arzuhal wrote:Samo čovjek koji sumnja u svoju vjeru, ko smatra da ona ima neke slabosti i nedostatke, ima i strah od upoznavanja s drugim vjerama, svjetonazorima, stavovima...
Ateizam (za mene i po meni) kao stav i svjetonazor, sam po sebi, nije ništa kreativno pa da u nekom dobu (dođeš u iskušenje pa) počneš da se diviš tom veličanstvenom zdanju, nekoj mudrosti ili barem moraš odati neku počast (a ima ateista koji zaista zaslužuju počasti). On je uvijek isti - odricanje Boga. Uvijek se ponavlja, nudi ovaj svijet kao svoj najveći izlog i ponudu, i sav se formira u odnosu na religiju koja mu daje širi smisao...
Vjera (u bilo šta) se olako ne gubi; vjera se gubi postepeno. Jer, sve se svodi na vlastiti sklop ubijeđenja koja su kombinacija nečega utkanog u nas (što se kaže 'u našim genima'), a ostalog stečenog u procesu rasta i odrastanja. Ako ja navijam kao tinejdžer za recimo pitare i družim se sa istomišljenicima, moja čvrsta ubijeđenja za taj klub će me napraviti navijačkim 'vjernikom.' Ali, vremenom možda shvatim da moje farbanje lica bojom i ispisivanjem tatoa po tijelu ne daje više toliko zadovoljstva kao ranije. Nakon toga promjenim društvo, tim promjeni igrače, stil igre, dresove... i moja ubijeđenja izblijede. Na kraju, više neću ni na utakmicu. I ako imam još lijepih riječi za pitare, to je više da ne sramotim sebe zbog svojih stavova iz prošlosti.
Ne kažem da je ovo kao neko pravilo primjenjivo i na vjeru, ali paralele su tu; na kraju, tu se ne može ništa jer tako naš mozak funkcioniše. Zašto sve manje ljudi u Kanadi i Holandiji ide u crkvu? Možda su ili nisu prestali da vjeruju, ali njihov sklop ubijeđenja više nije isti. I neka u tom periodu slabljenja vlastitih ubijeđenja osoba doživi nekakvu traumu, dogodiće se dvije stvari: ili će se vjerski 'aktivirati', ili će analizirati i prihvatiti da je živio u zabludi.
A ova tvoja ‘čovjek koji sumnja’ je interesantna postavka. Nije mi jasno da neko danas može da bude
apsolutno ubijeđen u vlastitu vjeru i sve što ona donosi, a posebno oko proliferacije istorijskih i činjeničnih dokaza nagomilanih od nastanka bilo koje religije do danas. Pa nije valjda to savršenstvo tako cjelovito da nema nikakvih slabih karika? To jedino znači da ubijeđeni vjernik sam sebe tjera da ‘zatvara oči’ kako se ne bi doveo u kušnju. Mislim da tu preovladava uvjerenje samog straha od kazne.
