najstarije vanjske argumente spada i svjedočanstvo najstarijih heretika i protivnika kršćanstva, poput Marciona (oko 150.), Valentina (oko 140.) te Bazilida (oko 130.), koji – što je od silnog značenja – iako protivnici službene Crkve, ni trenutka ne sumnjaju o autentičnosti evanđelja. Štoviše, oni ih izričito pripisuju prvim učenicima Kristovim.
Po navedenim, dakle, vanjskim argumentima, ustanovljujemo: (1) Da su četiri i samo četiri evanđelja bila poznata, priznata i upotrebljavana već pod konac 1. i tijekom 2. stoljeća; (2) Da su imena njihovih pisaca – Matej, Marko, Luka i Ivan – poznata najkasnije u 2. stoljeću; (3) Nigdje u 1. stoljeću ni traga kakvim drugim imenima. Te nam gole i sumarne činjenice ne kažu, dakako, sve što bi nas zanimalo, ali nam s obzirom na autorstvo evanđelja kažu dovoljno da sa sigurnošću možemo reći: praktično je nemoguće da evanđelja ne bi potjecala iz najranijeg razdoblja kršćanstva i da ne bi bila od onih pisaca čija imena nose. Ako stvari ne bi tako stajale, bilo bi: (1) prije svega neshvatljivo kako to da su ozbiljni ljudi, kao što su to bili sveti oci, olako i to suglasno prihvatili samo ta četiri evanđelja; (2) nadalje, ne bi se moglo objasniti kako su sve brojne kršćanske zajednice, uključujući i one u dalekim provincijama, prihvatile baš ta ista i samo ta evanđelja; (3) ne bi se moglo objasniti zašto heretici nisu nijekali autentičnost tih knjiga, premda bi time svojim protivnicima izbili iz ruku najjači argument. Zato ostaje naš zaključak: iz vanjskih kriterija proizlazi da su četiri evanđelja poznata, priznata i u upotrebi u najstarije doba kršćanstva te da su im autori oni čija imena nose; da su dakle evanđelja prava ili autentična.
(b) Unutarnji argumenti za autorstvo evanđelja i Djela apostolskih
Unutarnji argumenti su, kako smo već naznačili, indikacije koje se nalaze u samom tekstu dokumenta koji ispitujemo. Oni nam ne mogu reći poimence tko je autor teksta, ali mogu dati naznake kojem vremenu, sredini i kulturi autor pripada. Mogu nam, dakle, dati vrlo jake indicije o tome gdje su i kada su tekstovi nastali. Ako nam unutarnji argumenti sugeriraju da su autori četiriju evanđelja i Djela apostolskih žitelji Palestine ranog 1. stoljeća, time će, prvo, snažno poduprijeti zaključke vanjskih argumenata koje smo prikazali gore, te drugo, nezavisno potvrditi da su autori pripadali sredini koja im je omogućila neposredni kontakt s događajima koje opisuju (a time i poznavanje tih događaja). A pokazat će se da je upravo to slučaj. Navedimo najvažnije unutarnje argumente2:
http://www.katolik.hr/temeljivjeremnu/o ... postolska/
